Ovoga decembra, u Galeriji 42, u Cetinju, bila je postavljena izložba „Sitno“, Banjalučanina Mladena Miljanovića, likovnog umjetnika koji je posljednji predstavljao BiH na Venecijanskom bijenalu. Za RSE kaže kako je njegov projekat analizirao proces tranzicije, u kojem se naše društvo nalazi, a kultura se, u tom procesu tranzicije, nije najbolje snašla.
RSE: Sve tvoje postavke nose intrigantne nazive. Šta je to „Sitno“?
Miljanović: Radi se o tome da sam u Galeriji 42 stepena, u Cetinju, predstavio radove „Sitno“, koji su integralni dio performansa „Služim umjetnosti“, koji je 2006. i 2007. godine realizovan u prostoru bivše kasarne Vrbas. „Sitno“ su, u toku tih devet mjeseci samoizolacije, bili svakodnevni radovi u kojima sam doslovno pokušao forsirati kreativnost na dnevnom nivou, da stvaram autentične vizualne zapise, koji su neka vrsta dnevnika tokom tih devet mjeseci. Izložba je sastavljena od 274 rada, koji su forma preispitivanja drila, mogućnosti drila i totalitarnog pristupa unutar same umjetnosti i procesa kreativnosti.
RSE: „Sitno“ je vojnička izreka, kada vojnicima ostaje par dana do izlaska. Koja je pouka? Neki obračun sa prošlošću, budući da sve započinje u kasarni?
Miljanović: Jednim dijelom čitav taj koncept jeste bio vrlo jasno suočavanje sa prošlošću. Christa Wolf u svojim romanima „Petterns of childhood“ kaže da je mnogo lakše prošlost izmisliti, nego se suočiti sa stvarnom prošlošću. Čitav projekt „Služim umjetnosti“ i radovi „Sitno“, koji su bili odbrojavanje dana do kraja služenja umjetnosti, jesu vršili jednu analizu i identifikaciju prostora bivše kasarne Vrbas u Banjoj Luci, kao jednog prostora koji ima konkretnu istoriju. Promjena paradigme prostora, u smislu prelaska iz prostora kasarne i njegove funkcije danas, u kontekstu Univerziteta, jeste naznaka postratnog društva u BiH i promjene diskursa društva, sa jednog militarističkog i postratnog vojnog duha, koji je vladao u našoj državi, ka jednom novom. U ovom slučaju to je jedan obrazovni sistem. Bilo bi sjajno, kada bi sve te prostore, koji imaju i imali su militarističku namjenu, preusmjerili na neke pozitivne i progresivne djelatnosti.
Ovaj projekt je jednako tako analizirao proces tranzicije, u kojem se naše društvo nalazi, a kultura se, u tom procesu tranzicije, nije najbolje snašla. Rad to na nekoliko nivoa pokušava da analizira. Možda čak vrlo jednostavno, zato što su ti radovi bili dosta brzi, oni su čiste misli, semiotički organizovani, sa jednostavnom ikonografijom čitanja, možda čak i neopterećeni.
RSE: Ali ovo nije prvi put da prstom upireš u kasarnu, kao jednog od simbola rigidnog sistema mišljenja. Otkud ta opsjednutost vojnim objektima, kad generacijski ne pripadaš među učesnike rata?
Miljanović: Upisao sam Akademiju umjetnosti koja je tog trenutka bila u jednoj osnovnoj školi u Banjoj Luci, da bi se nakon tri godine studija čitava Akademija preselila u bivšu kasarnu. Prije upisa u Akademiju umjetnosti ja sam završio Školu rezervnih oficira i služio vojsku šest mjeseci, da bih nakon toga obučavao mlade vojnike tri mjeseca. Shvatio sam prilikom ponovnog prelaska u prostor kampusa da sam se pronašao kao umjetnik i kao čovjek, sada ponovo u tom prostoru, ali dijametralno suprotnoj funkciji. To je postratno vrijeme tokom 1999. i 2000. godine, a 2005. i 2006. sam se našao u istom tom prostoru, ali sada u poziciji umjetnika, nekoga ko u svom djelovanju polazi od pretpostavke kreacije kao slobode.
Međutim, sam sistem kulture i umjetnosti i sistem vojske su u velikoj mjeri, i slični i različiti. Različiti su u svojim krajnjim implikacijama, koje su u umjetnosti krajnje humanističke prirode. Sa druge strane postoji u kulturi jedan vrlo jasan sistem hijerarhije, pa čak i nadređenih odnosa, nadređenih i podređenih, kao i u samoj vojsci.
Umjetnost je izgubila svoju nevinost šezdesetih i sedamdesetih godina idejom moderne, odnosno zatvorenosti umjetnosti u samu sebe. Gotovo od tog trenutka umjetnost više nije na čisto humanističkim relacijama.
Tako da projekt „Služim umjetnosti“ zaista nije pristupao s jedne tačke posmatranja sistema umjetnosti, kao jednog bajnog prostora. Da ne pravimo iluziju, umjetnost je izgubila svoju nevinost šezdesetih i sedamdesetih godina idejom moderne, odnosno zatvorenosti umjetnosti u samu sebe. Gotovo od tog trenutka umjetnost više nije na čisto humanističkim relacijama. Pronašao sam, upravo u toj praksi srastanja sa tim prostorom u kontekstu postratne BiH, Banje Luke i RS-a, jedan prostor neugodnosti. Poslije rata, jedan broj umjetnika se bavio ratom, ali zapravo niko se nije bavio militarizmom. Obzirom da sam ja imao iskustvo služenja vojske, sam se odlučio, ne da se bavim implikacijama rata i šta je rat proizveo, nego da se bavim mogućnošću analize militarizma. Kako i kada on dovodi do sukoba i konflikta. Više me zanimaju uzroci, nego posljedice.
RSE: Kao da se igraš između dviju krajnosti. Na jednoj strani imamo kasarnu sa svim atribucijama totalnog reda i propisa, u kome se život odvija po principu da postoje samo zabranjene i obavezne radnje, a na drugoj strani ipak imaš umjetnički čin, kao znak moguće apsolutne slobode.
Miljanović: Postoji izreka koja kaže: Slobodan vojnik je problematičan vojnik. Kad nema šta da radi, daj mu da čisti lišće ili bilo šta da se zanima jer, ako je slobodan, onda nastaju problemi.
RSE: A slobodan umjetnik?
Miljanović: Mi pričamo o statusa slobodnog umjetnika kao da će nam status slobodnog umjetnika donijeti nešto što već nemamo kao umjetnici. Mislim da su sve kvalifikacije slobode vrlo upitne, jer pitanje je šta je za nekoga sloboda. Naša pozicija kao umjetnika nije da prihvatimo slobodu, nego je naša pozicija da širimo granice slobode. Ja sam upravo u tom kontekstu, kao što je slobodan vojnik problematičan, slobodni umjetnik je isto tako problematičan.
RSE: Ti ćeš, kao što si radio sa svojim „Vrtovima uživanja“, svojim venecijanskim projektom, i sa ovom cetinjskom izložbom na turneju. Posjećuješ neke gradove. Da li je Sarajevo u planu da vidi „Sitno“?
Miljanović: Nedavno sam sumirao izložbe koje sam radio i shvatio sam da sam u Sarajevu imao najviše samostalnih izložbi u čitavoj svojoj karijeri, brojeći sve gradove, pa čak i Banju Luku. Nakon projekta „Vrt uživanja“, realizovao sam nekoliko novih radova, ali sam sada na pragu jedne potpuno nove cjeline radova i jednog novog koncepta na kojem radim. Imam već dogovorene izložbe, iako ti radovi nisu realizovani, da ih predstavim u Budimpešti, u Muzeju savremene umjetnosti Vojvodine u Novom Sadu, u jednoj galeriji u Berlinu, Veneciji i u pregovorima sam sa jednom galeriji u New Yorku.
Sada više razmišljam o tome i intenzivno radim u studiju na tim novim radovima. Naprosto osjećam da je prošlo dovoljno vremena i dovoljna je akumulacija ideja da se napravi nešto novo. Sarajevo i Banja Luka su nekako neminovni, da se prirodnim putem, kad se radovi budu vraćali iz tih gradova. To su dobre prilike da se radovi predstave i našoj publici. Ljudi naprosto imaju potrebu, da to što se vani pokazuje, i oni konzumiraju. To je umjetnost koju kreiramo na temeljima problema našeg društva. Zato je nužno da je kao takve prezentujemo i unutar tog istog društva. Bilo bi cinično stvarati iz društva, a tom društvu ništa ne vraćati.
RSE: S tim što ja imam dojam da je mnogo lakše naći galerijski prostor u inostranstvu, nego kod nas.
Miljanović: Tu ste u pravu. Ivo Andrić kaže da je najteže preskočiti kućni prag. Oni umjetnici koji preskoče taj prag, uspiju da pronađu galerije mnogo lakše. Postoji čak i veće interesovanje za našu umjetnost van granica našeg društva, što je žalosno. Mislim da jednako tako umjetnici ne trebaju čekati da ih neko poziva, nego naprosto, zbog odgovornosti prema društvu, treba se snalaziti na razne načine i strategije, kako tu istu umjetnost učiniti vidljivom i u okvirima našeg društva, bez obzira u kakvoj se oni galeriji nalazili, u kakvoj instituciji se izlagali. Ne treba posustajati u tome, zato što našu umjetnost ne čine dobrom galerije, nego te galerije čine dobrim naši radovi.