Ilustracije su nastale kao organski rezultat mojih ličnih osjećaja prema svim silnim događajima koji su zadnjih tri do četiri mjeseca potresali ne samo naš prostor, nego i cijelu planetu, a kulminirali su neredima koji su se dešavali u Beogradu i Srbiji, kaže Midhat Kapetanović, sarajevski arhitekta i konceptualni umjetnik.
Vučko, simbol Olimpijskih igara u Sarajevu 1984, Zagi, Univerzijade u Zagrebu 1987. i Pobednik sa beogradskog Kalemegdana, tri su junaka serije ilustracija koji su preplavili društvene mreže, izazivajući emotivne reakcije ljudi u regionu.
RSE: Šta Vas je potaklo na ovu seriju ilustracija?
Kapetanović: Počelo je sa pandemijom, kada smo svi bili silom prilika zatvoreni u svoje kuće. Pored sve brige koju smo imali i prema bolesti i prema zatvaranju ekonomije, granica, puteva, komunikacija, stigla je i vijest da je Zagreb bio potresen serijom jako devastirajućih zemljotresa. Ja imam veliki broj prijatelja i porodicu u Zagrebu, i naravno, uz sve stvari koje se dešavaju, dodatno smo se zabrinuli za njihovu bezbjednost, za njihovu mogućnost osnovnog opstanka.
U tom vremenu, a nažalost i dan-danas, jako je teško preći granicu i fizički pomoći ljudima, nekako im pružiti ruku pomoći, bilo u financijskom smislu ili fizičkom. Međutim, taj dan, sjećam se, subota je bila kada se desio zemljotres u Zagrebu, zbilja me to potaklo da uzmem olovku. I olovka je sama počela da crta. U toj ilustraciji izabrao sam Zagija i Vučka.
Pročitajte i ovo: Muzeji i galerije nakon potresa: Štete velike, sanacija će trajati dugoTo su dvije ikone pop kulture koje već decenijama žive u srcima i mislima svih ljudi sa ovih prostora, vezane su za neke najljepše moguće stvari koje se nalaze u nama, neke olimpijske ideale.
RSE: Kazali ste nedavno da ste crteže ustvari uradili za krug prijatelja, ali čini se da su Vučko, Zagi i Pobednik imali neki drugi plan.
Kapetanović: Ta ilustracija je bila direktno namijenjena grupi mojih prijatelja i članova porodice koji su bili tamo, međutim, potpuno nepoznato meni, oni su to počeli šerovati i dijeliti po društvenim mrežama - Facebooku, Instagramu, Twitteru, i ta serija ilustracija je „eksplodirala“ među ljudima.
Ilustracija namijenjena Zagrebu
RSE: Jeste li očekivali takve reakcije na poruke koje ste ovim crtežima odaslali?
Kapetanović: Bio sam vrlo prijatno iznenađen univerzalno pozitivnim odjekom kojeg su ostavile i reakcijama ljudi koji su na zbilja human i divan način počeli cijeniti kako se Sarajlije i Bosanci, koji su manje-više u istoj situaciji kao Zagrepčani i svi Hrvati, brinu o njima i kako pokušavaju koliko god mogu da pokažu osnovnu ljudsku empatiju.
Podrška radnicima
RSE: Nakon ilustracije koja je bila vezana za zemljotres u Zagrebu, uslijedila je i serija crteža.
Kapetanović: Kako je krenula mahom korona, kako su mjere zaštite postajale sve rigoroznije, ne samo kod nas nego i u svijetu, organski mi je bilo da u tu seriju ilustracija ubacim i beogradskog Pobednika, poznatu statuu koju je Ivan Meštrović napravio, koja dan-danas stoji na Kalemegdanskoj tvrđavi, na obalama Dunava u Beogradu, kao neki simbol snage, dostojanstva i gracioznosti Beograđana i srpskog naroda.
Svi su opet jako pozitivno reagovali na njih. Naravno, u tim skicama i ilustracijama pokušavao sam da pokažem podršku esencijalnim radnicima, za ljude koji su radili u obrazovanju, za medicinske radnike, radnike sanitarne čistoće...
Sve one ljude koji su doslovno svoj život stavljali na liniju da bismo mi imali koliko-toliko komforan period u kojem smo bili prisiljeni da živimo u kući, nadajući se da će neki puno hrabriji, veći i bolji ljudi od nas održavati svu tu silnu infrastrukturu o kojoj mi, kao moderno društvo, ovisimo svakodnevno, a uzimamo je zdravo za gotovo, u zadnje vrijeme.
Kako je reagovao region?
RSE: Tri lika simboli su, kako ste rekli, nekog drugog, ljepšeg vremena. U regionu su izazvali emotivne reakcije. Šta govore te reakcije, pogotovo kada je, recimo, riječ o crtežu o Srebrenici? Da li to znači da mnogo toga još uvijek nije ispričano?
Kapetanović: Svaka osoba koja je u zadnjih nekoliko decenija živjela i preživljavala na ovim područjima ima tomove vlastitih priča da ispriča. Što se tiče ilustracije koju sam uradio za obilježavanje genocida u Srebrenici i Memorijalnog parka Potočari u Srebrenici, odlučio sam da stavim zajedno u ilustraciju Vučka, Zagija i Pobednika, kako se drže za ruke i kako pognutih glava odaju počast mrtvima koji su tu sahranjeni, iz prostog razloga zato što mislim da je jedna od najvažnijih stvari direktna komunikacija između ljudi.
Svi se oslanjamo na medije, na društvene mreže, u nekim slučajevima slijepo vjerujemo vodstvu vladajućih struktura, ali na kraju dana, ukoliko ne kontaktiramo direktno ljude koji su manje-više u istoj situaciji kao i mi sami, ne možemo znati šta se dešava oko nas.
Pročitajte i ovo: Teško do zabrane negiranja genocidaMislim da, ukoliko bilo koji stanovnik Sarajeva ili Zagreba, Beograda, Podgorice, Ljubljane ili Skoplja, Prištine, Novog Sada, Mostara, bilo kojeg drugog grada, otvori prozor i pogleda na ulicu, vidjet će vrlo, vrlo slične stvari. Kako po pitanju odnosa vlasti prema ljudima i međuljudskih odnosa, tako i po pitanju stanja ekonomije i moralnog duha koji je klonuo u zadnje vrijeme.
Ljudi su s pravom rezignirani. Svaki put počinje jednim korakom, pa makar to bio neki korak bebe. Moje mišljenje je da se svi dobronamjerni ljudi sa ovih prostora kolektivno trebaju pokloniti palim žrtvama, odati priznanje i poštovanje onima koji su izgubili ono što se nikada ne može nadomjestiti, saslušati tuđe priče, ne samo pokušati obrisati tuđu suzu, nego se zapitati šta se desilo pa da ta suza krene niz obraz. Sve dok ne prošetamo hiljadu milja u tuđim cipelama, ne možemo znati kako se ta osoba osjeća.
Naravno, i te reakcije su bile nevjerovatno pozitivne i uz dužno poštovanje svima, ja sam očekivao pozitivnu reakciju od svojih prijatelja, ljudi koji me intimno znaju i koje ja intimno znam, ali ogroman broj ljudi iz cijele regije počeo je stihijski da se javlja, sa porukama nade, porukama ljubavi.
Veliki broj ljudi je deklarisao svoje suze bez imalo stida i srama, govorili su: 'Ovo me natjeralo na plač', 'Ovo me natjeralo na suze', ali nekako s osmijehom. Drago mi je bilo vidjeti koliko ljudi ustvari ima srce koje isto kuca, koji dišu istim plućima kad su u pitanju osjećaji, pogotovo u ovo zadnje vrijeme.
Svi dobronamjerni ljudi sa ovih prostora kolektivno se trebaju pokloniti palim žrtvama: Midhat Kapetanović
RSE: Uspjeli ste zainteresovati i mlađe generacije, koje možda i ne znaju ko su bili junaci u ovim ilustracijama, međutim, pokazuju interesovanje.
Kapetanović: Što se tiče, mi kažemo u Sarajevu, male raje, vrlo je interesantna bila njihova reakcija. Mi u Sarajevu, obično kada hoćemo da kažemo da je neko star, kažemo da se ta osoba sjeća Vučka. Mnoga mala raja vidi samo one interesantne, slatke i fine crtane likove, ali mnogi od njih su, zahvaljujući modernoj informacijskoj tehnologiji, odlučili samoinicijativno da ih potraže na internetu, po Wikipediji i po nekim sajtovima koji su vezani za sport i slično.
Zagi i Vučko pokušavaju da pridignu i odbrane beogradskog Pobednika
Mnogi su se iznenadili i oduševili kada su vidjeli da postoji jedna ogromna, duga, isprepletena priča iza tih likova. Naravno, u svemu tome postoji obrazovni momenat gdje se mi nadamo da će i ta djeca, novi klinci, zajedno sa nama učiti na našim greškama i neće dopustiti da se nešto tako ponovi.
Lijepo je na kraju dana vidjeti kako je, između ostalog, i generacijski, ta serija ilustracija vrlo prihvaćena k srcu i da su svi vrlo pozitivno reagovali na njih.
O budućnosti trojice junaka
RSE: Da li će ova tri junaka nastaviti da žive i dalje, kroz nove crteže?
Kapetanović: Ta tri junaka nisu moje intelektualno vlasništvo. Naravno, oni su proizvod različitih epoha i različitih kultura, ali što se tiče moje interpretacije tih likova, ja se iskreno nadam da ću i u skorije vrijeme imati sve više razloga da ih stavljam u sve pozitivnije situacije koje će ljudima davati ne samo nadu, nego i vjeru u budućnost i vjeru jednih u druge.
Naravno, najdraže bi mi od svega bilo da ta serija ilustracija motiviše druge, pogotovo mlade umjetnike, da svojim doprinosom, nekim svojim idejama i vizuelnim interpretacijama daju ljudima do znanja da je dijalog ne samo moguć nego i obavezan, da je razmjena kultura nešto što mi moramo uzimati sebi za najpreču obavezu, najveći prioritet.
Bitno je da, ne samo kratkoročno nego i dugoročno, takav način razmišljanja zaživi u ljudima i onda nam omogući da konačno u ovom nekom poslijeratnom vremenu koje, nažalost, još uvijek traje, počnemo graditi nešto konkretno, održivi razvoj, kada je u pitanju odnos ljudi na ovim prostorima.
RSE: Osim ovih ilustracija, koje su još forme Vašeg izražavanja?
Kapetanović: Ja sam po struci arhitekta. Dugi niz godina bavim se ilustracijama, konceptualnim artom, produkcijskim dizajnom za medije, za televiziju, za pozorište, za filmove, za gejming. U tom poslu ima jako, jako puno stvari koje ovise o ilustraciji.
Na ovim prostorima ima dosta ljudi koji su moje kolege, mnogi od njih su seniori, veterani, doajeni tog posla, mnogi od njih su karikaturisti, ilustratori, crtači, dizajneri. Također, ima veliki broj mladih ljudi koji pokušavaju sami sebe da nađu u tom nekom svijetu, ne samo radi potencijalne financijske dobiti i profesionalizma, nego i umjetničkog izražaja i radi komunikacije između sebe i naravno sa publikom.
Što se tiče same ilustracije, ona može biti raznovrsna, od osnovnih skica u džepne skicne blokove, preko digitalnih ilustracija. Iza svega toga najvažnija je priča. Najbitnije je komunicirati, ne samo svoje osjećaje, nego „postaviti ogledalo“ prema svijetu, tako da ljudi mogu vidjeti sami sebe u iskrivljenoj slici koju im nudi umjetnik. Ilustrator to radi na jedan način, pisci to rade na drugi, muzičari na treći, glumci...
Vrlo je važno u trenutku gdje živimo doslovno od dana do dana i svakim danom, prateći medije, sve više gubimo nadu u neko društvo, da držimo sami sebe što više možemo u pozitivi, da jedni drugima pružamo utjehu, razumijevanje i one najosnovnije duševne stvari, koje su nam potrebne kao hrana.