Bh. voćari traže da se pokrenu mehanizmi za ukidanje mjera zaštitnih cijena Evropske unije prema BiH. To se posebno odnosi na šljivu gdje je Evropska unija uvela posebne takse koje obično padaju na teret bh. izvoznika.
Ukoliko zaštitne mjere ostanu na snazi, može se očekivati enorman pad izvoza šljive na tržište EU ali i tržni viškovi poljoprivrednih proizvođača. Oni se pitaju zbog čega ove mjere nisu ukinute potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ili tokom njegove nedavne adaptacije.
Tek se rijetki mladi ljudi u BiH odlučuju završiti poljoprivredni fakultet. Dokaz tome je i Saudin Duraković koji se nedavno prijavio kao jedini diplomirani agronom za volonterski staž. Svoju perspektivu i budućnost vidio je upravo u poljoprivredi. Danas ima svoje voćnjake šljive i jabuke, a već je prepoznat kao kvalitetan proizvođač gradačačkog vina. Sam je izgradio velike vinograde.
„Krenulo je poslije samog rata, neke '97. godine, kada smo zasadili nekoliko stabala jabuke. Potom smo krenuli u proširenje našeg gazdinstva – bilo je dosta djedovine, neiskorištene zemlje. Onda smo sadili šljivu, jabuke, sada ima oko tri hiljade stabala. Imamo i vinograda, oko tri do četiri hiljade čokota. Zasad smo stali na tom broju. Dalje ćemo vidjeti, hoćemo li proširivati.“
Iako je ovo jedna od najplodnijih voćarskih godina u kojoj se Saudin nadao savršenom plasmanu na europskom tržištu, EU je uvela nove poreze na uvoz voća iz BiH, zbog čega bi Saudin morao svoje šljive dati u bescjenje, a već do sada dobar dio uroda je uništen.
„Evropska unija je odmah poslije rata imala razne projekte, davali su pomoć da se sadi i voće i povrće, sve su donirali. Sada kad je već došao rod, i veće količine, za izvoz, sada oni nama uvode te dodatne takse i prelevmane, od 11 eura na sto kilograma izvoznici moraju plaćati, što je katastrofa. Zato su sada izvoznici stali, uopšte niko ne pokušava da to izvozi. Katastrofa, šta drugo.“
Najteže mu, kao mladom proizvođaču koji je tek zasnovao svoje obiteljsko gazdinstvo, pada to što nema gotovo nikakvu podršku institucija pa ni brojnih ministarstava poljoprivrede.
„Za sada, kako stvari stoje, vidite – šljiva propada, može se reći da je 50 posto propalo, onda su i stalno kiše, trulež, puca šljiva. To je sad izgubljeno. Trebalo je da se to prije riješi. Sad je kasno. Prema nekim informacijama kažu da je i u drugim krajevima šljiva dobro ponijela, a nigdje se neće moći izvesti ništa. Ono što će se naći na domaćem tržištu, to je to.“
Šef Odsjeka za poljoprivredu i prehrambenu industriju u Ministarstvu poljoprivrede TK Samid Šarac za ovakvo stanje krivi isključivo državne institucije koje su, kako kaže, još početkom godine znale da će izvoznike voća iz BiH čekati ovakva odluka, a nisu poduzele nikakve korake. Budući da nisu našli za shodno da bilo što ispregovaraju s EU, morat će se naći financijska sredstva da bi se nadomjestili gubici poljoprivrednika, a koji se mjere u milijunima eura.
„Ne smijemo zaboraviti da je Evropska unija jedno cjelovito tržište, a ne smijemo zaboraviti niti otežavajuću činjenicu i razlog zbog čega Ruska Federacija uvodi ovu mjeru. Bosna i Hercegovina i njene institucije treba da prate sve proizvodnje, a posebno poljoprivrednu, sa određenim državnim institucijama koje treba da opslužuju poljoprivredne proizvođače i koje treba da se osposobe za taj rad. Mislim da tu treba posvetiti posebnu pažnju i te probleme otkloniti.“
A europsko tržište je neumoljivo. Prema davno uspostavljenim standardima dužno je prije svega otkupiti poljoprivredne proizvode zemalja članica. S druge strane, postavlja se pitanje: kako je Srbija uspjela izvesti sve količine na europsko tržište iako, kao ni BiH, nije članica EU? Suad Selimović iz Kantonalne privredne komore Tuzla kaže da je razlog veoma jasan: u Srbiji je razvoj poljoprivrede od nacionalnog značaja, u BiH ne.
„Srbija je na vrijeme potpisala ugovore i izmjene SSP-a i ništa tu ne smeta njihovim proizvodima. Mi smo zakočili potpisivanje SSP-a, a da smo prihvatili izmjene i dopune SSP-a, te bi izmjene važile tek od 1. januara 2017. godine. Znači, ništa nas ne bi koštalo. Ovako smo sami sebi napravili medvjeđu uslugu.“
Poljoprivrednici su, posebice proizvođači šljive, ostali tako prepušteni sami sebi.
„Gledajući sa državnog nivoa, nikome izgleda nije stalo do poljoprivrede. Uzmite samo Gradačac, gdje je većinom poljoprivredno stanovništvo, bavi se voćarstvom, povrtlarstvom. Ljudi rade, ulažu u to, i kada dođe do tog otkupa i do izvoza, evo – vidite. To je sada stalo. I ljudi već dižu ruke od svega. Sve je to jedna velika blamaža Evropske unije. Ovamo govore da se radi i da može da se ulaže, a na kraju, sve pada u vodu. Evo, i ja sam, kao mlad, vidio neku perspektivu u tome, ali ovo unazad godina, pogotovo ove godine, kada sam vidio kako se stvari odvijaju, mislim da ću i ja na kraju dići ruke od svega“, kaže Saudin Duraković.
Poljoprivrednici bi, ukoliko se odluče obrati šljivu i pustiti je u bescjenje, za nju mogli dobiti tek 20 eurocenti. Kažu, uz ovakve cijene, isplativije im je je šljivu ostaviti da istrune na polju. Čini se da će morati proći još dosta vremena dok bh. poljoprivrednici osjete korist od Europske unije.