U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kako će se dolazak Tomislava Nikolića na mesto predsednika Srbije odraziti na odnose u regionu. Sagovornici su bili Vuk Perišić, politički analitičar iz Rijeke, i Vedran Džihić, predavač na Institutu za političke studije u Beču. Bilo je reči o tome šta pokazuju prve Nikolićeve izjave o susednim zemljama, kakav će stav prema Tomislavu Nikoliću zauzeti hrvatski vrh, s obzirom na činjenicu da je on tokom rata bio na frontu u Hrvatskoj, zašto je Nikolić, kao novi predsednik Srbije, požurio da izjavi da u Srebrenici nije bilo genocida, kakvi će biti odnosi između Nikolića i lidera Republike Srpske, Milorada Dodika, koji je u predizbornoj kampanji snažno podržavao Tadića, da li će Nikolić zauzeti tvrđi stav od Tadića prema Kosovu, kakav će biti njegov odnos prema Crnoj Gori, kao i o tome da li bi Putin preko Nikolića, koji ne krije svoju naklonost prema Moskvi, mogao da ojača ruski uticaj u regionu.
Vuk Perišić: To nisu dobre izjave i one su obojene nacionalizmom, koliko god gospodin Nikolić pokušava da se prikaže kao umiveni nacionalista. Nesumnjivo će te izjave pogoršati odnose u regiji. Međutim, primjećuje se, a to je jako bitno, da je regija počela funkcionirati nezavisno od politike, da su se društva u većini postjugoslavenskih država otela vladajućim elitama i da su počela spontano da funkcioniraju. Javlja se nekakva normalnost, nezavisno od poteza vladajućih elita. Primjerice, imamo uspostavu avionske veze Split - Beograd, imamo gostovanje Beogradske filharmonije u Zagrebu, jačaju trgovinski odnosi. U tom smislu možemo Nikolićeve izjave, koje su same po sebi loše, promatrati kao nešto od drugorazredne važnosti.
Vedran Džihić: Nikolićeve izjave su odraz njegovog dubokog nacionalizma, kojeg se on ne može osloboditi. Negiranje genocida u Srebrenici, davanje neumjesnog intervjua u Rusiji i intervju za Frankfurter algemajne cajtung, u kome je spominjao Vukovar kao srpski grad, su ogledalo onoga što on jeste. On, uostalom, mora tako da govori, pošto oni koji su za njega glasali to od njega i očekuju. Tačno je ovo što kaže gospodin Perišić, zaista se mogu vidjeti znaci normalnosti, ali zabrinjava što istovremeno postoji i apsolutna nenormalnost. Uspostavljanje leta između Splita i Beograda je jako važna stvar, ali proslava maturanata Vazduhoplove škole na beogradskom glavnom trgu, gdje su mladi od 18 godina uzvikivali nacionalističke parole “Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji“ i tako dalje, ukazuju na svu patologiju situacije u Srbiji. Na neki način Nikolić je sastavni dio te patologije.
Vuk Perišić: Koliko se dade vidjeti iz izjava hrvatskih dužnosnika, oni su zauzeli stav čekaćemo i vidjećemo. To je oprezan stav, koji je mudar jer bi bilo bi pogrešno, ne pogrešno nego tragično, da Hrvatska na Nikolićev nacionalizam odgovori svojim nacionalizmom. Onda bi se zatvorio taj strašni krug i pokrenuo bi se opet zamašnjak uzajamnog poticanja nacionalizama. Svakako da treba pozdraviti i oprez hrvatske strane, a i njezin pokušaj da ne produbljuje sukob, koji je, samom činjenicom da je na čelu susjedne države otvoreni nacionalista, sam po sebi potencijalno moguć.
Vuk Perišić: Hrvatska svakako ima demokratsku insuficijetnost i teško se oslobađa nasljeđa Franje Tuđmana. Međutim, to je nešto čime treba da se bavi Hrvatska, a ne Nikolić. Svako treba da čisti u vlastitom dvorištu. Ako počne da čisti u tuđem, onda se vraćamo na onaj stravičan početak.
Vedran Džihić: Mislim da će hrvatski vrh reagovati trezveno, da će sačekati da prođe nekoliko prvih sedmica Nikolićevog predsjedničkog mandata, a onda zauzeti pragmatičan stav. Hrvatska se nalazi u potpuno drugačijoj situaciji i ima stratešku prednost u odnosu na Srbiju, što znači da će, kao članica Evropske unije od 2013. godine, biti u stanju da iz perspektive Brisela na neki način diktira mogući tempo srpskog približavanja Uniji. U tom kontekstu mislim da će i gospodin Nikolić, a i nova vlada Srbije, morati zauzeti trezven stav prema Hrvatskoj. Ako se socijalna kriza u Srbiji produbi i ako Nikolić nastavi sa socijalnim i nacionalnim populizmom, s kojim je i dobio ove izbore, može doći do turbulencija u odnosu između dvije zemlje, ali u tom momentu će Hrvatska biti u mnogo povoljnijoj poziciji.
Vedran Džihić: Takav odnos prema onome što se dogodilo u Srebrenici je politički cinizam koji znači dalje trovanje situacije u Srbiji, a zasigurno će ostaviti negativne tragove u cijeloj regiji. To su već pokazale prve reakcije iz Bosne i Hercegovine.
Vuk Perišić: Možda je to paradigma situacije koju ćemo imati u sljedećem periodu. Nikolić će zabavljati svoje birače i pristaše neukusnim nacionalističkim ispadima koji će nailaziti na zid u Briselu i regiji, ali će u isto vrijeme morati da vodi računa da sačuva dosadasnju vanjsku politiku Srbije, jer je Srbija, kao i sve postjugoslovenske zemlje, preslaba da bi sebi mogla dozvoliti izolaciju. Mislim da će se njegova politika ubuduće kretati između te dvije krajnosti. Inače, u regiji vlada uvjerenje da iza Nkolića stoji 80 posto stanovništva Srbije, što nije tačno, jer ja na izborima bila ogromna apstinencija. Sada nacionalisti u okruženju zlorabe tu situaciju za promoviranje vlastitog nacionalizma, što je najgori mogući scenarij za regiju.
Vedran Džihić: Mislim da je to htio da kaže, pošto ima nerazjašnjene odnose sa Dodikom, koji je pružao podršku bivšem predsjedniku Tadiću, tako da je Bosnu i Hercegovinu namjerno izostavio. Inače, mislim da će Nikolićeva politika prema Bosni i Hercegovini biti ista kao Tadićeva. Tadić je vodio politiku duplih aršina - on se licemjerno, deklarativno zaklinjanjao u Dejtonski sporazum i suverenitet Bosne i Hercegovine, a istovremeno je rušio dejtonske fundamenate kroz podršku Miloradu Dodiku i njegovim separatističkim tendencijama. S tim što će Nikolić, po mom mišljenju, biti možda otvoreniji i manje licemjeran nego Tadić. On će otvoreno govoriti ono što je uvijek govorio - da je Republika Srpska ono za šta se srpski narod “izborio“ tokom 90-tih, što voli da čuje dio javnosti u Srbiji koji je nacionalistički nastrojen.
Vuk Perišić: Izostavljanje Bosne i Hercegovine tumačim kao njegov pokušaj da sanira odnose sa Dodikom, koji je podržavao Tadića, da mu ide malo niz dlaku kako bi s njim poboljšao odnose, jer odnosi sa Dodikom imaju uticaja na unutrašnje prilike u Srbiji. Lako je prepoznati da iza Nikolićevih izjava stoji san o komadanju Bosne i Hercegovine, što je bio i osnovni uzrok agresije 1992. godine.
Vedran Džihić: Mislim da će morati da bude pragmatičan i da, kako kaže gospodin Perišić, ide niz dlaku Dodiku, koji trenutno važi za neprikosnovenog vladara Republike Srpske. Ali suštinsko je pitanje da li će nova srpska vlada, čija je pozicija važnija od Nikolićeve, a čiji će premijer najvjerovatnije biti Tadić, imati snage da zauzme konstruktivan stav prema Bosni i Hercegovini i uspostavi normalne odnose sa Sarajevom, umjesto da kao do sada vodi licemjernu politiku.
Vuk Perišić: Neće doći ni do kakvih promjena, zato što su i Tadić i Nikolić ljudi kontinuiteta. Među njima nema suštinske razlike. Jer, ni u Srbiji, a ni u regiji, ne postoji političko tržište koje bi ponudilo neke stvarne životne sadržaje. Nude se samo kolektivističke fikcije, što zatvara prostor za bilo kakav kreativni iskorak, osim onog koji je katkad iznuđen vanjskim pritiskom. Sve to je rezultat činjenice da na prostoru bivše Jugoslavije nemamo ni konzervativce, ni liberale, ni socijaldemokrate nego nekakve improvizatore koji su zarobljenici nacionalne dogme, pa se čitava razlika između njih svodi na to kakvom taktikom i kakvim ritualom će provoditi svoju politiku.
Vedran Džihić: Možda će povući neke retoričke poteze i zauzeti malo oštriji stav nego Tadić, ali mislim da neće biti nekih radikalnih koraka sličnih onima koje je najavljivao ministar unutrašnjih poslova Dačić kada je prije nekoliko dana zaprijetio da će Beograd odgovoriti recipročnim mjerama zbog onoga što se dogodilo na sjeveru Kosova. Mislim da će situacija ostati onakva kakva jeste, a to znači zamrznuti konflikt i nastavak dijaloga između Prištine i Srbije u jako otežanim uslovima. Ti otežani uslovi podrazumijevaju i činjenicu da bi Tači i njegova vlada, koji su izloženi velikoj i jakoj kritici opozicije, prije svega pokreta “Samoopredijeljenje“, mogli da preduzmu neke radikalnije korake na sjeveru Kosova, što bi onda dovelo do eskalacije sukoba koji beogradska vlada, kao što smo vidjeli, ne bi mogla ili ne bi htjela da kontroliše.
Vuk Perišić: Situacija oko Kosova je već dovoljno zaoštrena. Na stanovit način ona i ne može biti gora. Kosovski mit je ugaoni kamen srpskog nacionalizma, to je raskršće na kojem se odlučuje da li će Srbija biti demokratska zemlja ili će tonuti u nacionalistički autizam. Srbija mora da odgovori na suštinsko pitanje - da li će se baviti teritorijama ili se okrenuti razvoju i modernizaciji. Kosovo je paradigma tog problema i, sve dok se kosovski mit bude uzgajao, Srbija neće krenuti putem stvarne demokratizacije i izgradnje društva i države po zapadnoevropskom modelu. A nije potrebno da podsećam koliko je taj mit ukorijenjen u Srbiji i koliko je - upravo zato što je toliko ukorijenjen - postao tabu. To je mentalni okov, ne samo politički, koga se konačno treba osloboditi.
Vedran Džihić: To jeste tradicija Socijalističke partije Srbije na kojoj Dačić ponovo gradi politički kapital, ali mislim da iza svega toga stoji nešto što je mnogo dublje. Dačić u ovom momentu traži recipročne mjere zato što ni on - kao ni Tadić, ni Nikolić - nemaju ama baš nikakvo rješenje za ono što je suštiniski problem Srbije, a to je duboka ekonomska i socijalna katastrofa sa preko 700 hiljada nezaposlenih i sa perspektivom da će se povećavati javni dug, uz porast inflacije i pad dinara, što praktično znači da Srbiji prijeti grčki scenarij. Tako da mislim da će se upravo zbog toga nastaviti taj rat na kosovskom frontu.
Vuk Perišić: Srpski nacionalizam je svjestan svog političkog i vojnog poraza, međutim kako nacionalisti ne razmišljaju u kategorijama ljudskog nego historijskog vijeka vjerovatno se nije ugasila ambicija da se Crna Gora vrati u okrilje Srbije, odnosno da se utopi u Srbiju, posebno ako uzmemo u obzir da u Crnoj Gori postoji snažna nacionalistička prosrpska opozicija s kojom Nikolić vjerovatno ima neke odnose.
Vedran Džihić: Crna Gora je jako interesantan slučaj. Mislim da će politika Nikolića ostati ista, ali pitanje je da li će subjekt te politike ostati isti. Činjenica je da u Crnoj Gori jedna osoba, odnosno jedna klijentelistička grupacija, uspijeva da, evo, već dvadeset godina reproducira isto - jedan kvazidemokratski sustav koji prikriva razne kriminalne i mafiozne radnje. Međutim, u posljednje vrijeme svjedoci smo širokog javnog protesta i borbe protiv te političke i demokratske patologije. U Crnoj Gori imamo pokret kao što je MANS, Vanju Ćalović i mnoštvo mladih aktivista koji svakodnevno na ulicama izražavaju protest protiv tog sustava. koji predstavlja kamuflažu demokratije. Ako u Crnoj Gori dođe do nekih promjena biće interesantno vidjeti kako će se Nikolić, odnosno Srbija, postaviti prema tome, pošto se i Srbija suočava sa sličnim nezadovoljstvom.
Vuk Perišić: Stara, iskusna, imperijalna ruska diplomatija će iskoristiti priliku ako joj se nudi. Međutim, to treba promatrati u širem, globalnom kontekstu odnosa između velesila. To je stvar njihovog dogovora, a ne toga šta želi ili ne želi Tomislav Nikolić. Mi nemamo uvid u dogovore i interese velikih igrača tako da za sada možemo samo spekulirati.
Vedran Džihić: Mislim da uticaj Rusije u regionu nije bio pretjerano velik u zadnjih nekoliko godina. Traženje, ja bih rekao simuliranje, alternative Evropskoj uniji u Rusiji ili u nekom istočnom partnerstvu, što je Nikolić radio jedno vrijeme, bilo je neozbiljna stvar, što je i sam Nikolić uvidio sudeći prema njegovim izjavama posljednjih nekoliko mjeseci. U principu, Rusija nije alternativa za srpski put ka Evropskoj uniji, tako da ja ne očekujem neke posebne promjene. Ostaće sve onako kako je bilo i do sada.
Vedran Džihić: Jeste, u tome ima neke simbolike i to je, možda, bio poklon onom dijelu biračkog tijela u Srbiji koji još uvijek vjeruje da postoji alternativa Evropskoj uniji u obliku Rusije, ali uvjeren sam da će se Nikolić sljedećih sedmica vratiti pragmatičnom odnosu prema Evropskoj uniji i najvjerovatnije uskoro planirati posjetu Njemačkoj, koja sve više postaje najrelevatnija zemlja kad je u pitanju formulisanje evropske politike prema Zapadnom Balkanu.
Vuk Perišić: To nije bila državnička poseta, jer on još uvijek nije bio inaguriran u predsjednika. To je bilo ranije dogovoreno i Nikolić je tamo išao kao predsjednik stranke, samo što je to potrošačima njegove propagande prikazano kao državnički iskorak. To što mu je Putin pružio podršku samo po sebi ništa ne znači. To je pitanje diplomatske pristojnosti i u tome ne treba tražiti neku dublju suštinu, osim što sve to skupa lijepo izgleda onima koji gaje nekakve iluzije o Rusiji kao o zaštitniku srpskog nacionalizma.
Vedran Džihić: Mislim da će situacija u regiji ostati slična onoj koju smo do sada imali. Nastaviće se propagandna magla zbog manjka stvarnih rješenja za krucijalne probleme i u Srbiji, i u regiji, ali ne vjerujem da će doći do nekih supstancijalnih promjena u odnosu Srbije prema susjedima.
Vuk Perišić: Slažem se s ovim što je rekao gospodin Džihić, samo bih dodao da je region već nestabilan. On je kronično nestabilan i to ne zato što su odnosi među državicama Zapadnog Balkana ovakvi ili onakvi, nego zato što su ta društva i te države demokratski insuficientni i što se vladajuće elite ne bave suštinskim, životnim, ekonomskim pitanjima, koja su jedino bitna za građane. To je uzrok svih problema i to je uzrok krize i nestabilnosti - prije svega unutrašnje nestabilnosti tih država, a vanjska politika je samo posljedica toga.
Omer Karabeg: Kako ocenjujete prve izjave novog predsednika Srbije, Tomislava Nikolića, koji se tiču odnosa sa susedima?
To nisu dobre izjave i one su obojene nacionalizmom, koliko god gospodin Nikolić pokušava da se prikaže kao umiveni nacionalista. Nesumnjivo će te izjave pogoršati odnose u regiji.
Vuk Perišić: To nisu dobre izjave i one su obojene nacionalizmom, koliko god gospodin Nikolić pokušava da se prikaže kao umiveni nacionalista. Nesumnjivo će te izjave pogoršati odnose u regiji. Međutim, primjećuje se, a to je jako bitno, da je regija počela funkcionirati nezavisno od politike, da su se društva u većini postjugoslavenskih država otela vladajućim elitama i da su počela spontano da funkcioniraju. Javlja se nekakva normalnost, nezavisno od poteza vladajućih elita. Primjerice, imamo uspostavu avionske veze Split - Beograd, imamo gostovanje Beogradske filharmonije u Zagrebu, jačaju trgovinski odnosi. U tom smislu možemo Nikolićeve izjave, koje su same po sebi loše, promatrati kao nešto od drugorazredne važnosti.
Vedran Džihić: Nikolićeve izjave su odraz njegovog dubokog nacionalizma, kojeg se on ne može osloboditi. Negiranje genocida u Srebrenici, davanje neumjesnog intervjua u Rusiji i intervju za Frankfurter algemajne cajtung, u kome je spominjao Vukovar kao srpski grad, su ogledalo onoga što on jeste. On, uostalom, mora tako da govori, pošto oni koji su za njega glasali to od njega i očekuju. Tačno je ovo što kaže gospodin Perišić, zaista se mogu vidjeti znaci normalnosti, ali zabrinjava što istovremeno postoji i apsolutna nenormalnost. Uspostavljanje leta između Splita i Beograda je jako važna stvar, ali proslava maturanata Vazduhoplove škole na beogradskom glavnom trgu, gdje su mladi od 18 godina uzvikivali nacionalističke parole “Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji“ i tako dalje, ukazuju na svu patologiju situacije u Srbiji. Na neki način Nikolić je sastavni dio te patologije.
Omer Karabeg: Hrvatska je do sada imala vrlo korektne odnose sa Srbijom, čemu su znatno doprineli i dobri odnosi između Tadića i Josipovića. Kakav će stav hrvatski vrh zauzeti prema Nikoliću, s obzirom na njegovu političku prošlost, a posebno na činjenicu da je tokom rata bio na frontu u Hrvatskoj?
Vuk Perišić: Koliko se dade vidjeti iz izjava hrvatskih dužnosnika, oni su zauzeli stav čekaćemo i vidjećemo. To je oprezan stav, koji je mudar jer bi bilo bi pogrešno, ne pogrešno nego tragično, da Hrvatska na Nikolićev nacionalizam odgovori svojim nacionalizmom. Onda bi se zatvorio taj strašni krug i pokrenuo bi se opet zamašnjak uzajamnog poticanja nacionalizama. Svakako da treba pozdraviti i oprez hrvatske strane, a i njezin pokušaj da ne produbljuje sukob, koji je, samom činjenicom da je na čelu susjedne države otvoreni nacionalista, sam po sebi potencijalno moguć.
Omer Karabeg: Koliko znam, Nikolić je u jednoj od svojih prvih izjava rekao da nema genetske predispozicije da mrzi Hrvatsku, ali da je potrebno da Hrvatska pokaže da je zaslužila da bude članica Evropske unije.
Vuk Perišić: Hrvatska svakako ima demokratsku insuficijetnost i teško se oslobađa nasljeđa Franje Tuđmana. Međutim, to je nešto čime treba da se bavi Hrvatska, a ne Nikolić. Svako treba da čisti u vlastitom dvorištu. Ako počne da čisti u tuđem, onda se vraćamo na onaj stravičan početak.
Mislim da će hrvatski vrh reagovati trezveno, da će sačekati da prođe nekoliko prvih sedmica Nikolićevog predsjedničkog mandata, a onda zauzeti pragmatičan stav.
Vedran Džihić: Mislim da će hrvatski vrh reagovati trezveno, da će sačekati da prođe nekoliko prvih sedmica Nikolićevog predsjedničkog mandata, a onda zauzeti pragmatičan stav. Hrvatska se nalazi u potpuno drugačijoj situaciji i ima stratešku prednost u odnosu na Srbiju, što znači da će, kao članica Evropske unije od 2013. godine, biti u stanju da iz perspektive Brisela na neki način diktira mogući tempo srpskog približavanja Uniji. U tom kontekstu mislim da će i gospodin Nikolić, a i nova vlada Srbije, morati zauzeti trezven stav prema Hrvatskoj. Ako se socijalna kriza u Srbiji produbi i ako Nikolić nastavi sa socijalnim i nacionalnim populizmom, s kojim je i dobio ove izbore, može doći do turbulencija u odnosu između dvije zemlje, ali u tom momentu će Hrvatska biti u mnogo povoljnijoj poziciji.
Omer Karabeg: Gospodine Džihiću,vi ste pomenuli Nikolićevu izjavu u kojoj on negira da je počinjen genocid u Srebrenici. Kakve mogu biti posledice tog stava, s obzirom da je skupština Srbije pre dve godine usvojila Deklaracija kojom se na indirektan način priznaje srebrenički genocid?
Takav odnos prema onome što se dogodilo u Srebrenici je politički cinizam koji znači dalje trovanje situacije u Srbiji, a zasigurno će ostaviti negativne tragove u cijeloj regiji.
Vedran Džihić: Takav odnos prema onome što se dogodilo u Srebrenici je politički cinizam koji znači dalje trovanje situacije u Srbiji, a zasigurno će ostaviti negativne tragove u cijeloj regiji. To su već pokazale prve reakcije iz Bosne i Hercegovine.
Omer Karabeg: Podsetio bih da je Brisel, koji se do sada baš nije previše trudio da demantuje Dodikovo negiranje genocida u Srebrenici, ovoga puta neobično brzo reagovao i poručio da “snažno odbacije svaki pokušaj da se ponovo piše istorija“.
Vuk Perišić: Možda je to paradigma situacije koju ćemo imati u sljedećem periodu. Nikolić će zabavljati svoje birače i pristaše neukusnim nacionalističkim ispadima koji će nailaziti na zid u Briselu i regiji, ali će u isto vrijeme morati da vodi računa da sačuva dosadasnju vanjsku politiku Srbije, jer je Srbija, kao i sve postjugoslovenske zemlje, preslaba da bi sebi mogla dozvoliti izolaciju. Mislim da će se njegova politika ubuduće kretati između te dvije krajnosti. Inače, u regiji vlada uvjerenje da iza Nkolića stoji 80 posto stanovništva Srbije, što nije tačno, jer ja na izborima bila ogromna apstinencija. Sada nacionalisti u okruženju zlorabe tu situaciju za promoviranje vlastitog nacionalizma, što je najgori mogući scenarij za regiju.
Vedran Džihić
Omer Karabeg: Zanimljivo je da je Nikolić u nedavnom intervjuu rekao da želi izvanredne odnose sa Hrvatskom i Crnom Gorom, dok Bosnu i Hercegovinu nije ni pomenuo. Da li je to omaška ili je baš tako hteo da kaže?
Vedran Džihić: Mislim da je to htio da kaže, pošto ima nerazjašnjene odnose sa Dodikom, koji je pružao podršku bivšem predsjedniku Tadiću, tako da je Bosnu i Hercegovinu namjerno izostavio. Inače, mislim da će Nikolićeva politika prema Bosni i Hercegovini biti ista kao Tadićeva. Tadić je vodio politiku duplih aršina - on se licemjerno, deklarativno zaklinjanjao u Dejtonski sporazum i suverenitet Bosne i Hercegovine, a istovremeno je rušio dejtonske fundamenate kroz podršku Miloradu Dodiku i njegovim separatističkim tendencijama. S tim što će Nikolić, po mom mišljenju, biti možda otvoreniji i manje licemjeran nego Tadić. On će otvoreno govoriti ono što je uvijek govorio - da je Republika Srpska ono za šta se srpski narod “izborio“ tokom 90-tih, što voli da čuje dio javnosti u Srbiji koji je nacionalistički nastrojen.
Lako je prepoznati da iza Nikolićevih izjava stoji san o komadanju Bosne i Hercegovine, što je bio i osnovni uzrok agresije 1992. godine.
Vuk Perišić: Izostavljanje Bosne i Hercegovine tumačim kao njegov pokušaj da sanira odnose sa Dodikom, koji je podržavao Tadića, da mu ide malo niz dlaku kako bi s njim poboljšao odnose, jer odnosi sa Dodikom imaju uticaja na unutrašnje prilike u Srbiji. Lako je prepoznati da iza Nikolićevih izjava stoji san o komadanju Bosne i Hercegovine, što je bio i osnovni uzrok agresije 1992. godine.
Omer Karabeg: Ali, zar se ne bi moglo desiti da se Nikolić okrene opozicionoj Srpskoj demokratskoj stranci, s kojom ima mnogo bolje odnose nego da Dodikom.
Vedran Džihić: Mislim da će morati da bude pragmatičan i da, kako kaže gospodin Perišić, ide niz dlaku Dodiku, koji trenutno važi za neprikosnovenog vladara Republike Srpske. Ali suštinsko je pitanje da li će nova srpska vlada, čija je pozicija važnija od Nikolićeve, a čiji će premijer najvjerovatnije biti Tadić, imati snage da zauzme konstruktivan stav prema Bosni i Hercegovini i uspostavi normalne odnose sa Sarajevom, umjesto da kao do sada vodi licemjernu politiku.
Vuk Perišić: Neće doći ni do kakvih promjena, zato što su i Tadić i Nikolić ljudi kontinuiteta. Među njima nema suštinske razlike. Jer, ni u Srbiji, a ni u regiji, ne postoji političko tržište koje bi ponudilo neke stvarne životne sadržaje. Nude se samo kolektivističke fikcije, što zatvara prostor za bilo kakav kreativni iskorak, osim onog koji je katkad iznuđen vanjskim pritiskom. Sve to je rezultat činjenice da na prostoru bivše Jugoslavije nemamo ni konzervativce, ni liberale, ni socijaldemokrate nego nekakve improvizatore koji su zarobljenici nacionalne dogme, pa se čitava razlika između njih svodi na to kakvom taktikom i kakvim ritualom će provoditi svoju politiku.
Omer Karabeg: S obzirom da Nikolić ima veoma čvrst stav prema Kosovu, da nije baš previše spreman na kompromise koje traži Evropska unija, da li bi se moglo desiti da on povuče neke poteze koji bi doveli do zaoštravanja situacije oko Kosova?
Vedran Džihić: Možda će povući neke retoričke poteze i zauzeti malo oštriji stav nego Tadić, ali mislim da neće biti nekih radikalnih koraka sličnih onima koje je najavljivao ministar unutrašnjih poslova Dačić kada je prije nekoliko dana zaprijetio da će Beograd odgovoriti recipročnim mjerama zbog onoga što se dogodilo na sjeveru Kosova. Mislim da će situacija ostati onakva kakva jeste, a to znači zamrznuti konflikt i nastavak dijaloga između Prištine i Srbije u jako otežanim uslovima. Ti otežani uslovi podrazumijevaju i činjenicu da bi Tači i njegova vlada, koji su izloženi velikoj i jakoj kritici opozicije, prije svega pokreta “Samoopredijeljenje“, mogli da preduzmu neke radikalnije korake na sjeveru Kosova, što bi onda dovelo do eskalacije sukoba koji beogradska vlada, kao što smo vidjeli, ne bi mogla ili ne bi htjela da kontroliše.
Kosovski mit je ugaoni kamen srpskog nacionalizma, to je raskršće na kojem se odlučuje da li će Srbija biti demokratska zemlja ili će tonuti u nacionalistički autizam.
Vuk Perišić: Situacija oko Kosova je već dovoljno zaoštrena. Na stanovit način ona i ne može biti gora. Kosovski mit je ugaoni kamen srpskog nacionalizma, to je raskršće na kojem se odlučuje da li će Srbija biti demokratska zemlja ili će tonuti u nacionalistički autizam. Srbija mora da odgovori na suštinsko pitanje - da li će se baviti teritorijama ili se okrenuti razvoju i modernizaciji. Kosovo je paradigma tog problema i, sve dok se kosovski mit bude uzgajao, Srbija neće krenuti putem stvarne demokratizacije i izgradnje društva i države po zapadnoevropskom modelu. A nije potrebno da podsećam koliko je taj mit ukorijenjen u Srbiji i koliko je - upravo zato što je toliko ukorijenjen - postao tabu. To je mentalni okov, ne samo politički, koga se konačno treba osloboditi.
Omer Karabeg: Ali izgleda da nosilac tog oštrog kursa prema Kosovu sve više postaje Ivica Dačić. Odavno u Srbiji, kad je reč o Kosovu, niko nije pominjao recipročne mere, što je pre neki dan uradio Dačić.
Vuk Perišić
Vuk Perišić: U tradiciji je stranke Ivice Dačića i njegovog prethodnika Miloševića da gradi politički kapital na zaoštravanju stava prema Kosovu. To je nekakav uslovni refleks, dio kontinuiteta jedne politike koja je počela 1987. na Kosovu polju, u takozvanoj Noći oporih riječi. To je ponavljanje jedne te iste formule koju u Dačićevoj stranci smatraju iznimno uspješnom, a ona na stanovit način to i jeste, jer je Kosovo omogućilo dugovječnost toj stranci i takvoj politici.Vedran Džihić: To jeste tradicija Socijalističke partije Srbije na kojoj Dačić ponovo gradi politički kapital, ali mislim da iza svega toga stoji nešto što je mnogo dublje. Dačić u ovom momentu traži recipročne mjere zato što ni on - kao ni Tadić, ni Nikolić - nemaju ama baš nikakvo rješenje za ono što je suštiniski problem Srbije, a to je duboka ekonomska i socijalna katastrofa sa preko 700 hiljada nezaposlenih i sa perspektivom da će se povećavati javni dug, uz porast inflacije i pad dinara, što praktično znači da Srbiji prijeti grčki scenarij. Tako da mislim da će se upravo zbog toga nastaviti taj rat na kosovskom frontu.
Omer Karabeg: Mislite li da će Nikolić pokušati nešto da menja u politici prema Crnoj Gori?
Vjerovatno se nije ugasila ambicija da se Crna Gora vrati u okrilje Srbije, odnosno da se utopi u Srbiju.
Vuk Perišić: Srpski nacionalizam je svjestan svog političkog i vojnog poraza, međutim kako nacionalisti ne razmišljaju u kategorijama ljudskog nego historijskog vijeka vjerovatno se nije ugasila ambicija da se Crna Gora vrati u okrilje Srbije, odnosno da se utopi u Srbiju, posebno ako uzmemo u obzir da u Crnoj Gori postoji snažna nacionalistička prosrpska opozicija s kojom Nikolić vjerovatno ima neke odnose.
Vedran Džihić: Crna Gora je jako interesantan slučaj. Mislim da će politika Nikolića ostati ista, ali pitanje je da li će subjekt te politike ostati isti. Činjenica je da u Crnoj Gori jedna osoba, odnosno jedna klijentelistička grupacija, uspijeva da, evo, već dvadeset godina reproducira isto - jedan kvazidemokratski sustav koji prikriva razne kriminalne i mafiozne radnje. Međutim, u posljednje vrijeme svjedoci smo širokog javnog protesta i borbe protiv te političke i demokratske patologije. U Crnoj Gori imamo pokret kao što je MANS, Vanju Ćalović i mnoštvo mladih aktivista koji svakodnevno na ulicama izražavaju protest protiv tog sustava. koji predstavlja kamuflažu demokratije. Ako u Crnoj Gori dođe do nekih promjena biće interesantno vidjeti kako će se Nikolić, odnosno Srbija, postaviti prema tome, pošto se i Srbija suočava sa sličnim nezadovoljstvom.
Omer Karabeg: Nikolić je mnogo bliži Moskvi nego Tadić. On je svojevremeno izjavio da bi voleo da Srbija bude ruska gubernija. Može li preko njega Putin pojačati svoj uticaj u regionu?
Vuk Perišić: Stara, iskusna, imperijalna ruska diplomatija će iskoristiti priliku ako joj se nudi. Međutim, to treba promatrati u širem, globalnom kontekstu odnosa između velesila. To je stvar njihovog dogovora, a ne toga šta želi ili ne želi Tomislav Nikolić. Mi nemamo uvid u dogovore i interese velikih igrača tako da za sada možemo samo spekulirati.
Traženje, ja bih rekao simuliranje, alternative Evropskoj uniji u Rusiji ili u nekom istočnom partnerstvu, što je Nikolić radio jedno vrijeme, bilo je neozbiljna stvar, što je i sam Nikolić uvidio sudeći prema njegovim izjavama posljednjih nekoliko mjeseci.
Vedran Džihić: Mislim da uticaj Rusije u regionu nije bio pretjerano velik u zadnjih nekoliko godina. Traženje, ja bih rekao simuliranje, alternative Evropskoj uniji u Rusiji ili u nekom istočnom partnerstvu, što je Nikolić radio jedno vrijeme, bilo je neozbiljna stvar, što je i sam Nikolić uvidio sudeći prema njegovim izjavama posljednjih nekoliko mjeseci. U principu, Rusija nije alternativa za srpski put ka Evropskoj uniji, tako da ja ne očekujem neke posebne promjene. Ostaće sve onako kako je bilo i do sada.
Omer Karabeg: Mada se sticajem okolnosti desilo da je prvi Nikolićev put u inostranstvo bio poseta Moskvi i sastanak sa Putinom.
Vedran Džihić: Jeste, u tome ima neke simbolike i to je, možda, bio poklon onom dijelu biračkog tijela u Srbiji koji još uvijek vjeruje da postoji alternativa Evropskoj uniji u obliku Rusije, ali uvjeren sam da će se Nikolić sljedećih sedmica vratiti pragmatičnom odnosu prema Evropskoj uniji i najvjerovatnije uskoro planirati posjetu Njemačkoj, koja sve više postaje najrelevatnija zemlja kad je u pitanju formulisanje evropske politike prema Zapadnom Balkanu.
Omer Karabeg: Putin je dao snažnu podršku Nikoliću. Rekao mu je da može da računa na podršku Moskve u realizaciji svoje politke.
Vuk Perišić: To nije bila državnička poseta, jer on još uvijek nije bio inaguriran u predsjednika. To je bilo ranije dogovoreno i Nikolić je tamo išao kao predsjednik stranke, samo što je to potrošačima njegove propagande prikazano kao državnički iskorak. To što mu je Putin pružio podršku samo po sebi ništa ne znači. To je pitanje diplomatske pristojnosti i u tome ne treba tražiti neku dublju suštinu, osim što sve to skupa lijepo izgleda onima koji gaje nekakve iluzije o Rusiji kao o zaštitniku srpskog nacionalizma.
Omer Karabeg: U zaključku, gospodine Džihiću, može li Srbija sa predsednikom Nikolićem postati faktor destabilizacije u regionu?
Vedran Džihić: Mislim da će situacija u regiji ostati slična onoj koju smo do sada imali. Nastaviće se propagandna magla zbog manjka stvarnih rješenja za krucijalne probleme i u Srbiji, i u regiji, ali ne vjerujem da će doći do nekih supstancijalnih promjena u odnosu Srbije prema susjedima.
Vuk Perišić: Slažem se s ovim što je rekao gospodin Džihić, samo bih dodao da je region već nestabilan. On je kronično nestabilan i to ne zato što su odnosi među državicama Zapadnog Balkana ovakvi ili onakvi, nego zato što su ta društva i te države demokratski insuficientni i što se vladajuće elite ne bave suštinskim, životnim, ekonomskim pitanjima, koja su jedino bitna za građane. To je uzrok svih problema i to je uzrok krize i nestabilnosti - prije svega unutrašnje nestabilnosti tih država, a vanjska politika je samo posljedica toga.