Gosti najnovijeg Mosta Radija Slobodno Evropa bili su dva istaknuta pozorišna reditelja - Kokan Mladenović iz Beograda i Dino Mustafić iz Sarajeva koji režiraju predstave širom regiona. Razgovaralo se o regionalnoj kulturnoj saradnji i političkoj situaciji u postjugoslovenskim državama. Bilo je reči o tome mogu li jačanje nacionalizma i širenje mržnje pokidati teško uspostavljene kulturne veze u regionu, o forsiranju nacionalnih i verskih kriterija u kulturi, šta je ostalo od jugoslovenskog kulturnog prostora, zašto se vraća atmosfera devedesetih godina, ima li danas umetnika mrzitelja, zašto narodi bivše Jugoslavije uporno nastavljaju da žive svoje falsifikovane istorije, o kratkom pamćenju balkanskih naroda i o ciklusima zla koji se smenjuju na prostoru Balkana.
Omer Karabeg: Kako se dogodilo da umetnici spajaju ljude u regionu, dok ih političari zavađaju.
Kokan Mladenović: Činjenica je da postoje umetnici koji nisu pristali da im se veštački okviri podela, ratova i mržnje nametnu kao standard. Na nesreću, danas u Hrvatkoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i širom jugoslovenog prostora imamo ne samo iste politike, nego i gotovo iste političare koji su devedesetih godina napravili monstruozne ratove. Oni rade ono što najbolje znaju, a to je da prete ratovima i šire mržnju i na talasu novih nacionalizama i novih podela grade svoje pozicije. Sa druge strane, teatar mora da razobličava svaku vrstu laži i licemerstva. To danas rade istinski umetnici, pa je samim tim normalno da oni povezuju ljude u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koji su, uostalom, mnogo sličniji svojim komšijama nego sopstvenim političkim elitama.
Vaš browser nepodržava HTML5
"Dogvil" u Srbiji
Dino Mustafić: Ponovo prisustvujemo reafirmaciji i rekonstrukciji nacionalističkih narativa, koji su dominirali Balkanom devedesetih godina, pa su zajednički regionalni umjetnički projekti u stvari neka vrsta subverzije prema vladajućoj politici. Tome se ne treba čuditi jer su nakon raspada Jugoslavije upravo umjetnici prvi povezali južnoslovenski prostor, mnogo prije ekonomije i diplomatije. Umjetnici koji su učestovali u zajedničkim projektima i pozorišnim i filmskim koprodukcijama zaista su u jednom trenutku povjerovali da su atavizmi prošlosti pobijeđeni i da se ne može vratiti atmosfera devedesetih. Međutim, posljednih nekoliko godina doživjeli smo veliko razočarenje, jer vidimo da su protagonisti podjela i mržnje ponovo došli na vlast. Oni kreiraju nove kulturne politike tako da je danas kulturna razmjena u svojevrsnom padu. Ministri kulture, koji uglavnom dolaze sa desnice, imaju vrlo negativan stav prema južnoslovenskom kulturnom prostoru. Pomenuo bih Zlatka Hasanbegovića, hrvatskog ministra kulture, čiji je mandat istina kratko trajao, ali je ostavio dugoročne posljedice, i Zoru Dujmović, aktuelnu ministricu kulture u Federaiji BiH, koja je masakrirala internacionalne festivale da bi forsirala vjerske, etničke i folklorne manifestacija. A šta da kažemo za situaciju u Srbiji gdje se izbjegavaju velike socijalne, političke i ekonomske teme koje potresaju to društvo.
Umetnici izdajnici
Kokan Mladenović: U ovim našim zemljama politička elita sebe je proglasila višom društvenom klasom. Imamo lažne feudalce na visokim funkcijama koji kulturu doživljavaju isključivo kao nacionalnu. Ministarstvo kulture Srbije usvojilo je strategiju koja forsira nacionalnu kulturu, pre svega negovanje ćirilice. Naši političarima su mnogo bliži Guča i popularna kultura nego prave vrednosti. Ako od obdaništa pa kroz celo školovanje forsirate sistem vrednosti koji promoviše primitivce i primitivizam, ako vam se 90 posto televizijskog progama svodi na rijaliti programe, šund i kič, onda je potpuno nevažno da li ćete imati muzeje i pozorišta, jer kreirate narod koji neće imati potrebu za tim.
Dino Mustafić: Slažem se da je populistička kultura dominantna. Narod je, naravno, prvi i najvažniji element te kulture, drugi element je vođa, a treći antiindividualizam . Prisustvujemo širenju populističke i autoritarne kulturi koja mrzi pojedince. Umjetnik je danas ugrožen, marginaliziran i, ako je kritičan prema vlasti, tjeraju ga da napusti svoju zemlju. Današnji vlastodržci su skloni sumnjičenju i diskreditiranju kritičkih umjetnika. Oni forsiraju populističku kulturu koja je, naravno, svojevrsni kič, koja mrzi bilo kakav intelektualni i umjetnički rad. Mi koji pokušavamo da budemo kritični, da radimo projekte na prostoru bivše Jugoslavije - za njih smo izdajnici, jednom riječju pokvareni intelektualci.
Omer Karabeg: Gospodine Mladenoviću, smatraju li vas izdajnikom u Srbiji?
Kokan Mladenović: Smatraju i to donosi mnogo nelagoda u životu, ali jednom, kada prođu ova luda vremena, čovek će biti ponosan što je u tim vremenima bio smatran za nacionalnog izdajnika. Kako kaže jedan meni jako dragi kolega, reditelj Oliver Frljić, meni je jako teško da budem nacionalni izdajnik jer nemam nikakva nacionalna osećanja, pa samim tim ne znam koga bih mogao da ga izdam. Na ovim našim prostorima nacija je stvarno postala poslednje utočište za neostvarene i neuspešne Srbe, Hrvate i Bošnjake. Etnička pripadanost je jedina vrednost koju oni mogu da ponude i zato je oglašavaju na sva zvona. U Srbiji su netolerantni prema svemu što ne ide niz dlaku novom trijumfalizmu koji vas tera da zaboravite šta su devedesetih godina radili ljudi koji danas vode našu državu i koliki je bio njihov doprinos krvavim jugoslovenskim ratovima. Ljudima koji su napravili svoje karijere i ogromna bogatstva na manipulaciji i kompromitovanju osnovnih životnih vrednosti nikako ne može da prija što postoji jedan zdrav segment društva koji ih stalno podseća da postoje čast i moral, a ne njihovo izopačenje koje nam oni serviraju kao vrhunsku vrednost.
Naši zločinci nisu zločinci, naše ubice nisu ubice i zato se danas može desiti da u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu sedite u kafeu, a pored vas vrlo legitimno može da sedi masovni ubica iz ratova devedesetih, neko ko je klao i silovo.Kokan Mladenović
Omer Karabeg: Gospodine Mustafiću, ima li danas umetnika mrzitelja kao što ih je bilo devedesetih godina?
Dino Mustafić: Naravno. Njih uvijek ima u svim sredinama i u svim epohama. Oni osjete svoje vrijeme, izađu iz svojih mišijih rupa, zavladaju kulturnim institucijama i kroje repertoarne politike koje odgovaraju vlastodržcima koji su ih doveli na ta mjesta. Među njima su i oni koji su se jako kompromitirali devedesetih godina i koje smo mi u poratnim godinama raskrinkali. Vidim da mnogi od njih sada hvataju nove vjetrove i poput političara pokušavaju retuširati ono što su govorili i činili devedesetih, ali dosta je nas koji to pamtimo.
Uglednici na rasprodaji
Kokan Mladenović: Ima umetnika mrzitelja i u Srbiji, ali ostrašćeni desničarski angažman obično pokazuje ne samo mizeran umetnički kvalitet, nego i mizeran intelekt. I to nije ništa novo. Ono što je poslednjih godina novo i šokantno u Srbiji je što su neki ljudi značajnih karijera, perjanice eksjugoslovenske i srpske kulture, stavili svoje ime na rasprodaju. Praktično da ne postoji značajnija osoba u Srbiji koja nema svoju cenu. Naime, ova vlast primenjuje obrazac lažnog disidentstva koju je razvio još Josip Broz Tito, a čija je suština bila da kompromitujete disidente pred njima samima. Recimo, zabranite mu film, a onda mu sledeće godine date budžet za novi film i Zlatnu arenu u Puli. Ili zabrane vam pozorišnu predstavu, a onda vam daju petosobni stan na Studentskom trgu u Beogrdu. Taj obrazac kupovine ljudi je današnja vlast dobro proučila i počela je redom da kupuje ljude. Spisak kupljenih ljudi - za koje smo do pre godinu, dve, ili pet bili sigurni da su oličenje ne samo visokih kulturnih, nego i građanskih vrednosti - postaje sve duži, a našem iznenađenju nikad kraja. Očigledno su neki shvatili da se stvari nikada neće promeniti i da je glupo stalno biti u poziciji progonjene osobe. Verovatno misle da je došao trenutak da naplate svoj opozicioni angažman, jer je ova vlast spremna da dobo plati. Tako da je rasprodaja ljudi od značajnih karijera nešto što se u poslednje vreme dešava u Srbiji i što čini još tužnijom ionako tužnu sliku budućnosti naše kulture.
Dino Mustafić: Ove rasprodaje, o kojoj govori kolega Mladenović, ima i u Bosni i Hercegovini. Postoji skupina intelektualca i umjetnika, koji nisu nacionalisti, ali nacionalistima prave ustupke i popuštaju im misleći da će ih na taj način stišati. Prave neprincipijelne kompromise koji se ponekad završavaju i novcem na bankovnom računu ili finsijskom potporom nekom umjetničkom projektu. Međutim, zaboravljaju na iracionalni karakter nacionalizma koga ustupci i nagodbe nikada ne stišavaju, nego ga u stvari jačaju i postiču da stalno traži više od onih koji mu prave ustupke. U tom smislu mislim da je u Bosni i Hercegovine sve manje umjetničkog angažmana kao subverzivne djelatnosti. Umjesto toga svjedoci smo kako vlast sve više instrumentalizira kulturu praveći od nje nacionalromantičarsku i slavodobitničku kulturu zatvorenu u uske okvire nacije - kulturu koja se neće zanimati za zbivanja u susjednim zemljama.
Falsifikovane istorije
Omer Karabeg: Gospodine Mladenoviću, vi ste nedavno u Dnevniku nedelje, koji ste vodili za naš radio - Radio Slobodna Evropa, napisali da balkanski narodi uporno nastavljaju da žive svoje falsifikovane istorije i da se još uvek vode tihi ratovi sa komšijama. Znači li to da postjugoslovenske države još žive u devedesetim samo im ne daju da ratuju?
Kokan Mladenović: Ne postoji nijedna država na prostoru bivše Jugoslavije, ali bukvalno nijedna, koja je imala hrabrosti da plati svoj račun u balkanskoj krčmi. Neki su bili gluplji pa su ostali do kraja i platili i više nego što treba, neki su pobegli na mala vrata, pa nisu platili ništa, ali ne postoji niko ko je rekao - platiću što sam popio i pojeo.To su narodi koji o sebi vole da misle da su mnogo bolji nego što u stvari jesu. Niko se nije pozabavio denacifikaciojm Hrvatske i Srbije, niko u Bosni i Hercegovini nije otvorio priču da je pored strašnog stradanja Sarajeva i Srebrenice bilo i zločina sa druge strane. Kada pomenete zločine Nasera Orića, odmah ćete dobiti odgovor da to nikada nije dokazano. Naši zločinci nisu zločinci, naše ubice nisu ubice i zato se danas može desiti da u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu sedite u kafeu, a pored vas vrlo legitimno može da sedi masovni ubica iz ratova devedesetih, neko ko je klao i silovo. Ti ljudi neće biti kažnjeni za te strašne zločine, niti preti opasnost da će im se to desiti do kraja života. U Srbiji se o našim ratnim zločinima intenzivno govorilo samo deset dana koliko je bilo potrebno da se javno mnjenje pripremi za izručivanje Miloševića u Hag. Tada smo videli prvi film o Srebrenici, tada smo saznali za masovnu grobnicu Albanaca u Batajnici i za hladnjače po raznim jezerima pune muslimanskih i albanskih leševa. Nakon toga završili smo sa svakom željom da se suočimo sa našom odgovornošću za rat i zločine. I, evo, deset ili petnaest godina kasnije, mi živimo u zemlji u kojoj nas uče naopaku istoriju i u kojoj Socijalistička partija Srbije predlaže da Slobodan Milošević, jedan od najmonstruoznijih likova u istoriji naših naroda, dobije spomenik u Beogradu, a Franjo Tuđman već ima svoj aerodrom. To pokazuje koliko smo odmakli za ovih dvedeset i više godina.
Tuđmanu aerodrom, Miloševiću spomenik u Beogradu
Omer Karabeg: Gospodine Mustafiću, zašto je u regionu još uvek toliko mržnje? Dovoljan je samo mali povod, pa da mržnja bukne svom snagom.
Dino Mustafić: Na ovim našim prostorima već jako dugo funkcionira model proizvodnje mržnje. Ratni diskurs često je, nažalost, praćen i književnim djelima. Instrumentalizira se kultura da bi se ratna platforma učinila što jačom i prihvatljivijom. Jedna od teških posljedica nacionalizma iz devedesetih je kolektivno zaglupljivanje koje je jako teško liječiti jer se oslanja na vjersku i folklornu tradiciju. Na Balkanu je prekinut proces prosvjetiteljstva i on se ponovo mora vratiti. Potrebna je neka vrsta nove revolucije protiv konzervatizma i tradicionalizma koji je zavladao balkanskim prostorima . Nacionalizam se mora demontirati liberalnim i progresivnim idejama koje treba da dođu iz umjetničke produkcije. Toga su svjesni i sadašnji vlastodržci i zato im je kritička kultura državni neprijatelj broj jedan.
Ciklusi zla
Omer Karabeg: Gospodine Mladenoviću, vi često govorite o ciklusima zla koji se smenju na prostoru Balkana. Nedavno ste rekli: “Nije pitanje da li nas čeka sledeći ciklus zla, već kada”. Mislite li da su ciklusi zla usud ovog prostora?
Kokan Mladenović: Ti ciklusi će se nastaviti i oni su usud ovog prostora. Tom mišlju sam bio opsednut kada sam režirao predstavu rađenu po Andrićevom romanu "Na Drini ćuprija". To je bila predstava o cikličnom zlu koje se preko 400 godina dešava na jednom te istom mestu. Smenjuju se uloge dželata i žrtava, ali zlo kao konstanta ostaje. Da bi se taj ciklus zla prekinuo, morate da podvučete crtu, da se zapitate šta je vaša odgovornost za zlo, a šta je odgovornost drugih. Taj ciklus zla nije prekinut ni formiranjem Kraljevine Jugoslavije 1918. godine, ni guranjem pod tepih bratstva i jedinstva svih zločina iz Drugog svetskog rata. Podvući crtu znači suočiti se sa našim objektivnim istorijama. Objektivna istorija je ona koja govori o tome ko smo mi u stvari i šta smo. Ona podrazumava svest o tome šta smo radili, a toga se ježe svi naši politički vladari i naše akademije nauka. Ona odbacuje sve laži koje smo do sada učili. Moramo da uradimo ono što je uradila Nemačka nakon 1945. godine. To je bila denacifujacija jednog veličanstvenog naroda koji je napravio najveće zlo u istoriji čovečanstva. Nakon toga mogli bismo da se nadamo da ćemo postati prosperitetno društvo, kao što je danas Nemačka. Dvadest i nešto godina nakon Drugog svetskog rata Jugoslavija je bila zemlja u kojoj je postojala ozbiljna socijalna jednakost, zemlja koja je osnovala i BITEF, i BEMUS, i FEST. Dvadeset i nešto godina nakon jugoslovenskih ratova mi i dalje govorimo isključivo o tim ratovima i mržnji što pokazuje da se novi ciklus zla sprema. Kada će do njega doći - ne znam. Ali pitanje je datuma, a ne da li će ga biti.
Ratni zločinci na bilbordima
Omer Karabeg: Gospodine Mustafiću, bojite li se vi novog ciklusa zla?
Ratovi devedesetih su dobrim dijelom i vođeni da bi se razorio južnoslovenski kulturni model.Dino Mustafić
Dino Mustafić: Zlo začas počne i onda se strašnom brzinom širi i poput požara sve uništava. Kada mržnja jednom krene, njen pohod je nezaustavljiv. Vidjeli smo kako to izgleda u vrijeme raspada Jugoslavije. Balkan skoro pa ne pamti generaciju koja nije doživjela proljevanje krvi, uništavanje, progone, sukobe ideologija i religija. Nakon ratova devedesetih bio sam ubijeđen da se zbog ogromnog broja žrtava, zbog besmislenog ubijanja i uništavanja gradova, zbog bratoubilačkog rata takva katastrofa ne može više ponoviti. Međutim, svjedoci smo da političari ponovo udaraju u ratne doboše, naoružavaju se specijalne policijske jedinice, a strani analitičari govore o mogućim novim sukobima na Balkanu. Zar je je to zaista prokletstvo ovih naroda? Mi smo, nažalost, taoci neodgovorne, bahate, kabadahijske generacije političara koji su spremni da zapale sve da bi sačuvali svoju vlast. Vjerovao sam da našoj djeci nećemo u naslijeđe ostaviti svijet romantiziranih zločinaca i ubojica, ali stvarnost me demantira. Hodamo ulicama koje nose imena ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, a ratnim zločincima iz devedsetih, koji su osuđeni u Hagu, na bilbordima se čestitaju rođendani.
Osveta varvara
Omer Karabeg: Vratimo se regionalnoj saradnji u kulturi. Mogu li stalne napetosti među postjugoslovenskim državama, jačanje nacionalizma, rehabilitovanje kvislinga i fašista dovesti do prekidanja kulturnih veza i ponovnog zatvaranja kakvo smo imali devedestih godina kada je bilo nezamislivo da neki beogradski glumac ili reditelj ode u Zagreb ili Sarajevo ili da zagrebački i sarajevski glumci igraju u beogradskim predstavama?
Kokan Mladenović: Verujem da je tako nešto nemoguće. Jugosovenska ideja se pokazala neverovatno vitalnom - čak i onda kada su svi pomislili da je u ratovima devedesetih definitivno sahranjena. Tako je i sa jugoslovenskom kulturom i našim zajedničkim jezikom. Ne znam šta bi trebalo da se dogodi da te organske veze prestanu da funkcionišu, ali činjenica je da će sadašnje vlasti učiniti sve da minimiziraju svaki pokušaj zajedništva i svako nastojanje da se formira kulturno tržište bivše Jugoslavije.
Uništeno Partizansko groblje u Mostaru koje je napravio Bogdan Bogdanović
Dino Mustafić: Ratovi devedesetih su dobrim dijelom i vođeni da bi se razorio južnoslovenski kulturni model. To jeste bio svojevrsni rat protiv kulture. To je nabolje definisao Bogdan Bogdanović kada je rekao da je to zapravo bila osveta nad gradovima, da je to bio upad varvara koji su rušili sve multikulturalne supstance, a takvi jesu bili naši gradovi. Ali nacionalisti su se tada prevarili, zaboravli su na čvrste duhovne spone među umjetnicima koje su postojalo ne samo na profesionalnoj razini, nego i na onoj ljudskoj, prijateljskoj. Uvjeren sam da argument vojničke čizme ili topovske haubice nikada neće uništiti ljudsku potrebu za dijalogom, za saosjećanjem, za razumijevanjem drugoga - i u tom smislu je Jugoslavija bila posebna zemja. Ona je na neki način bila anticipacija Evropske unije, kojoj sada svi težimo. Uostalom, djela koja su ispisala najljepše stranice južnoslovenske umjetnosti obavezuju nas da nikada ne dozvolimo da nacionalizam, zlo, mrak i mržnje trijumfuju u našim sredinama i u tom smislu vidim misiju umjetnosti i funkciju kulture.