“Moj otac se zvao Ostoja Slijepčević. Imao je još petero braće i sestara. Mihajla, Smilju, Danicu, i dvoje blizanaca”, priča za Radio Slobodna Evropa, Olivera Knjur Slijepčević, pedesettrogodišnjakinja iz Subotice.
Članovi porodice Slijepčević će tokom Drugom svetskog rata završiti u raznim logorima. Oliverin otac će preživjeti i tek decenijama nakon rata saznat će da je i jedan od blizanaca preživio.
No, jedna slika otkrivena krajem devedesetih pokazat će da je možda i drugi preživio.
'Pazi Mihajla i Smilju'
Sa deset godina Ostoja, koji je živio u selu Turjak pod Kozarom u blizini Bosanske Gradiške, na zapadu današnje BiH, vidjet će svoju majku Stoju posljednji put. To je bilo 1942. godine, u toku Drugog svjetskog rata, kada je ona odvedena u Jasenovac. “Ostoja, pazi na Mihajla i na Smilju”, zadnje su riječi koje je Oliverin otac čuo od svoje majke.
Njegovog oca, koji je tada imao 35 godina, odveli su u logor u Njemačku.
Ostoja sa braćom i sestrama stiže u kamp Mlaku, jer u Jasenovcu u to vrijeme nije bilo mjesta. Ipak, na kratko odlaze i u Jasenovac, gdje će umrijeti njegova sestra Danica. Ona je imala 11 godina i zbog pokušaja bijega, kako priča Ostoja, bačena je u peć u tvornici cigle u Jasenovcu. Nakon toga odlaze u Sisak.
“Moja baka je bila sama, a mog tatu i njegovog brata Mihajla koji je imao pet godina i sestru Smilju od tri godine, su odvojili”, kaže Olivera, koja dalje pojašnjava da je baka bila trudna sa blizancima.
Ostoja to nije tada znao, ali ih je u logoru tokom rata obilazila Diana Budisavljević koja im je pomagala.
Diana, porijeklom iz Austrije, bila je udata za zagrebačkog doktora tokom rata je radila na spašavanju srpske pravoslavne djece iz ustaških logora o čemu je vodila dnevnik kao i kartoteku sa 12.500 imena djece koja su bila odvojena od roditelja. Tokom rata spasit će oko 7.500 djece iz logora.
Diana Budisavljević sa medicinskom sestrom Crvenog križa u Staroj Gradišci 10. jula 1942. godine
“Kada mi je tata to pričao, kad sam bila mala, nije znao da je to Diana Budisavljević. Nije znao ime, samo je govorio da je jedna medicinska sestra čiji je muž doktor Srbin iz Zagreba dolazila i pomagala, popisivala. Sve je on meni pričao, to je ono što mi sada znamo, ali tada on nije znao da se ona zvala Diana”, kaže Olivera.
No, ispostavit će se da je Diana spasila nekoliko njegovih članova porodice.
“Prvo je uzela njegovog brata Mikicu, Mihajla, koji je imao pet godina i rekla da će ga odvesti da probaju da mu pomognu pošto joj je muž doktor”, kaže Olivera. Mihajlo je bio jako bolestan i nakon nekog vremena Diana je rekla Ostoji da je preminuo.
“Onda je jedan dan došla po sestru Smilju koja je imala tri godine”, kaže Olivera. Diana je u logor došla sa, kako kaže Olivera, nekom bogatom ženom.
“To mi je tata pričao da su je umili, obukli lijepu crvenu haljinu i onda je rekla mom tati da se ne brine, da će ova žena njegovu sestru da usvoji i da će njoj biti bolje. Tako da moj tata nikada za života ništa nije čuo o toj sestri, šta je sa njom. Ona je 1942. imala tri godine.”
Odlazak na selo
U Sisku je te godine bilo osnovano “Prihvatilište za djecu izbjeglice”, u kojem Diana 4. avgusta dovodi jedan od transporta srpske djece. „Prihvatilište“ se vrlo brzo pretvara u logor za djecu u doslovnom smislu te riječi. Tokom druge polovine 1942. godine dio djece odveden je u okolna sela, dio je udomljen u sisačke obitelji, veliki broj djece je umrlo, a dio je u nekoliko transporta prebačen u Zagreb.
Ostoja je ostao sam u Sisku. Rekli su mu da mu je majka umrla kao i blizanci koje je rodila u logoru.
“Sad vidim nema ni majke, nema ni ta dva brata koja su se rodila, nema ni tog brata koji je umro u logoru, ali ne znam šta mi je sa malom Smiljom”, prisjećao se Ostoja u svjedočenju za Jasenovac Memorijal snimljenom 2011. godine.
Kako Olivera kaže, djecu koja su bila u logoru uzimale su i porodice iz okolnih sela, kako bi ih spasili.
“Iz jednog sela Strašnjik, blizu Petrinja, došli su da traže slugu, nekoga da im pomogne u selu. I jedna je porodica spasila mog tatu.”
Ostoja iz Siska odlazi na selo sa hrvatskim stanovništvom gdje će i dočekati kraj Drugog svjetskog rata.
“Cijelo selo je znalo da je on srpsko dijete, dijete Kozare, svi su ga čuvali. Ja sam odrasla sa tatinim pričama o tome”. U svjedočenju, Ostoja će se sjećati vremena provedenog u Strašnjiku.
“Nije mi bilo loše, radio sam. Radio bih i da sam kući bio”, rekao je tada Ostoja uz napomenu da je Strašnjik bolje poznavao od svog rodnog sela Turjaka.
“Trajalo je to do 45. godine. I tada mi je došao otac. Ja ga nisam poznao. Ali kad je progovorio, poznao sam ga.”
Dokumenti Olivering oca iz Drugog svjetskog rata
Ljudi kod kojih je Ostoja bio smješten pronašli su, preko Crvenog krsta, njegovog oca Dušana.
“Oni su njega onda pronašli i deda je došao po njega i vratili su se u selo Turjak. Tu je bio nekoliko godina i onda je otišao u Beograd gdje je živio do smrti 2013. godine”, kaže Olivera.
Pronalazak brata
U godinama nakon rata, Ostoja će saznati da je njegova majka u kampu rodila blizance i da je jedan preživio.
Jedan od rođaka mu 1964. godine kaže da kupi novine Arenu koje su u to vrijeme imale oglas da traže djecu koja su tokom rata odvedena u logor i odvojena od porodica. Rođak je prepoznao brata po prezimenu, Slijepčević. Ostoja je nazvao Arenu i upoznao brata dan kasnije. Zvao se Tomislav Pejić i usvojen je sa 11 mjeseci u Zagrebu. Sastali su se zajedno sa porodicom koja je usvojila Tomislava.
“I onda sam došao do vrata, kad sam se sa zadnjim članom pozdravio, okrenuo sam se, nisam više imao kud. I vidio sam jednog momka koji drži flašu vinjaka i kaže ‘zdravo buraz’. Vidio sam da mi je to brat. Te sreće, to ne može da se opiše. Jer konačno, nekog imam”, prisjećao se Ostoja u svjedočenju.
Na fotografiji: Lijevo Ostoja Slijepčević, desno Tomislav Pejić, sastanak braće u Zagrebu
Dogovorili su se da se ponovo nađu u selu za slavu njihovog rođenog oca. Svi su došli, a Tomislav je upoznao svog biološkog oca. Kako kaže Olivera, vidjeli su se i čuli poslije toga još nekoliko puta, pošto je Ostojin brat napustio tadašnju Jugoslaviju i odselio se u Kanadu.
Za njega neće čuti naredne 44 godine, sve do 2010. kada Olivera pronalazi njihove zajedničke slike iz sela na internetu.
“Ja sam pitala mog tatu da li može da mi kaže kako se zvao njegov rođeni brat. I on mi kaže da su mu ti ljudi što su ga usvojili dali ime Pejić Tomislav. I na Yutubeu sam našla video koji je moja sestra snimila na uspomenama svoga oca”, kaže Olivera. Tada su saznali da je Tomislav preminuo nekoliko godina ranije.
“Za mene je Drugi svjetski rat završio 2010. Tada sam saznao za sudbinu Tome”, rekao je Ostoja u svjedočenju. “Od tolike familije samo za grob oca znam u Turjaku.”
No, kako kaže Olivera, na osnovu jedne slike iz arhive Diane Budisavljević, ona vjeruje da je i druga beba ostala živa.
“Kad se prije par godina pojavila izložba slika u Beogradu, ja sam to slučajno vidjela. Kad sam ugledala Slijepčević. Pa ne mogu vjerovati da je 1942. neka žena u Sisku sa prezimenom Slijepčević rodila blizance. Tako da ja mogu sto posto da tvrdim da je to moja baka. Jer iz tog sela niko nije bio trudan. Tako ko zna šta je bilo i sa tim drugim stricem”, pojašnjava Olivera.
Fotografija beba Slijepčević pronađena je u arhivi Diane Budisavljević zajedno sa još pet albuma fotografija djece iz logora.
Olivera sa ocem Ostojom na Paliću 2012. godine
Kako su nam potvrdili iz Hrvatskog povjesnog muzeja, fotografija je pronađena u albumu Diane Budisavljević. Snimljena je u dječijem domu na Josipovcu u julu ili avgustu 1942. godine.
“Veliku je stvar ta žena uradila”, dodaje Olivera.
Kako kaže, rečeno im je da je druga beba umrla u logoru, ali na slici se vidi da to nije tek rođena beba.
“Možda neko i ovo pročita pa nešto zna, možda neko od strica ili tetke.”
Pored stresa, život je išao dalje
Tokom svog života Ostoja je pisao i pjesme o događajima iz Drugog svjetskog rata.
“U logoru pored logorskih vrata, ostao sam i bez Mikice brata. Držao sam ga bolesnog na krilu, prišla mi je žena u belom mantilu”, jedan je od njegovih stihova.
Olivera kaže da je odrasla sa očevim pričama o logoru.
“Bila sam i u Jasenovcu. Dok sam bila mlađa nisam to tako teško doživljavala. Ali sada kad sam i ja baka, teško mi je. Koliko je samo boli doživjela očeva majka,” kaže Olivera.
Djeca u Jasenovcu, ljeto 1942. godine
“Ali eto išao je život dalje. A ne kao naša generacija, mi samo kukamo. A oni su doživjeli velike stresove, pa su opet išli dalje.”
Veliki broj djece vraćen je nakon Drugog svjetskog rata. O tome piše i Diana Budisavljević u svom dnevniku objavljenom 2003. godine. Ona lično dobila je upite za oko 4.000 djece od roditelja koji su ih tražili.
Nakon oslobođenja, jugoslovenska tajna služba OZNA preuzima njenu kartoteku, albume sa fotografijama djece i lični automobil. Albumi su joj oduzeti 1945. godine i pronađeni su tek 1998. godine.
Radio Slobodna Evropa traga za ljudima koji su bili dio Akcije Diane Budisavljević. Ako znate nekog ko je na bilo koji način doprinosio spašavanju djece iz Jasenovca i ko bi mogao da svjedoči o ovoj jedinstvenoj humanitarnoj akciji, javite nam se na e-mail dianinadjeca@rferl.org