Naime, u drugom se slučaju uskraćivanja dospjelih, a neisplaćenih, mirovina iz ratnih godina pozivala upravo na krajinske parafondove i obrazlagala da se ne mogu mirovine istodobno primati iz dva fonda.
Riječ je oko 32.000 umirovljenika koji su za vrijeme rata živjeli na okupiranom dijelu Hrvatske i nisu krivi za prekid platnog prometa, no kad su nakon reintegracije, 1998. godine, zatražili da im se isplate neisplaćene mirovine svi su odbijeni, ističe voditeljica splitskog Centra za razvoj demokracije Semina Lončar:
«Hrvatski Zavod mirovinskog osiguranja im je dgovorio da oni nemaju pravo na isplatu neisplaćenih mirovina zbog toga što su u to vrijeme primali mirovine od parafonda SAO Krajine. Znači, sada kad treba isplatiti ljudima mirovine, koji su srpske nacionalnosti, koji su ili izbjegli na druga područja ili su se zatekli na okupiranim područjima, onda Hrvatska priznaje legalitet SAO Krajina. Ali kad smo zatrazili da se izvrši povrat umirovljeničkog duga onda hrvatski Zavod ne priznaje legalitet tog parafonda jer kaže da 'nisu bili u sustavu isplate' mirovina od strane hrvatskog Zavoda mirovinskog osiguranja. A kad im treba isplatiti neisplaćene mirovine onda su 'bili u sustavu', pa nema veze, makar i parafonda, makar i nelegalne države. Hrvatska ne može na dvostruki način rješavat taj problem.»
Centar za razvoj demokracije potencira to pitanje već 10 godina, a ovih je dana ponovo zatražio očitovanje od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje zašto ne isplaćuje mirovinski dug i srpskim povratnicima. Evo što u izjavi za Radio Slobodna Europa kaže glasnogovornik Zavoda Filip Dujmović:
«Mi nismo tu nekakav faktor koji će odlučivat nešto o tome. To je sve na razini Vlade i na razini našeg resornog ministartva. Ukoliko odluka bude da se isplaćuje obeštećenje ili bilo što drugo, bilo kojim drugim korisnicima mirovinskog primanja u Hrvatskoj, mi ćemo sigurno postupiti po tome. To je naš stav.»
No, čak i da postoji politička volja malo tko vjeruje da će srpski povratnici dobiti te novce jer, prema procjenama splitske nevladine udruge, radi se o značajnoj sumi. Semina Lončar:
«Za 32.000 umirovljenika srpske nacionalnosti i drugih građana koji su izbjegli na druga područja to bi Hrvatsku, sa zakonskim zateznim kamatama, koštalo između 1,6 milijardu i 1,8 milijardu eura!»
Milka Glumičić iz Ličkog Osika je živjela na području Krajine, ali nije nakon Oluje nikud bježala već je ostala u Hrvatskoj. No svejedno joj je uskraćeno cjelovito pravo na povrat mirovinskog duga i vraća joj se umanjeno, samo trećina:
«Pa, evo dobila sam ukupno oko 5.000 kuna, a jedna susjeda koja isto ima mirovinu kao i ja, ali je cijeli rat primala mirovinu u Hrvatskoj, ona je dobila, recimo, 12.000 kuna, više no duplo. Kud nas oštetiše!? Ono nismo dobivali (mirovine za vrijeme rata) pa sad ne možemo dobiti ni ovo, povrat mirovinskog duga. Tako, kako je. Mislila sam se žaliti, al' moj brat meni kaže 'pa, šta'š se žalit', dobro da dadu išta.»
Oni koji su izbjegli nakon Oluje ništa i ne dobivaju od povrata duga, pa su mnogi i tužili hrvatski Mirovinski fond i državu, ali bezuspješno. Neki su, kaže Semina Lončar, stigli čak i do europskog suda u Strasbourgu, ali on se proglasio nenadležnim jer se 'štetno djelo', neisplata mirovina, dogodila prije 1997., dakle prije no što je Hrvatska potpisla Međunarodnu konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa Sud u takvim slučajevima nema obveze prema njoj ni postupati:
«Znači, i domaći i međunarodni pravosudni sustav oprao je ruke od tog problema, al' to nije opravdano. To bi isto bilo kao da se neki gastarbeiter iz Njemačke preseli u neku drugu državu, recimo Australiju, i sad da mu Njemačka prestane isplaćivat mirovinu zato što više ne živi u Njemačkoj.»
Isto misli i Igor Palija iz Srpskog demokratskog foruma, no nakon svih neuspješnih institucionalnih pokušaja da se pravo na zarađenu mirovinu ostvari, malo vjeruje da će se to ikad realizirati:
«Činjenica je da je tim ljudima prije rata rješenjem priznato pravo na mirovinu. Čovjek nije kriv za prestanak tih mirovina, jer on je ostao u svom mjestu prebivališta, a nije kriv što je mjesto prebivanja bilo izvan kontrole Republike Hrvatske i jednostavno je sve to trebalo biti deponirano na njegov račun i isplatiti mu se. No, međutim, ja mislim da je to, na žalost, izgubljena stvar, iako nikad u politici ne treba reći 'nikad', teško je u politici nešto prognozirat. Znači, to se i dalje stavlja na teret Hrvatskoj i time manipulira kad je se želi 'pritisnuti' za neke druge stvari, da se pokaže kao obaveza, ali nitko ozbiljan ne očekuje da će Hrvatska isplatiti takve ogromne iznose. To je moje mišljenje,da se tu ljudi samo zavaravaju.»