Tek nekoliko sati prije ovog suludog atentata, širom Bosne i Hercegovine, održano je niz manifestacija usmjerenih prema zaštiti medijskih sloboda, a poslije nasilničkog upada policije u redakciju portala Klix.ba i oduzimanja opreme u cilju istrage u vezi sa inkriminacijom napravljenom prilikom izborne procedure.
Po prvi put otkako je ova zemlja samostalna, novinarska zajednica, ili barem dobar njezin dio, podigla se na noge i pokazala, barem trunku odlučnosti, da brani profesiju od nasrtaja svake vrste. Tim povodom razgovaramo sa Milkicom Milojević, predsjednicom Udruženja BH novinari.
RSE: Teroristički masakr u Parizu je bio crni dan za čitavu našu profesiju.
Milojević: Ne samo za našu profesiju, prije svega za porodice. Takav masakr za vrijeme redakcijskog sastanka, nije samo pucanj u našu profesiju i temelje naše profesije. To je pucanj u srce Evrope koja svoj rođendan, s razlogom, slavi 9. maja. Pucanj u evropske vrijednosti, u sred Grada svjetlosti i grada koji je imao snage, prije dva i po vijeka, također novinarski, karikaturistički, umjetnički i kreativno, da se okomi na tada najmoćniju ženu Evrope, svoju kraljicu. Taj grad, doživljava, dva i po vijeka kasnije, da se na takav način završi priča o karikaturama sa porukom.
Sada je najstrašnije ne nazvati stvari pravim imenom. Sada je prilika da raščistimo šta je šta. Nažalost, grozna prilika, ali ne smijemo je propustiti. Treba uvijek iznova ponavljati da to nije sukob između vjernika i nevjernika, da to nije sukob između Islama i Zapada, kako ga neki žele prikazati. Ovo je naprosto masakr, terorizam, ovo je vrhunac rata između mislećih i kreativnih s jedne strane i sirovog nasilja s druge strane.
Dobro u svemu ovome jeste što je svijet progovorio. Ne samo novinari, jer novinari, karikaturisti, mislioci i filozofi ne postoje sebe radi, nego radi svih nas, radi slobode misli, radi društva kojeg trebamo da činimo boljim. Dobro je što su građani širom svijeta ustali.
RSE: Nažalost, najbrutalniji mogući oblik pritiska na medijske slobode i nas podsjeća jer i mi svjedočimo, istina blažim, ali ipak nepodnošljivim nasrtajima na novinare i novinarstvo.
Milojević: Ne treba ništa prešutjeti. Ne treba ni najmanjem pritisku popustiti. Ponosna sam što su, makar u slučaju posljednjih napada u BiH različitih vrsta, ali napada na slobodu naše profesije, novinari ipak progovorili.
RSE: To je sve koincidiralo sa ovim čitavim nizom manifestacija, kojima su naši novinari pokušali oduprijeti se ovim siledžijama. Te su aktivnosti počele kod vas u Banjaluci?
Milojević: To je zaista jedan korak. S jedne strane da pokažemo da slobodan svijet ne počinje i ne završava u Parizu ili Londonu i da BiH ne počinje i ne završava u Sarajevu. Da pokažemo da novinarska zajednica u Banjaluci postoji i da ne šuti, i da postoji građanska zajednica, organizacije civilnog društva, koji su nas podržali. Nas je podržalo nekoliko najaktivnijih i najsavjesnijih organizacija civilnog društva, na čemu smo im beskrajno zahvalni. To je ustvari pokazalo da ljudi polako shvataju da se mi za svoje slobode i prava ne borimo radi sebe i isključivo zbog sebe, nego zbog cilja kojem služi naša profesija, a to je dobrobit građana u zemlji u kojoj živimo.
RSE: Ne znam da li je to bilo prvi put, ali ovako glasno i jasno sigurno jeste prvi put, da je organizovan jedan javni protest.
Milojević: Da se tako glasno i tako nedvosmisleno odrede novinari u Banjaluci, jeste prvi put. Ranije je bio također jedan hvale vrijedan gest u Banjaluci kada su kolegice i kolege napustile jednu press konferenciju, koja je kasnila i u čemu su nas naši poslodavci podržali, što je meni bilo jedno prijatno iznenađenje. Bez prvog koraka nema puta. Ma koliko to sve u ovom moru pritisaka zvučalo, možda nejako, za svaku pobunu i za svaki glas je prvi korak ne prećutati. Zaista nemojmo šutjeti.
RSE: Zanimljiva je i činjenica da je ovo prvi javni protest zbog policijskog ataka na redakciju iz drugog entiteta, na redakciju Klix-a. Entitetske, nacionalne međe su dosad, barem javno, bile neprikosnovene, a sad su prekoračene.
Karikatura Mana Neyestanija kao podrška Charlie Hebdo, 2015.
Milojević: Kad su vrijednosti u pitanju, tu nema međa i granica, ne postoje, postoje samo granice između sile, misli, kreacije i govora. Kao što smo se solidarisali svi zajedno i sa stradalim novinarima i karikaturistama u Parizu, ništa logičnije od toga nego da se solidarišemo sa kolegama iz drugog grada, bez obzira u kom su entitetu i u kojem su dijelu države. Ne radi se tu čak ni o državnim granicama. Jako sam ponosna i ohrabrena, kao i sve moje kolege iz udruženja, što su nam naše kolege iz novinarskih udruženja iz susjednih zemalja poslale poruke podrške.
RSE: Možda je mala euforija zbog ovih početnih koraka proizvela, barem kod mene, neutemeljena očekivanja. Zanima me kako sve to generalno gledano izgleda u Banja Luci i Republici Srpskoj? Tamo je, kao uostalom posvuda u BiH, bila naglašena podjela između novinara koji rade u takozvanim velikim kućama, javnim televizijama i u ovom drugom dijelu, koji barem djelimice pripada nezavisnom sektoru, malim privatnim izdavačima, dopisništvima i slično. Da li je postignuto puno jedinstvo u tom nivou?
Milojević: O punom jedinstvu bi bilo malo preuranjeno govoriti i, na kraju krajeva, neutemeljeno. Procesi i jesu procesi zato što traju. Međutim, nema više tabua, nama više podrazumijevajućih, niti podjela niti odrednica. Ako građani sve više razmišljaju, neograničeni sterotipima i tabuima, novinari moraju još i više, obzirom da mi radimo jedan posao koji podrazumijeva gledanje svojim očima, slušanje svojim ušima i bar donekle razmišljanje svojom glavom. Bitno je da su se stvari pomjerile sa mrtve tačke.
Neutemeljena očekivanja nisu loša stvar. Ona služe da čovjek ima san i da ne odustaje od puta kojim je i krenuo, ali ne treba nakon razočarenja, koja su moguća, odmah odustajati. Namučiti se moramo, potruditi se moramo, ali bitno je ne šutjeti i ne odustajati. Potrebno je razgovarati. Sve je bolje od prešućene riječi i mumlanja u bradu. Moramo dozvoliti da postoje drugačija mišljenja. Sve dok su to mišljenja i iskazani stavovi, to je u redu, a na nama je da se borimo da one vrijednosti, u koje vjerujemo, prevladaju i postanu dominantne.
RSE: Ti si predsjednica Udruženja BH novinara, udruženja na nivou čitave države. Vi ste pokrenuli nekoliko pitanja i uputili nekoliko zahtjeva prema odgovornima. Ima li povratnih informacija?
Milojević: Nekog odjeka ima. Zvanične reakcije, bar neke značajne, još uvijek nema, ali mi smo tek na početku. Malo nas je od ovih domaćih problema dekoncentrisao stravični masakr u Parizu, ali mi nastavljamo sa našim okupljanjima, protestima, slanjima pisama. Na kraju krajeva, imam informaciju da je Sud u Sarajevu donio odluku da je bilo nezakonitog oduzimanja opreme kolegama iz Klixa. To također može biti rezultat pozitivnog javnog pritiska da se na kraju svi pitamo da li svako radi svoj posao? Ako svako radi svoj posao, pridržava se propisa i vrijednosti, za koje se javno zalažemo, onda ne može biti katastrofalnih grešaka.
Tek očekujem reakcije i za sada je najbitnije da budemo istrajni. Naša balkanska bolest je da se u nešto zaletimo, pa onda, nakon prvog, drugog ili trećeg pokušaja odustanemo, jer nam se čini da nema napretka. Bit će, ako budemo istrajni i bit će ako budemo solidarni. Oko nekih vrijednosti nema rasprave, a to su sloboda, dostojanstveno obavljanje novinarskog posla, profesionalna i građanska solidarnost.
RSE: Znači treba doslovno shvatiti ono poruku sa nekoliko skupova – nećemo stati?
Milojević: Naravno. Najbolje je napraviti jedan happening, pa odustati. Tako se ne pravi ništa dugotrajno, vrijedno i značajno. Nadam se da se uskoro vidimo i u Sarajevu, da ću biti u prilici da doputujem u Sarajevo i da protestujemo zajedno s kolegama, vjerovatno ispred Predsjedništva. Ali, to još nije sve utanačeno. Dakle, vidimo se u Sarajevu, Banja Luci i u drugim gradovima. Nadam se da će se, makar i simbolična, okupljanja dogoditi u svim gradovima u kojima Udruženje BH novinara ima klubove novinara. To nam je plan.
Pozivam sve kolegice i kolege, aktiviste u organizacijama civilnog društva i sve građane koji smatraju da je sloboda izražavanja bitna, da nam se pridruže i budu uz nas.