Ratna dejstva su bila završena, ali je toliko mina bilo da se nije moglo proći. Nisam ja sam, nas je više stradalo. Hodajući kroz jedan šumarak, naišli smo na minska polja i tu smo stradali, prisjeća se za Radio Slobodna Evropa (RSE) Boro Radišković iz Stanara nadomak Doboja.

On je jedna od 1.758 osoba, koja je od 1992. do danas, prema podacima Centra za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini (BH MAC) stradala od ovih eksplozivnih naprava. Njih 614 nije preživjelo.

Među sretnijima je i Milomir Tadić iz Čajniča. Živi se, kaže, i nakon mina, ali se teško preživljava.

"Slabo. Ljudi su mnogo zapostavljeni. Najteže je oko posla, oko ovih stvari. U porodici niko mi ne radi. Žena mi na birou, ja na birou, oba sina su na birou i to je najveći problem", kaže Tadić.

Milomir Tadić je, kroz projekte Evropske unije, dobio poljoprivredne mašine kako bi sebi omogućio egzistencijski minimum.

EU projekti deminiranja u BiH

Evropska unija jedan je od najznačajnijih finansijera projekata deminiranja u Bosni i Hercegovini.

Šef Odjela za operacije za društveni razvoj, civilno društvo i prekograničnu saradnju Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini Gianluca Vannini kaže da, dok se, kako godine prolaze, u Bosni i Hercegovini sve manje govori o problemu mina, iako su ljudi mnogo slobodniji, to ne znači da je problem nestao.

"Mine su jedna od najvećih sigurnosnih i socijalnih prijetnji u BiH. Još je oko dva posto teritorije pod minama. Evropska unija je od 1996. godine investirala više 46 miliona eura i još pomažemo vlastima, uvodeći nove načine deminiranja koje prate najnovije tehnike koje su efikasnije", kaže Vannini.

• Može vas zanimati i ovo: Kako živi Bosna zasijana minama?

Tih dva posto zapravo je preko 1.000 kvadratnih kilometara, što je površina jednaka površini Beograda, Sarajeva i Zagreba zajedno.

Na više od 8.000 lokacija u 129 gradova širom Bosna i Hercegovine nalazi se, prema procjenama Centra za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini, još 79.000 mina. One direktno utiču na sigurnost više od 540.000 građana, što je oko 15 posto populacije u zemlji.

Pročitajte i ovo: Život među minama u BiH

Različit tretman

Stradalnici od mina višestruko su diskriminisani, tvrdi za RSE predsjednik Koordinacionog tijela za pomoć žrtvama mina u Bosni i Hercegovini Ermin Terko. Pomoć je podijeljena po entitetima i kantonima, gdje su neki u boljoj poziciji, a tu nije kraj različitom tretmanu, jer iako su stradali od posljedica rata, drugačije se tretiraju.

"U Bosni i Hercegovini su uspostavljene, evo neću reći diskriminacije, možda je to teška riječ, ali ozbiljne razlike između populacije onih osoba s invaliditetom koje su imale nesreću da njihovo stanje bude vezano za ratne prilike od onih koji su vezani za neke druge, neratne elemente. Tu su razlike ustanovljene propisima i, kao takve, proizvode nezadovoljstvo i stalne probleme", ocjenjuje Terko.

Svjesni su toga i nastradali, poput Bore Radiškovića.

"Jer smo zaboravljeni od države. I mi iz Republike Srpske koji smo stradali od mina smo zaboravljeni od našeg entiteta. Rijetko nas se ko sjeti, ako nas se sjeti. Jedino od izbora do izbora malo nas okupe da nas se sjete, pa nas opet prevare", kaže Radišković.

Loša ekonomska situacija ljude tjera, čak, i u označena područja, kako bi se, na primjer, snašli za ogrijev, ili na drugi način olakšali egzistenciju, kaže Radišković i dodaje da je uplašen, jer osim postavljenih mina, vreba i ostavljeno oružje.

"Najveća je greška što se ide u berbu gljiva, jer djeca nisu svjesna, pa ni odrasli da za onu kilu vrganja da bi zaradio pet maraka mogu da izgube nogu i život. Ja upozoravam tako koga mogu nemojte ići tako po šumama. Neko je namjerno odbacio što je donio kući, pa bacio u šumu. Nije htio da preda policiji, neće da preda nego baci pored puta", priča.

Od 1996. do 2018. godine od mina je očišćeno preko 207 kvadratnih kilometara. Poređenja radi, to je dvostruka površina Barselone.