Danas, ubjedljivo najprepoznatljivija građevina Sarajeva je Sebilj na Baščaršiji. Riječ sebilj je arapskog porijekla i označava “objekat na putu u kojem ima vode”. Domovina sebilja je Arabija. Njihova gradnja na ovim prostorima počela je dolaskom Osmanlija. Putopisac Evlija Čelebija spominje da je 1660. godine u Sarajevu bilo 300 sebilja.
U katastrofalnom požaru 1697. godine uništeni su svi sarajevski sebilji. Jedini preostali Sebilj na Baščaršiji u današnjem obliku je izgrađen 1913. godine i s razlogom važi za značajan spomenik arhitekture svog doba.
„Tu se čovjeku čini da može dugo živjeti, jer na hiljadu mjesta po Sarajevu teku česme iz vrela neumrlosti...“ - ovim je riječima najpoznatiji sarajevski pjesnik s kraja 16. i početka 17. vijeka Muhamed Nerkesija opisao sarajevske česme i sebilje, zahvaljujući kojima su njegovi žitelji, vjeruje, bili dugovječni.
Do danas u Sarajevu je samo voda ostala neuništiva. Oko nje se kroz stoljeća paljenja, rušenja i nove gradnje rađao život. Voda je u Sarajevu bila znak dobrodošlice.
„Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane. Ova rečenica nije na dobrom glasu jer kao znači kompromiserski i pehlivanski odnos, mada svako ko ima malo soli u glavi zna da u Sarajevu nije ni dobro ni pošteno pozdravljati samo jednu stranu. Na kraju-krajeva, persijska složenica čaršu znači upravo to – četiri strane", kaže autor Leksikona Sarajeva Valerijan Žujo.
Nekoliko metara niže od nekadašnjeg Kukavicinog, danas stoji novi sebilj. Svjedok je tradicije koja je, kako priča Faruk Gorušanović koji kraj Sebilja ima kahvanu, više od puke kurtoazije:
„Smatrajući da je davanje vode jedan od najvećih sevapa, koristi za svakog čovjeka napojiti ga vodom, kad je Turska došla napravila je gore malo više jedan četvrtasti sebilj koji je opsluživao jedan čovjek. On je imao kantu punu vode, a zahvatao je iz bunara koji se nalazio u tom sebilju. Čovjek je imao platu od općine i kada mu se neko pojavi na četiri prozora, on je davao njemu vodu – četiri strane svijeta znači sevap prema čitavom čovječanstvu", priča Gorušanović.
Austro-Ugari su, nakon što su srušili stari, po nacrtu arhitekte Aleksandra Viteka sagradili novi - drveni sa dvije česme oko kojih se kasnije isplela legenda. Vjeruje se kako su, zahvaljujući razumijevanju islama u Sarajevu, novopridošlice dvije česme na sebilju posvetile unucima poslanika Muhameda - hazreti Hasanu i Huseinu.
„Godine 1891.daju prijedlog da se radi sebilj u maorskom stilu i sa dvije česme, ta ljubav se tako pokazuje. A i Austrija, znajući priču, rekla je dvije česme su dva unuka - Hasan i Husein", pojašnjava ahitekta i restaurator Sebilja Mufid Garibija.
Putnici namjernici
„Ovdje smo već nekoliko dana. Bili smo na planinama. Ovo je prvi put da smo ovdje i baš uživamo. Ljudi su jako ljubazni.“
„Sretni smo što smo ovdje. Samo smo ovaj dio grada vidjeli i mislim da je lijepo.“
„Nismo baš mnogo toga vidjeli, ali ljudi su ovdje predivni. Divni, mili ljudi. Mi u Australiji imamo mladu kulturu, a ne stotinama godina staru kakva je vaša. Ljudi kod nas nisu tako samouvjereni. Ali ovdje ljudi su dobronakloni i gostoljubivi godinama.“
Kako se sve brže živi, strpljenja i mudrosti za gosta ili musafira ima sve manje, govori Garibija:
„Historijski je poznato da su musafiri gostovali zato što je musafir nama vjerski sveta stvar. Zbog čega ono tri dana? Ti musafira moraš u kuću primiti, tri dana ga ne smiješ pitati:’Kad ćeš ići?’ Tek treći dan. A što je to? Nije to turizam da ti uzmeš novac - nego da pokažeš kakvi smo mi kao ljudi. Danas je drugačije. U nas, nažalost, danas umjesto da se mi kako domaćini pokažemo kao ljudi koji smo nasljednici tih naših predaka, važi: uzmi pare, oderi ga, završi posao....“
Ipak, između bajkovitih priča koje se isprepliću oko današnjeg Sebilja i Sarajeva neumoljiva stoji historija.
„Pošteno govoreći, sadašnji Sebilj je jeftina kopija kamene česme uz turbe čuvenog Mimara Sinana u Carigradu. Jedno je, dakle, carigradski original, a drugo ovaj pretenciozni austrougarski drveni kiosk. Sebilj na čaršiji je praktično jučerašnja građevina i nije od posebne historijske vrijednosti. Stoji na baščaršijskom trgu jedva malko više od jednog stoljeća. Plašim se da od bedekerskih, površnih i sasvim neutemeljenih priča o Sebilju, Inat-kući i slično Sarajevo ima više štete nego koristi", kaže Valerijan Žujo.
Tako se na primjeru Sebilja, mjesta susreta i okrepe, sudaraju i dva Sarajeva. Ono koje želi i vjeruje da će opet biti centar svijeta, i drugo - slabo i ranjivo, koje da bi krenulo naprijed ne može živjeti u prošlosti i staroj slavi - iako iz nje može učiti.
U katastrofalnom požaru 1697. godine uništeni su svi sarajevski sebilji. Jedini preostali Sebilj na Baščaršiji u današnjem obliku je izgrađen 1913. godine i s razlogom važi za značajan spomenik arhitekture svog doba.
„Tu se čovjeku čini da može dugo živjeti, jer na hiljadu mjesta po Sarajevu teku česme iz vrela neumrlosti...“ - ovim je riječima najpoznatiji sarajevski pjesnik s kraja 16. i početka 17. vijeka Muhamed Nerkesija opisao sarajevske česme i sebilje, zahvaljujući kojima su njegovi žitelji, vjeruje, bili dugovječni.
Do danas u Sarajevu je samo voda ostala neuništiva. Oko nje se kroz stoljeća paljenja, rušenja i nove gradnje rađao život. Voda je u Sarajevu bila znak dobrodošlice.
„Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane. Ova rečenica nije na dobrom glasu jer kao znači kompromiserski i pehlivanski odnos, mada svako ko ima malo soli u glavi zna da u Sarajevu nije ni dobro ni pošteno pozdravljati samo jednu stranu. Na kraju-krajeva, persijska složenica čaršu znači upravo to – četiri strane", kaže autor Leksikona Sarajeva Valerijan Žujo.
Nekoliko metara niže od nekadašnjeg Kukavicinog, danas stoji novi sebilj. Svjedok je tradicije koja je, kako priča Faruk Gorušanović koji kraj Sebilja ima kahvanu, više od puke kurtoazije:
„Smatrajući da je davanje vode jedan od najvećih sevapa, koristi za svakog čovjeka napojiti ga vodom, kad je Turska došla napravila je gore malo više jedan četvrtasti sebilj koji je opsluživao jedan čovjek. On je imao kantu punu vode, a zahvatao je iz bunara koji se nalazio u tom sebilju. Čovjek je imao platu od općine i kada mu se neko pojavi na četiri prozora, on je davao njemu vodu – četiri strane svijeta znači sevap prema čitavom čovječanstvu", priča Gorušanović.
Austro-Ugari su, nakon što su srušili stari, po nacrtu arhitekte Aleksandra Viteka sagradili novi - drveni sa dvije česme oko kojih se kasnije isplela legenda. Vjeruje se kako su, zahvaljujući razumijevanju islama u Sarajevu, novopridošlice dvije česme na sebilju posvetile unucima poslanika Muhameda - hazreti Hasanu i Huseinu.
„Godine 1891.daju prijedlog da se radi sebilj u maorskom stilu i sa dvije česme, ta ljubav se tako pokazuje. A i Austrija, znajući priču, rekla je dvije česme su dva unuka - Hasan i Husein", pojašnjava ahitekta i restaurator Sebilja Mufid Garibija.
Putnici namjernici
Sebilj noću
Oko sebilja se i danas okupljaju putnici namjernici, samo se moderno zovu turisti:„Ovdje smo već nekoliko dana. Bili smo na planinama. Ovo je prvi put da smo ovdje i baš uživamo. Ljudi su jako ljubazni.“
„Sretni smo što smo ovdje. Samo smo ovaj dio grada vidjeli i mislim da je lijepo.“
„Nismo baš mnogo toga vidjeli, ali ljudi su ovdje predivni. Divni, mili ljudi. Mi u Australiji imamo mladu kulturu, a ne stotinama godina staru kakva je vaša. Ljudi kod nas nisu tako samouvjereni. Ali ovdje ljudi su dobronakloni i gostoljubivi godinama.“
Kako se sve brže živi, strpljenja i mudrosti za gosta ili musafira ima sve manje, govori Garibija:
„Historijski je poznato da su musafiri gostovali zato što je musafir nama vjerski sveta stvar. Zbog čega ono tri dana? Ti musafira moraš u kuću primiti, tri dana ga ne smiješ pitati:’Kad ćeš ići?’ Tek treći dan. A što je to? Nije to turizam da ti uzmeš novac - nego da pokažeš kakvi smo mi kao ljudi. Danas je drugačije. U nas, nažalost, danas umjesto da se mi kako domaćini pokažemo kao ljudi koji smo nasljednici tih naših predaka, važi: uzmi pare, oderi ga, završi posao....“
Ipak, između bajkovitih priča koje se isprepliću oko današnjeg Sebilja i Sarajeva neumoljiva stoji historija.
„Pošteno govoreći, sadašnji Sebilj je jeftina kopija kamene česme uz turbe čuvenog Mimara Sinana u Carigradu. Jedno je, dakle, carigradski original, a drugo ovaj pretenciozni austrougarski drveni kiosk. Sebilj na čaršiji je praktično jučerašnja građevina i nije od posebne historijske vrijednosti. Stoji na baščaršijskom trgu jedva malko više od jednog stoljeća. Plašim se da od bedekerskih, površnih i sasvim neutemeljenih priča o Sebilju, Inat-kući i slično Sarajevo ima više štete nego koristi", kaže Valerijan Žujo.
Tako se na primjeru Sebilja, mjesta susreta i okrepe, sudaraju i dva Sarajeva. Ono koje želi i vjeruje da će opet biti centar svijeta, i drugo - slabo i ranjivo, koje da bi krenulo naprijed ne može živjeti u prošlosti i staroj slavi - iako iz nje može učiti.