Bilo je riječi o tome zašto je fočanskim Srbima trebalo toliko vremena da progovore o teškim zločinama nad Bošnjacima koji su se dogodili u tom gradu za vrijeme rata, o obnovi u ratu porušenih džamija i crkava, o tome zašto je načelnik Krsmanović na zgradu opštinske uprave u Foči postavio bosansku zastavu koja se rijetko može vidjeti u Republici Srpskoj, šta Goražde zamjera Sarajevu, a šta Foča Banjaluci, kao i o tome zašto na lokalnom nivou ima mnogo manje govora mržnje nego među vodećim političarima Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Gospodine Krsmanoviću, Vi ste bili jedan od prvih među fočanskim Srbima koji je progovorio o teškim zločinima koji su u tom gradu za vrijeme rata počinjeni prema Bošnjacima. Zašto je Foči bilo potrebno toliko vremena da se suoči sa tim zločinima?

Zdravko Krsmanović: Istina je da je Foča grad sa najvećim brojem ratnih zločina i najveći broj ljudi koji su bili optuženi za ratne zločine od strane Haškog tribunala bio je iz Foče. Sigurno je da su se tokom 1992. i 1993. godine, kada u Foči apsolutno nije funkcionisala vlast, desile stvari koje su za sve normalne ljude nezamislive. Kad sam izabran za načelnika, ja sam shvatio da ljudi žele promjenu i ja sam tu promjenu i donio. Ja ništa ne skrivam, nikad nisam volio da stvari guram pod tepih. Nisam htio da budem zarobljenik prošlosti, a to su prihvatili i moji sugrađani. Krenuli smo da stvaramo potpuno nove odnose ovdje u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Foča je sada otvoreni grad, a odnosi Foče i Goražda mogu sigurno da budu primjer za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Omer Karabeg: Koliko znam, u Foči su u martu 2006. godine, dvije godine nakon što se Vi došli na čelo Opštine, ukinute sankcije koje je američki Kongres 2001. godine uveo Foči i još nekim gradovima zbog nesaradnje sa Haškim tribunalom.

Zdravko Krsmanović: Bila su dva razloga za sankcije američkog Kongresa prema opštini Foča. Jedan je što je veliki broj optuženih za ratne zločine bio na slobodi. Drugi razlog su bili odnosi između Srba i Bošnjaka koji su bili na izuzetno niskom nivou, komunikacije između Goražda i Foče maltene nije ni bilo, vladalo je veliko nepovjerenje. Tokom 2005. i 2006. godine svi optuženi za ratne zločine završili su u Hagu, neki su se dobrovoljno predali, neki su uhapšeni, neki su u akciji hapšenja poginuli. Uspjeli smo i da na spektakularan način poporavimo odnose između Srba i Bošnjaka zahvaljujući ljudima u Goražda koji su odmah prepoznali signale koji dolaze iz Foče kao i mojim sugrađanima koji su shvatili da moraju biti sastavni evropskog civilizacijskog prostora.

Povratak i obnova

Omer Karabeg: Gospodine Ramoviću, kako je u Goraždu bilo primljeno ukidanje sankcija Foči?

Muhamed Ramović: Mi smo to pozdravili jer pod sankcijama nisu bili samo Srbi, koji žive na području općine Foča, već i Bošnjaci - povratnici. Neki od naših vjerskih velikodostojnika pisali su i pisma američkim kongresmenima tražeći da se sankcije Foči ukinu.

Omer Karabeg: Mislite na reisa Cerića?

Muhamed Ramović: Da, on je bio jedan od onih koji je pisao američkom Kongresu.

Omer Karabeg: Koliko se Bošnjaka vratilo u Foču?

Zdravko Krsmanović: Obnovljeno je oko 4500 objekata za sve one koji su podnijeli zahtjev za povratak. Međutim, dosta izbjeglih Bošnjaka, koji sada žive u Sarajevu, dolazi u Foču uglavnom vikendom. Teško se je iz glavnog grada, gdje su se ljudi već situirali i gdje im djeca idu u školu, u potpunosti vratiti u Foču. Procjenjuje se da onih koji ovdje stalno žive ima oko 2000. To nije zanemarljiv broj, ali sigurno nije dovoljan, jer mi želimo da pravimo jedno istinski tolerantno, multietično društvo. Ja vjerujem da će svi oni Fočaci koji osjećaju ovaj grad u svom srcu, kojima Drina teče kroz vene, željeti da nastave da žive u ovom gradu.

Omer Karabeg: Koliko se Srba vratlo u Goražde?

Muhamed Ramović: Prema popisu iz 1991. godine na području općine Goražde živjelo je 9800 Srba. Do sada ih se vratilo oko 1900. Većina stalno živi u Goraždu, tu su sa djecom i porodicama, a ima i onih koji povremeno dolaze. Mi se trudimo da zadržimo što više povratnika. Adaptiramo njihove kuće, a onima koji žive na seoskom području pomažemo da nabave mehanizaciju i razviju poljoprivrednu proizvodnju. Trudimo se i da im obezbijedimo posao u općinskim službama. U policiji je zaposleno oko 50 Srba, ima ih i u sudstvu i tužilaštvu.

Omer Karabeg: Ima li Bošnjaka u opštinskoj administraciji u Foči?

Zdravko Krsmanović: Ima, ali to nije dovoljuno. Od 79 ljudi, koliko radi u opštinskoj administrativnoj službi, za sada je četvoro Bošnjaka, od kojih je jedan predsjednik skupštine opštine. Ovdje je glavni problem što se na konkurse ne javljaju Bošnjaci koji ispunjavaju uslove za radna mjesta u opštinskoj adminstraciji, koji imaju odgovarajuću stručnu spremu i godine službe.

Omer Karabeg: Koliko je u Foči obnovljeno džamija koje su bile porušene tokom rata? Ja imam podatak da ih je bilo porušeno dvanaest.

Zdravko Krsmanović: Za četiri i po godine, koliko sam ja načelnik, u Foči je obnovljeno pet džamija.

Omer Karabeg: Šta je sa čuvenom Aladža džamijom? Hoće li ona biti obnovljena?

Zdravko Krsmanović: Projektna dokumentacija je u potpunosti završena, očekuje se da Ministarstvo za urbanizam Republike Srpske izda odobrenje za početak obnove, pa da počnu radovi. To je pravi dragulj arhitekture, jedan od najljepših objekata islamske arhitekture u Bosni i Herecegovini, koji mnogo znači za Foču, i siguran sam da neće proći mnogo vremena kada će taj objekat biti u potpunosti završen.

Omer Karabeg: Da li su u Goraždu obnovljeni porušeni pravoslavni vjerski objekti?

Muhamed Ramović: U Goraždu je glavna pravoslavna crkva bila u Sopotnici, dijelu općine koji je nakon Dejtonskog sporazuma pripao općini Novo Goražde koja se nalazi u Republici Srpkoj. Mi smo u centru Goražda obnovili jednu manju crkvu, a ovih dana smo pripremili projekat i za adaptaciju crkvene kuće. Adaptirali smo i župni ured u Goraždu tako da smo i katolicima omogućili da obavljaju svoje vjerske obrede.

Fočaci u Goraždu i Goraždani u Foči

Omer Karabeg: Idu li Srbi u Goražde?

Zdravko Krsmanović: Granice između opštine Goražde i opštine Foča apsolutno više nema. U svakom momentu, u svako doba dana, u kafićima, u trgovinama, naći ćete Fočake u Goraždu i Goraždane u Foči. Kada sam nedavno u jednom kafiću u Foči vidio jedan zaljubljeni par, momak je Bošnjak iz Goražda, a djevojka Srpkinja iz Foče, pomislio sam da su definitivno pale sve barijere i da mi idemo koracima koje više niko ne može zaustaviti.

Muhamed Ramović: Goraždanci idu u Foču na pijacu, tamo takođe kupuju odjeću i obuću. Foča ima dugu trgovačku tradiciju. Ide se i na utakmice u oba grada. Na Festival prijateljstva u Goraždu dolazi na stotine mladih iz Republike Srpske - iz Foče, Čajniča, Višegrada, Rogatice. Što je najvažnije, među njima nema nikakvih incidenata. Sve to govori da zajednički život ima budućnost na ovim prostorima.

Omer Karabeg: Gospodine Krsmanoviću, koliko znam, na zgradi vaše Opštine pored zastave Republike Srpske visi i zastava Bosne i Hercegovine koja se rijetko može vidjeti u Republici Srpskoj? Kažu da ste je Vi postavili kada ste postali načelnik Opštine. Ona je čak jednom bila i zapaljena, ali ste vi postavili novu. Zašto toliko insistirate na toj zastavi?

Zdravko Krsmanović: Država Bosna i Hercegovina je naša država i nikada neću dozvoliti da me neko straši mojom državom. Morate da poštujete njenu zastavu. Morate da poštujete njenu himnu. Zar je zločin voljeti svoju državu? Ja poštujem nadležnosti entiteta, ali i država Bosna i Hercegovina mora da funkcioniše. U Foči žive i Srbi i Bošnjaci, i jedni i drugi treba da osjete da su dobrodošli kada dođu u zgradu opštine, da znaju da je to njihova opština. Meni je to sasvim normalno i ja ću se uvijek tako ponašati. Za razliku od nekih političara ja vjerujem u budućnost ove države i siguran sam da u njoj nikome nije tijesno.

Daleko od Banje Luke i Sarajeva

Omer Karabeg: Gospodine Krsmanoviću, čini se da niste baš u najboljim odnosima sa vladajućom garniturom u Banja Luci. Koliko znam, partija premijera Dodika je čak inicirala referendum na kome se glasalo o vašem opozivu, ali ste Vi na njemu pobijedili. Zašto vas ne voli vladajuća stranka?

Zdravko Krsmanović: Stekao sam utisak da im ne odgovaraju jaki pojedinci u istočnoj Bosni, oni su naučili da sarađuju sa ljudima koji nemaju hrabrosti da izađu sa svojim stavom i da na njemu istraju. Ja sam čovjek koji se zalaže za ravnomjeran razvoj i Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Ne može Bosna i Hercegovina da bude od Vrela Bosne do Kozje Ćuprije u Sarajevu, niti Republika Srpska od Gospodske ulice u Banja Luci do Laktaša. Istočni dio Bosne i Hercegovine i Republike Srpske je zapostavljen. Sva bogatstva su u istočnom dijelu, a razvija se samo centar. To nije prirodno. Građani očekuju od lokalnih lidera da zaštite bogatstvo ovih prostora i da ne dozvole da se ono prelijeva u centar. To je osnovni razlog zašto vladajuće strukture ne vole one koji govore jezikom argumenta, koji vide budućnost ove zemlje u Evropskoj uniji, koji hoće da baštine evropske vrijednosti, da raspolažu svojim resursima i da u miru žive sa svojim susjedima. Jezik mržnje za mene ne postoji, ja sam čovjek ljubavi i nikad neću doći u poziciju da na bilo koji način generiram sukobe, a učiniću sve da svi oni koji to čine budu stvar prošlosti. Mislim da je svima dosta sukoba, ko ih želi neka mu budu u kući. U Bosnu i Hercegovinu mora da se useli mir, u Bosnu i Hercegovinu mora da se useli ljubav, to je budućnost ovih prostora.

Muhamed Ramović: I mi u Goraždu smo nezadovoljni odnosom federalne vlasti prema ovoj općini i ovom regionu, ulaže se u mnoga druga mjesta po onoj narodnoj - ko je bliže vatri, taj se i ogrije. Naše nadležnosti su uzeli kantoni, njima pripadaju porezi, dotacije, donacije, pa se često pitamo šta pripada lokalnoj zajednici. Ceste Sarajevo-Goražde, koja je obećana još u Dejtonu, nema ni na vidiku. Goražde je toliko puta izigrano. Pred izbore se daju obećanja, postave se mašine kao da će nešto da se gradi, funkcioneri se slikaju, a kad prođu izbori od toga ne bude ništa. Dugo nam je obećavana i zaobilaznica oko grada - vi znate da put Beograd-Dubrovnik prolazi kroz centar Goražda, pa je pješacima nemoguće da se kreću - ali ni nje nema ni na vidiku.

Omer Karabeg: Gospodine Krsmanoviću, Vi ste poznat po tome da se zalažete za jačanje opštine i države, dok najveći dio političara u Republici Srpskoj apsolutnu prednost daje entitetu. Zašto?

Zdravko Krsmanović: Devedeset posto svojih problema građani riješavaju na lokalnom nivou. Rijetko čovjek iz Foče ode u Banja Luku da riješava neki svoj problem. On dolazi kod mene, i za zaposlenje, i za stipendiju svome djetetu, i kad hoće kvalitetan sportski kolektiv, pozorište, uređene parkove, bezbjednost, a moje nadležnosti kao načelnika opštine su vrlo, vrlo male. Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, a Bosna i Hercegovina je članica Savjeta Evrope i ona mora da poštuje tu povelju, daje znatno veća ovlaštenja opštinama, a mi ih u stvarnosti nemamo. Uzele su nam ih centralne vlasti. Nama u Republici Srpskoj Banja Luka, a opštinama u Federaciji Sarajevo. Mi želimo da opštine budu samostalni subjekti, da imaju direktne prihode, dakle, da svako raspolaže svojim bogatstvom i da ga koristi na optimalan način. Zbog toga se ja zalažem za jačanje opštine. A za jačanje države zalažem se zbog toga što mi ne možemo ući u Evropsku uniju ni na koji drugi način, već kao država Bosna i Hercegovina. Ne mogu entiteti u Evropsku uniju. Mi nemamo više vremena za čekanje. Ako su Hrvatska, Srbija, Crna Gora i Makedonija pred vratima Evropske unije, a Bosna i Hercegovina je u zaostatku, mi moramo prenijeti ovlaštenja državi, jer to je put koji nas vodi ka Briselu. Nema centralizovanije tvorevine u Evropi od Republike Srpske.

Muhamed Ramović: Apsolutno se slažem sa gospodinom Krsmanovićem i mogu da kažem da je njima u Republici Srpskoj mnogo bolje jer imaju jednu vladu i jedne ministre. Šta reći o Federaciji? Deset kantona, deset vlada, deset skupština, Distrikt Brčko, grad Mostar, grad Sarajevo, federalna vlada, parlament. Ma, imate petnaestak vlada i parlamenata. Dođemo u situaciju da ni sami ne znamo ko je donio neki akt, čija je to nadležnost, za koji zakon da se vežemo, koje službene novine da tražimo. Najbolje bi bilo da imamo jednu državu, a sve ostalo prepustiti općinama i lokalnoj samoupravi.

Mržnju je moguće protjerati

Omer Karabeg: Gospodine Krsmanoviću, kažete da jezik mržnje mora biti protjeran iz Bosne i Hercegovine, ali ga u posljednje vrijeme ima mnogo, posebno u krugovima visoke politike. Toga je, vidim, mnogo manje na lokalnom nivou.

Zdravko Krsmanović: Pa to i ovaj razgovor najbolje pokazuje. Vi znate kakva je u ratu bila linija razgraničenja između Foče i Goražda, a pogledajte kakvi su sada odnosi između dva grada. To pokazuje da je moguće protjerati mržnju iz Bosne i Hercegovine. Okruženje nam je povoljno, i u Beogradu i Zagrebu imamo demokratske vlasti. Sada je na Bosni i Hercegvini da raširi ruke, da zajedno sa svojim susjedima uđe u Evropsku uniju i počne da implementira evropske vrijednosti. Sada je došao taj trenutak i mi ga ne smijemo propustiti. Bosna i Hercegovina ne smije zaostati za svojim susjedima. Ja sam sa ovim idejama pobjeđivao na svim izborima i referendumima i to mi daje pravo da mogu ovo da kažem. Građani žele mir, žele da u miru i harmoniji žive sa svojim susjedima i da svoju djecu odgajaju na svom ognjištu.

Omer Karabeg: Gospodine Ramoviću, mislite li i da na lokalnom nivou ima mnogo manje mržnje i netolerancije nego što je ima u krugovima visoke politike?

Muhamed Ramović: Mi smo očevici toga u svakodnevnoj komunikaciji. Upravo ovdje na potezu Foče i Goražda u ratu su vođene najveće i najžešće borbe. Međutim, podvukli smo crtu, idemo naprijed, a neka svako odgovara za svoje. O tome odlučuje sud, a mi se moramo okrenuti budućnosti. Moramo to radi omladine, radi mladih. Radujem se kad vidim da nekoliko mladića iz Goražda studira medicinu u Foči. Oni se ne boje da će ih neki profesor ili student krivo pogledati. Oni znaju da neće imati nijednog problema, ni u autobusu, ni u komunikaciji na ulici, niti na fakultetu. U Goraždu imamo istureno odjeljenje Pravnog i Ekonomskog fakulteta gdje studiraju i mladići srpske nacionalnosti. Sretan sam što se stvari tako razijaju, u pravcu šuživota, u pravcu tolerancije. Bosna ima perspektivu.

Omer Karabeg: A zašto onda u vrhu bosanskohercegovačke politike ima toliko netrpeljivosti?

Muhamed Ramović: Još uvijek vlada uvjerenje da ćes najlakše dobiti izbore ako se “boriš za svoj narod“. To je ono - napadaj ti mene, ja ću tebe, poslije ćemo, kad dobijemo izbore, zajedno na čašicu. To je ta nesreća. A narod obično misli: “Joj, ovaj me štiti“. Ali, iz dana u dan sve to polako ostaje iza nas, narod postaje svjesniji, a mlade generacije nisu time toliko opterećene.

Zdravko Krsmanović: Najjače ljudsko osjećanje je strah. Najlakše se vlada kad manipulišete strahom. Ka prepadate jedne drugim, ljudi odmah počnu da se svrstavaju i ne misle svojom glavom. Jer, kad zavlada strah, zaćuti razum.

Omer Karabeg: Bosna i Hercegovina je trenutno u dubokoj krizi, neki čak dovode u pitanje i njen opstanak. Vidite li rješenje za izlazak iz krize?

Muhamed Ramović: Rješenja će biti i mora ga biti. Moraju se predstavnici sva tri naroda urazumiti, moraju sjesti hladne glave i pokušati da se dogovore, a ne da već prije sastanka žele da dogovori propadnu. Mislim da je građanima dosta netrpeljivosti, dosta rata, dosta svega onog što smo preživjeli.

Zdravko Krsmanović: Bosna i Hercegovina u sadašnjem obliku nastala je u Dejtonu voljom velikih sila i voljom potpisnika Dejtonskog sporazuma, u prvom redu susjeda, Srbije i Hrvatske. Mislim da svi ti potpisnici i garanti Dejtonskog sporazuma moraju da pomognu Bosni i Hercegovini da krene prema evroatlantskim integracijama. Mislim da je uloga međunarodne zajednice u ovom momentu izuzetno bitna, a vrlo je važno da i mi, koji ovdje živimo, slobodno, demokratski progovorimo, da mladi ljudi počnu da se više uključuju u političke partije i da se u političkim partijama provedu reforme. Sada lidera političke partije možete promijeniti samo kada umre. To se mora promijeniti. Demokratija mora da uđe u političke partije, moraju mladi ljudi da se maksimalno uključe u politički život, a nezavisno, slobodno novinarstvo mora da im u tome pomogne.