Da li su Bošnjaci diskriminisani u Srbiji

U Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome da li su Bošnjaci diskriminisani u Sandžaku i u Srbiji. Učesnici polemike bili su Meho Omerović, član Odbora za bezbednost Skupštine Srbije i narodni poslanik Sandžačke demokratske partije koja je član vladajuće koalicije, i Samir Tandir, predsednik Izvršnog odbora Bošnjačkog nacionalnog veća i portparol Mešihata Islamske verske zajednice.

Bilo je reči o tome kako se sadašnja vlast u Srbiji odnosi prema Bošnjacima, ko je odgovoran za krizu u Sandžaku, ko brani interese Bošnjaka, da li glavni muftija Muamer Zukorlić ima pravo da se politički angažuje, ima li Sandžak pravo na autonomiju u okviru Srbije i ko treba da učestvuje u pregovorima o rešenju krize u Sandžaku.

Omer Karabeg: Da li su ugrožena prava Bošnjaka u Sandžaku i u Srbiji?

Samir Tandir: Mislim da pitanje nije postavljano pravilno. Pravo pitanje je u kojoj mjeri su prava muslimana Bošnjaka u Republici Srbiji ugrožena. Mi imamo permanentno kršenje ljudskih prava u svim segmentima života Bošnjaka u zadnjih stotinu godina. Kulminacija diskriminacije i segregacije pocela je 2007. godine, kada je brutalno napadnuta Islamska zajednica. U tom napadu i pokušaju rušenja legalnih i legitimnih institucija i čelnika Islamske zajednice učestvovali su predstavnici tadašnje vlasti na čijem je čelu bio premijer Koštunica: resorni ministar gospodin Naumov, njegov prethodnik i tadašnji savjetnik gospodin Radulović, načelnik Bezbjednosno-informativne agencije gospodin Bulatović, ministar policije gospodin Jočić, a sve se to odvijalo, naravno, uz pomoć jednog od lidera sandžačkih Bošnjaka, gospodina Ugljanina. Pominjem to zbog toga što se ni najtotalitarniji režimi nisu usuđivali da napadaju vjerske zajednice. Kršenje ljudskih prava Bošnjaka imamo i sada kada ministar Čiplić pokušava da onemogući Bošnjake da konstituišu svoj nacionalni savjet prekrajajući njihovu izbornu volju. U isto vrijeme imamo i pokušaj izbacivanja vjeroučitelja i pokušaj otimanja vakufske imovine.

Meho Omerović: Meni je žao što nismo mogli da čujemo ništa konkretno o ugroženosti ljudskih i manjinskih prava Bošnjaka koja Ustav Republike Srbije i njeni zakoni garantuju svim nacionalnim manjinama, pa samim tim i bošnjačkom narodu. Biće pre da su ovde na delu ambicije pojedinih verskih lidera da se upliću u politički život. Naravno da je ministar Naumov svojevremeno prekršio zakon o crkvama i verskim zajednicama. Ne mogu postojati dve islamske zajednice u Srbiji, kao što ne mogu postojati ni dve pravoslavne, niti dve katoličke crkve. To je problem koji je napravila tadašnja vlada Vojislava Koštunice. Ali, kao što ne smemo danas ponoviti tadašnju grešku i dozvoliti da se politika meša u verska pitanja, isto tako ne treba dozvoliti ni mešanje verskih velikodostojnika u politiku. Problem jedinstva Islamske zajednice, podela i sukoba unutar nje je pitanje koje treba da rešavaju vernici jer samo oni mogu da odluče koji će ih ljudi predstavljati. Ali podsetio bih da Bošnjaci, ne samo oni koji su vernici, nego i oni koji to možda nisu, žive ne samo u Sandžaku. Ima ih i u Nišu, i u Beogradu, i u Subotici, i u Kragujevcu i u drugim opštinama i gradovima Srbije.

Samir Tandir: Meni je jasno zašto gospodin Omerović pokušava da opravda aktuelnu vlast i diskriminaciju s elementima rasizma koja se primjenjuju nad Bošnjacima u Sandžaku. Prije svega zbog toga što je i gospodin Omerović član vladajuće koalicije, pa je i on svakako odgovoran, i što je možda njegov šef gospodin Rasim Ljajić najodgovorniji za ovu diskriminaciju. A ne treba zaboraviti da je upravo zahvaljući našim, bošnjačkim glasovima gospodin Omerović postao poslanik, a gospodin Ljajić ministar. Podsjetio bih da su u kampanji za izbore 2008. i gospodin Tadić i gospodin Ljajić na trgu u Novom Pazaru obećali da će Bošnjaci dobiti jedinstvenu Islamsku zajednicu sa duhovnim centrom u Sarajevu. To, naravno, nije ostvareno. Gospodin Meho Omerović i njegov lider gospodin Rasim Ljajić treba da odgovore šta je sa ekonomskom diskriminacijom koja je itekako prisutna u Sandžaku. Kako možemo da objasnimo da u policiji u Novom Pazaru, gdje Bošnjaci čine 80 posto stanovništava, ima samo 30 posto Bošnjaka. Ako je takav stepen diskriminacije u Novom Pazaru, možete zamisliti kako je u Priboju i u Prijepolju. U Domu kulture u Prijepolju od 20 zaposlenih samo je jedan Bošnjak, a u Gradskom muzeju nijedan. Takvih primjera imate koliko hoćete. Dalje, Sandžak je sigurno jedina regija u Srbiji sa putevima iz prošloga ili pretprošloga vijeka. Ne mogu se stvari rješavati tako što će se gurati pod tepih. Ne ostvaruju se prava Bošnjaka tako što će gospoda Ljajić i Ugljanin dobiti ministarska mjesta. Od toga mi apsolutno nemamo nikakve koristi. Gospodin Omerović kaže da treba pitati i muslimane u Beogradu, Nišu i Subotici. Kakva prava imaju muslimani u Beogradu najbolje pokazuje činjenica da još uvijek nemaju svoje mezarje i da imaju jednu džamiju koja se pali s vremena na vrijeme. Situacija je još gora u Nišu. Mislim da je diskrimancija Bošnjaka i muslimana u Srbiji, a posebno u Sandžaku, nešto što je činjenica i zbog čega treba da se zabrine svaki ozbiljan političar.

Meho Omerović: Govor koji koriste gospodin Tandir i gospodin Zukorlić su već naučene matrice kojima oni u poslednje vrijeme obasipaju javnost u Srbiji. Tu se koriste neverovatne riječi - genocid, kulminacija nasilja, završnica asimilacije i genocidne politike itd. A šta je ustvari istina? Posle višegodišnjih sukoba između dve najjače bošnjačke političke partije u Sandžaku ušli smo pre dve godine u period stabilizacije i stvaranja uslova da Sandžak postane područje u koje vredi investirati. I taman kada su krenule te investicije, kada su bili završeni infrastrukturni projekti kojima bi se rešio deo problema o kojima govori gospodin Tandir, desilo se nešto što je presedan, ne samo na političkoj sceni Srbije, nego i na prostorima Evrope. Prvi put se na izborima za Bošnjački nacionalni savet jedan verski lider stavio na čelo liste, u ovom slučaju liste Bošnjačke kulturne zajednice. Vođena je kampanja koja nije imala nikave veze sa nacionalnim savetom u čijoj su nadležnosti pitanja jezika, kulture, obrazovanja i informisanja. Pričalo se o infrastrukturi, o granicama, o stvaranjima kojekakvih autonomija, o ugroženosti, o genocidu nad Bošnjacima, podilazilo se najnižim strastima i manipulisalo nacionalnim i verskim osećanjima. Priča o ugroženosti i o diskriminaciji Bošnjaka naprosto ne stoji jer Bošnjaci dele sudbinu svih građana Srbije. Gospodin Zukorlić je u poslednja dva meseca otvorio stotinu frontova - od priče o veroučiteljima, ustavu i konstitutivnosti bošnjačkog naroda, građanske neposlušnosti do promene granica i poziva međunarodnim posmatračima da dođu u Sandžak. Svakodnevno taj čovek i njegovo okruženje otvaraju nove teme šaljući poruke da navodno žele da razgovaraju. Problem je u tome što oni ne znaju s kim i u kom svojstvu žele da razgovaraju. Izgleda da bi gospodin Zukorlić najviše voleo da dođe u Beograd i da na jednoj strani sede gospodin Tadić, gospodin Cvetković i cela vlada, a sa druge strane sam gospodin Zukorlić. To bi verovatno zadovoljilo njegovu žeđ za medijskim pojavljivanjem jer bi to bila poruka Bošnjacima u Sandžaku kako je on taj koga Beograd uvažava. To je pokušaj da se od Sandžaka napravi tamni vilajet u kome bi taj čovek trebao da bude gospodar svega i svačega, da odlučuje o svemu i svačemu. Uzmite samo primer izgradnje dečijeg vrtića. Oko tog dečijeg vrtića napravila se neverovatna kampanja. Živ čovek ne može da poveruje da je jedan verski velikodostojnik u stanju da tim povodom izgovori da je na delu pokrštavanje muslimana i da je priča sa dečijim vrtićem nastavak genocidne politike prema Bošnjacima. Ja samo citiram ono što smo čuli iz usta gospodina Zukorlića. Da li je to govor koji doprinosi stabilizaciji i smirivanju? Pa, u bilo kojoj opštini Srbije svaki dan možete pronaći problem sa građevinskim zemljištem, s ovim i onim investitorom koji ne može da otpočne radove zato što nisu regulisane pravne stvari. Da budem iskren, meni je legitimno da gospodin Zukorlić i gospodin Tandir naprave političku stranku i da sa drugim političkim partijama odmeravaju snagu na lokalnim i republičkim izborima, ali izbori za Bošnjački nacionalni savet nisu bili ni lokalni, ni parlamentarni, niti se na njima odlučivalo o konstitutivnosti bošnjačkog naroda, infrastrukturi, promenama granica ili autonomiji, a sve su to pitanja koja su bila nametnuta u kampanji.

Samir Tandir: Tačno je da problema građevinske prirode imamo u svim gradovima. Međutim, ovdje se ne radi o pojedincu, niti o privatnoj firmi. Ovdje se radi o instituciji Islamske zajednice. Mi se ponovo susrećemo sa dvojnim standardima u Srbiji - da se Srpskoj pravoslavnoj crkvi vraća oduzeta imovina dok i dalje teče proces oduzimanja vakufske imovine Islamskoj zajednici. Dok se u Prijepolju Srpskoj pravoslavnoj crkvi poklanja zgrada SUP-a, a na insistiranje vladike Filareta zatvaraju se dvije ulice, od kojih je jedna imala status magistralnog puta, Islamskoj zajednici se ništa, apsolutno ništa ne vraća, nego joj se u novopzarskom naselju Hadžet izgradnjom dječijeg vrtića ponovo pokušava nešto oduzeti. Mi ne možemo zaboraviti da se u Srebrenici desio genocid nad Bošnjacima i da ovdje još uvijek nemamo političku volju da se taj genocid prizna. Znamo kako je glasila deklaracija paralamenta Srbije koja ima jedno tumačenje za Brisel, a drugo za domaće političke potrebe. Znamo i to da su tu deklaraciju, u kojoj ne stoji riječ genocid, podržali i Ljajić i Ugljanin. Bošnjaci Sandžaka se s tim ne slažu. Ljajić i Ugljanin to znaju i otuda toliki strah od muftije Zukorlića. Bošnjačko biračko tijelo apsolutno je nezadovoljno politikom koju vode gospoda Ljajić i Ugljanin koji su 20 godina ratovali jedan protiv drugog, a kao posljedicu toga rata imamo mrtve i obogaljene ljude. Na kraju se ispostavilo da to nije bila principijelna borba, borba dvije politike, već da je to bila borba za podjelu vlasti. Danas imamo situaciju da je vlast u Sandžaku kartelski podijeljena između gospodina Ljajića i gospodina Ugljanina i oni bi da to tako traje do sudnjega dana.

Omer Karabeg: Gospodin Omerović tvrdi da glavni muftija Muamer Zukorlić ima ambicije da postane politički lider Sandžaka.

Samir Tandir: Islamska zajednica je napadnuta od strane političara. Retorika koju koristi glavni muftija nije ništa drugo do precizna definicija stanja u kojem se trenutno nalaze Bošnjaci i Sandžak. Interes je glavnog muftije, ali i svih Bošnjaka muslimana, da se prekine sa napadima na Islamsku zajednicu, da se riješi pitanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća, da se Islamskoj zajednici vrati dio infrastrukture koji su joj oteli udbaši sa ahmedijama i ispostave raznoraznih političkih organizacija, da joj se prizna autonomnost i da se postupi u skladu sa zakonom po kome može postojati samo jedna Islamska zajednica. Glavni muftija nema nikakve druge ambicije osim tih. A da li će se u Sandzaku napraviti neka nova politička opcija, da li će ona dobiti podršku Islamske zajednice ili neće, ja o tom ne mogu da govorim jer to je stvar budućnosti. U ovom trenutku prioritetni cilj glavnog muftije je borba za odbranu Islamske zajednice i za poštovanje volje bošnjačkog naroda iskazane na izborima za nacionalne savjete.

Meho Omerović: Gospodin Tandir govori o našem navodnom strahu od muftije Zukorlića. Ne bojimo se mi Zukorlića nego destabilizacije koja bi mogla da zaustavi proces investiranja u Sandžak i nastojanja vlade Srbije da davanjem određenih povlastica podstakne domaće i strane firme da otvaraju svoje pogone u Sandžaku. U poslednje dve godine u Sandžak je uloženo više nego za poslednjih dvadesetak godina godina, ali moramo biti svesni činjenice da se teško ekonomsko stanje u Srbiji održava na sve regione, a pogotovo na jedan od najnerazvijenijih regiona kao što je to Sandžak. Problemi u infrastrukturi postoje. Postoji i problem ravnopravne nacionalne zastupljenosti u pravosudnim, školskim i zdravstvenim institucijama i mi se trudimo da ih rešimo, ali ne može to preko noći. Nije diskriminacija ako se na konkurs za sudije u nekoj od opština Sandžaka ne prijavi nijedan Bošnjak. Ako se neko ne prijavi, ne može biti ni primljen. Ali, hajde da vidimo, gospodine Tandir, kako da zajednički rešavamo probleme. Ja ne bežim od toga da je u prethodnom periodu Srbija manje ulagala u Sandžak. Ali morate priznati da su u poslednjih nekoliko godina krenula ulaganja, da se zaista nešto dešava. Evo, samo prošle sedmice je odobrono 20 miliona evra za investicije na prostoru Sandžaka. Da vam ne govorim o gotovim projektima koji su otpočeti sa Turskom.

Samir Tandir: Glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer efendija Zukorlić više puta je predstavnicima vlasti uputio poziv za jedan suštinski, iskreni dijalog koji podrazumijeva da se razgovara o svim otvorenim pitanjima. A imamo sijaset otvorenih pitanja. Ugroženost Sandžaka je evidentna. To je najsiromašnija regija u Republici Srbiji. Najveću odgovornost za to imaju bošnjački političari - gospodin Sulejman Ugljanin, koji je na ovaj ili način 20 godina na vlasti u Sandžaku, i gospodin Rasim Ljajić koji je 10 godina ministar. Rekao sam da mi smatramo da stvari treba rješavati dijalogom, ali za dijalog je potrebno dvoje. Ne možemo mi non-stop pozivati na dijalog, a da s druge strane nema odgovora. Zbog toga smo i uputili pismo gospođi Ketrin Ešton i, kao što gospodin Omerović zna, gospodin Tadić i gospođa Ešton su i razgovarali o situaciji u Sandžaku. Naravno, mi imamo i naše kontakte u američkom Kongresu i učinićemo sve da pitanje Sandžaka internacionalizujemo kako bi stvari počele da se rješavaju. Ponavljam, mi bismo najviše voljeli da otvorene probleme rješavamo u dijalogu sa predstavnicima vlasti, ali oni se uporno oglušuju o izbornu volju bošnjačkog naroda. Onog trenutka kada počne prekrajanje izbora i krađa glasova imamo posla sa nečim što se zove diktatura. Takve scene smo mogli da vidimo za vrijeme Miloševića, a mi smo mislili da je s tim jednom za svagda završeno. Bošnjaci u Sandžaku ne traže ništa drugo nego da se poštuju evropski standardi u pogledu infrastrukture i ekonomije i da se u procesu regionalizacije i decentralizacije vlasti uzmu u obzir geografske, kulturne, političke i ekonomske specifičnosti regije Sandžak.

Omer Karabeg: Da li to znači da se vi zalažete za autonomiju Sandžaka?

Samir Tandir: Mi se zalažemo da Sandžak bude autonomija u okviru Republike Srbije. Gospodin Omerović je pokušao više puta da iznese neistinu da neko govori o nekakvom prekrajanju granica. Niko od čelnika Bošnjačkog nacionalnog vijeća ili Islamske zajednice nije govorio o prekrajanju granica. Ono što mi želimo jeste da se u državi Srbiji osjećamo kao ravnopravni građani. Mi se danas ne osjećamo kao ravnopravni građani već kao građani drugog i trećeg reda. Šta smatramo da treba učiniti u cilju poboljšanja? Pa, pod hitno promijeniti diskriminatorski ustav gdje se kaže da je Republika Srbija država srpskog naroda i ostalih.

Meho Omerović: . Ne vjerujem da će oni za priču koja se zove autonomija Sandžaka u okviru Srbije dobiti podršku od bilo kog bošnjačkog političara u Bosni i Hercegovinu, a za takvo nešto nema razumijevanja ni u Sjedinjenim Američkim Državama, ni u Evropskoj uniji, ni u Turskoj. To je priča koja služi isključivo za zastrašivanje domaće javnosti, a dobro dođe i da se manipuliše kako bedom i siromaštvom, tako i verskim osećanjima. Oni i sami znaju da je priča o autonomiji, koja bi zahtevala promenu ustava, nemoguća misija. Zašto? Pa zato što Ustav Republike Srbije može da se promeni samo ako za njega glasa dve trećine poslanika u Skupštini Srbije i ako za to na referendumu glasa preko 50 procenata građana upisanih u birački spisak Srbije. Oni to dobro znaju, ali mašu time jer očigledno neko to voli da čuje. Ja bih se vratio na dijalog. Nije problem u dijalogu, ali s kim će da priča gospodin Zukorlić i u kom svojstvu? Ukoliko oni zaista žele dijalog treba da razgovaraju sa predstavnicima institucija. Ako je reč o Bošnjačkom nacionalnom veću, neka razgovaraju sa gospodinom Čiplićem. Ako je reč o Islamskoj zajednici, neka razgovaraju sa gospodinom Šijakovićem. To su adrese. Hajde da smirimo strasti, hajde da spustimo loptu, hajde da ne plašimo svoje sunarodnike, a, bogami, ni komšije Srbe, ne samo u Sandžaku nego i u ostatku Srbije. Hajde da pošaljemo poruku koja je primerena veri o kojoj govori gospodin Tandir, hajde da širimo mir i razumevanje, a ne da u vreme svetog meseca Ramazana, koji propagira uzdržavanje od svega, imamo demonostriranje ljudi s ahmedijama koji se kamenicama suprotstavljaju žandarmeriji. Od svega su se uzdržavali samo ne od toga da gađaju kamenicama žandarmeriju. Ili veličanje pobede Turske protiv reprezentacije Srbije. Gospodine Tandir, ne sme se vređati država u kojoj se živi, ne sme se ni na koji način prema njoj iskazivati mržnja. A to je, na žalost, urađeno mahanjem turskim zastavama i veličanjem Turske.

Omer Karabeg: Vratimo se autonomiji. Gospodine Tandir, gospodin Omerović kaže da je to nemoguća misija.

Samir Tandir: Ako je autonomija nemoguća misija, ako ona nema, kao što kaže gospodin Omerović, podršku ni iz Bosne i Hercegovine, ni iz Brisela, ni iz Vašingtona, ni iz Ankare, otkud tolika nervoza? Mi smatramo da se u procesu regionalizacije i decentralizacije moraju uzeti u obzir specifičnosti regije Sandžak i da u novoj teritorijalnoj organizaciji Srbije Sandžak mora da se definiše kao autonomija da bi Bošnjaci, koji su autohton narod na prostoru Sandžaka, a manjinski narod u Republici Srbiji, imali dodatne mehanizme zaštite koji su u skladu sa evropskim standardima. Ko je remetilački faktor u Sandžaku? Pa, oni koji su usred mubarek mjeseca Ramazana poslali 1.000 pripadnika žandarmerije da disciplinira njihov narod, oni koji otimaju vakufsku imovinu. To su gospodin Ljajić i gospodin Ugljanin. Ta poruka koju su zvanični Beograd, a posebno gospoda Ljajić i Ugljanin, poslali bošnjačkom narodu nije dobra. Svako onaj koji je pokušavao da demokratiju ostvari preko pendreka nije ništa postigao. Demokratija se brani vladavinom prava, a ne pendrekom i čizmom istih onih žandara koji su možda učestvovali i na ratištima u Bosni i na Kosovu. A kad je reč o dijalogu, mi, i pored naše najbolje volje, me možemo pričati sa gospodinom Šijakovićem i sa gospodinom Čiplićem. Zašto? Pa, zato što su i jedan i drugi ministar počinili više krivičnih djela. Podsjetio bih da je gospodin Čiplić protivustavno i protivzakonito pokušao da promijeni poslovnik o konstituisanju Bošnjačkog nacionalnog vijeća, a gospodin Šijaković je direktno učestvovao u falsifikovanju navodne blanko ostavke vijećnika Zehnije Bulića i Hidajeta Mustafića koji su dali podršku Bošnjačkoj kulturnoj zajednici. Pred toga, gospodin Šijaković je učinio sve da omalovaži pripadnike Islamske zajednice u Srbiji. On je ukinuo dotacije glasilu Islamske zajednice “Glas islama“. Nije prihvatio nijedan projekat Islamske zajednice, dok u isto vrijeme to Ministarstvo vjera, a ja bih ga nazvao ministarstvom pravoslavlja, finansira plate i socijalna primanja sveštenika Srpske pravoslavne crkve.

Omer Karabeg: Gospodine Tandir, s kim biste vi razgovarali?

Samir Tandir: Sa svakim ko ima legitimitet da donese odluke neophodne da bi se normalizovala situacija u Sandžaku kako bi Bošnjaci Republiku Srbiju zaista doživjeli kao svoju domovinu. Nažalost, to je danas nemoguće zato što su diskriminacija, segregacija i diskriminacija sa elementima rasizma izraženi u svakom segmentu društva u Republici Srbiji.

Omer Karabeg: Gospodine Omeroviću, ko ispred Beograda treba da razgovara?

Meho Omerović: Fascinira me lakoća s kojom gospodin Tandir upotrebljava tako teške reči kao što su rasizam i genocid. A sa kime oni žele da razgovaraju? Pokušali smo i večeras da čujemo, ali očigledno nema odgovora. To je ono što ja uporno tvrdim. Ovde je na delu ambicija jednog čoveka da bude gospodar svega i svačega. Očigledno, jedini sagovornik koji bi zadovoljio apetite gospodina Zukorlića jeste Boris Tadić i to izgleda uz posredovanje ili generalnog sekretara Ujedinjenih nacija ili Ketrin Ešton. Tu su stvari više nego jasne.

Omer Karabeg: Molim vas, samo da raščistimo ovo pitanje oko dijaloga. Gospodine Tandir, s kim vi želite da razgovarate? Gospodin Omerović kaže da vi ne znate s kim želite da razgovarate.

Samir Tandir: Ja sam bio precizan - sa svima onima koji imaju moć da odluke, koje se donesu u tim pregovorima, budu i spovedene. Da li je to predsednik Tadić? Da, svakako. Da li je to premijer Cvetković? Da, svakako. Ili sa nekim koga gospodin Tadić, kao lider najjače političke opcije, ovlasti za te pregovore. Dakle, sa svakim ko ima puni politički kredibilitet i uticaj da se primijeni ono što bude dogovoreno kako bi svaki Bošnjak osjetio da zaista postoji volja od strane zvaničnog Beograda da se ovo stanje, koje je zaista neodrživo, suštinski promijeni.

Omer Karabeg: Gospodine Omeroviću, je li to izvodljivo?

Meho Omerović: Bilo bi izvodljivo kada bi gospodin Zukorlić predstavljao najjaču političku stranku u Sandžaku, kao što gospodin Tadić predstavlja najjačeg političkog lidera i najjaču političku stranku u Srbiji. Dakle, kada se registruju kao politička stranka, kada na izborima, u skladu sa zakonima ove države, dobiju poverenje Bošnjaka i postanu najjača politička partija, onda se neće postavljati pitanje s kim će se razgovarati. Ali, očigledno, njihova je želja da se preko reda već sada, bez provere legitimiteta, stave na čelo svih Bošnjaka. To je naprosto nemoguće jer gospodin Zukorlić je još uvek verski lider, on je još uvek glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji. Dakle, ovde se ne radi o adresi, ovde se radi o ambiciji i o želji da se svakodnevno bude prisutan u javnosti i da se ocrni sve ono što legitimni predstavnici Bošnjaka rade u institucijama Srbije. Ali ja se ipak nadam da ćemo u veoma kratkom periodu otpočeti dijalog koji će biti u interesu Bošnjaka koji žive u Srbiji.

Omer Karabeg: Nadate li se vi, gospodine Tandir, da će uskoro početi dijalog?

Samir Tandir: Apsolutno sam ubijeđen. Mislim da dijalog nema alternativu. I ja se iskreno nadam da će zvanični Beogradu imati dovoljno svijesti, političke mudrosti i državničke odgovornosti da suštinski počne rješavati nagomilane probleme u Sandžaku.