Liliana Brabarosie i Robert Coalson (prevela Biljana Jovićević)
Moldavija će ovog mjeseca zabraniti emitovanje ruskim medijima na njenoj teritoriji, što je mjera za koju u Kišinjevu kažu da neophodna da bi se zaštitili od direktne prijetnje njihovoj nacionalnoj bezbjednosti.
Moldavija će se time pridružiti Ukrajini, Gruziji i zemljama Baltika koje takođe brane emitovanje ruskih programa. I kako se do sada pokazalo u slučaju Ukrajine, to bi mogao biti efikasan korak.
Alexander Plahotki, 42-godišnji vozač taksija iz moldavske prijestonice, koji opisuje sebe kao "pro-EU" kaže da se informiše gledajući i ruske i lokalne TV kanale. On je nezadovoljan zbog novog zakona koji će stupiti na snagu ovog mjeseca i koji će zabraniti emitovanje ruskih radio i TV programa.
"To je definitivno greška", rekao je Plahotki za Radio Slobodna Evropa (RSE).
"Greška! Niti jedna civilizovana zemlja na svijetu ne brani ruske kanale. Postoje ruski kanali u SAD, u Njemačkoj. Ovo je jednostavno provokacija iz nekih nepoznatih razloga", prokomentarisao je.
Iako je ovo čest komentar među Moldavcima kojima su glavni izvor informacija ruski državni mediji, ocjena Plahotkog nije u potpunosti tačna.
Gruzija, Ukrajina, Litvanija, Latvija i Estonija - sve su zabranile ili uvele ozbiljnu restrikciju ruskih državnih emitera na njihovim teritorijama u periodu od 2008-2014. Osim toga, ruski državni mediji su pod oštrim nadzorom ili su se suočili sa cenzurom u mnogim zapadnim državama, uključujući SAD, Njemačku, Veliku Britaniju i Francusku.
Sve više zemlja otvoreno govori o prijetnji koju predstavlja ruska taktika dezinformacija i potrebi da se bore protiv nje, naročito kako se gomilaju dokazi da je Rusija pokušala da utiče na ključna glasanja poput holandskog referenduma 2016, na kojem se glasalo o ukrajinskom sporazumu o stabilizaciji i priključivanju sa EU, referenduma o Brexitu 2016. i predsjedničkih izbora u SAD, takođe 2016.
"Ruske vlasti nijesu baš stidljive oko svojih ciljeva u kampanji dezinformacija i aktivnostima u vezi sa tim", rekao je komesar EU za sigurnost Julian King u Strazburu, 17. janaura.
"U zvaničnoj ruskoj vojnoj doktrini, kao i izjavama visokih ruskih generala, oni opisuju upotrebu lažnih podataka i propagandu za destabilizaciju kao legitimna sredstava, a i informacije kao drugi tip oružanih snaga", pojasnio je EU komesar King.
'Gerasimova doktrina'
Ruski zvaničnici rutinski negiraju miješanje u unutrašnje poslove drugih država. Ipak, 2013. načelnik Generalštaba ruske vojske Valerij Gerasimov, objavio je članak u kojem je izložio temelje takozvane "Gerasimove doktrine" koja naglašava "ulogu nevojnih sredstava u ostvarenju političkih i strateških ciljeva .... kao dodatka vojnim sredstvima skrivenog karaktera, ukljućujući sprovođenje akcija informacionog konflikta".
"Iskustvo vojnih sukoba...povrđuje da savršeno uspješna država, u roku od nekoliko mjeseci ili čak i dana, može biti transformisana u arenu oštrog oružanog sukoba, postati žrtva strane intervencije i utonuti u internet haos, humanitarnu katastrofu i građanski rat", izložio je Gerasimov svoju doktrinu.
Politički ranjiva Moldavija, sa veoma značajnom ruskom govornom manjinom, veoma je podložna za ovakve taktike. Oko 10 posto njene teritorije čini otcijepljeni region Trasdnjestrije, gdje Moskva drži svoje trupe i podržava separatističke tendencije. Oko 15 posto populacije u Moldaviji kaže da je ruski njihov prvi ili maternji jezik.
Predsjednik Moldavije Igor Dodon zalaže se za priključivanje Evroazijskoj ekonomskoj uniji koju predvodi Moskva
Proruske socijalističke i komunističke partije imaju 46 od 101 mjesta u parlamentu Moldavije. Iako vladu kontroliše veoma slaba koalicija proevropskih stranka koja se zalažu za članstvo u EU, predsjednik države je proruski socijalista Igor Dodon, koji se, pak, zalaže za priključivanje njegove zemlje Evroazijskoj ekonomskoj uniji koju predvodi Moskva. Moldavija je istovremeno najsiromašnija zemlja Evrope, pogođena razarajućom korupcijom.
Posljednjih godina, kako navodi vlada, ruski državni mediji su agresivno igrali na sve ove slabe tačke.
Ekstremno agresivna politika
Prema izvještaju iz aprila 2017, koji je uradila Nezavisna medijska asocijacija, ruski programi ne samo da konstantno predstavljaju Rusiju i predsjednika Vladimira Putina u pozitivnom svjetlu, već takođe "šalju poruku da je EU moralno degradirana i da je na ivici dezintegracije".
EU i njene članice se ismijavaju i predstavljauju kao oruđe SAD bez kapaciteta da odgovore na globalne krize.
Ruski mediji "stalno emituju propagandne poruke i konstantno manipulišu javnim mnjenjem" i u informativnim i u zabavnim programima, zaključio je ovaj izvještaj.
"Ruska Federacija ima jednu ekstremno agresivnu politiku koja se tiče medija i praktično su preuzeli kontrolu nad mozgovima ljudi, velikodušno finansirajući stotine internet portala i televizijskih operatera u moldavskom informativnom prostoru", kaže za RSE šef think-tanka IDIS Igor Munteanu.
"Mi nemamo politiku po ovom pitanju. Svađamo se puno oko toga. Imamo puno nesporazuma oko postojećih, a ne potencijlnih prijetnji. Ali ne činimo ništa", navodi Munteanu.
Podrška EU integracijama pala je sa 67 odsto u 2009, na samo 38 procenta u 2016.
Istraživanje iz aprila 2017. sugerisalo je da je 43 posto Moldavaca dobijalo vijesti i informacije, u najmanju ruku djelimično od ruskih emitera, a 54 posto građana je reklo da vjeruje tim izvorima.
U isto vrijeme, 62 posto Moldavaca navelo je da je Putin njihov omiljeni strani političar. Podrška EU integracijama pala je sa 67 odsto u 2009, na samo 38 procenta u 2016.
Nakon dvije godine debate i oštre konfrontacije između parlamenta i Dodona, koji je odbio da potpiše zakon, Moldavija je prošlog mjeseca usvojila zakon koji omogućava emitovanje samo radio i TV emiterima koji proizvode program u SAD, Kanadi i još 35 država koje su ratifikivale Evropsku konvenciju o prekograničnoj televiziji. Iako zakon ne pominje Rusiju, veoma je jasno da je meta rusko emitovanje.
Zakon ne ograničava pravo lokalnim producentima da prozvode ili distribuiraju sadržaj na ruskom jeziku.
Pitanje nacionalne sigurnosti
Ali kako je mišljenje taksiste Alexandera Pahotkija pokazalo, vlada će možda morati da učini mnogo više da informiše i ubijedi javno mnjenje u novi zakon.
Sergiu Sarbu, poslanik u liberalnoj Demokratskoj stranci i autor novog moldavskog zakona, za RSE je rekao da je ovaj zakon pitanje "nacionalne sigurnosti".
"Sada je važno da osiguramo bezbjednost našeg informativnog prostora od dezinformacija, manipulacija i lažnih vijesti, na šta vlasti nijesu bile sposobne da reaguju na odgovarajući način", pojasnio je Sarbu.
"Zbog toga smo bili prisiljeni da usvojimo striktnije, ali apsolutno neohodne restrikcije - koje na kraju možda neće biti usvojene samo u Moldaviji, već i u zemljama EU i SAD takođe", kaže ovaj moldavski zakonodavac.
"Hibridni rat iz Rusije je okrenuo novu stranicu i postaje sve agresivniji", kaže Sarbu.
"Mi smo mala zemlja i mi nemamo nikakva druga sredstva da se suprotstavimo ovoj prijetnji", dodaje.
U suprotstavljanju prijetnji jedne agresivne dezinformativne kampanje Moldavija koristi iskustvo Ukrajine, koja je zabranila rusko emitovanje iz ruskih separtističkih područja na istoku Ukrajine 2014. i preduzela i korak dalje, zabranivši ključne ruske sajtove socijalnih medija u 2016.
Ukrajinska politička analitičarka Katerina Kruk je autorka izvještaja iz decembra 2017. za think-tank Evropske vrijednosti, čiji je podnaslov: "Šta zapadne države mogu naučiti iz ukrajinskog iskustva borbe protiv ruskih dezinformacija".
Ruski mediji su igrali dominantnu ulogu u obje zemlje, kao i kroz bivši sovjetski prostor, zato što je mnogo jeftinije za lokalne emitere da reemituju ruski program nego da kreiraju sopstveni ili da ga otkuplju sa Zapada, navela je Kruk. Tokom godina, kako je rekla, ovakva otvorenost izazvala je prilično visok nivo povjerenja i bliskost sa sadržajima ruskih medija.
Naizgled radikalne mjere
Odluku Kijeva da 2014. blokira ruske emitere kritikovali su mnogi aktivisti ukrajinskog civilnog društva, te zvaničnici u zapadnim organizacijama, uključujući EU i Oragnizaciju za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) i okvalifikovali je kao kršenje slobode informisanja.
Za Ukrajince pak, raskršće je bila polovina 2014. kada su ruski mediji naširoko izvještavali o u potpunosti lažnoj priči da je ukrajinski vojnik brutalno razapeo trogodišnjeg dječaka u Slovijansku. Sa tom epizodom, ukrajinsko civilno društvo je shvatilo da se konfrontira "pričanju priče", a ne novinarstvu.
Ruslan Dejničenko, osnovač StopFake projekta u Ukrajini, podržava odluku Kijeva da zabrani emitovanje ruskog programa. Kako kaže, odluka je "vrlo ispravna" i neophodna za zaštitu građana i civilnog društva.
Još važnije, Kijev je 2016. zabranio ruske državne socijalne medije, koji su vjerovatno postali još efikasnije dezinformativno sredstvo od zvaničnih emitera.
Dejničenko kaže da su StopFake i druge ukrajinske organizacije civilnog društva obezbijedile detaljne dokaze da su ovi sajtovi korišteni za distribuciju dezinformacija koje su bile ključne u ubjeđivanju vlade da djeluje i društva da prihvati naizgled radikalne mjere.
"Pomogli smo u dokazivanju da ruski mediji nijesu samo mediji", kaže Dejničenko. "To je jedan produžetak ruske vanjske politike", precizira.
Dejničenko dodaje i da zabrana ruskih državnih medija nije "bila kraj priče" za Ukrajinu, kao i da neće biti kraj ni za Moldaviju.
Kada je Ukrajina inicijalno predložila zabranu ruskih državnih emitera i kada je Moldavija počela da razmatra iste mjere u 2015. zapadne organizacije su kritikovale ideju. Sada pak, kada su te iste grupe same postale žrtve ruskog hibridnog rata mnogo više su spremni da rade skupa za ostalima na prvoj liniji udara i posmatraju cijelu stvar kao pitanje nacionalne sigurnosti, a ne pitanje slobode govora.
Kako je David Canaday napisao u The Concordiamu, žurnalu za evropska pitanja bezbjednosti i odbrane, u izdanju iz 2016, Zapad je shvatio da na ovo mora odgovoriti kao na pitanje "izbjegavanja smrti u hiljadu rezova".
Različiti odgovori za različite zemlje
U jednoj velikoj studiji iz 2016. Centra za evropsku politiku i analize (CEPA) podcrtane su brojne taktike, strategije i dugoročni odgovori na ruske dezinformativne prijetnje. Oni su rangirani od formiranja jednog međunarodnog tijela sličnog postojećoj Venecijanskoj komisiji - koja bi pomogla zemljama da zaštite svoju nacionalnu bezbjednost a da istovremeno očuvaju građanske slobode na mrežama postojećih medija - do monitoring centara, te uspostavljanja novih ili u zemljama gdje još ne postoje "formiranja javnih emitera", kao i edukacije i novinara i konzumenata medija.
Ovaj izvještaj kaže da je cilj Moskve da "koristi radikalne promjene u medijskom prostoru i pukotine u društvu uzrokovane informativnom revolucijom da bi podrili javni prostor i uništili dobre informativne debate na kojma počiva demokratija".
Kao rezultat kaže se da "nema srebrnog metka koji može riješiti ovaj problem i odgovori neće biti isti u svakoj evropskoj zemlji. Vlade, zabrinuti građani i novinari će morati da rade skupa da bi proizveli odgovor koji niti će promovisati cenzuru niti ugroziti intelektualne slobode".
To je visoko postavljen cilj, ali analitičarka Kruk kaže da je ohrabrena time što raste globalna svijest o prirodi ovog problema.
Ona kaže da postoji uočljivo poboljšanje u nivou i efektu građanskog diskursa.
Iako su ruski državni mediji još uvijek dostupni preko satelita i na internetu, Kruk kaže da ih prati samo manji broj Ukrajinaca.
"Ljudi naprosto nijesu zainteresovani za gledanje ruske televizije više", kaže Kruk.