Dvadeset godina od genocida u Srebrenici ni bh. društvo u cjelini ni region nisu spremni da se suoče sa ratnim strahotama počinjenim 1992. - 1995. godine. Dnevnopolitički ciljevi i propaganda birani su umjesto prilike za suočavanje, oprost i pomirenje. O tome govori univerzitetski professor Mile Lasić u nedavno objavljenoj knjizi "Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja" i u intervjuu za RSE.
Knjiga je, kaže navodi Lasić, pokušaj ukazivanja na njemačka iskustva ozdravljenja koja idu kroz posramljivanje počinjenog kako bi se ozdravilo, pa imalo pravo za oplakivanje sviju mrtvih, bez obzira kako su poginuli.
"Poanta je da moramo prestati sa selektivnom kulturom i početi primjenjivati kompleksna sjećanja na kompleksne situacije kako bismo razvijali sposobnost empatije za boli drugoga i kako bismo razumjeli da su u ovom ratu svi stradali, pri čemu uopće nije sporno da je ponajviše stradao bošnjački narod. U knjizi je, takođe, i ispovijest Srebreničana koji je preživio genocid. On mi je rekao bolje godinu dana pregovarati, nego jedan dan ratovati. To je poruka i ove knjige."
RSE: Profesore Lasiću 20. godina od genocida u Srebrenici suočavamo se sa negiranjem tog stravičnog zločina, šta nam to govori?
Lasić: Da smo zaglavljeni u 90-tima i da živimo kulturu političke laži i licemjerja i da nismo u stanju napraviti, ne završni nego prvi korak u kritičkoj kulturi sjećanja koja je pretpostavka za ozdravljenje bolesnih društava. Mi smo, prosto, uhvaćeni u kandže laži 90-tih i živimo samo viktimizacije jer u tom razumijevanju žrtva je nešto dobro biti i iz toga proističu benefiti, a zapravo riječ je o katastrofi.
To je viktimizacija koja priječi da sagledavamo užas u njegovoj kompleksnosti, a to znači na kritičan način kako bismo razumjeli da ne može biti da su isključivo žrtve samo jedni ili da su isključivo krivci samo drugi, te da ne možemo napraviti slijedeći korak koji bio se zvao deviktimizacija. Uhvaćeni smo u zamke što se vidi i u debatama u East Riveru gdje imamo dvije rezolucije koje se isključuju i poništavaju i vidimo debate u našoj zemlji i u susjednoj Srbiji koje ne doprinose boljem razumijevanju ili, pak, istini o 90-tima. To je ključ nesporazuma.
RSE: Kako komentarišete činjenicu da se u analizi britanske rezolucije pravi problem oko toga koliko puta je spomenut genocid, a potpuno se zanemaruje činjenica da je riječ o ubijanju hiljade ljudi, civila?
Memorijalni centar "Potočari", 2014.
Lasić: To je, zapravo, problem. Čitav niz političara iz Srbije, da im ne spominjem sad imena, demonstrirao je bešćutnost, nesposobnost empatije. Posve je svejedno da li je 35 ili 20 puta spomenut genocid, ili tri ili jedan put pomirenje. Suština je da se mora priznati da je ta politika bila pogrešna i da je kako navodi Mirsad Tokača od 97.000 pobijenih, 40.000 civilne žrtve, među kojima 81 posto tih civilnih žrtava bošnjačkoga imena i prezimena što govori o čemu je tu riječ. Dakako da ima srpskih žrtava, njih je oko 11 posto, hrvatskih sedam posto, jedan posto je ostalih, ali ovdje se radilo o koži na šiljku u prvom redu bošnjačkih civilnih žrtava i to je nešto što Srbija mora priznati, iza toga stoje njezine službene i poluslužbene postrojbe. Bez priznanja toga grijeha nema pomaka u mirenju u regiji, nema izlaska iz vrzinog kola ka zdravom društvu.
RSE: Koliko je bitno da se konačno sve što se dešavalo u i oko Srebrenice, kao i drugi zločini počinjeni proteklog rata u BiH, jednom za svagda razjasni i da se stavi tačka? Da li je to uopšte moguće u Bosni i Hercegovini?
Lasić: Mi moramo učiti od onih koji su napravili još veće sunovrate nego što smo mi, recimo od Nijemaca koji su kazali "Da, pali smo u barbarizam, idemo zdraviti. Prvo ćemo se postidjeti, posramiti, pa ćemo po tome biti osposobljeni da suosjećamo s drugima". Prvo sram, potom suze, to je suština onoga što nam je veliki Günter Grass ostavio u svome pristupu razumijevanja užasa koji se dogodio Nijemcima.
Tako bih i ja kazao, moramo se postidjeti za onoliko zla koliko ih je počinjeno u naše ime bilo to bošnjačko, srpsko ili hrvatsko - svejedno je. Dakle, mi ne trebamo od tih zločinaca praviti heroje, nego progovoriti o njima kao zločincima, distancirat se od njih kako bismo odgojili zdrave generacije. U protivnom ne radimo drugo nego pripremamo mlade naraštaje za buduće ratove.
RSE: Smatrate li da je takav pristup moguć?
Lasić: Mislim da je sada propušten trenutak, da smo prokockali 20. obljetnicu genocida u Srebrenici, ali kad bude došao i ako bude došao taj trenutak - moraće se krenuti od nule, priznati da nisu nacionalisti samo oni drugi i treći, nego da smo to i mi sami, te napraviti kritički odmak tako što ćemo govoriti o svim zločinima, ali u prvom redu o vlastitim.