Crna Gora, kao malo čime, može se pohvaliti bogatom kulturno povijesnom baštinom, utemeljenom na tragovima mnogih civilizacija. Svjedočanstvo o postojanju, trajanju i osobenosti naroda sa ovog prostora, čuva se u prijestolnici Cetinju, glavnom gradu Podgorici, ali i u brojnim lokalnim muzejima širom zemlje.
Najviše pažnje posjetilaca, a čini se i brige države, skoncentrisano je na Narodni muzej na Cetinju, u čijih je pet cjelina smještena arheološka i arhivska građa, ratna obilježja, etnografski materijal, ali i vrijedna umjetnička djela od srednjeg do kraja XX vijeka. Od Oktoiha i prve štampane knjige Južnih Slovena, do ikone Bogorodice Filermose, jedne od najznačajnijih hrišćanskih relikvija, koja pripada svjetskoj kulturnoj baštini.
Do samo prije koju godinu, nije bio poznat tačan broj eksponata, a neuslovnim depoima bile su prepuštene vrijedne istorijske, etnografske i umjetničke zbirke.
Narodni muzej radi kvalitetno i zadivljujuće, ako se uzme u obzir način na koji je finansiran”, ocjenjuje istoričar umjetnosti i član umjetničkog savjeta ovog Muzeja, Aleksandar Čilikov.
„Možda je pompezno reći, ali ono što je Luvr za Francusku, to je za Crnu Goru Narodni muzej. Upravo rad tog Muzeja i njegov kvalitet govori o stepenu civilizovanosti jednog društva. To je jedan od najmoćnijih brendova za bilo koju državu na svijetu. Pomalo sam frapiran kako Muzej radi, obzirom na nivo finansiranja“, kaže Čilikov.
Nedostatak novca ostavio je 4.000 eksponata iz etnografske zbirke van domašaja javnosti. Ogromno kulturno blago skoncentrisano je uglavnom u depou, a samo neznatni dio izložen je u zgradi bivšeg Srpskog poslanstva na Cetinju.
Država bi morala da povede računa da se hiljade i hiljade dragocjenosti predstavi javnosti, kaže Čilikov:
„Iz mog iskustva, pogotovo kada dolaze stranci, čak i oni visoki intelektualci sa Zapada, su frapirani Muzejom. Moje studente obavezno vodim u Etnografski muzej i oni su oduševljeni. Kažu da je to najmoderniji dizajn koji postoji i koriste ta narodna iskustva u nekom svom radu tokom školovanja, pa i kasnije.“
Samo od posjetilaca, Narodni muzej posljednjih godina zaradi do 300.000 eura godišnje. Zarađeno se vraća Muzeju za održavanje, a njegovi čelnici pomirljivo gledaju na činjenicu da, kada se steže kaiš, kultura je prva na udaru.
„Tokom posljednjih godina, Vlada je preko svog ministarstva, uložila značajna sredstva u revitalizaciju Muzeja. Realizovani su značajni radovi na adaptaciji i popravci objekata i postavkama. Onih 300.000 eura koje mi zaradimo, odbijaju se od ukupnog budžeta koji potražujemo. Finansiranje Muzeja se prilagođava finansijskom stanju države. Kada država ima mogućnosti, daje više, a kada nema, onda i nama uskraćuje“, kaže direktorica Umjetničkog muzeja na Cetinju, Ljiljana Zeković.
Privlačna i živa muzejska priča
U Crnoj Gori postoji čitav niz lokalnih muzeja, koji zbog nedostatka kadra i finansija, godinama tavore.
Vrata ove barokne palate iz XVIII vijeka, smještene u starom gradskom jezgru, otvorena su za posjetioce do u kasne večernje sate.
Uz baroknu muziku u pozadini, priča o deset vjekova trajanja se može slušati na sedam svjetskih jezika, a ova ustanova je jedna od malobrojnih koja ima i posebno odjeljenje za hendikepirane.
Kapetanski saloni bokeljskih pomoraca, bogata zbirka starog oružja, brodski predmeti, te širom poznata bokeljska nošnja, o kojoj posebno nadahnuto priča direktorica Pomorskog muzeja, Mileva Vujošević –Pejaković, samo su dio bogatog bokeljskog nasleđa.
„Narodnu nošnju krasi čipka čiji pomeni datiraju još iz 1571. godine. To je jedna lijepa nit. Posebno bih istakla jedan španski češalj iz XVI vijeka, koji je krasio punđu djevojke ili žene. Interesantne su igle trepetaljke, koje su se stavljale u punđu. Bile su spiralno napravljene i kada je žena hodala, igla je treperila“, navodi Mileva Vujošević –Pejaković.
Kultura se mora pametno i dobro naplatiti, kaže čelnica kotorskog muzeja, koji u ljetnjim mjesecima, za samo dva sata, posjeti do 300 posjetilaca. Relativno niske cijene ulaznica, cjelodnevna dostupnost posjetiocima, održava ovu muzejsku priču živom i privlačnom.
„Svakako da dobijeni novac korisno trošimo i samim tim oslobađamo budžet naše države. Smatram da svi muzeji mogu to da urade, ali samo dobro, kvalitetno i osmišljeno. Zadovoljni smo turističkom sezonom, ali zato nas 15 uposlenih, radimo od ujutro do naveče. Ne gledamo kada ko šta radi. Mi smo složna ekipa. Sa svojim timom pobjeđujem“, kaže Mileva Pejaković.
Priča o Pomorskom muzeju u Kotoru, na žalost je izuzetak jer takvu sudbinu ne dijele zavičajni muzeji u, recimo, Kolašinu, Beranama ili Baru, te mnogim drugim lokalnim sredinama.
Najviše pažnje posjetilaca, a čini se i brige države, skoncentrisano je na Narodni muzej na Cetinju, u čijih je pet cjelina smještena arheološka i arhivska građa, ratna obilježja, etnografski materijal, ali i vrijedna umjetnička djela od srednjeg do kraja XX vijeka. Od Oktoiha i prve štampane knjige Južnih Slovena, do ikone Bogorodice Filermose, jedne od najznačajnijih hrišćanskih relikvija, koja pripada svjetskoj kulturnoj baštini.
Do samo prije koju godinu, nije bio poznat tačan broj eksponata, a neuslovnim depoima bile su prepuštene vrijedne istorijske, etnografske i umjetničke zbirke.
Narodni muzej radi kvalitetno i zadivljujuće, ako se uzme u obzir način na koji je finansiran”, ocjenjuje istoričar umjetnosti i član umjetničkog savjeta ovog Muzeja, Aleksandar Čilikov.
„Možda je pompezno reći, ali ono što je Luvr za Francusku, to je za Crnu Goru Narodni muzej. Upravo rad tog Muzeja i njegov kvalitet govori o stepenu civilizovanosti jednog društva. To je jedan od najmoćnijih brendova za bilo koju državu na svijetu. Pomalo sam frapiran kako Muzej radi, obzirom na nivo finansiranja“, kaže Čilikov.
Nedostatak novca ostavio je 4.000 eksponata iz etnografske zbirke van domašaja javnosti. Ogromno kulturno blago skoncentrisano je uglavnom u depou, a samo neznatni dio izložen je u zgradi bivšeg Srpskog poslanstva na Cetinju.
Država bi morala da povede računa da se hiljade i hiljade dragocjenosti predstavi javnosti, kaže Čilikov:
„Iz mog iskustva, pogotovo kada dolaze stranci, čak i oni visoki intelektualci sa Zapada, su frapirani Muzejom. Moje studente obavezno vodim u Etnografski muzej i oni su oduševljeni. Kažu da je to najmoderniji dizajn koji postoji i koriste ta narodna iskustva u nekom svom radu tokom školovanja, pa i kasnije.“
Samo od posjetilaca, Narodni muzej posljednjih godina zaradi do 300.000 eura godišnje. Zarađeno se vraća Muzeju za održavanje, a njegovi čelnici pomirljivo gledaju na činjenicu da, kada se steže kaiš, kultura je prva na udaru.
„Tokom posljednjih godina, Vlada je preko svog ministarstva, uložila značajna sredstva u revitalizaciju Muzeja. Realizovani su značajni radovi na adaptaciji i popravci objekata i postavkama. Onih 300.000 eura koje mi zaradimo, odbijaju se od ukupnog budžeta koji potražujemo. Finansiranje Muzeja se prilagođava finansijskom stanju države. Kada država ima mogućnosti, daje više, a kada nema, onda i nama uskraćuje“, kaže direktorica Umjetničkog muzeja na Cetinju, Ljiljana Zeković.
Privlačna i živa muzejska priča
U Crnoj Gori postoji čitav niz lokalnih muzeja, koji zbog nedostatka kadra i finansija, godinama tavore.
Pomorski muzej u Kotoru
Kvalitetom, entuzijazmom uposlenih i danonoćnim radom izdvaja se Pomorski muzej u Kotoru.Vrata ove barokne palate iz XVIII vijeka, smještene u starom gradskom jezgru, otvorena su za posjetioce do u kasne večernje sate.
Uz baroknu muziku u pozadini, priča o deset vjekova trajanja se može slušati na sedam svjetskih jezika, a ova ustanova je jedna od malobrojnih koja ima i posebno odjeljenje za hendikepirane.
Kapetanski saloni bokeljskih pomoraca, bogata zbirka starog oružja, brodski predmeti, te širom poznata bokeljska nošnja, o kojoj posebno nadahnuto priča direktorica Pomorskog muzeja, Mileva Vujošević –Pejaković, samo su dio bogatog bokeljskog nasleđa.
„Narodnu nošnju krasi čipka čiji pomeni datiraju još iz 1571. godine. To je jedna lijepa nit. Posebno bih istakla jedan španski češalj iz XVI vijeka, koji je krasio punđu djevojke ili žene. Interesantne su igle trepetaljke, koje su se stavljale u punđu. Bile su spiralno napravljene i kada je žena hodala, igla je treperila“, navodi Mileva Vujošević –Pejaković.
Kultura se mora pametno i dobro naplatiti, kaže čelnica kotorskog muzeja, koji u ljetnjim mjesecima, za samo dva sata, posjeti do 300 posjetilaca. Relativno niske cijene ulaznica, cjelodnevna dostupnost posjetiocima, održava ovu muzejsku priču živom i privlačnom.
„Svakako da dobijeni novac korisno trošimo i samim tim oslobađamo budžet naše države. Smatram da svi muzeji mogu to da urade, ali samo dobro, kvalitetno i osmišljeno. Zadovoljni smo turističkom sezonom, ali zato nas 15 uposlenih, radimo od ujutro do naveče. Ne gledamo kada ko šta radi. Mi smo složna ekipa. Sa svojim timom pobjeđujem“, kaže Mileva Pejaković.
Priča o Pomorskom muzeju u Kotoru, na žalost je izuzetak jer takvu sudbinu ne dijele zavičajni muzeji u, recimo, Kolašinu, Beranama ili Baru, te mnogim drugim lokalnim sredinama.