Kada će biti napisan pravi roman o Srebrenici

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tretmanu poslednjeg rata na području bivše Jugoslavije u postjugoslovenskoj literaturi. Sagovornici su bili Enver Kazaz, profesor južnoslovenskih književnosti 20. veka na Filozofskom fakuletu u Sarajevu, i Vladimir Arsenijević, pisac i književni kritičar iz Beograda.

Bilo je reči o literaturi koja je nastala u opkoljenom Sarajevu, o odjecima rata u delima spskih pisaca, o književnicima koji su se stavili u službu ratne propagande, o tome koliko je literatura doprinela saznavanju istine o ratu, kao i o tome koliko je genocid u Srebrenici bio tema postjugoslovenske literature.

Omer Karabeg: Koliko se književnost u državama bivše Jugoslavije bavila i bavi nedavnim ratom?

Enver Kazaz: U velikom broju slučajeva književnost se bavila ratom na vrlo odgovoran način u potrazi za postragičkom etikom i novom poetikom.To je ona književnost koju bih ja odredio kao poetiku svjedočenja i otpora etnonacionalizmu. Ali postoji i književnost populističkog talasa koja je prouzročila rat. To je literatura koja se nacionalistički angažirala i koju susrećemo u svim sredinama, a čiji su protagonosti u Srbiji Dobrica Chosić, Matija Bečković i Rajko Nogo, u Hrvatskoj Ivan Aralica, a u Bosni i Hercegovini Džemaludin Latić i Zilhad Ključanin. No, rekao bih da je dominatna ona literatura koja prelazi granice, ne dozvoljava getoizaciju, ne dozvoljava viktimizaciju, ne dozvoljava nikakvu vrstu militantnog diskursa, književnost koja je, zapravo, inkoporirala internacionalne, kosmopolitske i humanističke vrijednosti.

Vladimir Arsenijević: Književnost 90-ih godina odlikuje dosta brza reakcija na rat tadašnje najmlađe generacije pisaca. Roman “Konačari“ Nenada Veličkovića, “Sarajevski Marlboro“ Miljenka Jergovića, a i moj roman “U potpalublju“ pojavili su se u vreme dok je rat trajao i dok je čitava situacija bila izuzetno sveža i bolna. S druge strane, književnost, koja nastaje nakon 2000. godine karakterišse pokušaj pisanja s nekom vrstom ironijskog otklona. Čini mi se da je najindikativniji za tu vrstu ratne proze roman “Jebo sad hiljadu dinara“ Borisa Dežulovića koji se meni učinio kao knjiga ratne proze s kojom smo konačno došli do trenutka kada sve ono što je izazivalo toliko bola i tragedije možemo da posmatramo iz ironijskog ugla. Ta knjiga na neki način predstavlja prelomni momenat u odnosu prema ratu.

Omer Karabeg: Gospodine Kazaz, veliki broj dela, posebno u Bosni i Hercegovini, nastao je tokom rata. U Sarajevu su se pesme, priče i romani pisali dok su granate padale. Na neki način ta literatura je bila izveštaj uživo o strahotama rata. Gledano sa distance od skoro dve decenije, da li su ta dela izdržala probu vremena?

Enver Kazaz: Dok su padale grante, u Sarajevu se stvarala antiratna književnost koja nije podržavala etnonacionalističke narative Alije Izetbegovića, niti je držala bilo čiju stranu. Ona je bila neka vrsta etičkog vriska gole ljudske supstance usred užasa velike, stravične povijesti. I taj etički narativ je dosta dugo ostao u bosanskohercegovačkoj književnosti. Ali tragom onoga što je rekao kolega Arsenijević o ironijskom pristupu ratnoj temi čini mi se da i tokom samog rata ovdje imamo ironijski pogled na rat koji je vidljiv u romanu Nenada Veličkovića “Konačari“ ili u poeziji Marka Vešovića, posebno u “Poljskoj konjici“ koju smatram možda najboljom zbrikom pjesama o ratu. U Bosni je antiratno pismo obilježilo književnost na prijelazu milenija. Ono je učvrstilo ideju bosanskohercegovačke književnosti kao interkulturne zajednice. Kad je riječ o Srbiji, pomenuo bih maestralnu zbirku antiratnih pjesama koje je već u toku rata pisao pokojni Miša Stanisavljević, kao i prozu Vladimira Pištala. U Hrvatskoj imamo grupu oko Ferala koja je utemeljila poetiku antiratnog stava koji karaketeriše ironija, karnevalizacija, humor i satira. Antiratno pismo je toliko široka i toliko dobra tema da se o njoj može raspravljati nadugo i naširoko, ali ja bih želio da istaknem da je humanistički i antinacionalistički stav tog pisma omogućio današnjoj najmlađoj generaciji pisaca da međusobno komunicira bez bilo kakvih zidova i da prevaziđe kulturna geta nastala raspadom bivše Jugoslavije.

Omer Karabeg: Gospodine Arsenijeviću, i u Srbiji su takođe tokom rata nastajala dela sa antiratnom tematikom. Uostalom, i vi ste jedan od tvoraca takvog romana.

Vladimir Arsenijević: Da, iako smo mi tada imali osećaj da smo strahovito kasnili za događajima. Ja se sećam da je 1993. godine, dakle kada je rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uveliko trajao, u Srbiji vladalo jedno jako mučno ćutanje. Nekako u tom trenutku je došlo do kakve-takve smene generacija u srpskoj književnosti i pojavio se jedan broj autora koji su se uhvatili u koštac sa tim temama i sa stvarnošću 90-ih godina. Mi u Srbiji nismo mogli da pišemo o ratnim dejstvima, jer u tome nismo živeli, nego smo morali da se pozabavimo pitanjem kako se nositi sa životom u zemlji koja je, zapravo, bila pokretač ratova tako da su naše ratne knjige govorile o izbegavanju mobilizacije, dakle, o jednom posrednijem suočavanju sa užasima rata. Međutim, kada sada pogledate koliko je toga bilo, konstatovaćete da, na žalost, nema toliko mnogo naslova. Naime, ja imam osećaj da je ta tema ostala nedorečena, da mi još uvek nismo rekli sve što treba reći o tom vremenu, a, s druge strane, i kod autora, naročito onih mlađe generacije, i kod književne publike oseća se zamor od bavljenja tim vremenom i potreba, koja je na izvestan način ljudski razumljiva, da napravimo iskorak ka nekakvim novim temama - da pisanje o užasima rata zamenimo bavljenjem užasima tranzicije. I čini mi se da je to na čemu najviše insistira mlađa generacija pisaca.

Enver Kazaz: Vrlo je važno imati u vidu da je tematiziranje rata u srpskoj književnosti bilo iz posredne pozicije, pozicije koja nije bila direktno uključena u rat. Istakao bih izvanredan roman “Kiša i hartija“ Vladimira Tasića koji govori o razbijenosti jedne generacije koja je posljedica rata. To je, uostalom, tema koja je prisutna na cijelom južnoslavenskom prostoru. Ja bih to nazvao odjeci rata u duši, u umu, u identitetu. Tako na rat gleda i velika hrvatska spisateljica ili po mome velika spisateljica interkulturne južnoslavenske zajednice - Dubravka Ugrešić. Takvi stavovi se javljaju i u slovenskoj književnosti, na primjer, kod Aleša Debeljaka. Ne smijemo zaboraviti ni crnogorsku literaturu - izvanredne romane Andreja Nikolaidisa, pogotovo njegovu roman “Mimezis“, prozu Ognjena Spahića i Balše Brkovića. Ono što je meni važno je slijedeće - da je antiratno pismo ukinulo postomodernističku relativizaciju, da su prestale igre u literaturi ili kako to sjajno sumira Vlada Pištalo u jednom svom intervjuu kad kaže da nije mogao da piše o cveću dok vani kolju ljude. E, taj pad u realnost i suočenje sa realnošću, ma koliko ona bila tragična, i zagovaranje humanizma, zagovaranje novih modela postutopijske etike - to je ono što ujedinjuje svu ovu literaturu, i rekao bih, ujedinjuje je na veličanstven način.

Smena generacija

Omer Karabeg: Gospodine Arsenijeviću, gospodin Kazaz je pomenuo pisce koji su negovali ratni diskurs i širili mržnju. U kojoj meri su ti pisci obeležili literaturu devedesetih godina u Srbiji?

Vladimir Arsenijević: Reč je o piscima koji su predstavljali književni i politički mainstream. Mi znamo da su Srpska akademija nauka i umetnosti i Udruženje književnika iz one famozne Francuske 7 igrali ključnu ulogu u kreiranju atmosfere koja je bila neophodna za početak ratnih dejstava, a kasnije su tokom ratova devedesetih godina sistematski dolivali ulje na vatru. Dakle, nečuvena je uloga pisaca poput Matije Bećkovića, Dobrice Ćosića, Dragoslava Mihajlovića i mnogih drugih u širenju mržnje na prostorima bivše Jugoslavije. Njihova dela, koja su nastala u tom periodu, su književno beznačajna, i imam utisak da su se, zapravo, već danas našla u dubokoj senci one literature koja je imala daleko ispravniji etički stav. U Srbiji je, iako se stiče utisak da ti ljudi i dalje vladaju književnom scenom, došlo do smene generacija i, što je mnogo važnije, do pojave jednog novog senzibiliteta u književnosti, tako da danas poetike pomenutih pisaca praktično nemaju naslednike. S druge strane, ono što je gospodin Kazaz pomenuo, postmodernistički, previše razigrani, samozadovoljni diskurs ustupio je mesto novom talasu realizma koji je bio neophodan da bi se o ratnom i poratnom iskustvu progovorilo na književno uverljiv način. Sećam se da je polovinom 90-ih godina jedan broj autora tada srednje generacije promovisao čak neku vrstu gadljivosti spram svakodnevne realnosti. Ono što je tih godina predstavljalo posebnu teškoću bila je činjenica da nije bilo mogućno uspostaviti kontakt između onoga što se je u tom trenutku paralelno stvaralo u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori, kao ni sa piscima u Sloveniji i Makedoniji. Mi smo tek od 2000. godine krenuli u, za mene vrlo uzbudljiv, proces prepoznavanja i sve intenzivnije komunikacije koja se odvijala kroz projekte kao što je bio književni festival FAK u Hrvatskoj koji je uključivao i autore iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Slovenije, Makedonije i Kosova. Tada smo sa zadovoljstvom otkrili da smo disali u istom senzibilitetu iako su nam rat i raspad zemlje onemogućili komunikaciju.

Omer Karabeg: Gospodine Kazaz, koliko je literatura, koju karakteriše mržnja, zagadila prostor Zapadnog Balkana?

Enver Kazaz: U izuzetnim količinama. I mislim da ona nije samo užasno djelovala na naše ukupne kulture na južnoslavenskom prostoru nego je, rekao bih, na neki način pokušala i uništiti naše živote. Bosna je vrlo karakteristična u tom pogedu. Pisci koji su promovirali kulturu mržnje nisu, zapravo, to radili direktno u književnosti, mada moram reći da je Bosna rodno tlo nacionalizama, a fakultet na kojem radim imao je veliki doprinos u tome. Ti su pisci svoje mrziteljske stavove, svoj rasizam ispoljavali u novinskim tekstovima. I tu treba izdvojiti magazin “Ljiljan“ koji je finansirala SDA, i magazin “Bošnjak“ čiji je urednik bio Zilhad Ključanin. Rekao bih da je o tome napisano relativno malo tekstova i da nas tek očekuje suočenje sa tom vrstom odgovornosti intelektualaca i pisaca. Ja mislim da bi trebala da se napravi nekakva vrsta književnog Haga kako bi se kulture dekontaminirale od ovih akademskih moćnika i kako bi se mlađim generacijama omogućilo da lakše i bolje prevladaju ratne traume. O toj odgovornosti napisano je nekoliko knjiga. Posljednja knjiga Mirka Kovača “Elita gora od rulje“ je u tom pogledu veoma značajna, zatim “Kultura laži“ Dubravke Ugrešić, a ne treba zaboraviti ni tekstove Slavenke Drakulić. Pisci koji su širili ratnu propagandu, a rat je počeo prije svega u kulturi, sjedili su za trpezama moćnika i sa tih trpeza spuštali svoje mrziteljske stavove u ravan svakodnevne, pučke kulture. Imena o kojima pišem mi smo pokušali da raskrinkamo u jednom broju časopisa “Sarajevske sveske“ u kome smo se bavili odgovornošću pisaca i intelektualaca za rat. Pokušaji da se otvori ta tema izazivali su oštre polemike koje su u Bosni i Hercegovini na kraju dovele do toga da se ljudi, koji su bili simboli bosanskog otpora u ratu - Ivan Lovrenović, Marko Vešović, Miljenko Jergović, Mile Stojić i drugi, danas nađu na najžešćem udaru bošnjačke desnice, rekao bih čak rasističke desnice, a primjeri takvog pisanja mogu se naći u nekim tekstovima Nenada Filipovića i Fatmira Alispahića. Ali ono što meni vraća nadu jeste pojava nove bosanske generacije intelektualaca koja je vezana za časopis “Sic“, a koji su pokrenuli studenti Filozofskog fakuleta u Sarajevu. Ti mladi ljudi su nepotkupljivi u svom polemičkom odnosu prema svakoj vrsti nacionalističke priče i svim oblicima desničarskih ideologija.

Omer Karabeg: Koliko je genocid u Srebenici, kao nastrašniji zločin poslednjeg rata, bio tema u literaturi?

Enver Kazaz: Srebrenica je velika tema u bosanskoj književnosti, ali ona nije direktno tematizirana, ona je uvijek posredno tematizirana. O njoj su u svojoj poeziji sjajno govorili Mile Stojić i Marko Vešović. Tema Srebrenice, međutim, kao da još uvijek čeka svog pisca. Možda će nekom ovo izgledati čudno, ali i ja mislim da će najbolja knjiga o Srebrenici, a ja očekujem vrlo skoro, doći iz srpske književnosti, iz kruga pisaca kojem pripada i moj sagovornik jer to je generacija koja ne dopušta nikakvu vrstu povijesnih falsifikata. Bošnjački pristup toj temi je pretraumatiziran i gotovo da ne postoji mogućnost odmaka od te traume. Na tome i zasnivam tezu o mogućnosti da se veliki roman o ovoj temi pojavi iz srpskog kulturnog prostora. Moram reći da je Srebrenica, zapravo, opsjedajuća tema javnog prostora u Bosni i Hercegovini. Na njoj se grade politčki mitovi tako da će književnost morati dekonstruirati te mitove diskursom koji pripada kritičkom realizmu i novoj etici.

Naknadno otkrivena tragedija

Omer Karabeg: Koliko je literatura u Srbiji doprinela saznavanju istine o ratu, o zločinima u ratu?

Vladimir Arsenijević: Jednim delom - da, ali bojim se da je tome daleko više doprinela publicistika. Kad ste pomenuli Srebrenicu, pala mi je na pamet jedna izuzetna i vrlo interesantno napisana knjiga “Škorpioni - dizajn zločina“ Jasmine Tešanović o suđenju članovima paramilitarne grupe Škorpioni koji su učestvovali u ubistvima bošnjačkih civila u Srebrenici i oko nje. Poražavajuća je činjenica, sa kojom se mi u Srbiji neprestano suočavamo, da, zapravo, ne postoji opravdanje za nedostatak informacija o zločinima jer su i u ona najtamnija vremena 90-ih godina postojali mediji, kao što su Radio B 92, dnevni list “Naša borba“ ili nedeljnik “Vreme“, koji su smatrali da im je dužnost da izveštavaju o onome o čemu su zvanični mediji ćutali. Srebrenica za nas nije bila naknadno otkrivena tragedija - ili makar za neke od nas. Srebrenica je bila realnost o kojoj smo mogli da se informišemo svakodnevno pod uslovom da smo želeli o tome da saznamo. U Srbiji nije pravo pitanje zašto se o nečemu nije znalo nego zašto su ljudi odbijali da se o tim stvarima informišu. Književnost koja se na istinit način time bavila svakako je doprinela jednom boljem razumevanju događaja i, nadam se, povišenoj empatiji spram onoga što su trpeli ljudi na drugim prostorima bivše Jugoslavije. Međutim, bojim se da kod ove najmlađe generacije, mislim na tinejdžere i one koji se nalaze u ranim 20-im godinama, čitava ta priča sada pada u vodu. Mi smo, nažalost, uzgojili jednu strahovito konzervativnu, strahovito sebičnu generaciju koja je naklonjena nacionalizmu i etnocentrizmu, lelekanju nad sudbinom sopstvenog naroda i nepoverenju, kako prema narodima u našem neposrednom okruženju, dakle narodima bivše Jugoslavije, tako i prema Evropi. Mi smo danas suočeni sa naglim porastom strahovitog nacionalizma kod mladih, a, sa druge strane, i sa njihovim otporom prema generalnim kulturnim vrednostima.

Enver Kazaz: Potpuno se slažem sa ovim što kolega Arsenijević kaže o najmlađim generacijama. To je posljedica činjenice da su škole na cijelom prostoru bivše Jugoslavije pretvorene u ideološka institucija prve vrste. Školski sistem je surovi proizvođač nacionalizma. Rekao bih, međutim, da se u studentskoj populaciji u Ljubljani i Zagrebu javlja potpuno drugačiji refleks za razliku od Bosne i Hercegovine i Srbije gdje u mladoj generaciji postoji etnonacionalistički konsenzus. Oni su okrenuti izazovima budućnosti i to je nešto što kod mene budi neku vrstu optimizma. Ali moram pomenuti jos jednu stvar. U Sarajevo je u aprilu 1992. godine ušao antiratni album grupe Ekatarina Velika “Dum, dum“ zajedno sa časpisom “Vreme“ koji je na prvoj strani imao onu čuvenu fotografiju iz Bijeljine na kojoj se vidi kako pripadnik srpskih paramilitarnih jedinica šutira tijelo ubijenog civila i naslov “Zaustavite balkanskog kasapina“. Zbog čega se sjećam ovog događaja? Ne samo samo zato što je onaj drugi, nezvanični, manjinski, humanistički Beograd na taj način poslao poruku Sarajevu da saučestvuje s njim, nego i zbog toga što su drugi mediji, kao što je muzika, kao što je publicistika, kasnije i pozorište i film, skupa sa književnošću učestovali u oblikovanju slike rata.

Omer Karabeg: U kojoj meri je jugoslavenski rat bio tema piscima u inostranstvu?

Enver Kazaz: Mogli bismo nabrojati čitav niz pjesnika koji su reagirali na taj rat. Pomenuo bih, recimo, nobelovca Česlava Miloša i njegovu veličanstvenu pjesmu “Sarajevo“. I veliki ruski pisac, također nobelovac, Josip Brodski napisao je izvanrednu pjesmu o Sarajevu. Sarajevo kao simbolički topos rata velika je tema savjesti Evrope, kao što na drugoj strani imamo pisce poput Eduarda Limonov i Petera Handke koji su zastupli prokaradžićevske i promiloševićevske stavove. Svjetskoj književnosti se svojim djelima o ratu pridružuju i bosanski pisci Aleksandar Hemon koji pise na engleskom, Semezdin Mehmedinović koji je istodobno i američki i bosanski i južnoslavenski pjesnik, a odnedavno i Saša Stanišić sa romanom “Vojnik popravlja gitaru“, koji je napisan na njemačkom, i Velibor Čolić, bosanski pisac u Parizu koji piše na francuskom jeziku.

Vladimir Arsenijević: Ja bih pomenuo jedno delo koji dolazi sa margine književnosti i koje je nekakva mešavina žurnalizma i stripa. To je strip “Safe Area Goražde“ Joea Saccoa koji je fantastično crtao i pisao o tragediji Goražda u bosanskom ratu. Napravio je i nekoliko sjajnih albuma, poput “Christmas with Karadžić“, i dao jedan vrlo temeljan uvid u ono što je predstavljalo suštinu rata u Bosni i Hercegovini viđenog njegovim očima. Ono što je na mene ostavilo snažan utisak jeste činjenica da nacrtana tragedija izaziva grozniji osećaj u stomaku od, recimo, nekakvog foto dokumenta. Prizori klanja i ubijanja civila prikazani u kvadratima stripa u meni su neprestano izazivali suze i jednu užasno, užasno gorku knedlu u stomaku. Od mnoštva literarnih dela koja su se više ili manje uspešno bavila ratom u Jugoslaviji pomenuo bih jednu knjigu koja nije široko poznata. Zove se “Božja čizma“, a napisao ju je Amerikanac Brad Fox, čovek koji je sve ratne godine proveo na prostoru bivše Jugoslavije. Ona je objavljena samo u srpskom prevodu u Beogradu pre izvesnog broja godina. Reč je o jednoj sjajnoj, jako uznemirujućoj kombinaciji putopisa, dnevničkih zapisa i fikcije koja vodi čitaoca od Slovenije, preko svih centralnih republika bivše Jugoslavije, sve do Makedoniji i daje jedan jako, jako uznemirujući pregled svih naših ludila.

Omer Karabeg: I na kraju, mada je to nezahvalan posao, molio bih vas da po vašem izboru izdvojite tri najbolja prozna dela o ratu?

Enver Kazaz: To je vrlo teško. Dovodite me u nezgodnu poziciju. Ja bih mogao da nabrojim deset djela, a ne samo tri. Ali, ako sam prisiljen da to radim, onda bi to bio roman “Cirkus Kolumbija“ Ivice Đikića, “Istočno od Zapada“, jedna potresna autobiografska proza Vlade Mrkića i možda roman “Knjiga o Tari“ Zdenka Lešića. Ali ja sad moram tu da dodam i zbirku pripovijedaka “Đavo u Sarajevu“ Nenada Veličkovića, neke priče Vladimira Pištala, pripovijetke Alme Lazarevske, knjigu Faruka Šehića “Pod pritiskom“ i tako dalje. Mislim da mi je nemoguće suziti izbor na tri knjige zbog toga što ja tu literaturu volim budući je ona mene oblikovala i ne bih želio biti nepravedan prema bilo kojem od tih djela.

Vladimir Arsenijević: Ja bih se sveo na ono što je osnov naše nove ratne književnosti. To su svakako dela koja su tokom 90-ih stvarana u Bosni i Hercegovini i čini mi se da i dan-danas odatle stiže najintenzivnija književnost. Dakle, moj izbor su knjige “Sarajevski Marlboro“ Miljenka Jergovića i “Konačari“ Nenada Veličkovića. A o trećoj bih morao malo više da razmišljam.