Kevin Connolly (BBC), prevela Ena Stevanović
Kada se izraelski premijer Benjamin Natanjahu prošle godine trebao obratiti Generalnoj skupštini UN, ponio je sa sobom rekvizit - kartonski crtež koji prikazuje stav Izraela o napretku Irana u izradi nuklearnog oružja.
Informacije su sadržane u crtežu velike okrugle bombe iz crtanih filmova.
S obzirom da se diplomatska atmosfera mijenja, Izrael će ove godine morati koristiti suptilniju taktiku.
Izrael s očitom nelagodom promatra napore Irana da popravi svoj imidž u očima zapadnog svijeta koji su pozdravljeni od strane Sjedinjenih Država i njihovih saveznika.
Sve što je iranski predsjednik Hassan Rouhani trebao uraditi da bi bio uspješan u UN-u jeste da ne bude kao njegov prethodnik Mahmoud Ahmadinejad.
Dakle, misija je ostvarena.
Oštri, neprijateljski i predvidivi ton Ahmadinejadove ere je iza nas.
Njegovo mjesto je preuzela otvorena komunikacija i spremnost na dijalog koji je zapad prigrlio s nestrpljenjem.
Jedan izraelski dužnosnik je to nazvao iranskom šarmantnom ofanzivom. Postoje čak i priče da gospodin Rouhani razmišlja o tome da ponovo uvede direktne letove između Irana i SAD-a koji su ukinuti nakon Islamske revolucije 1979. godine.
Drugačija percepcija
Natanjahu je svoju misiju u SAD-u opisao ovim riječima:
„Ja ću reći istinu,“ rekao je. „U jeku slatkih riječi i najezde smiješaka neko mora iznijeti činjenice i reći istinu.“
Problem Izraela je jasan. Njihova percepcija Irana i prijetnji koje on predstavlja se nije promijenila u trenutku kada se čini da se percepcija svih ostalih počela mijenjati.
Postoji opasnost da bi Natanjahu mogao zvučati kao da ponavlja staru priču u trenutku kada se ostatak svijeta nada da će iz Teherana čuti neke nove riječi.
Izrael smatra da novi iranski lider i novi ton obraćanja ne znači da su godine ratoborne retorike zaboravljene. Veliki broj Izraelaca je zabrinut da bi iransko nuklearno oružje za njih moglo predstavljati egzistencijalnu prijetnju.
Izrael želi da se sankcije koje su osakatile iransku ekonomiju i dalje nastave strogo primjenjivati i da se podupru vjerodostojnim vojnim mjerama.
Raširena je pretpostavka na Bliskom Istoku da će Izrael, ukoliko ne uspije ubijediti SAD da poduzme vojnu akciju protiv Irana, preuzeti stvari u svoje ruke.
Taktika na čekanju
Kritičari i neprijatelji Izraela dovode u pitanje pravo Izraela da pokrene takav napad jer oni, kao i svi drugi, vjeruju da Izrael također ima nuklearno oružje.
Njihova politika dvosmislenosti kada je u pitanju nuklearno oružje ne prolazi ni u Arapskom svijetu ni u Iranu.
Izraelska noćna mora je da bi ostatak svijeta mogao biti zanesen iranskom taktikom odgađanja, kako oni to nazivaju.
Pod krinkom pregovora, Iran bi mogao nastaviti sa svojim nuklearnim programom sve dok razine zaliha obogaćenog urana ne dosegnu nepovratnu tačku. Čak bi mogli zahtijevati olakšice u sankcijama samo zato što su pristali na razgovore.
Ima i onih u vodećim krugovima u Izraelu koji vide paralelu između razvoja iranskog nuklearnog programa i uspona Hitlera u Europi tridesetih godina prošlog vijeka.
Svijet ponovo mora izabrati hoće li pokušati smiriti prijetnje ili se suočiti s njima, a Izrael se boji da bi Barack Obama u konačnici mogao donijeti pogrešnu odluku.
Izrael nije jedina zemlja Bliskog Istoka koja sa tjeskobom promatra znakove promjene u Teheranu.
Saudijska Arabija, lider sunitskog islamskog svijeta, vodi okrutni rat sa šitima u Iranu i Siriji. Saudijci i neki od njihovih saveznika iz Zaljeva financiraju oporbu uključujući i mnoge džihadske grupe.
Iran podržava Assadov režim i koristi svoju južno libanonsku miliciju Hezbollah za borbe na prvoj liniji fronta.
Iranska vlada je spremna potrošiti krv i blago u Siriji iako njegova ekonomija škripi zbog sankcija.
Oni bi mogli učiniti i više ukoliko bi zapad ukinuo sankcije u nadi da će podstaći novu političku atmosferu u Iranu.
Dakle, Izrael ima tešku misiju koju neće moći ilustrirati kartonskim crtežom bombe. Natanjahuova vlada si ne može priuštiti da bude u raskoraku sa Sjedinjenim Državama, njihovo strateško partnerstvo sa Amerikancima je uvijek bilo njihov najvažniji diplomatski adut.
Međutim, njihov najvažniji prijatelj se približava njihovom najopasnijem neprijatelju i Izrael je za sada još uvijek u potrazi za uvjerljivim odgovorom.
Kada se izraelski premijer Benjamin Natanjahu prošle godine trebao obratiti Generalnoj skupštini UN, ponio je sa sobom rekvizit - kartonski crtež koji prikazuje stav Izraela o napretku Irana u izradi nuklearnog oružja.
Informacije su sadržane u crtežu velike okrugle bombe iz crtanih filmova.
S obzirom da se diplomatska atmosfera mijenja, Izrael će ove godine morati koristiti suptilniju taktiku.
Izrael s očitom nelagodom promatra napore Irana da popravi svoj imidž u očima zapadnog svijeta koji su pozdravljeni od strane Sjedinjenih Država i njihovih saveznika.
Sve što je iranski predsjednik Hassan Rouhani trebao uraditi da bi bio uspješan u UN-u jeste da ne bude kao njegov prethodnik Mahmoud Ahmadinejad.
Dakle, misija je ostvarena.
Oštri, neprijateljski i predvidivi ton Ahmadinejadove ere je iza nas.
Njegovo mjesto je preuzela otvorena komunikacija i spremnost na dijalog koji je zapad prigrlio s nestrpljenjem.
Jedan izraelski dužnosnik je to nazvao iranskom šarmantnom ofanzivom. Postoje čak i priče da gospodin Rouhani razmišlja o tome da ponovo uvede direktne letove između Irana i SAD-a koji su ukinuti nakon Islamske revolucije 1979. godine.
Drugačija percepcija
Natanjahu je svoju misiju u SAD-u opisao ovim riječima:
„Ja ću reći istinu,“ rekao je. „U jeku slatkih riječi i najezde smiješaka neko mora iznijeti činjenice i reći istinu.“
Problem Izraela je jasan. Njihova percepcija Irana i prijetnji koje on predstavlja se nije promijenila u trenutku kada se čini da se percepcija svih ostalih počela mijenjati.
Postoji opasnost da bi Natanjahu mogao zvučati kao da ponavlja staru priču u trenutku kada se ostatak svijeta nada da će iz Teherana čuti neke nove riječi.
Izrael smatra da novi iranski lider i novi ton obraćanja ne znači da su godine ratoborne retorike zaboravljene. Veliki broj Izraelaca je zabrinut da bi iransko nuklearno oružje za njih moglo predstavljati egzistencijalnu prijetnju.
Izrael želi da se sankcije koje su osakatile iransku ekonomiju i dalje nastave strogo primjenjivati i da se podupru vjerodostojnim vojnim mjerama.
Raširena je pretpostavka na Bliskom Istoku da će Izrael, ukoliko ne uspije ubijediti SAD da poduzme vojnu akciju protiv Irana, preuzeti stvari u svoje ruke.
Taktika na čekanju
Kritičari i neprijatelji Izraela dovode u pitanje pravo Izraela da pokrene takav napad jer oni, kao i svi drugi, vjeruju da Izrael također ima nuklearno oružje.
Njihova politika dvosmislenosti kada je u pitanju nuklearno oružje ne prolazi ni u Arapskom svijetu ni u Iranu.
Izraelska noćna mora je da bi ostatak svijeta mogao biti zanesen iranskom taktikom odgađanja, kako oni to nazivaju.
Pod krinkom pregovora, Iran bi mogao nastaviti sa svojim nuklearnim programom sve dok razine zaliha obogaćenog urana ne dosegnu nepovratnu tačku. Čak bi mogli zahtijevati olakšice u sankcijama samo zato što su pristali na razgovore.
Ima i onih u vodećim krugovima u Izraelu koji vide paralelu između razvoja iranskog nuklearnog programa i uspona Hitlera u Europi tridesetih godina prošlog vijeka.
Svijet ponovo mora izabrati hoće li pokušati smiriti prijetnje ili se suočiti s njima, a Izrael se boji da bi Barack Obama u konačnici mogao donijeti pogrešnu odluku.
Izrael nije jedina zemlja Bliskog Istoka koja sa tjeskobom promatra znakove promjene u Teheranu.
Saudijska Arabija, lider sunitskog islamskog svijeta, vodi okrutni rat sa šitima u Iranu i Siriji. Saudijci i neki od njihovih saveznika iz Zaljeva financiraju oporbu uključujući i mnoge džihadske grupe.
Iran podržava Assadov režim i koristi svoju južno libanonsku miliciju Hezbollah za borbe na prvoj liniji fronta.
Iranska vlada je spremna potrošiti krv i blago u Siriji iako njegova ekonomija škripi zbog sankcija.
Oni bi mogli učiniti i više ukoliko bi zapad ukinuo sankcije u nadi da će podstaći novu političku atmosferu u Iranu.
Dakle, Izrael ima tešku misiju koju neće moći ilustrirati kartonskim crtežom bombe. Natanjahuova vlada si ne može priuštiti da bude u raskoraku sa Sjedinjenim Državama, njihovo strateško partnerstvo sa Amerikancima je uvijek bilo njihov najvažniji diplomatski adut.
Međutim, njihov najvažniji prijatelj se približava njihovom najopasnijem neprijatelju i Izrael je za sada još uvijek u potrazi za uvjerljivim odgovorom.