Vraća li se Hrvatska Tuđmanu

U najnovijem Mostu RSE razgovaralo se o tome zašto je Hrvatska danas ponovo u znaku Franje Tuđmana. Sagovornici su bili dva hrvatska istoričara - Hrvoje Klasić i Dragan Markovina.

Bilo je reči o tome kako se hrvatski političari utrkuju u veličanju Tuđmana, zašto Zoran Milanović, lider Socijademokratske partije koja je godinama bila kritična prema Tuđmanu, danas ističe da je Tuđman, uz Tita i Stjepana Radića, najveća figura poslednjeg stoleća hrvatske istorije, o nastojanjima da se Tuđman proglasi ocem nacije, da li je proces povratka Tuđmanu počeo nakon odlaska s vlasti Stjepana Mesića, u kojoj meri je ponovna tuđmanizacija Hrvatske uticala na način obeležavanja dvadesetogodišnjice Oluje, zašto nije poželjno govoriti o manama Tuđmanove vladavine, zašto se radikalna desnica u Hrvatskoj ponaša kao da joj je sve dozvoljeno, kao i o tome kakve će biti posledice povratka Hrvatske Tuđmanu.

Omer Karabeg: Čini se da se danas političari u Hrvatskoj utrkuju ko će više komplimenata dati Franji Tuđmanu. Predsednica Kolinda Grabar Kitarović ističe da je Tuđman centralna figura moderne hrvatske istorije, lider HDZ-a Tomislav Karamarko predlaže da zagrebački aerodrom po njemu dobije ime, a premijer Zoran Milanović, šef Socijaldemokratske partije, kaže da su poslednje stoleće hrvatske istorije obeležila tri čoveka - Stjepan Radić, Josip Broz Tito i Franjo Tuđman i pita zašto Tuđman još uvek u Zagrebu nema dostojan trg. Tuđmanu se podižu spomenici u Kninu, Benkovcu, Pločama i drugim gradovima.

Dragan Markovina: Naravno, nesporna je činjenica da je Franjo Tuđman pobijedio na prvim višestranačkim izborima i do svoje smrti redovito pobjeđivao na njima - i s te strane je donekle razumljiv sentiment značajnog dijela ljudi prema njemu i njegovoj baštini. Ja, međutim, ne mislim gotovo ništa afirmativno o njegovoj vladavini. Nakon Tuđmanove smrti u javnosti se dosta pričalo o karakteru njegove vlasti i on je u značajnoj mjeri bio marginaliziran u javnosti i društvu.

Posljednjih godina, međutim, dolazi do reafirmacije Franje Tuđmana koju predvode jednako i SDP i HDZ, s tim da Socijademokratska partija to radi čak u izvornijem obliku nego HDZ, jer nastoji da dobije nacionalnu auru koja joj, valjda, kronično nedostaje. Tuđmana se monumentalizira, na figurativan i doslovan spomenički način, i ništa se od njegove baštine ne propituje.

Hrvoje Klasić: Tuđman nekako postaje, da tako kažem, poželjan objekt hrvatske povijesti - i za HDZ i za SDP. Za HDZ on je pobjednik, netko tko je pobijedio u ratu i tko je stvarao Hrvatsku. SDP zadnjih godinu dana neprestano pokušava koketirati sa desnim dijelom biračkog tijela, a u tome je onda Franjo Tuđman najpoželjnija ličnost. Ne trebamo zaboraviti da najveći dio svog života Tuđman nije bio nikakav desničar. Mogli bismo pričati da je bio hrvatski nacionalist, međutim, on je imao povijest i kao ljevičar, i kao komunist, i kao partizan, i kao antifašist, i kao netko tko cijeni i poštuje Josipa Broza Tita.

SDP misli da će se prihvatanjem Tuđmana svidjeti desnom biračkom tijelu. Problem je u tome što ponavljamo greške svojstvene jednom nedemokratskom društvu, kakvo je bilo društvo u socijalističkoj Jugoslaviji. U demokratskom društvu nema mjesta za neprikosnovene očeve nacije i ljubičice bijele, već se povijesne ličnosti ocjenjuju sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Nekako mi se čini da sa Franjom Tuđmanom ponovno pokazujemo sve te slabosti, jer se prešućuju negativni aspekti njegove vladavine - a bilo ih je puno - i ističu samo afirmativni i pozitivni.

Omer Karabeg: Gospodine Klasiću, mislite li da se danas od Tuđmana pravi otac nacije?

Hrvoje Klasić: Da, apsolutno. Pa vidite da je gospodin Karamarko čak predložio da ga se stavi u ustav, što me podsjeća na onaj zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita. Kao što je sudac Turudić svojevremeno predložio da se uvede kazna za sve one koji o Domovinskom ratu govore na način kako se ne bi smjelo govoriti, tako mi se čini da se pokušava spriječiti svaki drugačiji govor o Tuđmanu osim afirmativnog. Tomislav Karamarko, i ne samo on, reći će da je Tuđman bio najveća ličnost u dvadesetom stoljeću i onda će pomenuti pomirbu kojom je Tuđman navodno uspio povezati najšire slojeve i homogenizirati ih u hrvatski nacionalni korpus. Ja ne mislim da je to tako.

Omer Karabeg: Kako tumačite preokret u Socijaldemokratskoj partiji koja je za vreme Tuđmanove vladavine bila u opoziciji. Oni su godinama veoma kritički govorili o Tuđmanu, a sada se sve preokrenulo, pa ga veličaju.

Dragan Markovina: Ja se djelomično s vama ne bih složio. Naravno, SDP jeste bio opozicija čitavo vrijeme Tuđmanove vlasti, međutim, Ivica Račan je nakon prvih višestranačkih izbora praktično odustao od borbe za vlast i prepustio je Franji Tuđmanu i HDZ-u. Neću spekulirati zašto je to napravio, ali je činjenica da je zanemario vlastite birače, a to je bio gro srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Nemojte zaboraviti da je na tim izborima Srpska demokratska stranka dobila jedva 1,5 posto glasova, što znači da je većina ljudi iz kasnije pobunjenih krajeva glasala za SDP. Račan nije nikad otišao u Knin vidjeti o čemu se radi. Ja ne kažem da bi on išta uspio spriječiti, možda i bi, ali nije niti pokušao. Što ovim želim reći? Pozitivan odnos SDP-a prema Tuđmanu nije nov, samo je sada najvidljiviji.

Prije dvije godine Gradsko vijeće Splita jednoglasno je izglasalo da se podigne spomenik Franji Tuđmanu u centru grada. Nekako u to vrijeme čelnik splitskog SDP-a, Marin Jurjević, dao je intervju Slobodnoj Dalmaciji u kome je govorio o tome kakav je devedesetih godina bio odnos vlasti prema SDP-u, kako su ostajali bez posla, kako su im prijetili, kako su dobijali noćne pozive i kakvom su sve maltretiranju bili izloženi. Ipak su Marin Jurjević i njegove partijske kolege glasali da se podigne spomenik Franji Tuđmanu u Splitu. Mislim da je to neiskren odnos. Točno je da je Franjo Tuđman bio i partizanski borac i dugogodišnji visoki funkcionar socijalističke vlasti, ali je na kraju sve to obezvrijedio.

Dragan Markovina

On jeste ostavio Titovu bistu na Pantovčaku, on jeste na neki način u ustavu priznao tekovine antifašističke borbe, ali je poruka njegove vlasti bila razgradnja antifašističkih i izgradnja novih nacionalističkih vrijednosti. Kada se danas SDP poziva na Tuđmanovu pomirbu, on zapravo falsificira samog Tuđmana, jer je ta pomirba bila isključivo u funkciji stvaranja jedne nove nacionalističke Hrvatske, a ne više one građanske, antifašističke, kakva je bila stvorena u ZAVNOH-u.

Hrvoje Klasić: SDP to radi, jer želi zadržati vlast. Oni su shvatili da u javnosti prevladava pozitivan stav o Franji Tuđmanu, kao uostalom i o Domovinskom ratu i Oluji. Oko tih stvari postoji konsensus i oni ne žele te stvari dovoditi u pitanje.

Dragan Markovina: Ja se slažem s Hrvojem da postoji takva računica kod SDP-a i da se oni nadaju da im to može donijeti pobjedu na izborima, ali se bojim da su oni to krivo procijenili. Po mom sudu, Josipović je izgubio izbore od Kolinde Grabar Kitarović upravo zbog toga što je dio ljudi, koji pripadaju ljevici, ostao kod kuće zbog njegovog koketiranju s Tuđmanom. To su bili glasovi koji su mu nedostajali da pobijedi Kolindu Grabar Kitarović. Tako da ja nisam siguran koliko je pametna ta strategija SDP-a.

Hrvoje Klasić: Ja se apsolutno slažem s ovim što kolega Markovina kaže o kalkulaciji koja je i po meni pogrešna, jer su hrvatska javnost i hrvatsko biračko tijelo toliko antagonizirani da nema te stvari koju SDP može napraviti u koketiranju s desnicom koja će mu dovesti makar jednog desnog birača.

Omer Karabeg: Da li se može reći da je proces povratka Tuđmanu, koji je poslednjih godina doživeo kulminaciju, počeo nakon što je Stjepan Mesić otišao s vlasti?

Hrvoje Klasić: Mislim da odlazak Stjepana Mesića sa predsjedničke funkcije nema veze sa reafirmiranjem Franje Tuđmana. Ja ne vidim tu baš neku veliku poveznicu. Ne znam na što ste točno mislili.

Omer Karabeg: Stjepan Mesić je bio veliki kritičar Tuđmana i za vrijeme njegovog predsednikovanja urađene su mnoge stvari koje bismo mogli nazvati detuđmanizacijom Hrvatske.

Hrvoje Klasić: Što uopće znači tuđmanizacija ili tuđmanizam? Sad se pokušava na silu stvoriti neka ideologija pod imenom Franje Tuđmana, međutim, ja mislim da se to nikad u zadnjih 25 godina nije dogodilo. Možemo govoriti o titoizmu, staljinizmu ili o tačerizmu zbog toga što su to bile nekakve politike koje su obilježile određeno razdoblje. Ja ne znam što bi to bila tuđmanizacija, pa onda ne razumijem ni što bi to bila detuđmanizacija. Ako je tuđmanizacija nekakvo stvaranje jedinstva i nekakva pomirba, ja mislim da je to jedan veliki mit, jedan veliki balon, jer tog jedinstva i te pomirbe nikada u praksi nije bilo, pa čak ni među braniteljima u vrijeme rata.

Napisane su i neke vrlo dobre knjige o tome kako se u Hrvatskoj vojsci gledalo na one zapovjednike koji su dolazili iz JNA, a kako na one koji su dolazili iz emigracije i koji su bili po kojekakvim legijama. To jedinstvo nikada nije bilo takvo da bi se moglo govoriti o nekakvoj svehrvatskoj pomirbi. Nakon rata se vrlo brzo pokazalo šta bi ta pomirba trebala značiti - da bismo svi trebali misliti isto i da ne smijemo kritizirati. Tuđman je to demonstrirao svojim ponašanjem prema onima koji misle drugačije od njega, recimo, prema navijačima Dinama ili glasačima u Zagrebu koji nisu izabrali njegovog kandidata za gradonačelnika.

Kada se govori o tuđmanizaciji, stvara se mit kao da je to bila nekakva smislena politika, a čini mi se da sve to treba gledati u kontekstu rata. Da nije bilo rata, pitanje je da li bi bilo priče o nekakvom jedinstvu i pomirbi. Prema tome, kada govorimo o detuđmanizaciji, moramo prije toga reći što uopće znači tuđmanizacija.

Dragan Markovina: Čini mi se da je Stjepan Mesić, za razliku od Ivice Račana, bio jedini koji je stvarno pokazao namjeru da demitologizira i razgradi Tuđmanovu baštinu. To je neupitno. SDP, na žalost, nije djelovao na liniji na kojoj je djelovao Stipe Mesić - niti nakon pobjede na izboroma u siječnja 2000. godine, niti kasnije. Zato se oni danas ukrcavaju na vlak očuvanja takozvanih konsenzualnih vrijednosti koje u Hrvatskoj doista jesu većinski prihvaćene. Ovo što ja govorim, pa dobrim dijelom i kolega Klasić, je manjinski stav i na neki način i ozloglašen, pa nije baš ni bez rizika tako govoriti. To što smo došli u takvu situaciju umnogome je krivnja SDP-a.

Umjesto da se nakon promjene vlasti 2000. godine počelo razgovarati o Tuđmanoj baštini, o njoj su - osim Mesića i nekih medija i intelektualaca - svi uglavnom šutjeli, pa smo danas došli u situaciju da sve te dogme nitko ne želi propitivati. I tu je, ponavljam, ogromna krivnja SDP-a. Umjesto da su kritički propitivali ono što se događalo za vrijeme Tuđmanove vlasti, oni su populistički išli za onim što je nametnuo HDZ. Naravno, sad je to do te mjere usvojeno da i oni sami sudjeluju u reproduciranju mitova.

Omer Karabeg: U kojoj meri je presuda Haškog tribunala kojom su oslobođeni Gotovina i Markač doprinela povratku Hrvatske Tuđmanu i reafirmaciji njegovog nasleđa, jer je tom presudom na neki način skinuta hipoteka sa Oluje?

Dragan Markovina: To je vrlo zanimljivo pitanje, ali ja ne mislim da je odgovor tamo gdje ste ga vi pokušali ponuditi u vašem pitanju. Ta presuda nije skinula hipoteku sa Oluje, niti je vratila Hrvatsku Tuđmanu. Ona je samo u širim narodnim masama stvorila osjećaj da je Oluja bila pravedna akcija, bez mrlje, iako su svi u Hrvatskoj znali šta se događalo nakon te akcije. I to znaju i danas. Činjenica je, međutim, da je Oluja na neki način mistificirana tom presudom, iako se u njoj kaže što se sve događalo u toj akciji i nakon nje, ali da nije bilo dovoljno dokaza da se za to osude Gotovina i Markač.

Dakle, i iz same presude je jasno što se događalo nakon Oluje, ali to nitko nije želio ni čuti ni vidjeti - i to je velika odgovornost tadašnjih vlasti, posebno Ive Josipovića. Njega apostrofiram zbog toga što je rehabilitirao dvanaestoricu generala koje je umirovio Stjepan Mesić zato što su gotovo pokušali praviti državni udar. Josipović ih je pozvao da u uniformama dođu na Pantovčak na primanje u čast Gotovine i Markača. Što se tiče samog Tuđmana, mislim da ta presuda Haškog tribunala njega nije rehabilitirala, ali je vojnu akciju Oluja do maksimuma dovela u status neupitnosti.

Hrvoje Klasić: Po mom mišljenju haška oslobađujaću presuda za Gotovinu i Markača niti malo nije doprinijela reafirmiranju Tuđmanovog naslijeđa. Morate znati kakav je odnos hrvatske javnosti prema Haškom sudu. Hrvatska javnost je reagirala na haške presude samo onako kako joj je to pasalo. Da je presuda bila drugačija, da je Haški sud proglasio krivim Gotovinu i Markača, mi bismo osudili taj sud i opet bismo išli po svom. Ispalo je da je presuda bila oslobađajuća, pa je to onda bolje, ali, što god da je Haški sud presudio, mislim da ne bi bio doveden u pitanje niti odnos prema Domovinskom ratu, niti prema Oluji, niti prema Franji Tuđmanu.

Omer Karabeg: Može li se reći da je obeležavanje dvadesetogodišnjice Oluje na neki način proteklo u tuđmanovskom duhu?

Dragan Markovina: Mislim da nije. Tuđman je 1995. godine uoči Oluje organizirao onu paradu na Jarunu, ali nakon toga nije bilo militariziranih proslava kao što je bila ovogodišnja. Tu je bilo malo samog Tuđmana, on je tu bio simbol bez sadržaja. Inače, slažem se sa kolegom Klasićem da treba vidjeti što je tu tuđmanizam, a što ne. Jer ono što Tomislav Karamarko najavljuje kao svoju politiku umnogome predstavlja razgrađivanje Tuđmanove politike. Koliko god Tuđmanova politika bila loša, ovo što nudi Karamarko je gore.

A što se tiče Milanovića i SDP-a, oni nude Tuđmana kao simbol, ne vodeći previše računa o njegovom naslijeđu. Organizovanjem vojne parade Milanović je odnio neku simboličku pobjedu nad HDZ-om, ali je sve to skupa vrlo besmisleno. Mislim da nije bilo u redu militarizirano proslavljati nešto što jeste donijelo slobodu većem dijelu zemlje, ali i ozbiljnu mrlju na savjesti ovog društva.

Hrvoje Klasić

Hrvoje Klasić: Mislim da obilježavanje dvadesetogodišnjice Oluje treba isključivo posmatrati u kontekstu predstojećih izbora. Ja tu ne vidim nikakav rast militarizma. Većina nas bi, da se 14. srpnja na Dan republike nađe u Parizu ili 4. srpnja na Dan nezavisnosti u Vašingotnu, otišla da vidi takvu paradu. To se ne radi iz militarističkih pobuda, pa mislim da ni SDP nije imao nikakvu militarističku agendu.To je bilo koketiranje sa nekakvim neupitnim vrijednostima iz hrvatske prošlosti koje bi se mogle iskorisiti za nove izbore. A što se tiče Franje Tuđmana, ne čini mi se da je ova proslava imala ikakve veze s njim.

Omer Karabeg: Da li Hrvatska danas živi u atmosferi obnovljenog patriotizma?

Dragan Markovina: Mislim da je danas u Hrvatskoj nema više one civilizirane konzervativne desnice, kakvu je pokušao stvoriti Ivo Sanader - nebitno iz kojih razloga. Sada je atmosfera u društvu takva da se militantna, ulična desnica osjeća slobodnom raditi što god želi - prijetiti, prekidati skupove, slati poruke mržnje na raznim portalima. To je atmosfera koja u mnogome podsjeća na ambijent ranog uspona fašizma u Njemačkoj i Italiji. Ja ne kažem da je to isto, ja ne kažem da će se to na kraju dogoditi u Hrvatskoj, ali to je atmosfera u kojoj je sve dopušteno, ako dolazi sa radikalno desnih pozicija. Ako neki ljudi - kao nedavno ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci - mogu nesmetano prijetiti, maltretirati i fizički napadati slabije od sebe, onda to možemo zvati atmosferom povišenog patriotizma, ili kako ste to već vi nazvali, a možemo to zvati i nekim drugim imenima.

Uostalom, Hrvatska je praktično jedina zemlja na svijetu u kojoj opozicija ima puno veću moć nad mainstream medijima nego vlast. Pogledajte šta se desilo sa izjavom Josipa Manolića o Karamarkovoj suradnji s Udbom. Objavljivanje te vijesti bilo je zaustavljeno desetak dana, a jedan od najboljih novinara Novog lista skoro da je dobio otkaz zbog toga što je tu vijest objavio na portalu. Ovo je jedna nevjerojatna situacija u kojoj se, bojim se, može dogoditi dosta toga lošega.

Omer Karabeg: Gospodine Klasiću, mislite li da danas krajnja desnica ima odrešene ruke da radi šta hoće?

Hrvoje Klasić: Ne znam što bih vam rekao. I kolega Markovina i ja osjećamo na vlastitoj koži ono šta desnica radi, govori i poručuje. I nismo jedini. Mislim da je nakon dugo, dugo vremena desnica postala puno vidljivija nego što je bila. Ja ne mislim da u Hrvatskoj nije bilo ekstremne desnice svih ovih 25 godina, međutim, dok su na čelu HDZ-a bili Franjo Tuđman i Ivo Sanader, ekstremna desnica je bila nevidljiva, odnosno držali su je pod kontrolom. Ja mislim da današnji HDZ nije u stanju držati pod kontrolom ekstremnu desnicu. I ne samo to.

Danas ekstremna desnica više ne istupa samo kroz političke stranke, danas imaju svoje portale i svoje, ne znam kako bih to nazvao, paraorganizacije. Danas imate u Savskoj braniteljski šator, stožer za obranu Vukovara od ćirilice i slično. Ja ne mislim da iza ijedne od ovih akcija i inicijativa stoje HDZ i Tomislav Karamarko. Mislim da su to samonikle inicijative koje su puno opasnije od političkih stranaka. Pored portala, tu su i nekakve televizijske emisije, tu su nekakve novine, tu su neki ljudi na cestama, vrlo dobro organizirani. Svega toga nije bilo zadnjih 20 godina, jer se držalo pod kontrolom. Sada mi se čini da SDP to ne želi držati pod kontrolom, a HDZ više i ne može.

Omer Karabeg: Kakve će biti posledice povratka Hrvatske Tuđmanu?

Dragan Markovina: Najgore što se može desiti je da društvo nastavi kliziti u smjeru u kojemu radikalna desnica radi šta hoće. Bojim se, takođe, da će, ako ovakav HDZ dođe na vlast, to što je netko politički neistomišljenik predstavljati ozbiljnu opasnost po njegov fizički integritet. Ja se iskreno nadam da se to neće desiti, ali se bojim da način, na koji se SDP i lijevo-liberalna koalicija planiraju tome suprotstaviti, nije adekvatan. Ne možete pobijediti protivnika na njegovom terenu, s njegovim pravilima i njegovom ideologijom, ne nudeći nikakvu suštinsku alternativu osim priče o različitim svjetonazorima.

Hrvoje Klasić: Ja ne mislim da se tu itko ičemu vraća. Nedavno me je netko pitao da li se vraća nacionalizam i da li se vraćaju devedesete. Ja mislim da se ne vraćaju, već da mi nikad u potpunosti nismo ni izašli iz devedesetih. Postojale su samo političke stranke i ličnosti koje su uspijevale te stvari više ili manje držati pod kontrolom, a sada je to, čini mi se, izmaklo kontroli. Inače, ja nemam problem s time da li će hrvatsko društvo u Tuđmanu vidjeti uzor i idola. I po svijetu se traže idoli u ličnostima koje su krive za loše ili čak i lošije stvari. Za mene je najvažnije da li smijete propitivati i kritizirati prošlost, a da zbog toga ne budete ugroženi.

Franjo Tuđman kao, uostalom, i Hari Truman ili Vinston Čerčil, bio je državnik koji je vodio zemlju u jednom vrlo turbulentnom razdoblju, i svakako je, kao i oni, morao učiniti neke dobre i niz loših poteza. Važno je da možemo otvoreno govoriti o tim lošim stvarima, da možemo reći da Tuđmanov odnos prema opoziciji i kritičarima nije bio dobar. Kad pitate da li se Hrvatska vraća Tuđmanu - ja mislim da se Hrvatska ničemu ne vraća. Hrvatska stalno, već dugo vremena stoji u mjestu. Mi i dalje volimo biti u svemu u pravu i drugačije argumente ne želimo čuti. Socijademokratska partija, ali ne samo ona nego i brojni intelektualci, ne pokušava stvoriti klimu u kojoj će se voditi dijalog i mijenjati stvari, nego se svi prilagođavaju onome što ljudi od njih očekuju. To je loše za hrvatsko društvo.