Dvadeset Zvorničana stradalih 1992. godine ove godine je sahranjeno pod oznakom NN jer ih nije imao tko identificirati. Dvadeset tijela spušteno je u mezarja bez da se zna njihov identitet.
Zna se tek da su njihove kosti pronađene u masovnim grobnicama Crni Vrh, Kazanbašča i Ramin Grob. Još osam tijela čiji je identitet bio poznat pronašli su smiraj.
Hazim Smajić jedan je od rijetkih koji je stajao uz mezar svoga oca, iako je u njega spustio tek nekoliko očevih kostiju.
"Pronađen je samo jedan dio lobanje, pronađen je vrat i kičmeni stub. Žalost mi je velika. Ali i radost što sam makar ovih par kostiju našao da mogu dostojanstveno ukopati i da mogu doći proučiti fatihu. Što je bilo bilo je. Sada moramo gledati na budućnost", kaže Smajić.
Prošle godine 26 tijela je također na ovo istom mezarju sahranjeno pod oznakom NN. Pedsjednik Udruženja stradalih Zvorničana Ahmet Grahić smatra da će biti sve više takvih mezarja.
"Veliki broj porodica je otišao u inostranstvo, nije im bio u blizini međunarodni tim za uzimanje uzoraka krvi za DNK. Možda su neki bili i nemarni da daju te uzorke kako bi bili identifikovani. Međutim, mi kao porodice moramo izraziti svoje nezadovoljstvo radom institucija koje su uključene u ovaj proces", navodi Grahić.
Grahić strahuje od najgoreg.
"Vjerovatno će sada sve više biti takvih porodica gdje nema ko dati krv. Ljudi umiru", dodaje.
I zaista sve je manje živih članova obitelji stradalih koji bi i mogli doći identificirati tijela.
Također, sudski vještaci u Tuzli u posljednje vrijeme često govore o činjenici da nema više kompletnih tijela. Razlog tome je što su tijela premještana po različitim grobnicama, što obiteljima stvara još veću bol.
Sead Brkić i sam se prisjeća strašne 1992. godine kada su kompletne obitelji ubijane.
"Dijete od 14 godina ovdje je izgubilo za dva dana i majku i oca i onda je i sam bio ranjen. Mi kada smo došli to su bile gole kosti ovuda, razbacane. Tako su raznošene po masovnim grobnicama", priča Brkić.
Više uradili sudovi u Srbiji nego u BiH
Danas, kada bi se proces ekshumacija i identifikacija trebao privesti kraju, samo u Srebrenici se još uvijek traga za više od 1.000 nestalih.
Međutim, pitanje otvaranja masovnih grobnica postalo je političko.
Uz to, još jedna apsurdna činjenica tišti proces traženja i identifikacija, a to je što ova zemlja ima petnaestak vještaka sudske medicine. Nitko se ne pita koji će forenzičari u budućnosti odlaziti na masovne grobnice i privesti ovaj proces kraju.
"Koliko god teško bilo, ipak te porodice koje traže svoje nestale dobiju nekakvu satisfakciju time što mogu pristojno i dostojanstveno da ukopaju posmrtne ostatke. Pristup tim porodicama mora biti poseban. Umjesto da im kažete da smo pronaši i identifikovali, morate im reću da smo pronašli samo jednu kost, dvije", kaže vještak sudske medicine dr. Izudin Kešetović.
Hakija Smajlović iz Zvornika svakodnevno kontaktira s obiteljima koje još uvijek tragaju za svojim najmilijima. Mnogi su obeshrabreni, kaže Smajlović, jer smatraju da su pravosudne insitucije na strani onih koji su činili zločine.
"Jer, više je Tužilaštvo u Beogradu uradilo nego što su naši sudovi u BiH. Proces u Beogradu je 2010. godine završen, a presude su ukopno 56 godina. Tužilaštvo BiH je procesuiralo samo tri osobe. Najviši rang je zamjenik komandira logora Sreten Lazarević koji je dobio devet godina, te njegova dva stražara Dragan Stanović – sedam godina i Slobodan Ostojić – pet godina. To je sve što se tiče Zvornika i ratnih zločina koji su ovdje počinjeni, a gdje je hiljade ljudi ubijano na najsuroviji moguči način", kaže Smajlović.
To da će sve manje biti identificiranih, te da se ni masovne grobnice više neće otvarati svjesne su i same obitelji.
Hiba Ramić iz Udruženja stradalih Bratunčana ne libi se također zbog toga upravo kritizirati pravsuđe i to ovo u BiH.
"Nezadovoljni smo svime, najviše time što se masovne grobnice ne otvaraju, ali i radom Tužilaštva BiH", navodi Hiba Ramić.
Obitelji sumnjaju da institucije namjerno ne čine ništa kako bi vrijeme učinilo svoje - obitelji sve manje tražile najmilije, a zločinci ostali nekažnjeni.
Naši sugovornici se boje da je to vrijeme već došlo i osvrću se na oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju, čiji su Bijeli orlovi baš u Zvorniku činili zločine.