U Motovunu u Istri traje 17. Motovun film festival, jedan od najpoznatijih i najposjećenijih filmskih festivala u regiji koji ovogodišnjim sastavom žirija šalje i snažnu političku poruku o kršenju ljudskih prava u 'naoko civiliziranim zemljama'.
Od malog 'buntovničkog' festivala prije 17 godina do 'plesa na kiši s hrvatskim predsjednikom države' protekle subote, kad je Motovnunski filmski festival otvoren.
„Nismo se mi mijenjali”, tvrdi direktor Festivala Igor Mirković.
“Mijenjali su se 'oko nas'. U svojoj srži taj festival se uopće nije mijenjao, ali ono što se svakako promijenilo j e recepcija, a to je da sad svakako imamo puno prijatelja i kod nas i izvan Hrvatske koji nas podržavaju i potiču, a jedan od njih je i predsjednik Josipović koji je u Motovunu bio već četvrti put. Dosta neobična pozicija zato jer mi sebe nikad nismo doživljavali kao festival koji bi bio podržavan od oficijelne politike“, kaže Mirković.
Više je, 'brani ' se Mirković, riječ o osobnostima aktualnog hrvatskog predsjednika i njegovim širokim interesima, a nikako o 'kompromisu' na filmskom motovunskom brdu, na kojem je i ove godine 'brdo' sjajnih filmova - 136 iz čak 40 zemalja diljem svijeta, i teško je, kaže Mirković, bilo koji izvdvojiti.
„Odlične reakcije publike je izazvao švedski film 'Turist', bio je i jedan od velikih hitova Kanskog festivala, tako da nije ni čudo da se i našoj publici jako dopao. Imali smo i svjetsku premijeru filma koji se zove 'Djeca tranzicije', hrvatski dugometražni dokumentarac Matije Vukšića, film koji govori o djeci koja odrastaju kao žrtve nekih naših ideja, karakterističnih za tranzicijsko društvo. Prvi smo vidjeli i novi film Stephena Daldryja ‘Trash’, film je nedavno snimljen i još nije imao svoju svjetsku premijeru, ali s obzirom na naše stvarno izuzetne odnose , on nam je došao i imali smo u Motovunu njegovu pretpremijeru! Od izuzetnih filmova tu je svakako 'Dječaštvo' Richarda Linklatera, apsolutno jedinstven film u povijesti filma zbog toga jer je autor snimao iste glumce 12 godina, prateći na taj način njihovo prirodno starenje, bez maske”, pojašnjava Mirković.
Jedan od glavnih sektora, Jurica Pavičić, posebno ukazuje na dokumentarne filmove posvećene nizu vrlo zanimljivih karizmatičnih osoba, mahom umjetnika:
„Najposjećenija projekcija svakako je bio dokumentarac o Nicku Caveu ’20.000 dana na Zemlji’, danas imamo jedan program posvećen Damiru Avdiću, dokumentarac o njemu i rock koncert. Jučer je, recimo, cijeli dan bio posvećen Arsenu Dediću, koji je dobio nagradu kao filmski stvaratelj 50 godina, bio je sjajan koncert, a vidjeli smo i dokumentarac o njemu 'Tihi obrt'”, navodi Pavičić.
Zemlja partner ove je godine Turska, posjetitelji Motovuna mogu ispoorbati i turske delicije, naučiti žonglirati, ali sigurno će, kaže direktor Mirković, najviše uživati u čak desetak vrsnih turskih filmova:
“Riječ je o kinematografiji koja je izuzetno velika i moćna, i mi smo s deset njihovih filmova pokušali dočarati čime se to turski redatelji bave, tu su i dva turska režisera i još nekoliko umjetnika koji nastupaju u pratećem programa”, dodaje Mirković.
Motovun i dalje zadržava svoje značajke, uz neke velike uglavnom su tu nepoznate, male i nezavisne produkcije iz svih krajeva svijeta, uvijek mimo mainstreama i uvijek s društvenom i političkom porukom, ove godine o kršenju ljudskih prava i u 'uljuđenim zemljama' ističe filmski kritičar, pisac i jedan od selektora glavnog programa Jurica Pavičić.
“Mi smo ga radno nazvali 'žiri disidenata' ,to su ljudi koji su u svojim sredinama i zemljama aktivisti, izopćeni,koji imaju političke probleme i bore se protiv raznih vrsta represije, tako da je većina tih ljudi nije mogla fizički biti ovdje, oni žiriraju filmove tako da ih gledaju na svojem računalu, a vjerojatno najpoznatiji je i u kućnom pritvoru iranski redatelj Jafar Panah, na sreću dozvoljeno mu je računalo”, kaže Pavičić.
Jafar Panah je i predsjednik 'žirija u egzilu', a ostali dolaze s tri kontinenta i komuniciraju putem internet. U Motovunu je, pojašnjava direktor Festivala Igor Mirković, jedino Inna Shevchenko iz ukrajinske feminističke grupe Femen, jer je dobila politički azil u Francuskoj:
“Mi nastojimo biti jedan bezbrižan festival, nastojimo da budemo jedan lagani ljetni festival koji neće ljude opterećivati teškim temama, ali, s druge strane, nemoguće je ne primijetiti svijet u kojem živimo. I taj žiri koji smo ove godine odabrali, a zove se 'žiri u egzilu' zapravo je 'odjek' neke potmule tutnjave koja se svuda u Europi čuje, očito je da se nešto veliko mijenja,a nitko od nas nije do kraja svjestan ni siguran kamo sve to vodi”, kaže.