U nastavku serijala „Kako izaći iz ekonomske krize" svoje stavove iznosi dr. Hasan Muratović, univerzitetski profesor, ekonomista, bivši političar i diplomata. On, između ostalog, govori o privrednim potencijalima koje BiH ima, a koji nisu iskorišteni, o efektima eventualne revizije privatizacije i o podijeljenom ekonomskom prostoru.
Muratović: Prije svega treba imati u vidu da je veoma veliki broj poduzeća, naročito velikih, i njihove imovine i radnih mjesta, stradao u ratu. Loša privatizacija je dodatno uništila veoma veliki broj radnih mjesta, ali mnogo je uništeno i zbog toga što neke firme nisu na vrijeme privatizirane, pa su u međuvremenu propadale. Moje je mišljenje da revizija privatizacije ne bi donijela nikakva nova radna mjesta, a skoro je i nemoguća revizija koja je bila korisna. Osim toga, trebalo bi završiti privatizaciju, jer jako je veliki broj još uvijek neprivatiziranih poduzeća.
Muratović: Podijeljene su i vrlo bitne kompanije kao što su Željeznica, Elektroprivreda itd.. Ti su jedinstveni sistemi bili obavezni i po Dejtonskom ugovoru, ne zbog toga što je to iz političkih razloga trebalo nego baš iz ekonomskih, što se smatralo da bi trebalo sačuvati jedinstvenu ekonomiju u ovako maloj zemlji. Međutim, ako uzmete kantone, većina kantona u Federaciji su ipak regije, ne bi se drukčije napravile ni regije ako bi se pravile, a prave regije nemoguće je napraviti zbog postojanja entiteta, tako da bi trebalo na to privremeno zaboraviti. Možda je mnogo veći nedostatak nepovezanost naše privrede i ekonomije sa svijetom. Mi nemamo kooperacije, na kojoj je bila zasnovana cijela naša industrija prije rata.
RSE: Možete li izdvojiti najveće problemi bh. ekonomije onako kako ih vi vidite?
Muratović: Prvo, fundamentalni problem je što se na mjestima gdje su neophodni ljudi sa ekonomskim i menadžerskim znanjima oni ne nalaze – ni u vladama svih nivoa, a niti u vrlo bitnim komapnijama. Dakle, neodstatak ekonomskog i menadžerskog znanja kod ljudi koji bi trebalo da preuzmu najodgovornije funkcije, i u ekonomiji generalno i u makroekonomiji i u poduzećima. Drugi od tih općih je nezakonito i neetično poslovanje, odnosno nepostojanje institucija koje bi stvorile odgovarajući zakonski okvir i koje bi kontrolirale poštivanje zakon. To dovodi do trećeg velikog problema, a to je nelikvidnost.
Prvo, država je generira jer ona ne plaća izvođače velikih radova na vrijeme, pa oni međusobno duguju itd. - i zbog nepostojanja sistema, javljaju se veliki problemi u neizvršavanju obaveza, od plaća preko plaćanja poreza itd.. Sve to je dovelo do takve nelikvidnosti, bez čijeg se rješenja ne može uopće računati na ozdravljenje čitavog privrednog sistema i ekonomije. Jedan od velikih makroproblema je i nepostojanje centralne banke, koja bi trebala da preuzme kontrolu bankarskog sistema i da razvije tržište papira, i uopće financijsko tržište koje bi onda moglo da generira rast cijele ekonomije. I posljednji, to što sam već rekao, nepostojanje kooperacije. Mi nemamo tehnologija, nemamo tržišta, nemamo nikakve mogućnosti za neki veliki iskorak ako se ne povežemo, pa ne budemo dio proizvodnje svjetskih proizvođača - reciomo automobila, kao što smo bili prije rata.
Muratović: Ima jako mnogo, od prirodnih resursa koje su koristile velike kompanije - recimo Elektroprivreda nije napravila nijedan megavat, oni stalno pričaju, ali ne postoji još, evo priča se o Tuzli godinama, a još uvijek ništa tamo nema, ni natječaja praktično, a kamoli da krene izgradnja, o Vranduku, o vjetroenergiji itd. Imamo šume, imali smo ogromnu industriju. Imamo poljoprivredu, koja opet zahtijeva intervenciju državnog nivoa i uređenjem i stvaranjem uvjeta za izvoz i poticajima itd.. Dakle, sve su to jako veliki, neiskorišteni potencijali gdje bi se stvorio relativno brzo veliki broj radnih mjesta, gdje se mogu privući strane investicije i gdje postoji tržište - postoji tržište eneregije, postoji tržište hrane. Postoje i rudnici koji su nekad radili, a danas ne rade. Veliki je broj područja u kojima su potencijali neiskorišteni - pa i do naših informatičara, koji kad odu u svijet nađu posla, a mi se nismo nigdje, nijednim projektom uključili u tu industriju koja ima jedan ogroman udio u svjetskoj industriji.
RSE: Najveći gubitnici tranzicije u regionu, pa tako i u BiH, su radnici, koji su praktično istjerani na ulicu, a njihova preduzeća prodata u sumnjivoj privatizaciji. Sada se traži revizija privatizacijskog procesa. Šta, po vašem mišljenju, to može donijeti?
Muratović: Prije svega treba imati u vidu da je veoma veliki broj poduzeća, naročito velikih, i njihove imovine i radnih mjesta, stradao u ratu. Loša privatizacija je dodatno uništila veoma veliki broj radnih mjesta, ali mnogo je uništeno i zbog toga što neke firme nisu na vrijeme privatizirane, pa su u međuvremenu propadale. Moje je mišljenje da revizija privatizacije ne bi donijela nikakva nova radna mjesta, a skoro je i nemoguća revizija koja je bila korisna. Osim toga, trebalo bi završiti privatizaciju, jer jako je veliki broj još uvijek neprivatiziranih poduzeća.
RSE: Bh. ekonomski prostor je podijeljen zbog brojnih barijera. Da li je izlaz u boljim međusobnim vezama, ili možda u stvaranju ekonomskih regija?
Muratović: Podijeljene su i vrlo bitne kompanije kao što su Željeznica, Elektroprivreda itd.. Ti su jedinstveni sistemi bili obavezni i po Dejtonskom ugovoru, ne zbog toga što je to iz političkih razloga trebalo nego baš iz ekonomskih, što se smatralo da bi trebalo sačuvati jedinstvenu ekonomiju u ovako maloj zemlji. Međutim, ako uzmete kantone, većina kantona u Federaciji su ipak regije, ne bi se drukčije napravile ni regije ako bi se pravile, a prave regije nemoguće je napraviti zbog postojanja entiteta, tako da bi trebalo na to privremeno zaboraviti. Možda je mnogo veći nedostatak nepovezanost naše privrede i ekonomije sa svijetom. Mi nemamo kooperacije, na kojoj je bila zasnovana cijela naša industrija prije rata.
RSE: Možete li izdvojiti najveće problemi bh. ekonomije onako kako ih vi vidite?
Muratović: Prvo, fundamentalni problem je što se na mjestima gdje su neophodni ljudi sa ekonomskim i menadžerskim znanjima oni ne nalaze – ni u vladama svih nivoa, a niti u vrlo bitnim komapnijama. Dakle, neodstatak ekonomskog i menadžerskog znanja kod ljudi koji bi trebalo da preuzmu najodgovornije funkcije, i u ekonomiji generalno i u makroekonomiji i u poduzećima. Drugi od tih općih je nezakonito i neetično poslovanje, odnosno nepostojanje institucija koje bi stvorile odgovarajući zakonski okvir i koje bi kontrolirale poštivanje zakon. To dovodi do trećeg velikog problema, a to je nelikvidnost.Prvo, država je generira jer ona ne plaća izvođače velikih radova na vrijeme, pa oni međusobno duguju itd. - i zbog nepostojanja sistema, javljaju se veliki problemi u neizvršavanju obaveza, od plaća preko plaćanja poreza itd.. Sve to je dovelo do takve nelikvidnosti, bez čijeg se rješenja ne može uopće računati na ozdravljenje čitavog privrednog sistema i ekonomije. Jedan od velikih makroproblema je i nepostojanje centralne banke, koja bi trebala da preuzme kontrolu bankarskog sistema i da razvije tržište papira, i uopće financijsko tržište koje bi onda moglo da generira rast cijele ekonomije. I posljednji, to što sam već rekao, nepostojanje kooperacije. Mi nemamo tehnologija, nemamo tržišta, nemamo nikakve mogućnosti za neki veliki iskorak ako se ne povežemo, pa ne budemo dio proizvodnje svjetskih proizvođača - reciomo automobila, kao što smo bili prije rata.
RSE: Koji su to ekonomski potencijali koje BiH može iskoristiti ima, a sada su zaboravljeni i zanemareni?
Muratović: Ima jako mnogo, od prirodnih resursa koje su koristile velike kompanije - recimo Elektroprivreda nije napravila nijedan megavat, oni stalno pričaju, ali ne postoji još, evo priča se o Tuzli godinama, a još uvijek ništa tamo nema, ni natječaja praktično, a kamoli da krene izgradnja, o Vranduku, o vjetroenergiji itd. Imamo šume, imali smo ogromnu industriju. Imamo poljoprivredu, koja opet zahtijeva intervenciju državnog nivoa i uređenjem i stvaranjem uvjeta za izvoz i poticajima itd.. Dakle, sve su to jako veliki, neiskorišteni potencijali gdje bi se stvorio relativno brzo veliki broj radnih mjesta, gdje se mogu privući strane investicije i gdje postoji tržište - postoji tržište eneregije, postoji tržište hrane. Postoje i rudnici koji su nekad radili, a danas ne rade. Veliki je broj područja u kojima su potencijali neiskorišteni - pa i do naših informatičara, koji kad odu u svijet nađu posla, a mi se nismo nigdje, nijednim projektom uključili u tu industriju koja ima jedan ogroman udio u svjetskoj industriji.