U galeriji "Boris Smoje" je održano prvo sarajevsko jutro poezije. To je povod da gost bude pjesnik Dragan Mučibabić koji je ujedno i organizator ovog događaja.
Mučibabić: Ova ideja se rodila već prije tri godine u toku trajanja evropskog festivala poezije u Velenju. Tada su Bosnu i Hercegovinu predstavljali Dara Sekulić, Admiral Mahić i Dragan Mučibabić. Vidjeli smo da oni imaju tradiciju da se okupljaju u svim glavnim gradovima u Evropi i da mladi govore svoju poeziju, ali na takav način da gost bude neki od ovih eminentnih. Mi smo za ovu prvu subotu probrali Almir Zalihić i Admiral Mahić. Ovo je u principu posvećeno mladim, neafirmiranim pjesnicima, koji će moći govoriti svoju poeziju.
Mučibabić: U Sarajevu je poezija u zdravoj kondiciji. Ali nemaju mladi načina doći do knjige. Ispadne najlakše napisati. Napravili smo nešto bez ijednog novca potpore, niti mislimo išta tražiti. Galerija Smoje je ustupila neki određeni vremenski period subotom da se mogu mladi pojaviti.
Mučibabić: Poezija je živa, ali nema mjesta na kojem se okupljaju mladi. Mi koji smo afirmirani, uvijek imamo neku promociju knjige, neka pojavljivanja ili događaje, ali ovi mladi nemaju nikakvu priliku. Čak se ni ne poznaju, niti se njihove pjesme čuju. Sarajevo je grad u kojem se rađaju pjesnici.
Mučibabić: Poezija je inače u zapećku. Izdavači, kada izdaju poeziju, oni već planiraju gubitak, pa će prozom taj krug zatvoriti. Ona je na pijedestalu književnosti i uvijek je bila. Iako se rijetko čita, ona je živa i ona će trajati. Bila je nekada priča da će umrijeti filozofija, poezija, da to neće niko pisati, ali to tako ne ide.
Mučibabić: Mlade u Sarajevu zanima poezija. Kada imam promociju neke knjige, moje kolege pjesnici uvijek nađu nekoga da pročita neku pjesmu. Vidio sam da ima dobre poezije, ima suvremene poezije. Ovaj grad stvarno ima pjesnika, ali su neafirmirani, pa se ne čuju. Sada im je pružena prilika i to im je mala odskočna daska. Ubjeđen sam da će iz ovoga, sarajevskih jutara poezije, izroniti plejade pisaca i pjesnika, koji će imati ime i prezime u poeziji.
Mučibabić: Tu je najveći problem. Kada pišete knjigu, potrošite vrijeme, zametnete se olovkom, prospavate slova i to sve bacite na neki papir, bojeći se praznine. Kada to sve nešto liči na knjigu, tek je onda problem. Knjige si većinom ljudi sami finansiraju ili to ide preko nekih nacionalnih i kulturnih društava, što ne mislim da je dobro za samu književnost.
Mučibabić: Galerija Smoje jeste mala oaza lijepog druženja likovnih i književnih stvaralaca. Ona je sama takva. Ona je već dobila takav status. Oni su ovdje govorili svoju poeziju i kačili svoje slike, bez obzira na neke organizovane izložbe. To je uvijek trajalo.
Mučibabić: Uvijek sve počiva na alternativi. Ne možemo ni reći da je to alternativa jer kada su poezija i slikarstvo ozbiljna stvar. Bitno je da ljudi imaju slike i da im se te slike vide, da imaju pjesme i da se one vide jer nije pjesnik onaj koji ima knjigu, već onaj koji piše, niti je slikar onaj koji ima sliku, već onaj koji slika. Ovdje su ti ljudi koji stalno nešto rade.
Mučibabić: Umjetnik je 24 sata na dan, bilo to i u parku. Bitno je da se pjesnici skupe i da čitaju svoje pjesme. Sada im je omogućeno jedno druženje u lijepom prostoru, u kome oni inače jesu.
Mučibabić: Moja stranica je zakovana od mladih pjesnika. Oni imaju voljnost i htijenje i hoće da se čuju, da se vide. Oni imaju pravo na neki svoj revolt, bunt, iskazivanje svoje ljubavi, govorenje svojih pjesama. Oni će to uraditi.
Mučibabić: Oni su uglavnom uokvireni u poeziju ljubavi. Iako nekada bljesne neki revolt i bunt, ulaze u neke političke sfere i državne okvire, mada oni nisu u tome.
Mučibabić: Tebi posvećujem puno više, od ovoga malo što imam. Ako ikada saznaš sve, nije to ono pravo jer za tebe imam i više od toga. U noćima dugim, želje samo za tebe snivam, budan. I ništa to nije ni veliko, ni vrijedno, koliko je silno imati tebe. Neprekidno, trajno. Moćnije od groma.
RSE: Kako se rodila ideja o sarajevskim jutrima poezije?
Mučibabić: Ova ideja se rodila već prije tri godine u toku trajanja evropskog festivala poezije u Velenju. Tada su Bosnu i Hercegovinu predstavljali Dara Sekulić, Admiral Mahić i Dragan Mučibabić. Vidjeli smo da oni imaju tradiciju da se okupljaju u svim glavnim gradovima u Evropi i da mladi govore svoju poeziju, ali na takav način da gost bude neki od ovih eminentnih. Mi smo za ovu prvu subotu probrali Almir Zalihić i Admiral Mahić. Ovo je u principu posvećeno mladim, neafirmiranim pjesnicima, koji će moći govoriti svoju poeziju.
RSE: Kada ste najvaljivali ovaj događaj rekli ste da je riječ o druženju prijatelja subotom u 12 sati. Koliko je Sarajevu nedostajao jedan ovakav program?
Mučibabić: U Sarajevu je poezija u zdravoj kondiciji. Ali nemaju mladi načina doći do knjige. Ispadne najlakše napisati. Napravili smo nešto bez ijednog novca potpore, niti mislimo išta tražiti. Galerija Smoje je ustupila neki određeni vremenski period subotom da se mogu mladi pojaviti.
RSE: Koliko je to način da poezija dođe do šire publike?
Mučibabić: Poezija je živa, ali nema mjesta na kojem se okupljaju mladi. Mi koji smo afirmirani, uvijek imamo neku promociju knjige, neka pojavljivanja ili događaje, ali ovi mladi nemaju nikakvu priliku. Čak se ni ne poznaju, niti se njihove pjesme čuju. Sarajevo je grad u kojem se rađaju pjesnici.
RSE: Možemo li ipak govoriti da je poezija u zapećku u odnosu na ostale forme?
Mučibabić: Poezija je inače u zapećku. Izdavači, kada izdaju poeziju, oni već planiraju gubitak, pa će prozom taj krug zatvoriti. Ona je na pijedestalu književnosti i uvijek je bila. Iako se rijetko čita, ona je živa i ona će trajati. Bila je nekada priča da će umrijeti filozofija, poezija, da to neće niko pisati, ali to tako ne ide.
RSE: Ideja je da svake subote u podne mladi neafirmisani ili već afirmisani pjesnici govore svoju poeziju, po ugledu na sve glavne evropske gradove, u kojima je to tradicija. Koliko mlade u Sarajevu zanima poezija?
Mučibabić: Mlade u Sarajevu zanima poezija. Kada imam promociju neke knjige, moje kolege pjesnici uvijek nađu nekoga da pročita neku pjesmu. Vidio sam da ima dobre poezije, ima suvremene poezije. Ovaj grad stvarno ima pjesnika, ali su neafirmirani, pa se ne čuju. Sada im je pružena prilika i to im je mala odskočna daska. Ubjeđen sam da će iz ovoga, sarajevskih jutara poezije, izroniti plejade pisaca i pjesnika, koji će imati ime i prezime u poeziji.
RSE: Koliko je problem u izdavaštvu?
Mučibabić: Tu je najveći problem. Kada pišete knjigu, potrošite vrijeme, zametnete se olovkom, prospavate slova i to sve bacite na neki papir, bojeći se praznine. Kada to sve nešto liči na knjigu, tek je onda problem. Knjige si većinom ljudi sami finansiraju ili to ide preko nekih nacionalnih i kulturnih društava, što ne mislim da je dobro za samu književnost.
RSE: Galerija Boris Smoje organizuje, pored ovog, brojna druga druženja, čiji je cilj promicati kulturu, umjetnost i druženje. Čini se da je riječ o maloj oazi u glavnom gradu BiH?
Mučibabić: Galerija Smoje jeste mala oaza lijepog druženja likovnih i književnih stvaralaca. Ona je sama takva. Ona je već dobila takav status. Oni su ovdje govorili svoju poeziju i kačili svoje slike, bez obzira na neke organizovane izložbe. To je uvijek trajalo.
RSE: Sve se to dešava u trenutku kada institucije kulture u BiH ne mogu da opstanu. Zatvaraju se muzeji, galerije ne rade. Da li je upravo u alternativnim načinima promovisanja kulturnih vrijednosti, spas kulture?
Mučibabić: Uvijek sve počiva na alternativi. Ne možemo ni reći da je to alternativa jer kada su poezija i slikarstvo ozbiljna stvar. Bitno je da ljudi imaju slike i da im se te slike vide, da imaju pjesme i da se one vide jer nije pjesnik onaj koji ima knjigu, već onaj koji piše, niti je slikar onaj koji ima sliku, već onaj koji slika. Ovdje su ti ljudi koji stalno nešto rade.
RSE: Okreću se alternativnim prostorima gdje umjetnici svih profila mogu da se okupljaju i da pokažu ono što rade?
Mučibabić: Umjetnik je 24 sata na dan, bilo to i u parku. Bitno je da se pjesnici skupe i da čitaju svoje pjesme. Sada im je omogućeno jedno druženje u lijepom prostoru, u kome oni inače jesu.
RSE: Očekujete li da mladi pjesnici prepoznaju vašu poruku i da jutra poezije postanu tradicionalna, kao u drugim svjetskim metropolama?
Mučibabić: Moja stranica je zakovana od mladih pjesnika. Oni imaju voljnost i htijenje i hoće da se čuju, da se vide. Oni imaju pravo na neki svoj revolt, bunt, iskazivanje svoje ljubavi, govorenje svojih pjesama. Oni će to uraditi.
RSE: O čemu pišu mladi pjesnici? Šta ih tišti?
Mučibabić: Oni su uglavnom uokvireni u poeziju ljubavi. Iako nekada bljesne neki revolt i bunt, ulaze u neke političke sfere i državne okvire, mada oni nisu u tome.
RSE: Pjesma za kraj!?
Mučibabić: Tebi posvećujem puno više, od ovoga malo što imam. Ako ikada saznaš sve, nije to ono pravo jer za tebe imam i više od toga. U noćima dugim, želje samo za tebe snivam, budan. I ništa to nije ni veliko, ni vrijedno, koliko je silno imati tebe. Neprekidno, trajno. Moćnije od groma.