U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o odnosima između Srbije i Hrvatske. Sagovornici su bili Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam iz Novog Sada, i Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba.
Bilo je reči o tome da li je priznanje Kosova od strane Hrvatske nešto s čim se Srbija trajno ne može pomiriti, u kojoj su meri utemeljene tužba i protivtužba za genocid koje su Hrvatska i Srbija podnele Međunarodnom sudu pravde u Hagu, može li doći do povlačenja tih tužbi, koliko različit odnos prema Bosni i Hercegovini opterećuje odnose Hrvatske i Srbije, da li su dobri odnosi Beograda i Zagreba ključni za stabilnost regiona, o ambicijama Srbije da igra ulogu lidera u regionu, kao i o tome da li bi uskoro moglo doći do susreta između novoizabranog predsednika Hrvatske Ive Josipovića i predsednika Srbije Borisa Tadića.
Aleksandar Popov: Moglo se očekivati da će, kada pojedine zemlje u regionu, posebno susedne, priznaju samoproglašenu nezavisnost Kosova, reakcija Srbije biti manje ili više oštra. Tako se i desilo. Reakcija prema Crnoj Gori i Makedoniji bila je čak daleko oštrija nego u slučaju Hrvatske jer je usledilo proterivanje ambasadora. Međutim, politička realnost čini svoje, tako da će Srbija vremenom morati ići u pravcu normalizacije odnosa, tim pre što i Srbija i Hrvatska idu u istom pravcu, a to su evropske integracije.
Aleksandar Popov: Očekivalo bi se da i naši susedi budu malo pažljiviji u svojim potezima. Naime, početkom ove decenije, pa sve do hrvatskog priznanja nezavisnosti Kosova, imali smo vrlo srdačne odnose između Srbije i Hrvatske. Nakon priznanja nezavisnosti Kosova nastao je period oštrog zahlađenja. A onda je izgledalo da stvari kreću dobrim pravcem kada se bivši hrvatski premijer Sanader pojavio u Beogradu u martu prošle godine i kada je predsednik Mesić učestvovao na samitu koji je juna te iste godine održan u Novom Sadu. Tada je bila dogovorena i razmena poseta, pa je trebalo da predsednik Tadić prošle jeseni dođe u Zagreb. Međutim, do uzvratne posete nije došlo, što je, mislim, bila greška. U međuvremenu je Hrvatska povukla neke poteze, kao što je nepotrebno svedočenje pred Međunarodnim sudom pravde, pa možda i nedavna poseta Mesića Prištini, što je iziritiralo Srbiju u dobroj meri s pravom, tako da je to dodatno zakomplikovalo odnose. No, ja mislim da će i jedna i druga strana shvatiti da se mora stati na loptu, da se mora prekinuti sled loših događaja i otvoriti prespektiva normalizacije međusobnih odnosa.
TADIĆ NASTAVLJA KOŠTUNIČINU POLITIKU
Davor Gjenero: Meni se čini da ne postoji nikakav razlog da Kosovo destabilizira odnose između Hrvatske i Srbije.Rekao bih da administracija gospodina Tadića na čudan način nastavlja politiku administracije gospodina Koštunice. Kao što znate, gospodin Koštunica je primjenjivao onu poznatu Halštajnovu (Hallstein) doktrinu, nije doduše postupao kao Savezna Republika Njemačka koja je prekidala diplomatske odnose sa zemljama koji su priznale DDR, ali je nakon proglašenja neovisnosti Kosova uslijedila serija smiješnog povlačenja ambasadora iz onih zemalja koje su priznale Kosovo. Za razliku od izvorne Halštajnove doktrine koja je primjenjivana selektivno - nije, recimo, primjenjena prema Sovjetskom Savezu koji je bio previše ozbiljan partner da bi se s njim moglo prekinuti odnose - Koštunica je svoju verziju Halštajnove doktrine primjenjivao neselektivno. Gospodin Tadić i njegova administracija sada Halštajnovu doktrinu nastoje primijeniti selektivno i to na zemlje u regiji. Sama činjenica da Srbija misli da može da vrši pritisak na susjedne zemlje zbog toga što one uspostavljaju odnose sa drugom suverenom državom je pokušaj zauzimanja pozicije svojevrsnog kontrolora u regiji. Hrvatska nema nikakvog razloga tolerirati Srbiji takvo ponašanje, niti može pristati da joj Beograd određuje na koji način će voditi politiku bilo prema Sarajevu, bilo prema Prištini, bilo prema bilo kojoj drugoj regionalnoj metropoli.
Aleksandar Popov: Ne bih se složio s gospodinom Gjenerom. Hrvatska mora voditi računa o osetljivosti Srbije namogućnost gubitka dela svoje teritorije. Mislim da bi i Hrvatska na sličan način reagovala da je u pitanju gubitak dela njene teritorije. Naravno da je pravo Hrvatske da vodi suverenu politiku prema zemljama u regionu, ali se mora voditi računa da je odnos prema Prištini nešto drugo. Na žalost, ovde na Balkanu sve ide po principu utuk na utuk, pa onda na jedan oštriji potez Beograda Zagreb odgovori dvostruko oštrijim potezom, a Beograd onda to digne na kub. Mislim da je krajnje vreme da se shvati da to ide na štetu i jedne i druge zemlje i na štetu odnosa u regionu u celini.
Davor Gjenero: Ne vidim koji su to potezi Zagreba koji bi izazivali antagonizam u Srbiji, ne vidim u čemu to Zagreb zateže odnose. Ja mislim da je dobro šo je Hrvatska pred Međunarodnim sudom pravde objasnila svoju poziciju. Kada je riječ o priznanju Kosova, Hrvatska zapravo nema manevarskog prostora. Da je odbila priznati neovisnost Kosova, ona bi dovela u pitanje cijeli paket koji je zasnovan na Badinterovom arbitražnom mišljenju na kome i ona sama gradi poziciju vlastite neovisnosti. Time što je objasnila svoju poziciju pred sudbenim tijelom Ujedinjenih nacija Hrvatska nije učinila nikakvu lošu uslugu niti jednom od svojih susjeda, ona je samo pokazala da je pragmatična i da je dosljedna.
OD TUŽBE MOŽE BITI SAMO POLITIČKA ŠTETA
Aleksandar Popov: Ja mislim da je gospodin Josipović i u predizbornoj kampanji, a i kao novoizabrani predsednik, dao nekoliko veoma dobrih izjava koje idu u pravcu normalizacije odnosa na relaciji Zagreb - Beograd. Jedna od takvih izjava, koja malo demantuje mog sagovornika u Zagrebu, je da je ipak bila pogreška onakav način svedočanja Hrvatske u Hagu, tim pre što je potegnut i Ustav iz 1974.godine godine čime se automatski dovodi u pitanje i položaj Vojvodine. Izjava gospodina Josipovića o mogućnosti povlačenja tužbe dobro je primljena u Beogradu, čak i uz uslovljavanja koje je on pomenuo.
Davor Gjenero: Cijela ta priča sa hrvatskom tužbom za genocid je na neki način nesretna priča. Ona je počela1998. ili 1999. godine na kraju Tuđmanovog autoritarnog režima jednim nekontroliranim i politički nepromišljenim potezom tadašnjeg ministra pravosuđa, koji je doduše sveučilišni profesor krivičnoga prava, ali je prilično pitoreskna osoba.
Davor Gjenero: To treba vidjeti. Srbija i Hrvatska nisu u jednakoj poziciji. Međunarodni sud pravde se proglasio nadležnim glede hrvatske tužbe. Tužba Srbije je tek predana i pravni eksperti u Zagrebu, između ostalog i profesor Josipović, ocjenjuju da ona nema šanse biti usvojenom. Dakle, pozicija dviju država u ovom slučaju nije jednaka i sasvim je sigurno da Beograd nije u poziciji da uvjetuje i zaoštrava odnose već prvi treba da učini gest dobre volje.
Aleksandar Popov: Mislim da je Hrvatska veoma svesna, i gospodin Josipović, koji je radio na toj tužbi, toga je svestan, da, kao ni Bosna i Hercegovina, neće dobiti satisfakciju kroz presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu. Ko će prvi povući potez, ne znam, mislim da će to najpre biti predmet tihe diplomatije i pregovora i da će se nakon toga najverovatnije dogoditi istovremeno povlačenje i tužbe u protivtužbe.
ULOGA HRVATSKE U BIH KONSTRUKTIVNIJA
Davor Gjenero: U Zagrebu postoji manje-više potpuni politički konsensus o tome da jedinstvo i samoodrživost
Davor Gjenero: Danas je politički reljef bitno drukčiji nego što je bio u
Aleksandar Popov: Ja mislim da su to nepotrebna preterivanja. Čak je i jedan ugledni i visokopozicionirani član vlade Srbije nedavno rekao da ne treba ponavljati floksulu o Srbiji kao lideru u regionu jer ona samo nepotrebno živcira naše susede. Srbija može da bude značajan faktor stabilnosti regiona ako svojim konstruktivnim ponašanjem stekne poštovanje i svojih suseda i međunarodne zajednice, ali nikako ne treba sama sebe da proglašava liderom u regionu, kao što to pokušavaju i neke druge zemlje koje čak nisu ni pripadale nekadašnjoj Jugoslaviji.
Davor Gjenero: Nisu problem izjave. Nije problem u tome što Srbija govori da želi biti regionalni lider nego što se ponaša kao da je regionalni lider. Hrvatsku u krajnjoj konzekvenci to ne smeta previše jer ona svoju poziciju ne gradi u regiji nego oslanjajući se na koncept pridruživanja Europskoj uniji i tu je negdje na korak od ostvarenja tog cilja, tako da je Zagreb potpuno indiferentan prema percepciji administracije u Beogradu koja samu sebe vidi kao lidera u regionu.
Aleksandar Popov: Mislim da su izbor gospodina Josipovića za predsednika Hrvatske i njegove izjave o
Bilo je reči o tome da li je priznanje Kosova od strane Hrvatske nešto s čim se Srbija trajno ne može pomiriti, u kojoj su meri utemeljene tužba i protivtužba za genocid koje su Hrvatska i Srbija podnele Međunarodnom sudu pravde u Hagu, može li doći do povlačenja tih tužbi, koliko različit odnos prema Bosni i Hercegovini opterećuje odnose Hrvatske i Srbije, da li su dobri odnosi Beograda i Zagreba ključni za stabilnost regiona, o ambicijama Srbije da igra ulogu lidera u regionu, kao i o tome da li bi uskoro moglo doći do susreta između novoizabranog predsednika Hrvatske Ive Josipovića i predsednika Srbije Borisa Tadića.
Omer Karabeg: Odnosi Srbije i Hrvatske krenuli su silaznom linijom nakon što je Hrvatska marta 2008. godine priznala Kosovo. Mislite li, gospodine Popov, da je priznanje Kosova od strane Hrvatske nešto s čim se Srbija trajno ne može pomiriti i da će to stalno narušavati odnose između dve zemlje?
Aleksandar Popov: Moglo se očekivati da će, kada pojedine zemlje u regionu, posebno susedne, priznaju samoproglašenu nezavisnost Kosova, reakcija Srbije biti manje ili više oštra. Tako se i desilo. Reakcija prema Crnoj Gori i Makedoniji bila je čak daleko oštrija nego u slučaju Hrvatske jer je usledilo proterivanje ambasadora. Međutim, politička realnost čini svoje, tako da će Srbija vremenom morati ići u pravcu normalizacije odnosa, tim pre što i Srbija i Hrvatska idu u istom pravcu, a to su evropske integracije.
Omer Karabeg: Ali čim se desi nešto što je vezano za Kosovo u čemu učestvuje Hrvatska, kao što je svedočenje u prilog Kosova pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu ili poseta predsednika Mesića Prištini, Srbija veoma oštro reaguje. Da li se tako nešto i u budućnosti može očekivati?
Aleksandar Popov: Očekivalo bi se da i naši susedi budu malo pažljiviji u svojim potezima. Naime, početkom ove decenije, pa sve do hrvatskog priznanja nezavisnosti Kosova, imali smo vrlo srdačne odnose između Srbije i Hrvatske. Nakon priznanja nezavisnosti Kosova nastao je period oštrog zahlađenja. A onda je izgledalo da stvari kreću dobrim pravcem kada se bivši hrvatski premijer Sanader pojavio u Beogradu u martu prošle godine i kada je predsednik Mesić učestvovao na samitu koji je juna te iste godine održan u Novom Sadu. Tada je bila dogovorena i razmena poseta, pa je trebalo da predsednik Tadić prošle jeseni dođe u Zagreb. Međutim, do uzvratne posete nije došlo, što je, mislim, bila greška. U međuvremenu je Hrvatska povukla neke poteze, kao što je nepotrebno svedočenje pred Međunarodnim sudom pravde, pa možda i nedavna poseta Mesića Prištini, što je iziritiralo Srbiju u dobroj meri s pravom, tako da je to dodatno zakomplikovalo odnose. No, ja mislim da će i jedna i druga strana shvatiti da se mora stati na loptu, da se mora prekinuti sled loših događaja i otvoriti prespektiva normalizacije međusobnih odnosa.
TADIĆ NASTAVLJA KOŠTUNIČINU POLITIKU
Davor Gjenero: Meni se čini da ne postoji nikakav razlog da Kosovo destabilizira odnose između Hrvatske i Srbije.
Meni se čini da ne postoji nikakav razlog da Kosovo destabilizira odnose između Hrvatske i Srbije. Rekao bih da administracija gospodina Tadića na čudan način nastavlja politiku administracije gospodina Koštunice.
Aleksandar Popov: Ne bih se složio s gospodinom Gjenerom. Hrvatska mora voditi računa o osetljivosti Srbije na
Hrvatska mora voditi računa o osetljivosti Srbije na mogućnost gubitka dela svoje teritorije. Mislim da bi i Hrvatska na sličan način reagovala da je u pitanju gubitak dela njene teritorije.
Davor Gjenero: Ne vidim koji su to potezi Zagreba koji bi izazivali antagonizam u Srbiji, ne vidim u čemu to Zagreb zateže odnose. Ja mislim da je dobro šo je Hrvatska pred Međunarodnim sudom pravde objasnila svoju poziciju. Kada je riječ o priznanju Kosova, Hrvatska zapravo nema manevarskog prostora. Da je odbila priznati neovisnost Kosova, ona bi dovela u pitanje cijeli paket koji je zasnovan na Badinterovom arbitražnom mišljenju na kome i ona sama gradi poziciju vlastite neovisnosti. Time što je objasnila svoju poziciju pred sudbenim tijelom Ujedinjenih nacija Hrvatska nije učinila nikakvu lošu uslugu niti jednom od svojih susjeda, ona je samo pokazala da je pragmatična i da je dosljedna.
OD TUŽBE MOŽE BITI SAMO POLITIČKA ŠTETA
Omer Karabeg: Tužba Hrvatske protiv Srbije za genocid već godinama opterećuje odnose između dve zemlje. Nedavno je usledila i pritivtužba Srbije također za genocid, ovog puta nad Srbima, pa se ceo slučaj još više zakomplikovao. No, sudeći po izjavama novoizabranog hrvatskog predsednika Ive Josipovića, Hrvatska bi pod određenim uslovima mogla povući svoju tužbu.
Aleksandar Popov: Ja mislim da je gospodin Josipović i u predizbornoj kampanji, a i kao novoizabrani predsednik, dao nekoliko veoma dobrih izjava koje idu u pravcu normalizacije odnosa na relaciji Zagreb - Beograd. Jedna od takvih izjava, koja malo demantuje mog sagovornika u Zagrebu, je da je ipak bila pogreška onakav način svedočanja Hrvatske u Hagu, tim pre što je potegnut i Ustav iz 1974.godine godine čime se automatski dovodi u pitanje i položaj Vojvodine. Izjava gospodina Josipovića o mogućnosti povlačenja tužbe dobro je primljena u Beogradu, čak i uz uslovljavanja koje je on pomenuo.
Davor Gjenero: Cijela ta priča sa hrvatskom tužbom za genocid je na neki način nesretna priča. Ona je počela1998. ili 1999. godine na kraju Tuđmanovog autoritarnog režima jednim nekontroliranim i politički nepromišljenim potezom tadašnjeg ministra pravosuđa, koji je doduše sveučilišni profesor krivičnoga prava, ali je prilično pitoreskna osoba.
Omer Karabeg: Mislite na gospodina Zvonimira Šeparovića?
Davor Gjenero: Srbija je ustala sa protutužbom koja je vrlo nategnuta i pravno šuplja....Srbija tu ne zastupa svoje građane nego de facto govori u ime hrvatskih državljana koji pripadaju srpskom nacionalnom korpusu. To što Srbija nastupa u ime hrvatskih državljana može se protumačiti kao nepoštivanje državnih granica i državnog suvreniteta.
Davor Gjenero: Da, mislim na toga gospodina. Kada je nakon pobjede SDP-a, profesor prava Stjepan Ivanišević preuzeo Ministarstvo pravosuđa našao se u prilično neugodnoj situaciji. Tada je u Hrvatskoj bila uspostavljena vrlo neugodna nacionalistička dinamika i odustajanje od tužbe u tom trenutku sigurno bi izazavalo tešku nestabilnost režima. S druge strane, tužba je bila potpuno nepripremljena. Profesor Ivanišević je tada trojici vrsnih hrvatskih pravnika, profesoru Josipoviću, budućem predsjedniku Republike, profesoru Šimonoviću, današnjemu ministru pravosuđa, i gospodinu Muljačiću, koji je istovremeno i pravnik i ugledni hrvatski diplomat, povjerio da naprave ozbiljan dokument za Međunarodni sud pravde. Hrvatska je na toj tužbi započela raditi i radila je ozbiljno. U konačnici Sud se proglasio nadležnim za raspravu o hrvatskoj tužbi. Autori tužbe, a prije svih profesor Josipović, sve vrijeme su se zalagali za alternativni način rješavanja problema i bio je otvoren prostor za ozbiljan dijalog između dvije države. Srbija je, međutim, ustala sa protutužbom koja je vrlo nategnuta i pravno šuplja. Ta tužba se, s jedne strane, poziva na genocid koji je nesumnjivo proveden nad Srbima u Hrvatskoj u vrijeme Pavelićeva fašističkog režima, ali na koji se Konvencija Ujedinjenih nacija o spriječavanju genocida ne odnosi jer je donijeta poslije, a, s druge strane, govori o Srbima u Hrvatskoj. Srbija, dakle, tu ne zastupa svoje građane nego de facto govori u ime hrvatskih državljana koji pripadaju srpskom nacionalnom korpusu. To što Srbija nastupa u ime hrvatskih državljana može se protumačiti kao nepoštivanje državnih granica i državnog suvreniteta. Da se razumijemo, ja sam jedan od onih koji je sve vrijeme govorio kako je akcija Oluja bila planirana kao akt etničkoga čišćenja i kako je to besumnje ratni zločin u kojem je sudjelovao Tuđmanov autoritarni režim. Međutim, to nije pitanje odnosa između Hrvatske i Srbije, to je pitanje odnosa Hrvatske i njezinih državljana koje se mora riješiti zbog hrvatskog unutarnjeg političkog interesa.
Aleksandar Popov: Celu tu priču treba vratiti u političku ravan. I Hrvatska i Srbija mogu imati samo političku štetu
Aleksandar Popov: Celu tu priču treba vratiti u političku ravan. I Hrvatska i Srbija mogu imati samo političku štetu
Teško je odvagnuti odgovornost jedne i druge strane, a sigurno je da to ne bi mogao da učini ni Međunarodni sud pravde. I zato bi bilo bolje da dođe do povlačenja i tužbe i protivtužbe.
od tužbe i protivtužbe. Obe tužbe su ustvari pokušaj da se odgovornost za zločine prebaci na drugu stranu. Teško je odvagnuti odgovornost jedne i druge strane, a sigurno je da to ne bi mogao da učini ni Međunarodni sud pravde. I zato bi bilo bolje da dođe do povlačenja i tužbe i protivtužbe, jer ako je i samo proglašavanje tog suda nadležnim za hrvatsku tužbu izazvalo onoliko bure, možemo misliti kako bi se situacija zaoštrila kada bi došlo do procesa. Mislim da bi tada odnosi na relaciji Beograd - Zagreb bili ispod nule.
Omer Karabeg: Gospodine Gjenero, mislite li i vi da bi trebalo da dođe do istovremenog povlačenje i tužbe protivtužbe?
Davor Gjenero: To treba vidjeti. Srbija i Hrvatska nisu u jednakoj poziciji. Međunarodni sud pravde se proglasio nadležnim glede hrvatske tužbe. Tužba Srbije je tek predana i pravni eksperti u Zagrebu, između ostalog i profesor Josipović, ocjenjuju da ona nema šanse biti usvojenom. Dakle, pozicija dviju država u ovom slučaju nije jednaka i sasvim je sigurno da Beograd nije u poziciji da uvjetuje i zaoštrava odnose već prvi treba da učini gest dobre volje.
Aleksandar Popov: Mislim da je Hrvatska veoma svesna, i gospodin Josipović, koji je radio na toj tužbi, toga je svestan, da, kao ni Bosna i Hercegovina, neće dobiti satisfakciju kroz presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu. Ko će prvi povući potez, ne znam, mislim da će to najpre biti predmet tihe diplomatije i pregovora i da će se nakon toga najverovatnije dogoditi istovremeno povlačenje i tužbe u protivtužbe.
ULOGA HRVATSKE U BIH KONSTRUKTIVNIJA
Omer Karabeg: Koliko različiti pogledi na prilike u Bosni i Hercegovini utiču na odnos Srbije i Hrvatske? Recimo, dosadašnji hrvatski predsednik Mesić često je veoma oštro kritikovao rukovodstvo Republike Srpske, što je izazivalo oštre reakcije u Beogradu. Moglo bi se reći da je zvaničnom Zagrebu bliža ideja o jačanju države Bosne i Hercegovine, dok je Beograd za veću samostalnost entiteta, posebno Republike Srpske.
Davor Gjenero: U Zagrebu postoji manje-više potpuni politički konsensus o tome da jedinstvo i samoodrživost
Hrvatska je stalno nutkana sa strane gospodina Dodika i njegovih političkih stratega da prihvati koncept o tri entiteta, što podrazumijeva i uspostavu hrvatskog entiteta, a to bi značilo jačanje centrifugalnih sila u BiH. Osim nekoliko marginalaca na hrvatskoj političkoj sceni, nitko niti ne pomišlja na potporu takvoj strategiji.
Bosne i Hercegovine, kao demokratske države, predstavlja jedan od temeljnih hrvatskih interesa u regiji. Hrvatska je imala nesretno razdoblje u vrijeme autoritarnog režima Franje Tuđmana kada je zajedno sa Srbijom sudjelovala u razbijanju bosanskohercegovačke državnosti. To razdoblje je, međutim, u Hrvatskoj definitvno za nama i, osim političke margine, nitko racionalan takav politički koncept ne zastupa. Hrvatska je, inače, na neki način stalno nutkana sa strane gospodina Dodika i njegovih političkih stratega da prihvati koncept o tri entiteta, što podrazumijeva i uspostavu hrvatskog entiteta, a to bi značilo jačanje centrifugalnih sila u Bosni i Hercegovini. Osim nekoliko marginalaca na hrvatskoj političkoj sceni, nitko niti ne pomišlja na potporu takvoj strategiji.
Aleksandar Popov: Složio bih se sa gospodinom Gjenerom da je Hrvatska igrala daleko konstruktivniju ulogu kad je reč o Bosni i Hercegovini jer nije pothranjivala ambicije za stvaranje trećeg entiteta. Stvaranje trećeg entiteta bi, inače, bio glogov kolac za Bosnu i Hercegovinu. Jedini izlaz po meni je da se udvostruče napori međunarodne zajednice i da se izvrši jači pritisak na one snage koje vode ka destabilizaciji Bosne i Hercegovine. A tu mislim da uz Milorada Dodika treba spomenuti i Harisa Silajdžića, jer oni često igraju dupli pas, pa kad Silajdžić najavi ukidanje Republike Srpske kao genocidne tvorevine, onda Dodik najavi referendum za izdvajanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Jedini izlaz iz toga je stvaranje funkcionalne države Bosne i Hercegovine, naravno, uz očuvanje entiteta. Bosna i Hercegovina jeste vruća tema za ceo region, ali sigurno je i veoma veliki test i za odnose Beograda i Zagreba.
Aleksandar Popov: Složio bih se sa gospodinom Gjenerom da je Hrvatska igrala daleko konstruktivniju ulogu kad je reč o Bosni i Hercegovini jer nije pothranjivala ambicije za stvaranje trećeg entiteta. Stvaranje trećeg entiteta bi, inače, bio glogov kolac za Bosnu i Hercegovinu. Jedini izlaz po meni je da se udvostruče napori međunarodne zajednice i da se izvrši jači pritisak na one snage koje vode ka destabilizaciji Bosne i Hercegovine. A tu mislim da uz Milorada Dodika treba spomenuti i Harisa Silajdžića, jer oni često igraju dupli pas, pa kad Silajdžić najavi ukidanje Republike Srpske kao genocidne tvorevine, onda Dodik najavi referendum za izdvajanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Jedini izlaz iz toga je stvaranje funkcionalne države Bosne i Hercegovine, naravno, uz očuvanje entiteta. Bosna i Hercegovina jeste vruća tema za ceo region, ali sigurno je i veoma veliki test i za odnose Beograda i Zagreba.
Omer Karabeg: A da li bi Beograd mogao da izvrši snažniji pristisak na Dodika da, umesto stalnog odbijanja, zauzme konstruktivniji odnos prema Bosni i Hercegovini kao državi?
Aleksandar Popov: Iz Beograda, na žalost, nije stigla nijedna ograda od prilično oštrih izjava premijera Dodika, čak ni od onih koje definitivno vode destabilizaciji Bosne i Hercegovine. Naprotiv, stiče se utisak da postoji preterano srdačan odnos.
Aleksandar Popov: Ja aposlutno mislim da bi mogao, ali iz Beograda, na žalost, nije stigla nijedna ograda od prilično oštrih izjava premijera Dodika, čak ni od onih koje definitivno vode destabilizaciji Bosne i Hercegovine. Naprotiv, stiče se utisak da postoji preterano srdačan odnos, jer malo, malo pa ili je Dodik u Beogradu, ili je neko od naših zvaničnika u Banjaluci. Ja mislim da bi Beograd stekao daleko veće političke poene u međunarodnoj zajednici i daleko jaču poziciju u regionu ukoliko bi se pojavio kao konstruktivniji faktor pritiska na Republiku Srpsku, ali bi onda, naravno, i međunarodna zajednica trebalo da pritisne i ostale faktore u Bosni i Hercegovini kako bi došlo do stvaranja funkcionalne države, jer ovakvo stanje ne može dugo trajati. To je stanje truljenja koje na kraju krajeva može dovesti do veoma loših posledica.
ODNOSI ZAGREBA I BEOGRADA USLOVLJAVAJU ODNOSE U REGIONU
ODNOSI ZAGREBA I BEOGRADA USLOVLJAVAJU ODNOSE U REGIONU
Omer Karabeg: Dok je postojala Jugoslavija govorilo se da su dobri odnosi između Beograda i Zagreba ključni za stabilnost zemlje. Da li to važi i danas, da li su dobri odnosi između Srbije i Hrvatske ključni za stabilnost regiona?
Davor Gjenero: Danas je politički reljef bitno drukčiji nego što je bio u
Dobri odnosi Zagreba sa Sarajevom ili Prištinom ne znače ograničavanje interesa Srbije, kao što dobri odnosi između Beograda i Ljubljane - u vrijeme kada između Zagreba i Ljubljane postoje ozbiljni politički problemi - ni na koji način ne predstavljaju destabilizaciju hrvatskog političkog interesa u regiji.
vrijeme postojanja zajedničke države. Mislim da niti Beograd, niti Zagreb ne mogu računati na nekakvu piramidalnu strukturu u regiji. Ne treba stvarati situacije u kojima bi se podrazumijevalo da dobri odnosi Zagreba sa Sarajevom ili Prištinom znače ograničavanje interesa Srbije, kao što u Zagrebu nitko ne pomišlja da - u vrijeme kada između Zagreba i Ljubljane postoje ozbiljni politički problemi - dobri odnosi između Beograda i Ljubljane na bilo koji način predstavljaju destabilizaciju hrvatskog političkog interesa u regiji.
Aleksandar Popov: Ja mislim da jesu. Kao što je osovina Beograd - Zagreb bila presudna za stabilnost ondašnje Jugoslavije, mislim da i sada odnosi između Zagreba i Beograda uslovljavaju ukupne odnose u regionu. Zbog toga je veoma važno da imamo dobre odnose na relaciji Beograd - Zagreb jer će onda i ukupni odnosi u regionu biti daleko bolji nego što su sada.
Aleksandar Popov: Ja mislim da jesu. Kao što je osovina Beograd - Zagreb bila presudna za stabilnost ondašnje Jugoslavije, mislim da i sada odnosi između Zagreba i Beograda uslovljavaju ukupne odnose u regionu. Zbog toga je veoma važno da imamo dobre odnose na relaciji Beograd - Zagreb jer će onda i ukupni odnosi u regionu biti daleko bolji nego što su sada.
Omer Karabeg: Ministar inostranih poslova Srbije Vuk Jeremić je više puta pominjao lidersku poziciju Srbije u regionu, a i predsednik Tadić je govorio o Srbiji kao ključnom činiocu stabilnosti Zapadnog Balkana. Kako shvatate takve izjave?
Aleksandar Popov: Ja mislim da su to nepotrebna preterivanja. Čak je i jedan ugledni i visokopozicionirani član vlade Srbije nedavno rekao da ne treba ponavljati floksulu o Srbiji kao lideru u regionu jer ona samo nepotrebno živcira naše susede. Srbija može da bude značajan faktor stabilnosti regiona ako svojim konstruktivnim ponašanjem stekne poštovanje i svojih suseda i međunarodne zajednice, ali nikako ne treba sama sebe da proglašava liderom u regionu, kao što to pokušavaju i neke druge zemlje koje čak nisu ni pripadale nekadašnjoj Jugoslaviji.
Davor Gjenero: Nisu problem izjave. Nije problem u tome što Srbija govori da želi biti regionalni lider nego što se ponaša kao da je regionalni lider. Hrvatsku u krajnjoj konzekvenci to ne smeta previše jer ona svoju poziciju ne gradi u regiji nego oslanjajući se na koncept pridruživanja Europskoj uniji i tu je negdje na korak od ostvarenja tog cilja, tako da je Zagreb potpuno indiferentan prema percepciji administracije u Beogradu koja samu sebe vidi kao lidera u regionu.
Omer Karabeg: Novoizabrani hrvatski predsednik Ivo Josipović izjavio je da bi uskoro moglo doći do susreta između njega i predsednika Srbije Tadića. Da li to znači da bi uskoro odnosi između Srbije i Hrvatske mogli da krenu uzlaznom linijom?
Aleksandar Popov: Mislim da su izbor gospodina Josipovića za predsednika Hrvatske i njegove izjave o
Josipović je pružio ruku Beogradu i ja verujem da će Beograd prepoznati tu šansu i da će je zdušno prihvatiti.
odnosima Srbije i Hrvatske, koje su ovde veoma dobro primljene, šansa za jedan novi početak koja se ne sme propustiti. Josipović je pružio ruku Beogradu i ja verujem da će Beograd prepoznati tu šansu i da će je zdušno prihvatiti.
Davor Gjenero: Gospodin Tadić je propustio priliku sresti se sa predsjednikom Mesićem koji je u Hrvatskoj bio utjecajniji i u civilnome društvu i u političkome sustavu nego što će, po svemu sudeći, biti budući predsjednik - uz sve dobre osobine što ih on ima. Predsjednik Mesić sasvim sigurno nije akter koji je izazivao regionalnu nestabilnost i napetosti, pa kompletna odgovornost za propuštene prilike leži na drugoj strani. Ne treba očekivati da će, kada je riječ o bilateralnim odnosima, pozicija novog predsjednika Josipovića, osim drukčije retorike, biti bitno drukčija od pozicije dosadašnjeg predsjednika Mesića.
Aleksandar Popov: U Beogradu je ličnost dosadašnjeg predsednika Hrvatske vezivana za period kada je priznato Kosovo i verovatno je ta ljutnja doprinela da se ne iskoristi šansa da se uzvrati poseta i tako okrene nova stranica u međusobnim odnosima. Ali, bez obzira što je gospodin Josipović mlađi lider koji nema takav uticaj u Hrvatskoj kakav je imao njegov prethodnik Mesić, mislim da on ima šansu da taj uticaj izgradi i da ga može graditi kao odgovoran državnik time što će davati šansu svojim susedima da se neke stvari iz prošlosti poprave i da se počnu rešavati dijalogom.
Davor Gjenero: Ja samo upozoravam da ne treba očekivati novu nišu kada je riječ o Kosovu. U tome je i Josipović bio vrlo jasan. U jednoj od prvih izjava nakon izbora dao je do znanja da podupire poziciju Hrvatske kada je u pitanju izgradnja prijateljskih odnosa sa kosovskom državom.
Davor Gjenero: Gospodin Tadić je propustio priliku sresti se sa predsjednikom Mesićem koji je u Hrvatskoj bio utjecajniji i u civilnome društvu i u političkome sustavu nego što će, po svemu sudeći, biti budući predsjednik - uz sve dobre osobine što ih on ima. Predsjednik Mesić sasvim sigurno nije akter koji je izazivao regionalnu nestabilnost i napetosti, pa kompletna odgovornost za propuštene prilike leži na drugoj strani. Ne treba očekivati da će, kada je riječ o bilateralnim odnosima, pozicija novog predsjednika Josipovića, osim drukčije retorike, biti bitno drukčija od pozicije dosadašnjeg predsjednika Mesića.
Aleksandar Popov: U Beogradu je ličnost dosadašnjeg predsednika Hrvatske vezivana za period kada je priznato Kosovo i verovatno je ta ljutnja doprinela da se ne iskoristi šansa da se uzvrati poseta i tako okrene nova stranica u međusobnim odnosima. Ali, bez obzira što je gospodin Josipović mlađi lider koji nema takav uticaj u Hrvatskoj kakav je imao njegov prethodnik Mesić, mislim da on ima šansu da taj uticaj izgradi i da ga može graditi kao odgovoran državnik time što će davati šansu svojim susedima da se neke stvari iz prošlosti poprave i da se počnu rešavati dijalogom.
Davor Gjenero: Ja samo upozoravam da ne treba očekivati novu nišu kada je riječ o Kosovu. U tome je i Josipović bio vrlo jasan. U jednoj od prvih izjava nakon izbora dao je do znanja da podupire poziciju Hrvatske kada je u pitanju izgradnja prijateljskih odnosa sa kosovskom državom.