U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa mladi muzičari Adnan Hamidović-Frenki iz Tuzle i Đurica Štula-grof Đuraz iz Banjaluke razgovaraju o tome mogu li se smanjiti ogromne etničke podjele u Bosni i Hercegovini kako bi ta zemlja počela da živi normalno.
Bilo je riječi o tome zašto je govor mržnje postao dio svakodnevnog života, koliko obrazovni sistem doprinosi širenju međunacionalnog nepovjerenja, može li se voditi iskren dijalog o ratu i njegovim posljedicama i koliko je ljudi spremno za takav razgovor, zašto se tako teško prelazi enitetska granica, pa mladi ljudi iz Republike Srpske nikada nisu bili u Sarajevu i Tuzli, a oni iz Federacije u Banjaluci i Doboju, o zajedničkim nastupima alternativnih bendova iz Republike Srpske i Federacije, kao i tome kako Frenki i grof Đuraz svojom muzikom šire toleranciju.
Adnan Hamidović: Kako stvari stoje, nisam baš veliki optimista, iako volim da razmišljam pozitivno.
Đurica Štula: Vjerovatno ćemo prestati da se svađamo, kada ovdje dođu stranci. Jer, kad vidim kojom se brzinom naši političari zadužuju i rasprodaju resurse ove zemlje, sve ovo će uskoro pripadati njima. Tada nećemo imati vremena ni da razmišljamo, a kamo li da se svađamo. Onda će ljudi vjerovatno da shvate šta su izgubili.
Adnan Hamidović: Mislim da je glavni razlog strah koji nam odmalena usađuju u dušu. Političari žele da mi budemo podijeljeni. Kada smo počeli da sviramo i pravimo koncerte, prve kontakte smo uspostavili sa muzičarima iz Beograda, iako nam je Banjaluka mnogo bliže i dio je naše države. Tek kasnije smo išli u Banjaluku i Doboj i počeli da sarađujemo sa tamošnjim muzičarima, da se družimo. Samo kontakti, saradnja i druženje mogu razbiti predrasude i strahove.
Đurica Štula: Ja nešto nisam imao strah od nastupanja u Federaciji. U Mostaru sam svirao 1999. godine, četiri godine nakon rata, kada mnogi iz Republike Srpske nisu ni pomišljali da putuju na more preko Federacije, a kamo li da tamo idu da nešto rade. Uvijek sam mislio da su to gluposti i da svugdje ima ljudi koji su slični meni. Do sada sam svirao u većini gradova Bosne i Hercegovine, što individualno kao grof Đuraz, što sa grupom Sopot i nikada nisam imao nikakvih problema. Nama muzičarima odgovara da nam je zemlja što veća, da imamo što više publike, jer ako nemate kome da svirate, ako nema ko da kupi kartu za koncert, onda nema smisla baviti se ovim poslom. Ja hoću da što više sviram u svakom gradu, bio on u Federaciji, Republici Srpskoj, Hrvatskoj ili Srbiji
Adnan Hamidović:I ja sam obišao mnogo gradova u Bosni i Hercegovini - i u Republici Srpskoj i u Federaciji. Imao sam koncerte i u Srbiji i Hrvatskoj. Prvi koncert u nekom gradu, gdje je publika druge nacionalnosti, uvijek je neka vrsta opipavanja i upoznavanja. Drugi koncert ispada mnogo bolje. I mi i publika bolje reagujemo. Mislim da su putovanje i druženje najbolji način za razbijanje predrasuda i strahova. Kada bi škole iz Tuzle vodile đake na ekskurziju u Banjaluku ili Doboj i kada bi djeca iz Republike Srpske dolazila na ekskurziju u Tuzlu, Sarajevo ili Mostar, nakon nekoliko godina nestalo bi nepovjerenja prema pripadnicima druge nacije koje je sada dominatno kod mladih.
Đurica Štula: Dobro bi bilo da ima takvih ekskurzija. Sjećam se da smo Frenki i ja pričali o tome jednom prilikom, kada smo zajedno nastupali u Sarajevu. Tako se prave kontakti i stiču poznanstva. Kad ti mladi ljudi odrastu, lakše će se snaći u životu ako imaju poznanstva po drugim gradovima, nego ako su hermetički zatvoreni u svojoj sredini. Ali kako planirati ekskurzije, kada su u Federaciji hrvatski i bošnjački đaci razdvojeni, kada imate dvije škole pod jednim krovom. I mediji daju svoj veliki doprinos širenju nepovjerenje prema drugom i straha od drugog. Smatram da bi svako ko odgaja dijete trebao da ga drži što dalje od televizije da ne sluša idiote koji sa ekrana šire negativnu energiju.
Adnan Hamidović: Kada sam spominjao putovanja i ekskurzije, nisam mislio samo na putovanja na relaciji Federacija - Republika Srpska, nego i na odlazak u, recimo, Budimpeštu, Amsterdam, Berlin. U Berlinu, koji dobro poznajem, dešava se da u jednoj ulici žive pripadnici 20 nacija i ne znam koliko religija. Kada čovjek to vidi, pa se nakon toga vrati u ovu našu državu, mora se zapitati kako to tamo može da funkcioniše, a ovdje su tri nacije i religije u stalnoj svađi.
(VIDEO: Grof Đuraz - Bluz ratnog veterana)
http://www.youtube.com/embed/33tSvdd5M40
Adnan Hamidović: Govor mržnje je postao naš način života. Preplavio je sve medije. Mislim da ga mlađe generacije ni ne prepoznaju, za njih je to patriotizam.
Đurica Štula: Govor mržnje je brend naše svakodnevnice. Zahvaljujući njemu naši političari zarađuju ogromne novce, dok narod postaje sve siromašniji. Govor mržnje služi da se skrene pažnja sa privatizacija kojima je oštećena država, sa činjenice da se građevinisko zemljište budzašto prodaje kumovima, rodbini i finansijerima političkih stranaka. Oni koji to rade su opasni. Ako im se suprodstavite, loše ćete proći. Ljudi koji su učestovali na nedavnim protestima u Banjaluci bili su izloženi prijetnjama da će ostati bez posla, ako nastave da protestuju. Prijetili su im njihovi šefovi koji pripadaju vladajućim strankama. Kakva je to demokratija, kada možete da ostanete bez posla i bez sredstava za život zato što na miram način izražavate svoje nezadovoljstvo. To su mehanizmi kojima se služi ova parazitska vladajuća struktura. Ja ipak vjerujem da bismo se toj birokratiji mogli uspješno suprodstaviti, ne nasiljem i agresivnošću, nego građanskom neposlušnošću. Kada bi svi ljudi prestali samo jedan mjesec da plaćaju račune za vodu, struju ili telefon - to bi više uzdrmalo ovu vlast nego bilo kakve nasilne demonstracije. Jer, plaćajući račune mi punimo državne budžete iz kojih poslije na raznorazne načine novci odlaze u privatne džepove. Dokle god ovaj narod to ne shvati, neće biti promjena.
Adnan Hamidović: Volim da vjerujem i volim da kažem da imaju. Vjerujem da neko može da se “upeca“ ili da se zakači za nešto što ja kažem i da počne da razmišlja svojom glavom. Muzika može da osvijesti i natjera na razmišljanje. Meni je hip hop pomogao da izgradim samog sebe i da imam kritički stav, da propitujem stvari, da ne gutam ono što mi se servira na tanjiru nego da razmišljam svojom glavom. Zato i kažem: “Ako ne izađeš na izbore nemaš pravo da pametuješ“. Kod nas je jako puno apolitične raje koja ne glasa, pogotovo među mladima. A svi oni kukaju i žale se na sve moguće. Nedavno su kod nas bili izbori i, kad pogledate ko je izašao da glasa, ispada da je najmanji procenat mladih birača. Bojkot izbora je metak unazad. Što se manje budemo zanimali za politiku - situacija će biti sve gora i političari će imati više prostora da manipulišu ljudima.
Fanatizam je gadna bolest
Đurica Štula: Ja se nadam da dopire. Lik iz pjesme je fiktivan, ali priča je stvarna. Dosta je ljudi koji su tri-četiri godine učestovali u ratu prolazeći kroz razne kijamete da bi na kraju ostali bez igdje ičega, na margini društva i bez sredstava za život. I dok su oni bili na frontu, neki drugi, koji su obezbijedili papire da su nesposobni za rat, su se obogatili. Tako je to u Republici Srpskoj, a vjerujem da je tako i u Federaciji. Sve to narod zna i zato mi nije jasno zašto više ljudi ne izlazi na izbore i zašto rezultati nisu drukčiji. Bez obzira što je nakon nedavnih izbora u Republici Srpskoj bilo promjena u nekim opštinama, opet je sve ostalo isto. Inače, ja sam pjesmu o ratnom veteranu izvodio i na koncertima u Sarajevu. U početku sam bio malo zabrinut kada sam izgovarao stihove: “Volim svoju Republiku Srpsku, malo manje Bosnu i Hercegovinu, na duši sam pokidao lanac, gdje god da dođem zovu me Bosanac“. Nisam znao kakve će biti reakcije. Publika je prvo bila malo zbunjena, a onda je ukapirala o čemu se radi, jasna im je bila poenta pjesme.
Adnan Hamidović: Jeste. Nakon što je ta pjesma bilo dostupna na Internetu uslijedile su reakcije koje sam i očekivao. “Milanova strana“ je reagovala pozitivno, pjesma im se jako svidjela, dok je “moja“ strana negodovala. Ali ja mislim da mi moramo da razgovaramo o našoj prošlosti, nema nam druge. Moramo da saslušamo drugog, moramo sve to da sažvaćemo i da se s tim suočimo. Tek onda može doći do iskrenog dijaloga, pomirenja i normalizacije života. Kao što sam rekao na kraju pjesme - ili ćemo jedni drugima izraziti sućut ili ćemo se dvadeset godina vrtiti u krug i svađati se oko istih stvari. Da bismo razbili taj krug - potrebno je da saslušamo jedni druge.
Đurica Štula: Ja sam preslušao pjesmu “Pismo Milanu“. Meni je ta pjesma zaista odlična. Čitao sam i komentare na You Tubu. Na momente sam se pitao kako se Frenki osjeća kad čita komentare pune mržnje i uvreda nekih anonimusa, jer se takvi ljudi nikad ne potpisuju svojim imenom i prezimenom.
(VIDEO: Frenkie - Pismo Milanu)
http://www.youtube.com/embed/1fE3VOMgYpM?list=PLLaO4goE7hnucrxzEZFQX8dERwhSD7U-L
Đurica Štula: Neki ljudi mogu, a neki nikada neće moći i toga treba biti svjestan. Zaista bi trebalo organizovati ekskurzije i povesti mlade ljudi da obiđu sva mjesta u Bosni i Hercegovini gdje su se dešavala sve te strašne stvari. Kada shvate šta se desilo jednom narodu koji je imao tu nesreću da ga istorijsko-geografsko-ekonomske okolnosti na taj način zavade, onda bi sigurno drugačije gledali i na tuđe i na svoje žrtve. Postoje ljudi koji to shvataju, ali i oni koji to nikada neće moći da shvate. Njih ne interesuju iskren dijalog i priča o pomirenju. Fanatizam je gadna bolest.
Adnan Hamidović: Ne vjerujem. Volim da gledam na stvari pozitivno i optimista sam. Na Internetu do izražaja uvijek dolaze negativci. Oni koji vas podržavaju reći će vam to uživo, čestitaće vam na koncertu, a oni koji vas pljuju koristiće se Internetom koji im omogućuje da to rade anomimno. Kada bismo se mi normalni ljudi ujedinili, mogli bismo biti ozbiljan protivnik ovim negativcima.
Đurica Štula: Možda to i ne bi bilo tako teško, ali bi neko to morao osmisliti i povesti te ljude. Uostalom, bilo je političkih partija u Bosni i Hercegovini koje su imale normalnu priču, ali nisu baš najbolje prolazile na izborima. Na žalost, narod ovdje još uvijek teži nenormalnom stanju. Ali i ja, kao i moj kolega Frenki, volim da gledam stvari sa pozitivne strane, pa se nadam se da će se ljudi vremenom osvijestiti i raskinuti političke, medijske i vjerske okove koji su im nametnuti. Ta tri okova najviše drže običnog, malog Bosanca i Hercegovca u stanju porobljenog duha. Ko god nije spreman da sasluša drugu istinu, druge informacije, druge svjetonazore, ne može da napreduje ni duhovno, ni emotivno i ostaje u svojoj ljušturi misleći da je sretan. A vjerovatno će se negdje pred kraj života zapitati zašto to nije shvatio ranije.
Adnan Hamidović: Ima jako puno zajedničkih nastupa. Meni je u najljepšoj uspomeni ostao hip hop festival Unity u Srebrenici 2007. i 2008. godine. Prije toga taj festival smo organizovali u Tuzli, a onda smo odlučili da ga napravimo u Srebrenici. Prva godina je bila jako uspješna. Tu su bili Marchelo iz Beograda, naša ekipa iz Tuzle, General Woo iz Vukovara, Slum iz Prijedora, Edo i Sale iz Splita. Cijele večeri nastupali smo svi zajedno, nije se desio ni najmanji incident, stanovnici Srebrenice su zajedno bili na koncertu, družili se, uživali i meni je to jedan od najdražih nastupa u karijeri. Taj i onaj godinu dana poslije, jer smo uspjeli pokazati da je to moguće. I prije toga je bilo koncerata i kulturnih događaja u Srebrenici, ali su se odvojeno radili. Ovo je bio jedan od prvih festivala gdje smo svi bili zajedno. Te noći sam osjećao da činim neku pozitivnu stvar, da sam nešto barem na trenutak promijenio. Možda to sada zvuči patetično, ali stvarno je tako bilo.
Đurica Štula: Bilo je zajedničkih nastupa i u Mostaru, i u Sarajevu, i u Banjaluci. To je nešto normalno. Publika dolazi da sluša dobru muziku i nije joj bitno odakle je koji bend. Jedino što u medijima ima veoma malo prostora za našu muziku, tamo dominiraju turbofolk i pop.
Adnan Hamidović: Mislim da ništa nije uzalud i da ovo što radimo ima nekog efekta. Naravno, ništa ne može da se promijeni preko noći. Trebamo aktivne slušaoce, a ne samo one koji će pritisnuti play i pustiti pjesmu. Trebamo ljude koji će nas podržati, koji će doći na koncerte, trebamo medije koji će puštati našu muziku. Malo radio stanica pušta naše pjesme. Navikao sam na bojkot kada je u pitanju moja muzika, čak i na cenzuru. Na početku su nam govorili da ne puštaju naše pjesme zato što je u njima previše psovki, ali, kada smo napravili nekoliko pjesama bez psovki, ni te nisu puštali. Vidili smo da im ne smetaju toliko psovke koliko sadržaj naših pjesama. Prije Dnevnika ili u poluvremenu Lige šampiona vrte se pop limunade i turbo folk koji je totalno suprotan ovome što mi radimo. Za nas nema mjesta. Ali mi ne gubimo nadu. Ubijeđen sam da možemo nešto napraviti, samo nam treba vremena i ljudi koji će podržati ovo što radimo.
Đurica Štula: Vidim perspektivu. Da je ne vidim ne bih bio tu gdje jesam, ali objektivno gledajući, ako i u budućnosti bude toliko nepovjerenja, netrpeljivosti i mržnje, čak bi i podjela bila bolja nego da se živi u lažnom ubjeđenju da se ovo sadašnja situacija može promijeniti. Meni i kao čovjeku i kao muzičaru više odgovara da živim u državi koja ima četiri miliona stanovnika, nego u zemlji koja ima milion i po - jednostavno zato što u većoj zemlji imate više mogućnosti da nešto uradite. Veća je publika, veći je broj ljudi kojima se obraćate, a samim tim veća je i zarada nego kada živite u maloj sredini. Neću da me pogrešno shvatite. Nisam separatista što se tiče državnog uređenja Bosne i Hercegovine, međutim, ako se i u narednih deset godina ljudi i dalje budu mrzili, onda je stvarno bolje raskinuti tu lošu vezu, pa neka svako traži sreću na drugom mjestu. Ali ja sam optimista i mislim da bi se stvari mogle i trebale normalizovati.
Bilo je riječi o tome zašto je govor mržnje postao dio svakodnevnog života, koliko obrazovni sistem doprinosi širenju međunacionalnog nepovjerenja, može li se voditi iskren dijalog o ratu i njegovim posljedicama i koliko je ljudi spremno za takav razgovor, zašto se tako teško prelazi enitetska granica, pa mladi ljudi iz Republike Srpske nikada nisu bili u Sarajevu i Tuzli, a oni iz Federacije u Banjaluci i Doboju, o zajedničkim nastupima alternativnih bendova iz Republike Srpske i Federacije, kao i tome kako Frenki i grof Đuraz svojom muzikom šire toleranciju.
Omer Karabeg: Gospodine Hamidoviću, Vi ste u jednom intervujuu rekli: “Svađamo se oko istih stvari već petnaest godina”. Da li će se ta svađa nastaviti i narednih petnaest godina?
Adnan Hamidović: Kako stvari stoje, nisam baš veliki optimista, iako volim da razmišljam pozitivno.
Đurica Štula: Vjerovatno ćemo prestati da se svađamo, kada ovdje dođu stranci. Jer, kad vidim kojom se brzinom naši političari zadužuju i rasprodaju resurse ove zemlje, sve ovo će uskoro pripadati njima. Tada nećemo imati vremena ni da razmišljamo, a kamo li da se svađamo. Onda će ljudi vjerovatno da shvate šta su izgubili.
Omer Karabeg: Danas mladi ljudi iz Republike Srpske češće putuju u inostranstvo nego u Sarajevo, Tuzlu ili Mostar. Ista je stvar i sa mladim Sarajlijama i Tuzlacima koji nikada nisu bili u Banjaluci i Doboju.
Samo kontakti, saradnja i druženje mogu razbiti predrasude i strahove.
Đurica Štula: Ja nešto nisam imao strah od nastupanja u Federaciji. U Mostaru sam svirao 1999. godine, četiri godine nakon rata, kada mnogi iz Republike Srpske nisu ni pomišljali da putuju na more preko Federacije, a kamo li da tamo idu da nešto rade. Uvijek sam mislio da su to gluposti i da svugdje ima ljudi koji su slični meni. Do sada sam svirao u većini gradova Bosne i Hercegovine, što individualno kao grof Đuraz, što sa grupom Sopot i nikada nisam imao nikakvih problema. Nama muzičarima odgovara da nam je zemlja što veća, da imamo što više publike, jer ako nemate kome da svirate, ako nema ko da kupi kartu za koncert, onda nema smisla baviti se ovim poslom. Ja hoću da što više sviram u svakom gradu, bio on u Federaciji, Republici Srpskoj, Hrvatskoj ili Srbiji
Adnan Hamidović:I ja sam obišao mnogo gradova u Bosni i Hercegovini - i u Republici Srpskoj i u Federaciji. Imao sam koncerte i u Srbiji i Hrvatskoj. Prvi koncert u nekom gradu, gdje je publika druge nacionalnosti, uvijek je neka vrsta opipavanja i upoznavanja. Drugi koncert ispada mnogo bolje. I mi i publika bolje reagujemo. Mislim da su putovanje i druženje najbolji način za razbijanje predrasuda i strahova. Kada bi škole iz Tuzle vodile đake na ekskurziju u Banjaluku ili Doboj i kada bi djeca iz Republike Srpske dolazila na ekskurziju u Tuzlu, Sarajevo ili Mostar, nakon nekoliko godina nestalo bi nepovjerenja prema pripadnicima druge nacije koje je sada dominatno kod mladih.
Omer Karabeg: Ali školske vlasti neće da organizuju tako nešto. Neće upoznavanje.
Đurica Štula: Dobro bi bilo da ima takvih ekskurzija. Sjećam se da smo Frenki i ja pričali o tome jednom prilikom, kada smo zajedno nastupali u Sarajevu. Tako se prave kontakti i stiču poznanstva. Kad ti mladi ljudi odrastu, lakše će se snaći u životu ako imaju poznanstva po drugim gradovima, nego ako su hermetički zatvoreni u svojoj sredini. Ali kako planirati ekskurzije, kada su u Federaciji hrvatski i bošnjački đaci razdvojeni, kada imate dvije škole pod jednim krovom. I mediji daju svoj veliki doprinos širenju nepovjerenje prema drugom i straha od drugog. Smatram da bi svako ko odgaja dijete trebao da ga drži što dalje od televizije da ne sluša idiote koji sa ekrana šire negativnu energiju.
Adnan Hamidović: Kada sam spominjao putovanja i ekskurzije, nisam mislio samo na putovanja na relaciji Federacija - Republika Srpska, nego i na odlazak u, recimo, Budimpeštu, Amsterdam, Berlin. U Berlinu, koji dobro poznajem, dešava se da u jednoj ulici žive pripadnici 20 nacija i ne znam koliko religija. Kada čovjek to vidi, pa se nakon toga vrati u ovu našu državu, mora se zapitati kako to tamo može da funkcioniše, a ovdje su tri nacije i religije u stalnoj svađi.
(VIDEO: Grof Đuraz - Bluz ratnog veterana)
http://www.youtube.com/embed/33tSvdd5M40
Omer Karabeg: Čini se da je govor mržnje postao dio svakodnevnog života. To je politički poželjan govor. Njime se služe političari, prepuni su ga mediji.
Govor mržnje je postao naš način života. Preplavio je sve medije. Mislim da ga mlađe generacije ni ne prepoznaju, za njih je to patriotizam.
Đurica Štula: Govor mržnje je brend naše svakodnevnice. Zahvaljujući njemu naši političari zarađuju ogromne novce, dok narod postaje sve siromašniji. Govor mržnje služi da se skrene pažnja sa privatizacija kojima je oštećena država, sa činjenice da se građevinisko zemljište budzašto prodaje kumovima, rodbini i finansijerima političkih stranaka. Oni koji to rade su opasni. Ako im se suprodstavite, loše ćete proći. Ljudi koji su učestovali na nedavnim protestima u Banjaluci bili su izloženi prijetnjama da će ostati bez posla, ako nastave da protestuju. Prijetili su im njihovi šefovi koji pripadaju vladajućim strankama. Kakva je to demokratija, kada možete da ostanete bez posla i bez sredstava za život zato što na miram način izražavate svoje nezadovoljstvo. To su mehanizmi kojima se služi ova parazitska vladajuća struktura. Ja ipak vjerujem da bismo se toj birokratiji mogli uspješno suprodstaviti, ne nasiljem i agresivnošću, nego građanskom neposlušnošću. Kada bi svi ljudi prestali samo jedan mjesec da plaćaju račune za vodu, struju ili telefon - to bi više uzdrmalo ovu vlast nego bilo kakve nasilne demonstracije. Jer, plaćajući račune mi punimo državne budžete iz kojih poslije na raznorazne načine novci odlaze u privatne džepove. Dokle god ovaj narod to ne shvati, neće biti promjena.
Omer Karabeg: Gospodine Hamidoviću, vi u svojim pjesmama poručujete ljudima da moraju da se angažuju da bi promijenili sadašnju katastrofalnu situaciju u Bosni i Hercegovini i kažete da oni koji ne idu na izbore nemaju pravo da kukaju. Imaju li vaši pozivi odjeka?
Adnan Hamidović: Volim da vjerujem i volim da kažem da imaju. Vjerujem da neko može da se “upeca“ ili da se zakači za nešto što ja kažem i da počne da razmišlja svojom glavom. Muzika može da osvijesti i natjera na razmišljanje. Meni je hip hop pomogao da izgradim samog sebe i da imam kritički stav, da propitujem stvari, da ne gutam ono što mi se servira na tanjiru nego da razmišljam svojom glavom. Zato i kažem: “Ako ne izađeš na izbore nemaš pravo da pametuješ“. Kod nas je jako puno apolitične raje koja ne glasa, pogotovo među mladima. A svi oni kukaju i žale se na sve moguće. Nedavno su kod nas bili izbori i, kad pogledate ko je izašao da glasa, ispada da je najmanji procenat mladih birača. Bojkot izbora je metak unazad. Što se manje budemo zanimali za politiku - situacija će biti sve gora i političari će imati više prostora da manipulišu ljudima.
Fanatizam je gadna bolest
Omer Karabeg: Gospodine Štula, slušao sam vašu pjesmu “Bluz ratnog veterana“ o ratnom veteranu koji je ostao bez obje noge i sada traži hranu po kontejnerima dok su oni koji su za vrijeme rata švercovali naftu i cigarete sada ugledni i bogati političari. Dopire li to do publike?
I dok su oni bili na frontu, neki drugi, koji su obezbijedili papire da su nesposobni za rat, su se obogatili. Tako je to u RS, a vjerujem da je tako i u Federaciji.
Omer Karabeg: Gospodine Hamidoviću, moto vaše pjesme “Pismo Milanu“ je da se mora pružiti ruka drugoj strani. Danas je, međutim, malo onih koji su na to spremni.
Kao što sam rekao na kraju pjesme - ili ćemo jedni drugima izraziti sućut ili ćemo se dvadeset godina vrtiti u krug i svađati se oko istih stvari.
Đurica Štula: Ja sam preslušao pjesmu “Pismo Milanu“. Meni je ta pjesma zaista odlična. Čitao sam i komentare na You Tubu. Na momente sam se pitao kako se Frenki osjeća kad čita komentare pune mržnje i uvreda nekih anonimusa, jer se takvi ljudi nikad ne potpisuju svojim imenom i prezimenom.
(VIDEO: Frenkie - Pismo Milanu)
http://www.youtube.com/embed/1fE3VOMgYpM?list=PLLaO4goE7hnucrxzEZFQX8dERwhSD7U-L
Omer Karabeg: Može li se o prošlosti razgovarati otvoreno bez mržnje i uz uvažavanje argumenata onog drugog.
Đurica Štula: Neki ljudi mogu, a neki nikada neće moći i toga treba biti svjestan. Zaista bi trebalo organizovati ekskurzije i povesti mlade ljudi da obiđu sva mjesta u Bosni i Hercegovini gdje su se dešavala sve te strašne stvari. Kada shvate šta se desilo jednom narodu koji je imao tu nesreću da ga istorijsko-geografsko-ekonomske okolnosti na taj način zavade, onda bi sigurno drugačije gledali i na tuđe i na svoje žrtve. Postoje ljudi koji to shvataju, ali i oni koji to nikada neće moći da shvate. Njih ne interesuju iskren dijalog i priča o pomirenju. Fanatizam je gadna bolest.
Omer Karabeg: Čini se da je mnogo više onih koji nikad neće razgovarati nego onih koji su spremni na razgovor?
Adnan Hamidović: Ne vjerujem. Volim da gledam na stvari pozitivno i optimista sam. Na Internetu do izražaja uvijek dolaze negativci. Oni koji vas podržavaju reći će vam to uživo, čestitaće vam na koncertu, a oni koji vas pljuju koristiće se Internetom koji im omogućuje da to rade anomimno. Kada bismo se mi normalni ljudi ujedinili, mogli bismo biti ozbiljan protivnik ovim negativcima.
Omer Karabeg: Da. Trebalo bi napraviti front normalnih ljudi, ali čini mi se da je to teško.
Nadam se da će se ljudi vremenom osvijestiti i raskinuti političke, medijske i vjerske okove koji su im nametnuti. Ta tri okova najviše drže običnog, malog Bosanca i Hercegovca u stanju porobljenog duha.
Omer Karabeg: Rekli ste da ste zajedno nastupali u Sarajevu. Da li je to izuzetak ili ima još slučajeva da bendovi iz Republike Srpske i Federacije nastupaju zajedno?
Adnan Hamidović: Ima jako puno zajedničkih nastupa. Meni je u najljepšoj uspomeni ostao hip hop festival Unity u Srebrenici 2007. i 2008. godine. Prije toga taj festival smo organizovali u Tuzli, a onda smo odlučili da ga napravimo u Srebrenici. Prva godina je bila jako uspješna. Tu su bili Marchelo iz Beograda, naša ekipa iz Tuzle, General Woo iz Vukovara, Slum iz Prijedora, Edo i Sale iz Splita. Cijele večeri nastupali smo svi zajedno, nije se desio ni najmanji incident, stanovnici Srebrenice su zajedno bili na koncertu, družili se, uživali i meni je to jedan od najdražih nastupa u karijeri. Taj i onaj godinu dana poslije, jer smo uspjeli pokazati da je to moguće. I prije toga je bilo koncerata i kulturnih događaja u Srebrenici, ali su se odvojeno radili. Ovo je bio jedan od prvih festivala gdje smo svi bili zajedno. Te noći sam osjećao da činim neku pozitivnu stvar, da sam nešto barem na trenutak promijenio. Možda to sada zvuči patetično, ali stvarno je tako bilo.
Đurica Štula: Bilo je zajedničkih nastupa i u Mostaru, i u Sarajevu, i u Banjaluci. To je nešto normalno. Publika dolazi da sluša dobru muziku i nije joj bitno odakle je koji bend. Jedino što u medijima ima veoma malo prostora za našu muziku, tamo dominiraju turbofolk i pop.
Omer Karabeg: Vidim da širite pozitivnu energiju i da se trudite da svojom muzikom šaljete poruke tolerancije i saradnje, ali vidite li ikakvu perspektivu da se ta pozitivna energija nekako prelije na čitavo društvo? Vidite li perspektivu zajedničkog života u Bosni i Hercegovini ili će još dugo vladati strah i nepovjerenje?
Adnan Hamidović: Mislim da ništa nije uzalud i da ovo što radimo ima nekog efekta. Naravno, ništa ne može da se promijeni preko noći. Trebamo aktivne slušaoce, a ne samo one koji će pritisnuti play i pustiti pjesmu. Trebamo ljude koji će nas podržati, koji će doći na koncerte, trebamo medije koji će puštati našu muziku. Malo radio stanica pušta naše pjesme. Navikao sam na bojkot kada je u pitanju moja muzika, čak i na cenzuru. Na početku su nam govorili da ne puštaju naše pjesme zato što je u njima previše psovki, ali, kada smo napravili nekoliko pjesama bez psovki, ni te nisu puštali. Vidili smo da im ne smetaju toliko psovke koliko sadržaj naših pjesama. Prije Dnevnika ili u poluvremenu Lige šampiona vrte se pop limunade i turbo folk koji je totalno suprotan ovome što mi radimo. Za nas nema mjesta. Ali mi ne gubimo nadu. Ubijeđen sam da možemo nešto napraviti, samo nam treba vremena i ljudi koji će podržati ovo što radimo.
Đurica Štula: Vidim perspektivu. Da je ne vidim ne bih bio tu gdje jesam, ali objektivno gledajući, ako i u budućnosti bude toliko nepovjerenja, netrpeljivosti i mržnje, čak bi i podjela bila bolja nego da se živi u lažnom ubjeđenju da se ovo sadašnja situacija može promijeniti. Meni i kao čovjeku i kao muzičaru više odgovara da živim u državi koja ima četiri miliona stanovnika, nego u zemlji koja ima milion i po - jednostavno zato što u većoj zemlji imate više mogućnosti da nešto uradite. Veća je publika, veći je broj ljudi kojima se obraćate, a samim tim veća je i zarada nego kada živite u maloj sredini. Neću da me pogrešno shvatite. Nisam separatista što se tiče državnog uređenja Bosne i Hercegovine, međutim, ako se i u narednih deset godina ljudi i dalje budu mrzili, onda je stvarno bolje raskinuti tu lošu vezu, pa neka svako traži sreću na drugom mjestu. Ali ja sam optimista i mislim da bi se stvari mogle i trebale normalizovati.