U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o krizi u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili predstavnici Naše stranke, jedne od najmlađih političkih parija u Bosni i Hercegovini koja se nasuprot nacionalnim strankama zalaže za afirmaciju građanskih vrijednosti. Sagovornik u Sarajevu bio pozorišni i filmski reditelj Dino Mustafić, predsjednik Izvršnog odbora te stranke, a u Banjaluci ekonomista Damir Miljević, predsjednik Odbora Naše stranke za Republiku Srpsku.
Bilo je riječi o otrovnoj nacionalističkoj retorici koja karakteriše predizbornu kampanju u Bosni i Hercegovini, šta se krije iza priče Milorada Dodika o mirnom razdruživanju, ko su etnokapitalisti, o odnosima između Banjaluke i Sarajeva, znaju li Brisel i Vašington šta će sa Bosnom i Hercegovinom, može li politika nacionalnih lidera dovesti do raspada zemlje i da li su oktobarski izbori posljednja šansa da Bosni i Hercegovina krene na bolje.
Dino Mustafić: Potpuno se mogu složiti sa vašom ocjenom. Nažalost, na političkoj sceni ponovo je etabliran jezik mržnje i podjela. Ponovo se na najjeftiniji i najvulgarniji način politika uvlači u živote pojedinaca i kolektiviteta.
Očito je da ova politička nomenklatura ne zna i ne može drugačije. Stvaranje permanentnog straha od drugoga i drugačijega i vječito generiranje i produciranje onih političkih ideja koje bosanskohercegovačko društvo dijele i izoliraju je matrica na kojoj se u ovoj zemlji vlada već dvije decenije.
Damir Miljević: Mislim da je nacionalistička retorika naročito prisutna u posljednje četiri godine otkako je gospodin Dodik na toj retorici, koja nije svojstvena socijaldemokratiji, došao na vlast u Republici Srpskoj. On i gospodin Silajdžić strašno se dobro dopunjuju u proizvodnji straha među narodima u Bosni i Hercegovini, a to se intenziviralo u posljednih godinu dana, vjerovatno u pripremi za predstojeće izbore.
Dino Mustafić: Zato što je strah izvrstan instrument za manipulaciju osjećanjima. Bosna i Hercegovina je postkonfliktna zemlja u tranziciji koja je ustvari eufemizam za neviđenu pljačku, za zavlačenje ruku u novčanik i džep svakog građanina bez obzira na njegovu etničku i vjersku pripadnost.
U ovoj zemlji, koja je korumpirana na svim nivoima vlasti i u kojoj je vladajuća garnitura u sprezi sa kriminalom, politički establišment, koji sebi obezbijeđuje plaće i penzije deset, petnaest, pa i dvadeset puta veće od minimalnog ličnog dohodka, može opstati samo produciranjem frustracije, tjeskobe i egzistencijalne konvulzije svakoga od nas ponaosob na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Damir Miljević: Moj je utisak da jedan dio ljudi priželjkuje da se Republika Srpska odvoji od Bosne i Hercegovine, iako bez ikakvog jasnog cilja, znači, bitno je da nismo zajedno, iako ne znamo kako ćemo sami.
S druge strane, veliki broj ljudi, po mom sudu negdje oko 70-80 posto građana, smatra da Milorad Dodik samo izbacuje probne balone da vidi dokle može ići.
To što Dodik sada radi je zauzimanje pozicija prema međunarodnoj zajednici koja je zbunjena i nema odgovor na ono što on svaki dan govori.
Damir Miljević: Pa, jeste. Kada je javnost u Republici Srpskoj vidjela da je priča o referendumu čista farsa, onda se Dodik prebacio na malo žešći teren, to jeste na otcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Ne vjerujem, međutim, da će Dodik ići u tom pravcu. To je samo priča uoči predstojećih izbora.
Dino Mustafić: To su politički trikovi Milorada Dodika koji ima jako mnogo problema na unutarnjem planu. Svi znamo kako katastrofalno stoji privreda u Republici Srpskoj i kakvo je tamo siromaštvo. Najbolji način da se o tome ne govori je homogenizirati ljude na priči o imaginarnom neprijatelju koji želi da ukine Republiku Srpsku, pa onda lansirati tezu o mirnom razdruženju. A svi dobro znaju da se u Bosni i Hercegovini ništa ne može mirno razdružiti. Sve su to zapravo pozivi na sukobe, na konflikte, na ratove, za koje, na svu sreću, ova zemlja nema vise ni energije, ni ekonomskog potencijala, niti istorijske i regionalne okolnosti idu na ruku toj opciji. Dakle, radi se o čistoj političkoj demagogiji koju sigurno već i građani Republike Srpske , čini mi se, “kuže“. Ne treba puno političke lucidnosti da bi se shvatilo kako Milorad Dodik na taj način održava sebe u životu.
Damir Miljević: Mislim da ima više razloga za to. Jedan od razloga je to što je Bosna i Hercegovina bila u ratu gdje je došlo do pucanja po nacionalnim šavovima.
Druga stvar je što je u Dejtonski sporazum nacionalno ugrađeno kao vrhovni princip. Stanovnici Bosne i Hercegovine su kao pripadnici nacije, tako da kažem, zaštićeni kao medvjedi, dok su kao građani potpuno nezaštićeni. Ali ja se ne bih složio da većina stanovništva glasa za nacionalne stranke jer, ako pogledate izlaznost na izbore, vidjećete da pola stanovništva uopšte ne izlazi na izbore.
Dino Mustafić: Mislim da su građani Bosne i Hercegovine u političkom smislu potpuno dezorijentisani i zbunjeni. Kod nas stranake, koje u svom nazivu imaju prefiks demokratski ili čak socijaldemokratski, za čas odu u ono što se zove ekstremna desnica jer priča o nacionalnim osjećanjima i nacionalnom suverenitetu ovdje jako dobro prolazi.
Kad god stvari pođu nizbrdo, kada na vidjelo izađu višemilionske pronevjere, onda se krene sa pričom o nacionalnoj ugroženosti koja, na žalost, još uvijek može da zagluši krčanje gladnih crijeva. Rekao bih da u Bosni i Hercegovini imamo posla sa jednom novom klasom, koja je pojavila nakon rata, a to su etnokapitalisti. To su oni koji su prigrabili ogromne količine novca stalno pričajući da to rade u interesu naroda.
Damir Miljević: Ljudi su dosta dezorijentisani. Mi nemamo normalnu političku scenu s ljevicom, desnicom i centrom. Pa zar socijaldemokrati Milorada Dodika nisu dobili prošle izbore na retorici koja je gora od radikalne nacionalsitičke retorike? Ljudi jednostavno nisu imali opciju kojoj bi mogli da vjeruju i za koju bi mogli da glasaju, opciju koja bi bila nešto apsolutno drugačije na političkoj sceni u Republici Srpskoj. A, evo, ovaj put smo se mi pojavili, pa im nudimo neku alternativu.
Damir Miljević: Mislim da tu treba napraviti distinkciju. U ekonomiji saradnja postoji, čak je jako razvijena kad je u pitanju privatni sektor. Saradnje nema u takozvanom državnom, odnosno javnom sektoru, jer vlasti neće da sarađuju ne zato što se međusobno mrze već zato što svako voli da bude gazda u svom oboru, svom toru, i ne da onom drugom da priđe jer se boji konkurencije.
Dino Mustafić: Moj je dojam iz ličnih kontakata koje sam imao ovdje sa diplomatskim korom - nekada su to bili kontakti političke prirode, a nekada privatni - da oni krajnje simplificiraju ovdašnju političku situaciju. Ne poznaju ni duh, ni karakter ove zemlje i vrlo često izlaze sa prijedlozima u kojima nema neke ozbiljnije strategije. Na žalost, ni Brisel, a ni Vašington, to jeste, ni evropska, a ni američka diplomatija ne uvažavaju činjenicu da u Bosni i Hercegovini postoji i politička alternativa, koja ima drugačije viđenje Bosne i Hercegovine, nego do zamora razgovaraju sa jednim te istim ljudima mada je svima jasno da zavrtanje ruku i pojedinačni mali koraci ne mogu donijeti nikakve promjene, a nama prođoše životi.
Damir Miljević: Ja mislim da je pitanje pogrešno. Mislim da ni Brisel, ni Vašington neće krojiti sudbinu Bosne i Hercegovine. Sudbinu Bosne i Hercegovine će krojiti njeni građani i njeni političari. Međunarodna zajednica ima vremana, oni mogu da ovako sjede i gledaju našu krizu još deset godina, ali mi nemamo vremena. Moje je mišljenje da je sve u našim rukama, a Brisel i Vašington će da pomognu ako mi sami odlučimo da se pomaknemo naprijed, ali će isto tako, ukoliko mi to ne uradimo, kao i do sada organizovati sastanke i saopštavati da je napravljen mali diplomatski napredak, a ustvari - ništa.
Dino Mustafić: Da se je Bosna i Hercegovina mogla raspasti, to bi se dogodilo u nedavnom krvavom ratu. Raspad ove zemlje nije moguć zato što je to jedno organsko tkivo. Nažalost, mi u kontinuitetu imamo krizu.
To je naša prošlost, naša sadašnjost, a, ako nas ovi i dalje budu vodili, to će biti i naša budućnost. Svi mislimo da se kriza mora riješiti. Ne mora. Pogledajte krizna žarišta u svijetu, pa ćete vidjeti da krize znaju da traju po 30, 40, 50, pa i sto godina.
Istorijski gledano, za život neke regije to zapravo ne znači ništa, ali za naše male egzistencije to jako mnogo znači. Ja mislim da će ova zemlja sigurno preživjeti zato što Bosna i Hercegovina u evropskom smislu predstavlja ideju koja se ne može tek tako žrtvovati jer bi to bio početak otvaranja Pandorine kutije u najstrašnijem obliku, ne samo u regionalnom kontekstu, nego, čini mi se, i u širem.
Damir Miljević: Ja mislim da raspad zemlje nije uopšte opcija iz jednostavnog razloga što međunarodna zajednica neće dozvoliti da se opet otvori Pandorina kutija u Bosni i Hercegovini. Ova zemlja ima oko četiri miliona stanovnika. To vam je jedan Beč.
Dino Mustafić: Za Bosnu i Hercegovinu je sigurno važno da u svom susjedstvu ima demokratske sisteme i da su susjedi - Srbija i Hrvatska dobronamjerni prema njoj. Ja mislim da je u ovom trenutku vidljiva tendencija u obe te zemlje da u geostrateškom smislu pomažu Bosni i Hercegovini, odnosno onim njenim snagama koje žele da je uvedu u društvo evropskih naroda. Istovremeno, pripadnici svih naroda u Bosni i Hercegovini moraju shvatiti da treba da vode autohtonu politiku i da sva svoja prava traže prije svega u institucijama vlastite države. Bilo kakvo patroniziranje može da ima negativni predznak. Tog negativnog predznaka je u našoj bliskoj prošlosti bilo mnogo. Mislim, međutim, da sada drugi vjetrovi dolaze iz Beograda i Zagreba. Čak prvi put imamo situaciju da Beograd, koji je obično “hajcao“ lokalnog lidera u Banjaluci, sada ide da ga smiruje.
Damir Miljević: Beograd je sada u fazi smirivanja Milorada Dodika nakon donošenja Deklaracije o Srebrenici. Mislim da će sve ono što se trenutno dešava između Srbije i Hrvatske, a to je snažno poboljšanje odnosa, pozitivno utjecati i na Republiku Srpsku i na Bosnu i Hercegovinu. Očito je da su i Hrvatska i Srbija čvrsto opredijeljene da ispune sve ono što im je Brisel zadao kao uslov za ulazak u Evropsku uniju. Na tom fonu bi i Bosna i Hercegovina već jednom mogla početi da se pristojnije ponaša.
Dino Mustafić: Ja u to vjerujem. Neki rezultati na lokalnim izborima prije dvije godine su pokazali da su građani, kao na primjer u Sarajevu, u velikom broju dali povjerenje onim partijama koje imaju, rekao bih, građansku provenijenciju, koje nastupaju sa drugačijih političkih pozicija od onih partija koje su ovdje suvereno vladale godinama. Mislim, dakle, da tog potencijala ima, ali da bi se on povećao neophodno je širenje građanskog aktivizma i svijesti o tome da građani svaki put na izborima imaju mandat da promijene vlast. Slažem se sa Damirom, nama niko neće donijeti rješenje. Ne postoji nekakva apstraktna svjetska zajednica koja brine o mentalno retardiranom djetetu koje se zove Bosna i Hercegovina, već smo mi ti koji treba da odrastemo i ozbiljno razmislimo koga ćemo zaokružiti na oktobarskim izborima.
Damir Miljević: Što se tiče Republike Srpske, ja mislim da ta kritična masa postoji. To se najbolje vidi iz izlaznosti na prethodne izbore. Pedeset posto birača nije izašlo niti na opštinske, niti na one opšte izbore prije četiri godine. Nišu izašli zato što su imali priliku da glasaju samo za nacionaliste i oni su svojim neučešćem na izborima pokazali da odbijaju tu opciju. Ono što je sada jako važno je da stranke koje pretenduju na to da su drugačije, a ja smatram da tu spada i Naša stranka, navedu tu kritičnu masu od 50 posto biračkog tijela da izađu na oktobarske izbore i da im svoj glas. To je ključna stvar, a ne da razgovaramo o tome ima ili nema građanski orijentisanih birača. Ima ih sigurno.
Dino Mustafić: Izbori u oktobru su vrlo važni za budućnost Bosne i Hercegovine. Uvjeren sam da politička mapa Bosne i Hercegovine nakon tih izbora neće izgledati isto. Sasvim je sigurno da će ovi izbori biti početak pada ovdašnjih politika. Pitanje je u kojem procentu i da li će to biti strmoglavo.
Moramo biti svjesni da davanjem mandata vladajućim političarima samo produžavamo vlastitu agoniju. Ta spoznaja polako dolazi u svijest ljudi. Ona se iz dana u dan potvrđuje na biroima za nezaposlene, na smanjenju plaća, na protestima boraca, invalida, penzionera, radnika i studenata.
Damir Miljević: Mislim da su ovogodišnji oktobarski izbori jedni od najvažnijih u poratnoj Bosni i Hercegovini zbog toga što je društvo u kompletnoj političkoj, ekonomskoj, moralnoj i društvenoj krizi. Na tim izborima treba da se odluči da li će Bosna i Hercegovina napokon, kao i cijeli region, da krene u pozitivnom smjeru prema Briselu ili ćemo i dalje ostati u tamnom vilajetu.
Ako još naredne četiri godine ostanemo u tamnom vilajetu, onda će, bogami, za dobar dio stanovništa izlaz iz ove situacije biti u odlasku iz zemlje. Nadam se da će se građani, pritisnuti ekonomskom krizom i sve većom spoznajom šta im sadašnje vlasti rade, odlučiti za promjene.
Bilo je riječi o otrovnoj nacionalističkoj retorici koja karakteriše predizbornu kampanju u Bosni i Hercegovini, šta se krije iza priče Milorada Dodika o mirnom razdruživanju, ko su etnokapitalisti, o odnosima između Banjaluke i Sarajeva, znaju li Brisel i Vašington šta će sa Bosnom i Hercegovinom, može li politika nacionalnih lidera dovesti do raspada zemlje i da li su oktobarski izbori posljednja šansa da Bosni i Hercegovina krene na bolje.
Omer Karabeg: Bosna i Hercegovina je ponovo u predizbornoj groznici koju karakteriše otrovna nacionalistička retorika. Ne čini li vam se da ponovo gledamo onaj isti film koji smo gledali devedesetih godina?
Dino Mustafić: Potpuno se mogu složiti sa vašom ocjenom. Nažalost, na političkoj sceni ponovo je etabliran jezik mržnje i podjela. Ponovo se na najjeftiniji i najvulgarniji način politika uvlači u živote pojedinaca i kolektiviteta.
Mislim da je nacionalistička retorika naročito prisutna u posljednje četiri godine otkako je gospodin Dodik na toj retorici došao na vlast u RS. On i gospodin Silajdžić strašno se dobro dopunjuju u proizvodnji straha među narodima u BiH.
Damir Miljević: Mislim da je nacionalistička retorika naročito prisutna u posljednje četiri godine otkako je gospodin Dodik na toj retorici, koja nije svojstvena socijaldemokratiji, došao na vlast u Republici Srpskoj. On i gospodin Silajdžić strašno se dobro dopunjuju u proizvodnji straha među narodima u Bosni i Hercegovini, a to se intenziviralo u posljednih godinu dana, vjerovatno u pripremi za predstojeće izbore.
Omer Karabeg: Zašto priča o nacionalnoj ugroženosti i strahu tako dobro funkcioniše evo već dvije decenije?
Dino Mustafić: Zato što je strah izvrstan instrument za manipulaciju osjećanjima. Bosna i Hercegovina je postkonfliktna zemlja u tranziciji koja je ustvari eufemizam za neviđenu pljačku, za zavlačenje ruku u novčanik i džep svakog građanina bez obzira na njegovu etničku i vjersku pripadnost.
U ovoj zemlji, koja je korumpirana na svim nivoima vlasti i u kojoj je vladajuća garnitura u sprezi sa kriminalom, politički establišment može opstati samo produciranjem frustracije, tjeskobe i egzistencijalne konvulzije svakoga od nas ponaosob na cijeloj teritoriji BiH.
Omer Karabeg: Milorad Dodik sada lansira priču o mirnom razdruživanju. Poruka je - pošto se, eto, narodi u Bosni i Hercegovini toliko mrze onda je najbolje da svako krene svojim putem. Gospodine Miljeviću, kako obični ljudi reaguju na tu priču, da li je prihvataju?
Damir Miljević: Moj je utisak da jedan dio ljudi priželjkuje da se Republika Srpska odvoji od Bosne i Hercegovine, iako bez ikakvog jasnog cilja, znači, bitno je da nismo zajedno, iako ne znamo kako ćemo sami.
S druge strane, veliki broj ljudi, po mom sudu negdje oko 70-80 posto građana, smatra da Milorad Dodik samo izbacuje probne balone da vidi dokle može ići.
Veliki broj ljudi u RS, po mom sudu negdje oko 70-80 posto građana, smatra da Milorad Dodik pričom o mirnom razdruživanju samo izbacuje probne balone da vidi dokle može ići.
Omer Karabeg: Mirno razdruživanje je potpuno nova teza, do sada je glavna bila priča o referendumu.
Damir Miljević: Pa, jeste. Kada je javnost u Republici Srpskoj vidjela da je priča o referendumu čista farsa, onda se Dodik prebacio na malo žešći teren, to jeste na otcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Ne vjerujem, međutim, da će Dodik ići u tom pravcu. To je samo priča uoči predstojećih izbora.
Dino Mustafić: To su politički trikovi Milorada Dodika koji ima jako mnogo problema na unutarnjem planu. Svi znamo kako katastrofalno stoji privreda u Republici Srpskoj i kakvo je tamo siromaštvo. Najbolji način da se o tome ne govori je homogenizirati ljude na priči o imaginarnom neprijatelju koji želi da ukine Republiku Srpsku, pa onda lansirati tezu o mirnom razdruženju. A svi dobro znaju da se u Bosni i Hercegovini ništa ne može mirno razdružiti. Sve su to zapravo pozivi na sukobe, na konflikte, na ratove, za koje, na svu sreću, ova zemlja nema vise ni energije, ni ekonomskog potencijala, niti istorijske i regionalne okolnosti idu na ruku toj opciji. Dakle, radi se o čistoj političkoj demagogiji koju sigurno već i građani Republike Srpske , čini mi se, “kuže“. Ne treba puno političke lucidnosti da bi se shvatilo kako Milorad Dodik na taj način održava sebe u životu.
Građani politički dezorijentisani
Omer Karabeg: Zašto ljudi već petnaest godina glasaju za nacionalne lidere kada znaju da je siromaštvo iz godine u godinu sve veće, da plata i posla nema, a da su jedini kojima dobro ide i koji povećavaju svoje bogatstvo upravo ti isti lideri i krug ljudi oko njih?
Nacionalno je u Dejtonski sporazum ugrađeno kao vrhovni princip. Stanovnici BiH su kao pripadnici nacije, tako da kažem, zaštićeni kao medvjedi, dok su kao građani potpuno nezaštićeni.
Druga stvar je što je u Dejtonski sporazum nacionalno ugrađeno kao vrhovni princip. Stanovnici Bosne i Hercegovine su kao pripadnici nacije, tako da kažem, zaštićeni kao medvjedi, dok su kao građani potpuno nezaštićeni. Ali ja se ne bih složio da većina stanovništva glasa za nacionalne stranke jer, ako pogledate izlaznost na izbore, vidjećete da pola stanovništva uopšte ne izlazi na izbore.
Dino Mustafić: Mislim da su građani Bosne i Hercegovine u političkom smislu potpuno dezorijentisani i zbunjeni. Kod nas stranake, koje u svom nazivu imaju prefiks demokratski ili čak socijaldemokratski, za čas odu u ono što se zove ekstremna desnica jer priča o nacionalnim osjećanjima i nacionalnom suverenitetu ovdje jako dobro prolazi.
Rekao bih da u BiH imamo posla sa jednom novom klasom, koja je pojavila nakon rata, a to su etnokapitalisti. To su oni koji su prigrabili ogromne količine novca stalno pričajući da to rade u interesu naroda.
Omer Karabeg: Ali, ljudima mora da smeta kad vide kako se etnokapitalisti bogate, kad vide kako oni žive. Zašto ne izađu na izbore bar da daju glas protiv njih?
Damir Miljević: Ljudi su dosta dezorijentisani. Mi nemamo normalnu političku scenu s ljevicom, desnicom i centrom. Pa zar socijaldemokrati Milorada Dodika nisu dobili prošle izbore na retorici koja je gora od radikalne nacionalsitičke retorike? Ljudi jednostavno nisu imali opciju kojoj bi mogli da vjeruju i za koju bi mogli da glasaju, opciju koja bi bila nešto apsolutno drugačije na političkoj sceni u Republici Srpskoj. A, evo, ovaj put smo se mi pojavili, pa im nudimo neku alternativu.
Omer Karabeg: Rekao bih da su Banjaluka i Sarajevo danas udaljeniji neko ikad, nema saradnje, nema zajedničkih projekata. Koliko uopšte Sarajlije imaju prilike da odu u Banjaluku i Banjalučani u Sarajevo?
Dino Mustafić: Neodgovorne izjave političkih lidera u kojima su ta dva grada antagonizirana udaljavale su građane Sarajeva i Banjaluke. Vladajuća oligarhija je napravila podjelu teritorija u kojoj su metropole pretvorene u etnometropole sa dominantnom nacionalnom većinom u kojima se manjina osjeća nesigurno. Foto: Midhat Poturović
Dino Mustafić: Proteklih godina na tome se mnogo radilo. Neodgovorne izjave političkih lidera u kojima su ta dva grada antagonizirana udaljavale su građane Sarajeva i Banjaluke. Vladajuća oligarhija je napravila podjelu teritorija u kojoj su metropole pretvorene u etnometropole sa dominantnom nacionalnom većinom u kojima se manjina osjeća nesigurno. Ja baš i nisam prava adresa za razgovor o tome zato što, ne samo kao pojedinac nego i kao kulturni djelatnik i umjetnik, nikada nisam pristajao na bilo kakve mentalne barikade i barijere nego sam u svom domenu radio upravo na intenziviranju kulturne saradnje između Banjaluke i Sarajeva. Mislim da ta dva grada imaju mnogo toga zajedničkog i u kulturnom, i u istorijskom, i u svakom drugom pogledu. Ja, dakle, ne dijelim mišljenje da su Sarajevo i Banjaluka neki neprijatelji, razdvojeni visokim zidovima koje podižu sadašnje nacionalne oligarhije, dovoljno je da na vlast u Bosni i Hercegovini dođe neka drugačija politička opcija, pa će se vrlo brzo vratiti oni odnosi koji bili ranije. 
Damir Miljević: Mislim da tu treba napraviti distinkciju. U ekonomiji saradnja postoji, čak je jako razvijena kad je u pitanju privatni sektor. Saradnje nema u takozvanom državnom, odnosno javnom sektoru, jer vlasti neće da sarađuju ne zato što se međusobno mrze već zato što svako voli da bude gazda u svom oboru, svom toru, i ne da onom drugom da priđe jer se boji konkurencije.
Simplificiranje situacije
Omer Karabeg: Čini mi se da ni Brisel ni Vašington ne znaju šta bi sa Bosnom i Hercegovinom. Njihovo predstavnici malo-malo pa dođu u Bosnu i Hercegovinu sa paketom prijedloga koje nacionalni lideri odbijaju, a oni nakon toga daju izjave da je nekakav napredak ipak postignut.
Dino Mustafić: Moj je dojam iz ličnih kontakata koje sam imao ovdje sa diplomatskim korom - nekada su to bili kontakti političke prirode, a nekada privatni - da oni krajnje simplificiraju ovdašnju političku situaciju. Ne poznaju ni duh, ni karakter ove zemlje i vrlo često izlaze sa prijedlozima u kojima nema neke ozbiljnije strategije. Na žalost, ni Brisel, a ni Vašington, to jeste, ni evropska, a ni američka diplomatija ne uvažavaju činjenicu da u Bosni i Hercegovini postoji i politička alternativa, koja ima drugačije viđenje Bosne i Hercegovine, nego do zamora razgovaraju sa jednim te istim ljudima mada je svima jasno da zavrtanje ruku i pojedinačni mali koraci ne mogu donijeti nikakve promjene, a nama prođoše životi.
Omer Karabeg: Gospodine Miljeviću, znaju li Brisel i Vašington šta će s Bosnom i Hercegovinom?
Sudbinu BiH će krojiti njeni građani i njeni političari. Međunarodna zajednica ima vremana, oni mogu da ovako sjede i gledaju našu krizu još deset godina, ali mi nemamo vremena.
Omer Karabeg: Mislite li da bi sadašnja politika nacionalnih lidera, ako se nastavi ovim pravcem, mogla dovesti do raspada Bosne i Hercegovine?
Dino Mustafić: Da se je Bosna i Hercegovina mogla raspasti, to bi se dogodilo u nedavnom krvavom ratu. Raspad ove zemlje nije moguć zato što je to jedno organsko tkivo. Nažalost, mi u kontinuitetu imamo krizu.
Ja mislim da će ova zemlja sigurno preživjeti zato što BiH u evropskom smislu predstavlja ideju koja se ne može tek tako žrtvovati jer bi to bio početak otvaranja Pandorine kutije u najstrašnijem obliku, ne samo u regionalnom kontekstu, nego, čini mi se, i u širem.
Istorijski gledano, za život neke regije to zapravo ne znači ništa, ali za naše male egzistencije to jako mnogo znači. Ja mislim da će ova zemlja sigurno preživjeti zato što Bosna i Hercegovina u evropskom smislu predstavlja ideju koja se ne može tek tako žrtvovati jer bi to bio početak otvaranja Pandorine kutije u najstrašnijem obliku, ne samo u regionalnom kontekstu, nego, čini mi se, i u širem.
Damir Miljević: Ja mislim da raspad zemlje nije uopšte opcija iz jednostavnog razloga što međunarodna zajednica neće dozvoliti da se opet otvori Pandorina kutija u Bosni i Hercegovini. Ova zemlja ima oko četiri miliona stanovnika. To vam je jedan Beč.
Damir Miljević: Suviše je mnogo vremena, živaca i novaca međunarodna zajednica potrošila u Bosni i Hercegovini da bi dozvolila da ta zemlja opet upadne u priču raspada. Najgore što nam se može desiti je da nastavimo ovo besmisleno tavorenje narednih deset godina.
Suviše je mnogo vremena, živaca i novaca međunarodna zajednica potrošila u Bosni i Hercegovini da bi dozvolila da ta zemlja opet upadne u priču raspada. Najgore što nam se može desiti je da nastavimo ovo besmisleno tavorenje narednih deset godina. 
Drugi vjetrovi iz Beograda i Zagreba
Omer Karabeg: Kako vidite ulogu Beograda i Zagreba u sadašnjoj krizi u Bosni i Hercegovini?
Dino Mustafić: Za Bosnu i Hercegovinu je sigurno važno da u svom susjedstvu ima demokratske sisteme i da su susjedi - Srbija i Hrvatska dobronamjerni prema njoj. Ja mislim da je u ovom trenutku vidljiva tendencija u obe te zemlje da u geostrateškom smislu pomažu Bosni i Hercegovini, odnosno onim njenim snagama koje žele da je uvedu u društvo evropskih naroda. Istovremeno, pripadnici svih naroda u Bosni i Hercegovini moraju shvatiti da treba da vode autohtonu politiku i da sva svoja prava traže prije svega u institucijama vlastite države. Bilo kakvo patroniziranje može da ima negativni predznak. Tog negativnog predznaka je u našoj bliskoj prošlosti bilo mnogo. Mislim, međutim, da sada drugi vjetrovi dolaze iz Beograda i Zagreba. Čak prvi put imamo situaciju da Beograd, koji je obično “hajcao“ lokalnog lidera u Banjaluci, sada ide da ga smiruje.
Damir Miljević: Beograd je sada u fazi smirivanja Milorada Dodika nakon donošenja Deklaracije o Srebrenici. Mislim da će sve ono što se trenutno dešava između Srbije i Hrvatske, a to je snažno poboljšanje odnosa, pozitivno utjecati i na Republiku Srpsku i na Bosnu i Hercegovinu. Očito je da su i Hrvatska i Srbija čvrsto opredijeljene da ispune sve ono što im je Brisel zadao kao uslov za ulazak u Evropsku uniju. Na tom fonu bi i Bosna i Hercegovina već jednom mogla početi da se pristojnije ponaša.
Omer Karabeg: Postoji li u Bosni i Hercegovina kritična masa građanski orijentisanih ljudi koja bi mogla da donese promjene?
Dino Mustafić: Ja u to vjerujem. Neki rezultati na lokalnim izborima prije dvije godine su pokazali da su građani, kao na primjer u Sarajevu, u velikom broju dali povjerenje onim partijama koje imaju, rekao bih, građansku provenijenciju, koje nastupaju sa drugačijih političkih pozicija od onih partija koje su ovdje suvereno vladale godinama. Mislim, dakle, da tog potencijala ima, ali da bi se on povećao neophodno je širenje građanskog aktivizma i svijesti o tome da građani svaki put na izborima imaju mandat da promijene vlast. Slažem se sa Damirom, nama niko neće donijeti rješenje. Ne postoji nekakva apstraktna svjetska zajednica koja brine o mentalno retardiranom djetetu koje se zove Bosna i Hercegovina, već smo mi ti koji treba da odrastemo i ozbiljno razmislimo koga ćemo zaokružiti na oktobarskim izborima.
Damir Miljević: Što se tiče Republike Srpske, ja mislim da ta kritična masa postoji. To se najbolje vidi iz izlaznosti na prethodne izbore. Pedeset posto birača nije izašlo niti na opštinske, niti na one opšte izbore prije četiri godine. Nišu izašli zato što su imali priliku da glasaju samo za nacionaliste i oni su svojim neučešćem na izborima pokazali da odbijaju tu opciju. Ono što je sada jako važno je da stranke koje pretenduju na to da su drugačije, a ja smatram da tu spada i Naša stranka, navedu tu kritičnu masu od 50 posto biračkog tijela da izađu na oktobarske izbore i da im svoj glas. To je ključna stvar, a ne da razgovaramo o tome ima ili nema građanski orijentisanih birača. Ima ih sigurno.
Omer Karabeg: I na kraju, mislite li da oktobarski izbori mogu donijeti ikakvu promjenu na bolje?
Uvjeren sam da politička mapa BiH nakon oktobarskih izbora neće izgledati isto. Sasvim je sigurno da će ovi izbori biti početak pada ovdašnjih politika.
Dino Mustafić: Izbori u oktobru su vrlo važni za budućnost Bosne i Hercegovine. Uvjeren sam da politička mapa Bosne i Hercegovine nakon tih izbora neće izgledati isto. Sasvim je sigurno da će ovi izbori biti početak pada ovdašnjih politika. Pitanje je u kojem procentu i da li će to biti strmoglavo.
Moramo biti svjesni da davanjem mandata vladajućim političarima samo produžavamo vlastitu agoniju. Ta spoznaja polako dolazi u svijest ljudi. Ona se iz dana u dan potvrđuje na biroima za nezaposlene, na smanjenju plaća, na protestima boraca, invalida, penzionera, radnika i studenata.
Ako nakon oktobarskih izbora još naredne četiri godine ostanemo u tamnom vilajetu, onda će, bogami, za dobar dio stanovništa izlaz iz ove situacije biti u odlasku iz zemlje.
Ako još naredne četiri godine ostanemo u tamnom vilajetu, onda će, bogami, za dobar dio stanovništa izlaz iz ove situacije biti u odlasku iz zemlje. Nadam se da će se građani, pritisnuti ekonomskom krizom i sve većom spoznajom šta im sadašnje vlasti rade, odlučiti za promjene.