Svako ima svog Sanadera

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se tome koliki je uticaj Evropske unije na otvaranje velikih korupcionaških afera u regionu, posebno u Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Sagovornici su bili Vanja Ćalović, izvršna direktorka crnogorske nevladine organizacije MANS koja istražuje slučajeve korupcije, i Josip Kregar, profesor Pravnog fakuleta u Zagrebu i bivši predsednik hrvatskog ogranka Transparency International, međunarodne organizacije za borbu protiv korupcije.

Bilo je reči o tome da li su Zagreb i Podgorica krenuli u borbu protiv korupcije pod pritiskom Brisela, koliko je otvaranje korupcionaških afera posledica obračuna u vrhu vlasti, mogu li političari, koji ni sami nemaju čiste ruke, voditi borbu protiv korupcije, ko u Hrvatskoj i Crnoj Gori najviše koči obračun sa korupcijom, zašto Tužilaštvo Crne Gore u istraživanju budvanske afere zaobilazi bivšeg potpredsednika vlade Svetozara Marovića, da li je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader ukradenim novcem podmićivao evropske političare, zašto se na Zapadnom Balkanu vrlo retko događa da političarima bude oduzeta nelegalno stečena imovina, kao i o tome da li će uspeh u borbi protiv korupcije biti uslov za prijem postujugoslovenskih država u Evropsku uniju.

Omer Karabeg: Da li se velike korupcionaške afere u regionu otvaraju pod pritiskom Evropske unije?

Vanja Ćalović: Mislim da je to slučaj u Crnoj Gori. Sasvim sam sigurna da do određenih pomaka, ako se mogu tako nazvati, ne bi došlo da nije bilo snažnog pritiska Evropske komisije. Mi već nekoliko godina osjećamo taj pritisak i vidimo da naše državne institucije ulažu ogromne napore kako bi stvorile nekakvu fiktivnu sliku da se u Crnoj Gori nešto zaista radi.

Josip Kregar: Bez pritiska Europske unije vjerojatno bi se slučaj Sanader zataškao i nikad ne bi imao ove oblike i razmjere kakve ima sada.O tome svjedoči i činjenica da su hrvatska javnost i politička elita sa zaprepašćenjem reagirali na Sanaderovu ostavku i otvaranje cijelog niza afera. Štoviše, baš oni koji su danas optuženi i osumnjičeni smatrali su da im niko nikada ništa neće moći oslanjajući se prije svega na to da kontroliraju domaće institucije i javno mnjenje putem medija. Pored pritiska Europske unije još jedan faktor utjecao je na otvaranje slučaja Sanader. Došlo je na neki način do sazrijevanja javnog mnjenja, pa stvari koje su još nedavno, pred koju godinu, prolazile bez ikakvog otpora danas nailaze na javni revolt, pišu se pisma, organiziraju prosvjedi. Važna je još jedna okolnost - približavanje izbora u Hrvatskoj. Političke stranke nisu napravile čistku u svojim redovima, osobito to vrijedi za HDZ. Ako žele uspješno izaći na izbore, moraju se riješiti tereta korupcionaških skandala i osoba koje su s time povezane. Zbog toga je borba ubrzana, zbog toga su obračuni surovi i teški, zbog toga seu njima koriste sva sredstva.

Omer Karabeg: Koliko je otvaranje budvanske afere u Crnoj Gori posledica obračuna u vrhu vlasti?

Vanja Ćalović: Ja se plašim da je upravo to ono što se dešava u Crnoj Gori. Crna Gora je specifična po tome što se jedna te ista elita nalazi na vrhu, evo, već dvadeset godina, tako da je vrlo teško očekivati da se političari, koji su toliko dugo na vlasti, počnu obračunavati sa korupcijom na najvišim nivoima jer bi to značilo da se bore sami protiv sebe, da sijeku granu na kojoj sjede. Zbog toga se meni čini da se borba protiv korupcije koristi da se ućutkaju politički protivnici, odnosno da se pojedini političari i tajkuni upozore šta im se može desiti ukoliko ne budu poslušni, ukoliko ne budu u milosti onoga ko donosi odluke. Slučaj Zavala je obračun u vrhu vlasti kojim se šalje poruka da se mora biti lojalan vrhu, a to je istovremeno i pokušaj da se Evropskoj uniji i međunarodnoj zajednici zamažu oči i pokaže kako se, eto, u Crnoj Gori zaista nešto dešava. Ja, međutim, vjerujem da u Briselu neće biti tako naivni da se zadovolje samo slučajem Zavala nego da će tražiti da se s tim nastavi. To onda moze da stvori ozbiljne probleme vladajućoj eliti. Jer, vrlo lako se može desiti da oni koji budu optuženi za korupciju počnu da govore o onima koji su ih optužili i da neke tajne počnu da izlaze na vidjelo. To može da dovede do istinskog pročišćavanja i demokratizacije crnogorskog društva.

Omer Karabeg: Gospodine Kregar, kako političari, koji ni sami nemaju čiste ruke, mogu voditi borbu protiv korupcije?

Josip Kregar: Radi se o tome da se mi nalazimo u društvima u kojima politička elita primjenjuje strategiju barona Minhauzena koji sam sebe čupa iz blata povlačeći se za kosu. Naravno, mi nemamo povjerenja u takve ljude, ali treba im dati podršku kada progone one koji su direktno uključeni u korupciju. Kad se jednom uspostave standardi, vrlo teško ćemo se vratiti natrag. Radi se o nepovratnom, ireverzibilnom procesu. Nije najvažnije ko će završiti u zatvoru nego koje će se promjene desiti. Mi trebamo reformirati sistem, a ne samo strpati krivce u zatvor.

Omer Karabeg: Ko najviše koči borbu protiv korupcije?

Vanja Ćalović: Mislim da je crnogorski parlament svakako jedna velika kočnica zbog toga što nije spreman da donese zakone koji bi omogućili borbu protiv korupcije. A kad je riječ o onima koji treba da vode borbu protiv korupcije, vrlo je teško odlučiti da li je veća odgovornost na Tužilaštvu Crne Gore koje ozbiljne slučajeve ili stavlja u fioku ili ih procesuira na neadekvatan način, na policiji koja stalno tvrdi da ima dovoljno podataka i dokaza, a onda oni ne budu prihvaćeni, ili na sudovima koji razvlače sudske postupke i donose presude koje često protivrječe jedne drugima. Činjenica je da se mi u Crnoj Gori suočavamo sa problemom zarobljenog sistema i zarobljene države gdje pojedinci drže sve poluge moći, kontrolišu i pravosudni sistem i parlament onemogućavajući bilo kakve ozbiljne promjene i reforme.

Josip Kregar: Korupcija je sistem, a ne izolirani incident, to nije grijeh jednog čovjeka, pojedinca, nego grijeh struktura i sistema. Sistem je takav da ljudima na vlasti omogućuje da svoj položaj mogu zloupotrebiti, obogatiti se, a da pri tome ne odgovaraju. To je ono što predstavlja glavni problem i kočnicu. Ne mijenja se toliko sistem koliko se otkrivaju skandali i proganjaju pojedinci.

Ranije zasluge ne mogu pokriti skandale

Omer Karabeg: Gospođo Ćalović, vaša organizacija je pre skoro tri godine podnela krivičnu prijavu protiv funkcionera Budve, kao i protiv tadašnjeg potpredsednika vlade Svetozara Marovića za nelegalnu gradnju na rtu Zavala, međutim tek je krajem decembra prošle godine Tužilaštvo Crne Gore počelo da ozbiljno radi na tom slučaju. Verujete li da je sada došlo vreme da slučaj Zavala dobije svoj sudski epilog?

Vanja Ćalović: Kao što u vrijeme podnošenje prijave nisam vjerovala da će se taj slučaj ozbiljno istražiti, tako ne vjerujem ni sada. Tužilaštvo je navodno tri godine istraživalo slučaj Zavala tvrdeći da je veoma kompleksan. Za sve te tri godine nikada nisu našli za shodno da nas pozovu na razgovor, mada smo mi permanentno upozoravali da su ljudi, koji su umiješani u taj slučaj, i dalje na funkcijama odakle mogu da utiču na svjedoke, da krivotvore dokaze i prikrivaju tragove. Tek sada, nakon tri godine, tužilaštvo je priznalo da su ti ljudi radili upravo ono na šta smo mi upozoravali, pa su odlučili da neke pojedince, da tako kažem, na nekom srednjem nivou, pošalju u zatvor uz obrazloženje da to čine da ovi ne bi uticali na svjedoke. Da apsurd bude veći, tuzilaštvo je procesuiralo vlasnika kompanije koja je učestvovala u nelegalnoj gradnji na Zavali, ali ne i suvlasnika te kompanije - gospodina Svetozara Marovića koji je donedavno bio potpredsjednik vlade.

U tom smislu zaista mi se čini da je ovaj postupak na neki način upozorenje gospodinu Maroviću da se mane određenih političkih ciljeva, kao i zastrašivanje dijelova političke elite da shvate ko je gazda u Crnoj Gori. Jer, da je cilj bio istinska borba protiv korupcije, sasvim je sigurno da bi gospodin Marović morao da bude makar saslušan, a da ne pričamo o tome da je uhapšen gradonačelnik Budve zato što je ignorisao nelegalnu gradnju na Zavali, ali ne i bivši resorni ministar gospodin Gvozdenović koga tužilaštvo nije ni kontaktiralo. Zato ja mislim da je sve to više politička igra i pokušaj da se zamažu oči Evropskoj uniji nego nekakav ozbiljan obračun sa korupcijom. O tome govori u činjenica da se apsolutno niko nije bavio ulogom ruskih offshore kompanija u svemu tome i transakcijama između njih.

Omer Karabeg: Gospodine Kregar, mislite li da se otvaranjem slučaja Sanader šalju upozorenja i nekim drugim političarima da mogu slično završiti?

Josip Kregar: Ivo Sanader je po svim svojim osobinama bio šampion Europske komisije u ovoj regiji. Čovjek koji je živio na Zapadu, poliglota, vrlo blizak sa liderima europskih konzervativnih partija, pa i sa crkvom, predstavljao je za Brisel idealan izbor za prevladavanje izolacije Hrvatske, njenog autizma i nacionalizma. Međutim, baš on je nastradao pod njihovim pritiskom. Pouka? Pouka je u tome, a mislim da vrijedi i za cijelu regiju, da ranije zasluge ne mogu pokriti skandale. Hrvatski i crnogorski slučaj trebaju biti pouka i za druge zemlje u regiji. To Europska komisija vrlo diskretno stavlja do znanja. I Makedonija, i Srbija, i Bosna i Hercegovina imaju slične probleme sa korupcijom i nisu baš puno napravile da ih se riješe. One moraju znati da ulazak u Europu pretpostavlja prestanak prakse u kojoj je moguće sve zataškati i izigrati javnost zloupotrijebljavajući medije. To je ono što je, mislim, glavna pouka ovog trenutka. Nitko ne može računati na zaštitu. Dodao bih nešto i o političkom aspektu problema. Ivo Sanader je pobjegao u Austriju - mislim da su ga pustili i to je strašan grijeh hrvatske vlade - i on se sada tamo nalazi pred sudom radi pranja novca. Ali, to je sporedno. Djelo za koje se on optužuje je da je reketom stekao desetke milijuna kuna koje je izvukao iz hrvatskih firmi za svoje vlastite potrebe ili za potrebe svoje stranke. Pranje novca je posljedica toga. Sada se, međutim, vodi proces u Austriji, a ne u Hrvatskoj, i to je proces zaštite Ive Sanadera, a ne njegovog progona. I još nešto. ....Glavni svjedoci protiv Sanadera, njegovi bliski prijatelji i suradnici, rekli su nešto što je vrlo opasno, a to je da torbe sa gotovinom Ivo Sanader nije primao samo za sebe nego i za europske političare koje je potkupljivao u Briselu.... To je jedna vrlo ozbiljna optužba o kojoj je Brisel do sada šutio. Mislim da se ne smije šutjeti i da se treba istražiti da li je taj novac završio na Sanaderovim računima ili na računima europskih političara. Zaštita koju austrijsko pravosuđe pruža Sanaderu je nešto što Europi ne bi trebalo služiti na čast. Ivo Sanader treba odgovarati pred hrvatskim pravosuđem. Svi govore da bi predsjednika Tunisa, koji je pobjegao iz zemlje, trebalo što prije vratiti natrag da odgovara pred svojim narodom. To važi i za Ivu Sanadera. On se brani time da je to politički progon i politički proces. Pa, naravno. On je bio premijer. Šta očekuje? Ono što čeka Sanadera je politička odgovornost koja se ne završava time da on sazove novinare i kaže: “Ja odlazim i dajem ostavku“, nego da objasni razloge zašto odlazi i da snosi konzekvence za ono što je učinio.

Ključ je u finansijskim istragama

Omer Karabeg: Gospođo Ćalović, vidim da ste jako skeptični i da ne verujete da će se ići do kraja u budvanskoj aferi. Ili bi to ipak moglo da se desi pod pritiskom javnosti?

Vanja Ćalović: Ja mislim da će se, prije ili kasnije, morati otvoriti novi slučajevi. Pitanje je, međutim, kako će se to raditi - da li će na udaru biti samo izvršioci odluka, dok će oni koji su davali naloge biti pošteđeni, ili će se zaista nešto ozbiljno učiniti.Naše tužilaštvo ne obazire se mnogo na mišljenje javnosti. Da nije tako ne bismo imali toliki broj slučajeva koje je to tužilaštvo odbilo bez ijedne riječi obrazloženja, da ne pominjem slučajeve gdje je tužilaštvo učinilo sve da zastraši one koji su govorili o krivičnim djelima umjesto da goni počinioce. Zbog toga vjerujem da će napredak u borbi protiv korupcije mnogo više zavisiti od pritiska sa strane nego od pritiska iz zemlje. S druge strane, naši političari su majstori u tome skrenu pažnju javnosti sa suštinskih problema. Jer, ako ne usvajamo novu gramatiku i nova slova, onda se bavimo himnom, crkvom, nacionalnostima, a sve u cilju da ne bismo razgovarali o stvarnim problemima. Zbog toga sam sigurna da pritisak Evropske unije i Sjedinjenih Američkih država, koje imaju posebnu ulogu u Crnoj Gori, može mnogo više učiniti nego crnogorsko javno mnijenje i naši mediji.

Omer Karabeg: Kod nas se borba protiv korupcije retko završava oduzimanjem nelegalno stečeno imovine ili, ako se to i desi, ona se oduzima samo notornim kriminalcima, gotovo nikad političarima. Gospodine Kregar, da li ovo što se sada dešava sa Sanaderom, kome je blokirana imovina, znači da će ubuduće i drugim političarima biti oduzimana nelegalno stečena imovina?

Josip Kregar: Narod ne zanima toliko kazna zbog korupcije koliko zahtjev da se opljačkani novac vrati. Na žalost, može se vratiti samo jedan mali dio. Riječ je o poslovima koji su vješto prikriveni i indirektno legalizirani. Ali sama činjenica da netko tko se bavi nečasnim poslovima, a obnaša vlast, može računati s time da će ostati bez jednog, makar i manjeg dijela imovine, djeluje sama po sebi. U slučaju Ive Sanadera pokazuje se da je dio onoga što je on uzeo prebačen na njegove suradnike i rodbinu. Najveći dio je, kao i u ranijim slučajevima, vjerojatno nestao u kanalima međunarodnih banaka. Taj novac se vrlo često vraćao u Hrvatsku u obliku “stranih investicija“.

Omer Karabeg: Gospođo Ćalović, očekujete li da bi u budvanskom slučaju moglo da dođe do oduzimanja nelegalno stečene imovine?

Vanja Ćalović: Ne. Mi, inače, u Crnoj Gori nemamo praksu ozbiljnijeg oduzimanja imovine stečene krivičnim djelima, konkretno organizovanim kriminalom i korupcijom, tako da ne vjerujem da će i u slučaju Budve do toga doći. Slažem sa gospodinom Kregarom da je ključ u finansijskim istragama. Zatvorska kazna bez oduzimanja imovine apsolutno nije dovoljna. Kad osuđenik izađe iz zatvora može da uživa u bogatstvu koje je stekao. Zabrinjava što se naše tužilaštvo u svojoj istrazi nije ni osvrnulo na onaj dio šeme u koji su uključene offshore kompanije, jer i mi, kao i Hrvatska, imamo ozbiljnih problema sa takozvanim stranim investicijama koje uglavnom dolaze kroz offshore kompanije, smještene na nekim egzotičnim ostrvima. Vrlo često se dešava da te kompanije mijenjaju nazive, mijenjaju ostrva, mijenjaju fiktivne direktore pokušavajući da maksimalno zatru tragove i puteve novca. U slučaju Zavala riječ je o stotinama miliona eura i oni koji su bili umiješani u taj projekt, zahvaljujući trogodišnjem ćutanju našeg tužilaštva, imali su dovoljno vremena i prilike da taj novac prebace na neke druge račune.Tako da, i ako dođe do finasijske istrage. ona u najboljem slučaju može da dovode do oduzimanja nekih mrvica od pojedinaca koji su bili samo puki izvršioci.

Omer Karabeg: Verujete li da će rezultati u borbi protiv korupcije biti izričiti uslov za prijem u Evropsku uniju?

Josip Kregar: Ne vjerujem da će to biti tako formulirano, ali u svakom slučaju mislim da će se pronaći formula koja će Europskoj uniji omogućiti da ne bude tolerantna prema korupciji u zemljama kandidatima. Hrvatska je danas kao student koji je odslušao predavanja i sada je pred ispitom. E, taj ispit moramo proći, inače nas neće smatrati niti ozbiljnom zemljom, niti pravim kandidatom. A to bismo htjeli biti.

Vanja Ćalović: Mislim da hoće. Mislim da je Evropska mnogo naučila iz primjera Bugarske i Rumunije i neće dozvoliti da se ti slučajevi ponove. Mi u Crnoj Gori s pažnjom pratimo ovo što se dešava u Hrvatskoj i to nam daje nadu da će Evropska unija, kako budemo odmicali u procesu pristupanja, biti sve oštrija prema ovdašnjoj vladajućoj garnituri i da će tražiti konkretne rezultate u borbi protiv korupcije. Slučaj budvanskih čelnika se ipak ne može uporediti sa slučajem Sanader, niti se naše tužilašto i policija mogu mjeriti sa hrvatskim, ali iz primjera Hrvatske možemo vidjeti šta nas čeka. Vjerujem da Brisel neće dozvoliti da nova zemlja članica Evropske unije bude mjesto u kojem će kriminalci imati odriješene ruke, a organizovani kriminal bezbjedno utočište. Podsjetiću vas da je Crna Gora bila mjesto gdje su mogli da dođu i Darko Šarić, koji je zamalo dobio crnogorsko državljanstvo, i tajlandski premijer Taksin Šinavatra i da se osjećaju bezbjedno. Ja se zaista nadam da Evropska unija tako nešto neće tolerisati, ako ne zbog interesa građana Crne Gore, onda zbog svojih vlastitih, jer joj ne treba zemlja u kojoj će organizovane kriminalne grupe u sprezi sa institucijama sistema moći nesmetano da djeluju.