Tema najnovijeg Mosta bila je da li Sjedinjene Američke Države i Evropska unija imaju plan kako Bosnu i Hercegovinu izvući iz sadašnje duboke političke krize. Sagovornici su bili Zoran Pajić, profesor na Kings Koledžu (King’s College) u Londonu, i Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za Bliski istok i Balkan u Ljubljani.
Bilo je riječi o tome da li se Bosna i Hercegovina popela na listi političkih prioriteta Zapada, zašto predstavnici međunarodne zajednice ne reaguje na poteze Milorada Dodika usmjerene na razbijanje Bosne i Hercegovine, da li bi novi Visoki predstavnik Valentin Incko (Inzko) mogao smijeniti lidere koji destabilizuju Bosnu i Hercegovinu, kakva je uloga Rusije na Zapadnom Balkanu, kao i o tome da li bi se kriza u Bosni i Hercegovini mogla toliko zaoštriti da bi moglo doći do etničkih sukoba.
Omer Karabeg: Mnogi tvrde da je Bosna i Hercegovina trenutno najveći problem na Balkanu, veći od Kosova. Slažete li se s tim, gospodine Pajiću?
Zoran Pajić: Nisam siguran. Imam utisak da se bosanska situacija previše dramatizuje. Elementi podijeljenog društva itekako su vidljivi i u Evropi, recimo, u Belgiji, pa i Španiji. Ja zaista ne mislim da je Bosna neko bure baruta o čemu se u posljednje vrijeme govori.
Zijad Bećirović: Bosna i Hercegovina nije najveći problem na Balkanu. Mislim da je Kosovo veći problem zato što je ono samo formalno država, a faktički nije. Ne treba zaboraviti ni Makedoniju koja je izuzetno etnički podijeljena. U Bosni i Hercegovini je glavni problem ustavno uređenje koje onemogućava napredak te države. Razloge takvog stanja treba tražiti prije svega u Dejtonskom sporazumu koji nije nastao samostalno nego u kombinaciji sa planom Z4 koji je predviđao podjelu Hrvatske u više enklava, a jedna četvrtina teritorije pripala bi srpskim enklavama. Hrvatske vlasti onemogućile su taj plan vojnom akcijom “Oluja“, pa je on propao, dok je Dejtonski sporazum ostao na snazi. Taj sporazum je zaustavio rat, ali je blokirao modernizaciji države.
Omer Karabeg: Mislite li da su Sjedinjene Američke Države i Evropska unija konačno shvatile da moraju imati aktivniji odnos prema Bosni i Hercegovini? Sudeći prema značaju koji Zapad u posljednje vrijeme pridaje Bosni i Hercegovini, reklo bi se da se ona sada popela na ljestvici njegovih prioriteta.
Zoran Pajić: Nadam da je tako. Nesumnjivo postoji veća zabrinutost nego što je to bilo ranije iz prostog razloga što kriza u Bosni i Hercegovini suviše dugo traje. Međutim, Bosna i Hercegovina na svjetskoj političkoj karti figurira kao suverena država, čak se bori za određene pozicije u međunarodnim organizacijama kao što je članstvo u Savjetu bezbjednosti, što smatram da je besmisleno jer Bosna i Hercegovina nema profiliranu spoljnju politiku i pitanje je kakav bi njen doprinos mogao biti u Savjeta bezbjednosti. No, to nije tema ovog razgovora. Po meni, Bosna i Hercegovina sama po sebi nije problem. Region je problem. U regionu je mnogo otvorenih pitanja koja opterećuju ne samo odnose između država regiona nego i cijeli evropski kontinent. Na žalost, zemlje Evropske unije nemaju jedinstven stav prema regionu, ne govore, kako se to kaže, jedinstvenim glasom. Imam utisak da su vodeće države Evrope markirale svoje klijente među pojedinim državama, etničkim grupacijama, ili političkim partijama u regionu što onemogućava jasnu, profiliranu i preciznu strategiju prema Balkanu. U takvoj situaciji Sjedinjene Američke Drzave, koje nemaju taj problem disonantnosti, itekako ulaze u određene aranžmane u ovom regionu što, kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, još više naglašava odsustvo evropske strategije prema toj zemlji. Pomenuo bih još jedan faktor koji je prepreka za stabilizaciju Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je od prvih dana raspada bivše Jugoslavije bila viđena u svijetu, a i danas je tako, kao država tri naroda. Međutim, Dejtonski sporazum je ta tri naroda zgurao u dva entiteta. Takva država vrlo teško može funkcionisati. Bosna i Hercegovina može biti ili centralizovana država, što je besmisleno s obzirom da u njoj zive tri priznata konstitutivna naroda, ili savezna država, a nikako država tri naroda i dva entiteta. Mislim da rješenje treba tražiti u formiranju neke vrste savezne zajednice.
Ne kažem da treba da postoje tri entiteta, naravno to je simplifikacija, ali u svakom slučaju taj dijalog se mora otvoriti i u tom pravcu treba tražiti neko rješenje.
Zijad Bećirović: Američka administracija pojačava svoj interes za Bosnu i Hercegovinu. Dobar znak u tom pravcu je i najava da bi moglo doći do imenovanja posebnog izaslanika za Balkan. U ovom trenutku najvažnije je pitanje unutrašnjih odnosa u Bosni Hercegovini na koje utiču dva političara koji određuju tok događaja u toj zemlji. To su Milorad Dodik i Haris Silajdžić. Prema informacijama koje imamo, i gospodinu Dodiku i gospodinu Silajdžiću ponuđeno je od strane američke administracije da se povuku. Oni to nisu prihvatili, pa se može očekivati da će doći do aktivnosti koje će biti usmjerene na to da se Dodik i Silajdžić eliminiraju iz političkog života.
Zoran Pajić: Nisam siguran da bi njihov odlazak iz politike, bilo da se radi o dobrovoljnom povlačenju ili uklanjanju, puno promijenio u Bosni i Hercegovini. U pitanju je patologija odnosa na relaciji politički vrh-birači. Da bi se situacija poboljšala mora doći do korjenitih promjena na principijelnoj ravni, a ne na personalnoj.
Omer Karabeg: Zar ne mislite da su Visoki predstavnik i međunarodna zajednica, odnosno Sjedinjene Američke Države i Evropska unija, pustile Milorada Dodika da radi šta hoće? Oni uopšte ne reaguju na njegove poteze koji znače omalovažavanje Bosne i Hercegovine, čak ni na one koji predstavljaju direktnu prijetnju njenom integritetu.
Zoran Pajić: Pa dobro, vi to svodite na relaciju Visoki predstavnik - rukovodstvo Republike Srpske. Ja zaista ne mislim da je u tome problem. Problem je u tome što ni Banjaluka, ni Sarajevo nemaju osjećaj za izgradnju međusobnog povjerenja. Svi se ušančuju, utvrđuju svoje pozicije. Naravno da sam položaj Republike Srpske, onako kako je definisan u Dejtonskom sporazumu, podstiče one kojima su bliske separatističke tendencije. Međutim, ni u Sarajevu ne postoji osjećaj za druge. Bošnjačka percepcija se prilično cinično odnosi prema bosanskim Srbima i Hrvatima, kao što se i u Republici Srpskoj ignoriše pozicija ostala dva konstitutivna naroda. U pitanju je potpuno odsustvo sluha za potrebe drugih. Kad je govorio o gospodi Silajdžiću i Dodiku, kolega Bećirović je vjerovatno mislio na to da su to dva antipoda koji podstiču jedan drugog. To se pokazalo u mnogim situacijama. No, ja mislim da stvari treba gledati šire i tražiti dodirne tačke između tri naroda koji žive u Bosni i Hercegovini. Bilo kakvo isključivo ponašanje, bilo kakvo dijeljenje lekcija, bez obzura da li one dolaze iz Banjaluke, Sarajeva, Širokog Brijega ili zapadnog Mostara, samo dolijeva ulje na vatru i učvršćuje separatističke pozicije.
Zijad Bećirović: Ne bih se složio sa profesorom Pajićem kada kaže da nije dobro stvari personalizirati. Političke stranke u Bosni i Hercegovini uglavnom funkcioniraju kao društva jednog lica tako da je lider stranke ustvari sama politička stranka. A što se tiče smjena, zapitajmo se šta bi se desilo da Visoki predstavnik Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) nije eliminirao, da tako kažem, toliko negativaca iz političkog života, kakvo bi tek onda bilo stanje u Bosni i Hercegovini. Medicinskom terminologijom rečeno - ukoliko imate tumor, trega ga odstraniti da bi organizam preživio.
Omer Karabeg: Gospodine Bećiroviću, mislite li da bi se Visoki pedstavnik usudio da smijeni glavne političke igrače u Bosni i Hercegovini?
Zijad Bećirović: Mislim da bi ukoliko se postigne konsenzus sa Europskom unijom, a pogotovo sa američkom administracijom. To je sasvim sigurno. To je američka administracija namjeravala učiniti sa Dodikom i Silajdžićem nekoliko mjeseci prije proglašenja nezavisnosti Kosova, međutim, zbog situacije u regiji nakon proglašenja te nezavisnosti to nije učinjeno. Sada je to stanje naslijedio novi visoki peredstavnik Valentin Incko (Inzko) koji mora da popravlja greške svojih predhodnika Kristijana Švarc-Šilinga (Christian Schwartz-Schilling) i Miroslava Lajčaka. On je u vrlo nezavidnoj poziciji, mada je kontekst za njegovo djelovanje mnogo bolji s obzirom da američka administracija pokazuje veći interes za Bosnu i Hercegovinu, a i Evropska unija je postala svjesna da mora da se uključi u rješavanje pitanja u Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji.
Omer Karabeg: Gospodine Pajiću, mislite li da će novi visoki predstavnik Valentin Incko koristiti bonska ovlašćenja, što Lajčak nije radio?
Zoran Pajić: Nisam siguran. Ja sam očekivao da će se prilikom isticanja kandidata za novog Visokog predstavnika pojaviti neko ime koje je u Evropi poznatije, koje ima jak kredibilitet, neko ko ima veliko iskustvo i reputaciju u razriješavanju tenzija u zemljama u tranziciji. Ovo sadašnje je, rekao bih, srednje rješenje. Za Visokog predstavnika je jako važno da dolazi iz zemlje koja je evropska sila i da ima podršku svoje vlade, kao i da u isto vreme ima nepodijeljenu podršku u Briselu. Bez toga, Visoki predstavnik malo šta može učiniti.
Omer Karabeg: Da pomenemo još jednog velikog igrača - Rusiji. Kakva je njena uloga u Bosni i Hercegovini? Kako sada stvari stoje, izgleda da Rusija njeguje prilično bliske odnose sa Republikom Srpskom, što se ne bi moglo reći za drugi dio Bosne i Hercegovine.
Zoran Pajić: Mislim da se na Balkanu decenijama stvara jedan mit o tome da je Rusija nekakav prirodni saveznik i prijatelj srpskog naroda. U savremenom kontekstu odnosa u svijetu jedino što Rusiju interesuje to je balansiranje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Bilo da se radi o Balkanu ili bilo kojem regionu u svijetu, Rusija panično prati poteze Sjedinjenih Američkih Država i nastoji da ne zaostane u pogledu svog prisustva i uticaja. To je vidljivo i na Kosovu i u Bosni i Hercegovini. Mislim da Rusija, narodski rečeno, ne daje pet para na to šta će se desiti sa Kosovom i Bosnom i Hercegovinom. Nju jedino zanima da minimizira i u realne granice svede uticaj Sjedinjenih Američkih Država.
Zijad Bećirović: Složio bih se sa profesorom Pajićem. Rusija prije svega štiti svoje interese. Njoj je vrlo bitno da bude prisutna u Jadranu i u Sredozemlju. U javnosti se stvara pogrešno uvjerenje da Rusija podržava Srbiju ili Republiku Srpsku. Ona samo štiti svoje interese, a političari na Balkanu ponašaju se kao djevojke. Najbolji primjer je Đukanović koji lavira između Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država i Rusije. Ukoliko se više približi Sjedinjenim Američkim Državama, tada je interesantniji Rusima i Evropskoj uniji, a ukoliko se približi Rusima, zanimljiviji je Evropskoj uniji i Amerikancima.
Omer Karabeg: Mislite li bi da bi se kriza u Bosni i Hercegovini mogla toliko zaoštriti da bi moglo doći do etničkih sukoba?
Zoran Pajić: Ne mislim da može doći do konflikata na opštem bosanskohercegovačkom planu, ali sasvim je sigurno da postoje incidenti i da će ih i dalje biti, ali ne bih htio da to dramatizujem. Ja sam već pomenuo da treba imati u vidu i šta se dešava u nekim evropskim zemljama koje, kao i Bosna i Hercegovina, imaju multinacionalnu, multivjersku i multietničku kulturu i podlogu. Veoma je karakterističan primjer Belgije. To je duboko podijeljena zemlja gdje apsolutno nema komunikaciju između flamanske i valonske, odnosno frankofonske, zajednice. Belgija je i institucionalno podijeljena. Mnogi se zgražaju nad činjenicomu da u Bosni i Hercegovini entiteti imaju prevelike prerogative, međutim, tako je i u Belgiji. Ni tamo nemate jedinstvenu obrazovnu i kulturnu politiku niti odgovarajuće institucije koje se time bave. Treba malo pogledati i preko plota i vidjeti da i druge zemlje imaju sličnih problema. Incidenata ima i u Belgiji, ali oni ne dobijaju toliki publicitet kao u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Međutim, za razliku od Bosne i Hercegovine, tamo postoje jake institucije, kao što su organi uprave ili policija, koje smiruju konflikte i u koje građani imaju povjerenje.
Zijad Bećirović: Ne bih isključio mogućnost etničkih konflikata. Ja se ne slažem s tezom da je za konflikt ili rat potrebno dvoje. Potrebna je samo namjera i spremnost određenih pojedinaca ili grupa da to urade.
Omer Karabeg: Kažete da je za rat potreban samo jedan. Da li se vi bojite nekakvog mogućeg rata?
Zijad Bećirović: Sve je moguće inscenirati u situaciji kontrolirane napetosti ukoliko neko ima namjeru da to organizira. Ne smijemo isključiti ni tu mogućnost. Ako se o nečemu toliko govori, a u Bosni i Hercegovini se o tome mnogo priča, veća je vjerovatnoća da se to zaista može i desiti. Međutim, ako imamo državu sa jakim policijskim snagama i vojskom, tako nešto neće biti moguće.
Zoran Pajić: Ne vjerum u neki opšti sukob. Mislim da podjele nisu tako duboke. Bojim da vrlo često mi analitičari, nudeći nekakve scenarije koji bi mogli biti mogući pod određenim pretpostavkama, podstičemo nekakve teorije zavjere. Ja mislim da rješenja koja se nude za krizu u Bosni i Hercegovini moraju biti realna. Ja bih bio najsretniji da vidim Bosna i Hercegovina kao građansku državu. Međutim, pitanje je da li je to moguće. Šta se može učiniti nakon dvadeset godina profiliranja Bosne i Hercegovine kao države tri konstitutivna naroda? Koje opcije su realne? Najrelanija je ona koja omogućava da svaki narod u Bosni i Hercegovini ima kontrolu nad svojim poslovima, a da se nalazi u okviru jedne funkcionalne, savezne države. Suviše dugo se bezuspješno insistira na tome da se Bosna i Hercegovina transformiše u nešto što je bila u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Ta vremena su - za neke na sreću, a za mene na žalost - prošlost. Ne vjerujem da bi insistiranje na građanskoj državi dovelo do pozitivnih rješenja. To bi opet bio eksperimenat koji bi paralisao stanje u zemlji.
Omer Karabeg: Da se vratimo pitanju iz naslova ove emisije - imaju li Sjedinjene Američke Države i Evropska unija plan kako da Bosnu i Hercegovinu izvuku iz sadašnje krize?
Zijad Bećirović: Amerika je velesila i ona ima rješenja za mnoge situacije u svijetu, pa i za Bosnu i Hercegovinu. Američka podrška nezavisnosti Bosne i Hercegovine i njenom teritorijalnom suverenitetu je apsolutno neupitna. Na osnovu informacija, koje imamo od naših sagovornika u Vašingtonu, američka administracija pokušava pronaći rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Evropska unija je zabrinuta zbog stanja u Bosni i Hercegovini prije svega zbog toga što bi ona, kada postane članica Evropske unije, zbog svojih neriješenih unutrašnjih problema mogla zakomplicirati sistem odlučivanja u Uniji. Podsjetio bih na najsvježiji primjer kada je Milorad Dodik pozvao vojnike srpske nacionalnosti, koji su u oružanim snagama Bosne i Hercegovine, da ne učestvuju u NATO vježbi u Gruziji. Zbog toga Evropska unija insistira na ustavnim reformama u Bosni i Hercegovini. Međutim, problem je u tome što u Uniji ne postoji jedinstvo kada je riječ o spoljnoj politici, što se najbolje pokazalo na primjeru priznavanja nezavisnosti Kosova.
Zoran Pajić: Velika sila, kao što su Sjedinjene Američke Države, sigurno ima plan za svako žarište krize u svijetu. Bosna i Hercegovina je vjerojatno jedna od tih destinacija. Pitanje je, međutim, koliko su ti planovi ostvarljivi i u kojoj mjeri oni mogu da privuku ostale zemlje, bilo da se radi o vladama velikih sila svijeta ili o Evropskoj uniji. Nisam siguran da Evropska unija ima plan iz prostog razloga što postoje očigledne razlike u tome ko koga želi da podrži u Bosni i Hercegovini. Mislim da Evropska unija već godinama traži sebe kad je riječ o Bosni i Hercegovini. Meni je vrlo ilustrativno da se Savjet Evrope drži dosta pasivno prema Bosni i Hercegovini, veoma stidljivo pristupa razgovorima, s velikim oklijevanjem nudi rješenja u pogledu ustavnih promjena, veoma uzdržano se odnosi prema reformi pravosuđa, čak ne nudi ni tehničku pomoć što se od njega očekuje. Takvo ponašanje Savjeta Evrope je rezultat razlika u gledanjima na Bosnu i Hercegovinu među vodećim članicama Evropske unije. Dakle, da ponovim još jednom, mislim da Evropska unija nema plan. Rekao bih da se jako mjeri kako bi na jedan takav plan reagovala Srbija, kako Hrvatska i drugi balkanski akteri. Ja sam dugo radio u međunarodnim organizacijama, kako onim koje su imale mandat u Bosni i Hercegovini tako i onim koje su se bavile drugim zemljama, i nikada nisam vidio da u tim organizacijama postoji neka precizna strategija, precizan plan oko kojeg bi postojao jedinstveni konsenzus.
Omer Karabeg: Mnogi tvrde da je Bosna i Hercegovina trenutno najveći problem na Balkanu, veći od Kosova. Slažete li se s tim, gospodine Pajiću?
Zoran Pajić: Nisam siguran. Imam utisak da se bosanska situacija previše dramatizuje. Elementi podijeljenog društva itekako su vidljivi i u Evropi, recimo, u Belgiji, pa i Španiji. Ja zaista ne mislim da je Bosna neko bure baruta o čemu se u posljednje vrijeme govori.
Zijad Bećirović: Bosna i Hercegovina nije najveći problem na Balkanu. Mislim da je Kosovo veći problem zato što je ono samo formalno država, a faktički nije. Ne treba zaboraviti ni Makedoniju koja je izuzetno etnički podijeljena. U Bosni i Hercegovini je glavni problem ustavno uređenje koje onemogućava napredak te države. Razloge takvog stanja treba tražiti prije svega u Dejtonskom sporazumu koji nije nastao samostalno nego u kombinaciji sa planom Z4 koji je predviđao podjelu Hrvatske u više enklava, a jedna četvrtina teritorije pripala bi srpskim enklavama. Hrvatske vlasti onemogućile su taj plan vojnom akcijom “Oluja“, pa je on propao, dok je Dejtonski sporazum ostao na snazi. Taj sporazum je zaustavio rat, ali je blokirao modernizaciji države.
Omer Karabeg: Mislite li da su Sjedinjene Američke Države i Evropska unija konačno shvatile da moraju imati aktivniji odnos prema Bosni i Hercegovini? Sudeći prema značaju koji Zapad u posljednje vrijeme pridaje Bosni i Hercegovini, reklo bi se da se ona sada popela na ljestvici njegovih prioriteta.
Imam utisak da su vodeće države Evrope markirale svoje klijente među pojedinim državama, etničkim grupacijama, ili političkim partijama u regionu što onemogućava jasnu, profiliranu i preciznu strategiju prema Balkanu.
Ne kažem da treba da postoje tri entiteta, naravno to je simplifikacija, ali u svakom slučaju taj dijalog se mora otvoriti i u tom pravcu treba tražiti neko rješenje.
Prema informacijama koje imamo, i gospodinu Dodiku i gospodinu Silajdžiću ponuđeno je od strane američke administracije da se povuku. Oni to nisu prihvatili, pa se može očekivati da će doći do aktivnosti koje će biti usmjerene na to da se Dodik i Silajdžić eliminiraju iz političkog života.
Zoran Pajić: Nisam siguran da bi njihov odlazak iz politike, bilo da se radi o dobrovoljnom povlačenju ili uklanjanju, puno promijenio u Bosni i Hercegovini. U pitanju je patologija odnosa na relaciji politički vrh-birači. Da bi se situacija poboljšala mora doći do korjenitih promjena na principijelnoj ravni, a ne na personalnoj.
Omer Karabeg: Zar ne mislite da su Visoki predstavnik i međunarodna zajednica, odnosno Sjedinjene Američke Države i Evropska unija, pustile Milorada Dodika da radi šta hoće? Oni uopšte ne reaguju na njegove poteze koji znače omalovažavanje Bosne i Hercegovine, čak ni na one koji predstavljaju direktnu prijetnju njenom integritetu.
Problem je u tome što ni Banjaluka, ni Sarajevo nemaju osjećaj za izgradnju međusobnog povjerenja. Svi se ušančuju, utvrđuju svoje pozicije.
Političke stranke u Bosni i Hercegovini uglavnom funkcioniraju kao društva jednog lica tako da je lider stranke ustvari sama politička stranka.
Dr Zoran Pajić, profesor na Kings Koledžu (King’s College) u Londonu: "Sumnjam da bi se bilo koji Visoki predstavnik usudio da ide tako daleko da potpuno eliminiše iz političkog života lidere političkih stranaka ili nacionalne lidere koji imaju podršku, o čemu govore rezultati izbora svih ovih godina."
Zoran Pajić: Političari koje su smijenili gospodin Petrič (Petritsch) i gospodin Ešdaun (Ashdown) ipak su spadali u drugu ligu, bez obzira što se ponekad radilo i o članovima Predsjedništva. U svakom slučaju, to nisu bili lideri u punom smislu riječi. Sumnjam da bi se bilo koji Visoki predstavnik usudio da ide tako daleko da potpuno eliminiše iz političkog života lidere političkih stranaka ili nacionalne lidere koji imaju podršku, o čemu govore rezultati izbora svih ovih godina. To se ne može prekrižiti potezom pera. Mnogo je važnije razvijati atmosferu u kojoj će ljudi vidjeti Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu, bez obzira da li se radi o Bošnjacima, Srbima ili Hrvatima. Treba uspostaviti ustavno-pravne mehanizme koji će obezbijediti da se niko ne osjeća niti prevarenim, niti prisiljenim da živi u Bosni i Hercegovini i koji će u isto vrijeme spriječiti da bilo ko prisvaja dijelove Bosne i Hercegovine kao svoje privatno vlasništvo. Mislim da je u tome suština. 
Omer Karabeg: Gospodine Bećiroviću, mislite li da bi se Visoki pedstavnik usudio da smijeni glavne političke igrače u Bosni i Hercegovini?
Zijad Bećirović: Mislim da bi ukoliko se postigne konsenzus sa Europskom unijom, a pogotovo sa američkom administracijom. To je sasvim sigurno. To je američka administracija namjeravala učiniti sa Dodikom i Silajdžićem nekoliko mjeseci prije proglašenja nezavisnosti Kosova, međutim, zbog situacije u regiji nakon proglašenja te nezavisnosti to nije učinjeno. Sada je to stanje naslijedio novi visoki peredstavnik Valentin Incko (Inzko) koji mora da popravlja greške svojih predhodnika Kristijana Švarc-Šilinga (Christian Schwartz-Schilling) i Miroslava Lajčaka. On je u vrlo nezavidnoj poziciji, mada je kontekst za njegovo djelovanje mnogo bolji s obzirom da američka administracija pokazuje veći interes za Bosnu i Hercegovinu, a i Evropska unija je postala svjesna da mora da se uključi u rješavanje pitanja u Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji.
Omer Karabeg: Gospodine Pajiću, mislite li da će novi visoki predstavnik Valentin Incko koristiti bonska ovlašćenja, što Lajčak nije radio?
Zoran Pajić: Nisam siguran. Ja sam očekivao da će se prilikom isticanja kandidata za novog Visokog predstavnika pojaviti neko ime koje je u Evropi poznatije, koje ima jak kredibilitet, neko ko ima veliko iskustvo i reputaciju u razriješavanju tenzija u zemljama u tranziciji. Ovo sadašnje je, rekao bih, srednje rješenje. Za Visokog predstavnika je jako važno da dolazi iz zemlje koja je evropska sila i da ima podršku svoje vlade, kao i da u isto vreme ima nepodijeljenu podršku u Briselu. Bez toga, Visoki predstavnik malo šta može učiniti.
Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za Bliski istok i Balkan u Ljubljani: "Mislim da ne možemo isključiti mogućnost da gospodin Inzko iskoristi svoje ovlasti čak i prema političarima koji su najviše rangirani u hijerarhiji Bosne i Hercegovine."
Zijad Bećirović: Mislim da ne možemo isključiti mogućnost da gospodin Inzko iskoristi svoje ovlasti čak i prema političarima koji su najviše rangirani u hijerarhiji Bosne i Hercegovine. Naravno, ukoliko dobije nalog iz Vašingtona i Brisela. 
Omer Karabeg: Da pomenemo još jednog velikog igrača - Rusiji. Kakva je njena uloga u Bosni i Hercegovini? Kako sada stvari stoje, izgleda da Rusija njeguje prilično bliske odnose sa Republikom Srpskom, što se ne bi moglo reći za drugi dio Bosne i Hercegovine.
Mislim da Rusija, narodski rečeno, ne daje pet para na to šta će se desiti sa Kosovom i Bosnom i Hercegovinom. Nju jedino zanima da minimizira i u realne granice svede uticaj Sjedinjenih Američkih Država.
Zijad Bećirović: Složio bih se sa profesorom Pajićem. Rusija prije svega štiti svoje interese. Njoj je vrlo bitno da bude prisutna u Jadranu i u Sredozemlju. U javnosti se stvara pogrešno uvjerenje da Rusija podržava Srbiju ili Republiku Srpsku. Ona samo štiti svoje interese, a političari na Balkanu ponašaju se kao djevojke. Najbolji primjer je Đukanović koji lavira između Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država i Rusije. Ukoliko se više približi Sjedinjenim Američkim Državama, tada je interesantniji Rusima i Evropskoj uniji, a ukoliko se približi Rusima, zanimljiviji je Evropskoj uniji i Amerikancima.
Omer Karabeg: Mislite li bi da bi se kriza u Bosni i Hercegovini mogla toliko zaoštriti da bi moglo doći do etničkih sukoba?
Zoran Pajić: Ne mislim da može doći do konflikata na opštem bosanskohercegovačkom planu, ali sasvim je sigurno da postoje incidenti i da će ih i dalje biti, ali ne bih htio da to dramatizujem. Ja sam već pomenuo da treba imati u vidu i šta se dešava u nekim evropskim zemljama koje, kao i Bosna i Hercegovina, imaju multinacionalnu, multivjersku i multietničku kulturu i podlogu. Veoma je karakterističan primjer Belgije. To je duboko podijeljena zemlja gdje apsolutno nema komunikaciju između flamanske i valonske, odnosno frankofonske, zajednice. Belgija je i institucionalno podijeljena. Mnogi se zgražaju nad činjenicomu da u Bosni i Hercegovini entiteti imaju prevelike prerogative, međutim, tako je i u Belgiji. Ni tamo nemate jedinstvenu obrazovnu i kulturnu politiku niti odgovarajuće institucije koje se time bave. Treba malo pogledati i preko plota i vidjeti da i druge zemlje imaju sličnih problema. Incidenata ima i u Belgiji, ali oni ne dobijaju toliki publicitet kao u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Međutim, za razliku od Bosne i Hercegovine, tamo postoje jake institucije, kao što su organi uprave ili policija, koje smiruju konflikte i u koje građani imaju povjerenje.
Ne bih isključio mogućnost etničkih konflikata. Ja se ne slažem s tezom da je za konflikt ili rat potrebno dvoje. Potrebna je samo namjera i spremnost određenih pojedinaca ili grupa da to urade.
Omer Karabeg: Kažete da je za rat potreban samo jedan. Da li se vi bojite nekakvog mogućeg rata?
Zijad Bećirović: Sve je moguće inscenirati u situaciji kontrolirane napetosti ukoliko neko ima namjeru da to organizira. Ne smijemo isključiti ni tu mogućnost. Ako se o nečemu toliko govori, a u Bosni i Hercegovini se o tome mnogo priča, veća je vjerovatnoća da se to zaista može i desiti. Međutim, ako imamo državu sa jakim policijskim snagama i vojskom, tako nešto neće biti moguće.
Zoran Pajić: Ne vjerum u neki opšti sukob. Mislim da podjele nisu tako duboke. Bojim da vrlo često mi analitičari, nudeći nekakve scenarije koji bi mogli biti mogući pod određenim pretpostavkama, podstičemo nekakve teorije zavjere. Ja mislim da rješenja koja se nude za krizu u Bosni i Hercegovini moraju biti realna. Ja bih bio najsretniji da vidim Bosna i Hercegovina kao građansku državu. Međutim, pitanje je da li je to moguće. Šta se može učiniti nakon dvadeset godina profiliranja Bosne i Hercegovine kao države tri konstitutivna naroda? Koje opcije su realne? Najrelanija je ona koja omogućava da svaki narod u Bosni i Hercegovini ima kontrolu nad svojim poslovima, a da se nalazi u okviru jedne funkcionalne, savezne države. Suviše dugo se bezuspješno insistira na tome da se Bosna i Hercegovina transformiše u nešto što je bila u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Ta vremena su - za neke na sreću, a za mene na žalost - prošlost. Ne vjerujem da bi insistiranje na građanskoj državi dovelo do pozitivnih rješenja. To bi opet bio eksperimenat koji bi paralisao stanje u zemlji.
Omer Karabeg: Da se vratimo pitanju iz naslova ove emisije - imaju li Sjedinjene Američke Države i Evropska unija plan kako da Bosnu i Hercegovinu izvuku iz sadašnje krize?
Amerika je velesila i ona ima rješenja za mnoge situacije u svijetu, pa i za Bosnu i Hercegovinu. Američka podrška nezavisnosti Bosne i Hercegovine i njenom teritorijalnom suverenitetu je apsolutno neupitna.
Nisam siguran da Evropska unija ima plan iz prostog razloga što postoje očigledne razlike u tome ko koga želi da podrži u Bosni i Hercegovini. Mislim da Evropska unija već godinama traži sebe kad je riječ o Bosni i Hercegovini.