Svečano je započeo 55. MESS, jedna od najznačajnijih teatarskih smotri u regionu. Prvi se na daskama pojavio ansambl najpoznatije njemačke kuće sa koprodukcijskom predstavom "Zabranjena zona". Na kraju smotre bit će izvedena predstava "Antigona - 2.000 godina kasnije". U međuvremenu, bit će odigrano još 20 predstava iz 13 zemalja. Moj gost je dosadašnji direktor, reditelj Dino Mustafić.
RSE: Započeo je 55. MESS u velikom stilu, velikom predstavom, u jednom novom teatarskom prostoru. Zabranjena zona je koprodukcija dviju zemalja, svojevremeno involviranih u onaj veliki rat, o nekim bolnim pitanjima te planetarne katastrofe.
Dino Mustafić: To su teme koje mi često propitujemo u našem Festivalu. Tako smo i ove godine otvorili Festival sa jednom velikom temom i velikom produkcijom. Ona je i u umjetničkom smislu zaista velika jer se radi o velikoj britanskoj redateljici Ketlin Mičel. To će na neki način intonirati i dosta raznolike sadržaje ovogodišnjeg festivala MESS, sa ipak jednom temom koja će nas okupirati i o kojoj ćemo razgovarati na MESS forumu, a to je - šta nakon destrukcije.
Mi smo svjedoci da se danas kulturno historijsko nasljeđe zatire, da se o njemu ne vodi računa, da se uništavaju tragovi duhovnog i materijalnog prisustva, drugačijeg i različitoga. Zbog toga ova velika tema, kao što je "Zabranjena zona", kada govorimo o tim globalnim protestima, globalnim katastrofama, koje su ostavili tragove i ožiljke na istoriju čovječanstva, može da bude, ne samo opominjuća, nego na žalost mogu da budu i participacijske.
RSE: Festivalsku zavjesu će spustiti opet jedna koprodukcija MESS-ova i Ulysses teatra, BiH i Hrvatska, "Antigona - 2.000 godina kasnije". Pa šta nam to ova tragična helenska heroina ima danas progovoriti?
Dino Mustafić: Tekst "Antigona - 2.000 godina poslije", ima jedan vrlo važan strukturalni dio, u kojemu se dokumentarno svjedoči o traganju najbližih za svojim nestalim. Te dvije sudbine se tako analogno ogledaju u toj predstavi. Ne možete da se ne zapitate kada će svi ti prokleti ratovi stavi, kada će nasilje, destrukcija i uništavanje humanizma napokon prestati. Kada ćemo vidjeti društvo iz perspektive harmonije i suživota onoga što nekako priželjkujemo kao jedan prostor, kao jedan dah slobode na Balkanu proteklih tri decenije.
To je posebno tragično jer te teme otvaraju mladi umjetnici. U predstavi su zajedno mobilizirani umjetnici iz BiH, Hrvatske, Srbije, čak i iz inostranstva. Predstava koja otvara MESS i ova predstava su na najbolji način ram ovogodišnjeg 55. festivala MESS.
Plakat 55. MESS festivala
RSE: Kada pominjemo "Zabranjenu zonu" i "Antigonu" tek sada mi je jasno zbog čega su korice štampanog programa optočene bolnom eksplozijom koja je srušila ostatke jednog od najautentičnijih spomenika ljudske duhovonosti iz drevne Palmire.
Dino Mustafić: Fotografija je uznemirujuća i bolna. Na desetine njih smo imali prilike gledati iz raznih krajeva BiH, kada su se dizali kulturno historijski monumenti, vjerski objekti, kada su tragom nestajali rukopisi i knjige koje su letjele desetinama kilometara, kada je zapaljena Vijećnica. To sve treba da nas opomene. Ono što je MESS, u engleskom smislu te riječi, haos, opominje ma haos u svijetu i na krizu koja traje. Ta kriza na žalost ne mora da ima nikakav epilog, ali je ona, već sada, nanijela ogromnu štetu ljudskoj civilizaciji.
RSE: Između "Zabranjene zone" i "Antigone" bit će još dvadesetak predstava, iz trinaest zemalja. Zanimljivo je kako sve one imaju predznak prvi put. Šta u stvari znači prvi put? Prvi put autori, ansambli, zemlje, žanrovi?
Dino Mustafić: To je bio jedan vrlo težak selektorski zadatak, koji smo dogovorili prošle godine umjetnička direktorka, selektor i ja, da pokušamo napraviti festival premijera, dakle nastupa autora koji do sada nisu bili u ovoj bogatoj istoriji na MESS-u. I u tom smislu, svaki autor i autorica su se po prvi put predstavili na Festivalu. Dakle to su nove poetike, nove trupe, novi autori, novi pisci, novi tekstovi.
Zaista smo ponosni da smo nakon dužeg vremena doveli u Sarajevo velikog, zanimljivog, mađarskog reditelja Béla Pintér. Ugostiti ćemo jednu vrlo važnu trupu iz Pariza, koja će na improvizacijama promišljati o vrlo bolnim i bitnim aspektima socijalnih i ljudskih relacija. Imamo jednu vrlo zanimljivu meksičku kompaniju, Vatra 35. Tu su i predstave koje dolaze iz Mozambika, koje će propitivati odnose tjelesnog, tradicionalnog i modernog. U jednoj vrlo kvalitetnoj selekciji modernog plesa moći vidjeti velika koreografska imena poput Giorgia Nardina i Francesca Foscarinija. U fokusu ćemo imati mlade regionalne autore, koji su na početku njihovih bogatih umjetničkih karijera. Imati ćemo i fokus na lutkarske predstave. Tu su predstave koje će insistirati na socijalnoj interakciji, na komunikaciji sa publikom, kao što je holandska predstava.
Smatram da ćemo imati priliku uživati u ovih deset dana, radovati se svakom pozorišnom događaju jer MESS je zbilja jedan vatromet, jedna eksplozija, ali ne ona destruktivna, kao sa plakata, nego jedna eksplozije imaginacije, talenta koji će nas magnetizirati, a nadam se i oplemeniti u ovih deset dana u Sarajevu.
RSE: Jedan moj prijatelj, koji je praktično istrunuo na MESS-u, neki dan se nasmijao i rekao zar je moguće, poslije 55. izdanja, nešto uopšte prvi put prikazati na MESS-u! Brojka 55 predstavlja jubilej, pa mi to daje priliku upitam najdugovječnijeg i vjerovatno najvitalnijeg direktora ovog festivala, šta ono nama bi MESS?
Dino Mustafić: Ne pamtim da smo u težim okolnostima realizirali jedan Festival. To je posljedica jednog kontinuiranog siromašenja kulturnog života u Bosni i Hercegovini, rezanja budžeta, dramatičnih političkih i ekonomskih okolnosti u kojima kultura zaista preživljava. Sve smo učinili da se i ove godine Festival održi.
Festival MESS, 2013.
Trenutno sam direktor sa najdužim stažom od svih direktora u kulturnim institucijama. Na neki način ovo je i Festival sa kojim se, na neki način, opraštam od funkcije. Imao sam sreću i privilegiju da radim sa jednim timom, koji je iz strasti, entuzijazma, ljubavi, odgovornosti podigao ovaj Festival 1997. i napravio ga jednim od najvažnijih istočnoevropskih festivala, a balkanski svakako.
RSE: Festival je bio i ostao skoro pa isti, unatoč vremenu, izazovima, svim mogućim promjenama, umjetničkim, estetskim, socijalno-političkim. Ostao je vjeran sebi i imenu, unatoč malim korekcijama.
Dino Mustafić: Na to smo vrlo ponosni. Ovo je Festival koji je obilježio naše biografije i naše živote. Festival je nastavio tradiciju nekadašnjeg Festivala malih i eksperimentalnih scena, još od njegovog osnivača. Ovaj Festival je svojim intelektualnim i političkim angažmanom udarao u pleksus i izbijao nam dah, kada smo se uljuljkivali u građanski konformizam. Festival nam je donosio nove tokove, nove vizure, nove tendencije, koji nas je znao u estetskom smislu šokirati. Znao nas je i zadiviti time koliko je tehnološki i scenski umjetnost otišla. Zaista od 1997., od kako smo ga ponovo ustanovili, pa i sa onim periodom kada je bio jedan od fenomena otpora tokom opsade, festival MESS traje. Malo toga traje u našim životima kontinuirano 55 godina. Ovaj Festival traje i zato je uvijek uzbuđenje, kao da mu idemo prvi put.
RSE: Ono što je fascinantno je vjernost publike MESS-u, unatoč poplavi realitija, pučkih ili mahalskih igrokaza. Vi, ipak, imate publiku i pune dvorane.
Dino Mustafić: Vrlo smo sretni sa tom publikom. Nama dolazi publika iz regiona, čak i publika iz Evrope na određene festivalske izvedbe. Nisam sklon tim katastrofičnim izjavama da je kritička kultura ostala bez svog gledateljstva. Mi imamo vrlo jasno polje interesovanja ljudi koji imaju kulturne navike i kulturne potrebe. Oni nisu gledaoci realitija, oni nisu u tom masovnom hipnotiziranju lobotomije. Naravno da je teatar preživio, zato što je on jedan duhovni prostor kontemplacije. To jeste umjetnost koja traga za suštinom. To jeste umjetnost koja postavlja mučna i bolna pitanja naše egzistencije i naše savremenosti. Sve dok je tako, teatar će biti vitalan, živ i važan.