Glenn Kates (priredila Sabina Čabaravdić)
Iako se u izvještajima sa demonstracija u Turskoj najčešće govori o sekularnoj pobuni protiv autoritarnog, islamskom učenju okrenutog premijera Tajipa Erdoana, ipak su okupljeni u centru Istanbula šarena lepeza mišljenja i stavova. Nađe se među okupljenima čak i konzervativnih muslimana koji ne vole kapitalizam.
Gajde cvile na trgu Taksim, a demonstranti uhvaćeni u kolo veselo plešu. U tom su krugu okupljeni predstavnici različitih grupa, a svi zajedno su ljuti na premijera Redžepa Erdoana. Kažu da je autoritaran, da im zakonima islamizira društvo - na primjer odlukom o ograničenju prodaje alkohola.
Takvi su potezi inspirisali Zejnep Agbajir, inače pobožnu muslimansku, da ponosno skine s glave svoju maramu i pridruži se mužu koji snažno podupire proteste.
Ljudi poput 27-godišnje Agbajir i članova “Muslimanskih antikapitalista” su rijetkost na trgu. Erdoan i njegova partija “Pravde i razvoja” uživaju široku podršku konzervativnih muslimana, dok velika većina prosvjednika identificiraju sami sebe kao ateiste.
Agbajir kaže kako Erdoan povećava napetosti manipulacijom vjernika.
"Na primjer, kada je rekao da on neće na Taksimu praviti trgovački centar nego džamiju, zaigrao je na kartu vjerskih osjećanja."
Agbajirova antikapitalistička grupa mogla bi se okarakterizirati kao marksisti s vjerskom aromom. Na njihovoj web stranici dosta se govori o "znoju i krvi radnih ljudi", ali portparol obrazlaže da njihovi ljevičari slijede vjerske vrijednosti.
Grafički dizajner Emina Albajrak, ima 33 godine, i sjedi pred šatorom organizacije čiji je slogan: "Bog, kruh, sloboda".
"Mi smatramo da sve na Zemlji pripada Bogu, a to znači da imovina pripada narodu. I to je ono što pokušavamo objasniti ljudima ovdje."
Dobar dio demonstranata smatra sebe prakticirajućim vjernicima koji su došli na proteste da iskažu zabrinutost ekonomskim problemima.
Šukran, koja maramu nosi samo u dijelu parka koji je nezvanično postao okupljalište navijača nogometnog kluba Bešiktaš, sumnjičava je prema onome što ona naziva islam “više klase”. Ona je ogorčena na žene iz tog miljea koje na glavama imaju isključivo dizajnerske marame, i koje naravno ne rade.
24-godišnja tekstilna radnica kaže da ona radi šest dana u sedmici. Napominje da mnogi koje ona poznaje podržavaju proteste, ali da ne mogu doći na Trg, što zbog posla, što zbog različitih pritisaka.
"Postoji puno ograničenja unutar porodice. Imam prijatelja kojima se protesti sviđaju, ali im jednostavno nije dopušteno da dođu ovdje."
Barčin Jinanc, politička kolumnistica istanbulskog dnevnika Hurijet, saglasna je da su prakticirajući vjernici pod pritiskom kod kuće, ali takođe misli da mnogi od njih ne žele doći jer se plaše da bi njihove marame mogle privući neželjenu pažnju.
Jinanc kaže da proteste ni u kom slučaju ne treba pojednostavljeno posmatrati kao borbu izmedju vjere i sekularizma.
"Stvar je u tome da demonstranti nemaju te grandiozne svjetonazore o prirodi države, o politici i sl. Njih se najprije može posmatrati kao neku vrstu “tragača za slobodom”.
Agbajir, koja pleše u kolu, potpuno je saglasna s ovim stavom.
"Ne želim nikoga da se mješa u moju odluku da nosim maramu, baš kao što ne želim ni da se iko miješa u tuđe piće”.
Iako se u izvještajima sa demonstracija u Turskoj najčešće govori o sekularnoj pobuni protiv autoritarnog, islamskom učenju okrenutog premijera Tajipa Erdoana, ipak su okupljeni u centru Istanbula šarena lepeza mišljenja i stavova. Nađe se među okupljenima čak i konzervativnih muslimana koji ne vole kapitalizam.
Gajde cvile na trgu Taksim, a demonstranti uhvaćeni u kolo veselo plešu. U tom su krugu okupljeni predstavnici različitih grupa, a svi zajedno su ljuti na premijera Redžepa Erdoana. Kažu da je autoritaran, da im zakonima islamizira društvo - na primjer odlukom o ograničenju prodaje alkohola.
Takvi su potezi inspirisali Zejnep Agbajir, inače pobožnu muslimansku, da ponosno skine s glave svoju maramu i pridruži se mužu koji snažno podupire proteste.
Ljudi poput 27-godišnje Agbajir i članova “Muslimanskih antikapitalista” su rijetkost na trgu. Erdoan i njegova partija “Pravde i razvoja” uživaju široku podršku konzervativnih muslimana, dok velika većina prosvjednika identificiraju sami sebe kao ateiste.
Agbajir kaže kako Erdoan povećava napetosti manipulacijom vjernika.
"Na primjer, kada je rekao da on neće na Taksimu praviti trgovački centar nego džamiju, zaigrao je na kartu vjerskih osjećanja."
Agbajirova antikapitalistička grupa mogla bi se okarakterizirati kao marksisti s vjerskom aromom. Na njihovoj web stranici dosta se govori o "znoju i krvi radnih ljudi", ali portparol obrazlaže da njihovi ljevičari slijede vjerske vrijednosti.
Grafički dizajner Emina Albajrak, ima 33 godine, i sjedi pred šatorom organizacije čiji je slogan: "Bog, kruh, sloboda".
"Mi smatramo da sve na Zemlji pripada Bogu, a to znači da imovina pripada narodu. I to je ono što pokušavamo objasniti ljudima ovdje."
Dobar dio demonstranata smatra sebe prakticirajućim vjernicima koji su došli na proteste da iskažu zabrinutost ekonomskim problemima.
Šukran, koja maramu nosi samo u dijelu parka koji je nezvanično postao okupljalište navijača nogometnog kluba Bešiktaš, sumnjičava je prema onome što ona naziva islam “više klase”. Ona je ogorčena na žene iz tog miljea koje na glavama imaju isključivo dizajnerske marame, i koje naravno ne rade.
24-godišnja tekstilna radnica kaže da ona radi šest dana u sedmici. Napominje da mnogi koje ona poznaje podržavaju proteste, ali da ne mogu doći na Trg, što zbog posla, što zbog različitih pritisaka.
"Postoji puno ograničenja unutar porodice. Imam prijatelja kojima se protesti sviđaju, ali im jednostavno nije dopušteno da dođu ovdje."
Barčin Jinanc, politička kolumnistica istanbulskog dnevnika Hurijet, saglasna je da su prakticirajući vjernici pod pritiskom kod kuće, ali takođe misli da mnogi od njih ne žele doći jer se plaše da bi njihove marame mogle privući neželjenu pažnju.
Jinanc kaže da proteste ni u kom slučaju ne treba pojednostavljeno posmatrati kao borbu izmedju vjere i sekularizma.
"Stvar je u tome da demonstranti nemaju te grandiozne svjetonazore o prirodi države, o politici i sl. Njih se najprije može posmatrati kao neku vrstu “tragača za slobodom”.
Agbajir, koja pleše u kolu, potpuno je saglasna s ovim stavom.
"Ne želim nikoga da se mješa u moju odluku da nosim maramu, baš kao što ne želim ni da se iko miješa u tuđe piće”.