Muzej suvremene umjetnosti, otvoren početkom prosinca, munjevito je postao IN mjesto u glavnom gradu Hrvatske, o čemu govori i podatak da ga je već u prva dva tjedna posjetilo više od 70.000 ljudi.
Muzej je moderna zgrada u obliku meandra arhitekta Igora Franjića, čije otvaranje mnogi smatraju kulturnim događajem broj jedan u Hrvatskoj u 2009. godini, ne zbog same zgrade, već novog i izazovnog kulturnog prostora između Starog i Novog Zagreba, koji i izvana privlači multimedijalnim svjetlećim plohama.
Na najvećem novozagrebačkom raskršću, nedaleko Velesajma, na cesti prema aerodromu, čekanje na zeleno svjetlo na semaforu odnedavno „prekratko“ traje jer nema vozača ili putnika u automobilu koji se ne zagleda u svjetleće staklene zidove novootvorenog Muzeja suvremene umjetnosti, iza kojih se, tako im se čini, odlično vidi kako ljudi plešu i tulumare i doista je, kaže kustosica Lejla Topić, teško dokučiti što je stvarnost, a što iluzija:
„Riječ je o djelu Nike Radić, umjetnice mlađeg naraštaja. Ona simulira događaje koji su se tokom večeri otvorenja Muzeja događali unutra. Poigravala se pretpostavkom ljudi koji zamišljaju da unutra ljudi plešu na tulumu. To je neka igra očekivanja publike što bi se moglo događati unutar zatvorenih vrata. To je sustav koji ima svoje zakonitosti, kao i svaki mediji. Ne možete promašiti zgradu. Samo kažete - Nađemo se tamo gdje je tulum na fasadi.“
Na južnom zidu trenutno je svjetlosna instalacija Brace Dimitrijevića:
„Riječ je o njegovom radu naslovljenom Post-historijski diptih, gdje je on paralelno postavio imena poznatih umjetnika, zajedno sa imenima prolaznika koje je slučajno sreo i upitao ih za ime. Riječ je o Bracinom ustaljenom konceptu, gdje on radovima želi naglasiti da je čitava povijest umjetnosti greška, da zapravo samo ovisi o slučaju tko će postati poznat, a tko ne. Na taj način dozvoljava slučajnim prolaznicima, koje je sreo, da njihova imena osvanu na fasadi Muzeja suvremene umjetnosti, ili na fasadama novih zgrada.“
FUNDUS STVARAN DESETLJEĆIMA
Muzej smo obišli nekoliko dana uoči katoličkog Božića, kad su i Zagreb i Hrvatska bili zameteni snijegom, ali čak ni otežani promet nije spriječio osnovnoškolce iz Pakraca i Lipika, i njihove profesore, da posjete Muzej:
„Najviše mi se svidio veliki tobogan.“
„Meni oni visoki narandžasti štapovi i ventilacijski otvor.“
„Onaj višak kože s bokova u posudi i one plastične operacije.“
„Meni četiri godišnja doba i kineski krevet.“
„Pola stola za stolni tenis.“
„Dva dvosmjerna bicikla.“
„Slupani, prevrnuti auto.“
„Auto je napravio naš najveći skulptor, umjetnik i akademik, Ivan Kožarić, autor najstariji po godinama a najmlađi po duhu. Ima i svoj atelje u Muzeju.“
Kustosica Jadranka Winterhalter kaže da bi se moglo reći kako mnogi još uvijek malo znaju o suvremenoj umjetnosti, pa nije ni čudo što je, nakon otvorenja, jedna spremačica jednostavno počistila razbacane papiriće i prašinu po podu ispod jednog rada, ne znajući da je i to umjetnost:
„I nama kustosima se dešava da moramo prvo dobro pogledati da li je nešto slučajno ili namjerno, da li je rad okrhnut s namjerom ili ne, da li se treba dati na restauraciju. Svašta se događalo jer ljudi nisu još uvijek spremni i pripravni na gledanje suvremene umjetnosti. To smo shvatili prvih dana, kada su posjetitelji pohrlili u Muzej. Čak su se agresivno ponašali, kada su pokušavali izvući metalne šipke iz skulpture, ili kada su hodali preko osjetljivih radova. Nisu posjetitelji krivi. Oni imaju iskustva nogometnih utakmica i šoping centara, ali do sada, na žalost, nisu imali iskustvo Muzeja suvremene umjetnosti.“
Muzeje suvremene umjetnosti u Zagrebu osnovan je još 1954. godine. Iako tek na nekoliko stotina kvadrata, u staroj gradskoj jezgri, desetljećima je stvarao, danas već zavidan fundus, od 12.000 djela suvremene umjetnosti domaćih i inozemnih autora, od sredine XX stoljeća do danas, koje je unio u novu prostranu i prozračnu zgradu na tri kata s 14.500 kvadrata izložbenog prostora, trezorom, edukacijskim dvoranama, kino dvoranom, restoranom, čitaonicom, caffe barom, muzejskim dućanom i golemim terasama. Ponosi se zbirkama crteža, grafika, plakata, fotografije, filma, videa i medijske umjetnosti i, naravno, skulpture i slikarstva od Pafame Josipa Seisla iz 1922. godine, prve poznate apstraktne kompozicije u Hrvatskoj, do meandara Julija Knifera, koji su bili i inspiracija arhitektu Franiću za izgled same zgrade, do Picelja, Richtera, Srneca, Bakića, Glihe, Džamonje, Galete, Sanje Iveković, Martinisa, Kulmera, Kipkea ili Dubravke Rakoci.
MUZEJ ZBOG KOJEG GRAD PRELAZI RIJEKU
„Tu je Eugen Feler ili jedna ključna slika Ede Murtića, Menhetn iz 1952. godine. To je početak naše apstraktne linije slikarstva koje nije geometrijsko. Tu je autoportret Marina Tartalje. Jakost Muzeja je u njegovoj zbirci, koja ima ključna djela i grupe Gorgona i Exat 51 i grupe Šestorice, što pokazuje jedno dalekovido i osmišljeno prikupljanje suvremenih umjetnika.“
Uz Rafaela Sota, Kineza Chen Zhena i druga inozemna imena, tu su i umjetnici iz država bivše Jugoslavije, od poznatije slovenske grupe OHO, koja je još šezdesetih godina započela s konceptualnom umjetnošću na području bivše Jugoslavije.
„Imamo čuveni rad Marine Abramović, internacionalne umjetnice iz Beograda, koja sljedeće godine ima retrospektivnu izložbu u Momi u Njujorko. Najpopularniji eksponat među publikom je Tobogan, međunarodnog umjetnika Karstena Helera, koji omogućava publici da se spuste za dva nivoa, iz zgrade Muzeja, do podnožja ispred zgrade.“
Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, na čijem se otvaranju, 11. prosinca, okupilo 10.000 ljudi, čini se da je u nevjerojatno kratkom vremenu postalo jedna od onih željenih točaka zbog koje će Zagreb, konačno, prijeći Savu:
„To je toliko atraktivno i vrijedno. Mi Novo-zagrepčani smo presretni da možemo prijatelje iz Grada pozvati da vide kako ovo izgleda i da uživaju skupa sa nama.“
Muzej je moderna zgrada u obliku meandra arhitekta Igora Franjića, čije otvaranje mnogi smatraju kulturnim događajem broj jedan u Hrvatskoj u 2009. godini, ne zbog same zgrade, već novog i izazovnog kulturnog prostora između Starog i Novog Zagreba, koji i izvana privlači multimedijalnim svjetlećim plohama.
Na najvećem novozagrebačkom raskršću, nedaleko Velesajma, na cesti prema aerodromu, čekanje na zeleno svjetlo na semaforu odnedavno „prekratko“ traje jer nema vozača ili putnika u automobilu koji se ne zagleda u svjetleće staklene zidove novootvorenog Muzeja suvremene umjetnosti, iza kojih se, tako im se čini, odlično vidi kako ljudi plešu i tulumare i doista je, kaže kustosica Lejla Topić, teško dokučiti što je stvarnost, a što iluzija:
„Riječ je o djelu Nike Radić, umjetnice mlađeg naraštaja. Ona simulira događaje koji su se tokom večeri otvorenja Muzeja događali unutra. Poigravala se pretpostavkom ljudi koji zamišljaju da unutra ljudi plešu na tulumu. To je neka igra očekivanja publike što bi se moglo događati unutar zatvorenih vrata. To je sustav koji ima svoje zakonitosti, kao i svaki mediji. Ne možete promašiti zgradu. Samo kažete - Nađemo se tamo gdje je tulum na fasadi.“
Na južnom zidu trenutno je svjetlosna instalacija Brace Dimitrijevića:
„Riječ je o njegovom radu naslovljenom Post-historijski diptih, gdje je on paralelno postavio imena poznatih umjetnika, zajedno sa imenima prolaznika koje je slučajno sreo i upitao ih za ime. Riječ je o Bracinom ustaljenom konceptu, gdje on radovima želi naglasiti da je čitava povijest umjetnosti greška, da zapravo samo ovisi o slučaju tko će postati poznat, a tko ne. Na taj način dozvoljava slučajnim prolaznicima, koje je sreo, da njihova imena osvanu na fasadi Muzeja suvremene umjetnosti, ili na fasadama novih zgrada.“
FUNDUS STVARAN DESETLJEĆIMA
Muzej smo obišli nekoliko dana uoči katoličkog Božića, kad su i Zagreb i Hrvatska bili zameteni snijegom, ali čak ni otežani promet nije spriječio osnovnoškolce iz Pakraca i Lipika, i njihove profesore, da posjete Muzej:
„Najviše mi se svidio veliki tobogan.“
„Meni oni visoki narandžasti štapovi i ventilacijski otvor.“
„Onaj višak kože s bokova u posudi i one plastične operacije.“
„Meni četiri godišnja doba i kineski krevet.“
„Pola stola za stolni tenis.“
„Dva dvosmjerna bicikla.“
„Slupani, prevrnuti auto.“
„Auto je napravio naš najveći skulptor, umjetnik i akademik, Ivan Kožarić, autor najstariji po godinama a najmlađi po duhu. Ima i svoj atelje u Muzeju.“
Kustosica Jadranka Winterhalter kaže da bi se moglo reći kako mnogi još uvijek malo znaju o suvremenoj umjetnosti, pa nije ni čudo što je, nakon otvorenja, jedna spremačica jednostavno počistila razbacane papiriće i prašinu po podu ispod jednog rada, ne znajući da je i to umjetnost:
„I nama kustosima se dešava da moramo prvo dobro pogledati da li je nešto slučajno ili namjerno, da li je rad okrhnut s namjerom ili ne, da li se treba dati na restauraciju. Svašta se događalo jer ljudi nisu još uvijek spremni i pripravni na gledanje suvremene umjetnosti. To smo shvatili prvih dana, kada su posjetitelji pohrlili u Muzej. Čak su se agresivno ponašali, kada su pokušavali izvući metalne šipke iz skulpture, ili kada su hodali preko osjetljivih radova. Nisu posjetitelji krivi. Oni imaju iskustva nogometnih utakmica i šoping centara, ali do sada, na žalost, nisu imali iskustvo Muzeja suvremene umjetnosti.“
Muzeje suvremene umjetnosti u Zagrebu osnovan je još 1954. godine. Iako tek na nekoliko stotina kvadrata, u staroj gradskoj jezgri, desetljećima je stvarao, danas već zavidan fundus, od 12.000 djela suvremene umjetnosti domaćih i inozemnih autora, od sredine XX stoljeća do danas, koje je unio u novu prostranu i prozračnu zgradu na tri kata s 14.500 kvadrata izložbenog prostora, trezorom, edukacijskim dvoranama, kino dvoranom, restoranom, čitaonicom, caffe barom, muzejskim dućanom i golemim terasama. Ponosi se zbirkama crteža, grafika, plakata, fotografije, filma, videa i medijske umjetnosti i, naravno, skulpture i slikarstva od Pafame Josipa Seisla iz 1922. godine, prve poznate apstraktne kompozicije u Hrvatskoj, do meandara Julija Knifera, koji su bili i inspiracija arhitektu Franiću za izgled same zgrade, do Picelja, Richtera, Srneca, Bakića, Glihe, Džamonje, Galete, Sanje Iveković, Martinisa, Kulmera, Kipkea ili Dubravke Rakoci.
MUZEJ ZBOG KOJEG GRAD PRELAZI RIJEKU
„Tu je Eugen Feler ili jedna ključna slika Ede Murtića, Menhetn iz 1952. godine. To je početak naše apstraktne linije slikarstva koje nije geometrijsko. Tu je autoportret Marina Tartalje. Jakost Muzeja je u njegovoj zbirci, koja ima ključna djela i grupe Gorgona i Exat 51 i grupe Šestorice, što pokazuje jedno dalekovido i osmišljeno prikupljanje suvremenih umjetnika.“
Uz Rafaela Sota, Kineza Chen Zhena i druga inozemna imena, tu su i umjetnici iz država bivše Jugoslavije, od poznatije slovenske grupe OHO, koja je još šezdesetih godina započela s konceptualnom umjetnošću na području bivše Jugoslavije.
„Imamo čuveni rad Marine Abramović, internacionalne umjetnice iz Beograda, koja sljedeće godine ima retrospektivnu izložbu u Momi u Njujorko. Najpopularniji eksponat među publikom je Tobogan, međunarodnog umjetnika Karstena Helera, koji omogućava publici da se spuste za dva nivoa, iz zgrade Muzeja, do podnožja ispred zgrade.“
Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, na čijem se otvaranju, 11. prosinca, okupilo 10.000 ljudi, čini se da je u nevjerojatno kratkom vremenu postalo jedna od onih željenih točaka zbog koje će Zagreb, konačno, prijeći Savu:
„To je toliko atraktivno i vrijedno. Mi Novo-zagrepčani smo presretni da možemo prijatelje iz Grada pozvati da vide kako ovo izgleda i da uživaju skupa sa nama.“