Naša sugovornica, vršnjakinja programa Balkanskog servis RSE, iz Hrvatske je studentica novinarstva i novinarka Melita Vrsaljko. Najviše je smetaju predrasude i to što joj hrvatsko društvo ne nudi ništa osim beskrajnih rasprava o ustašama i partizanima. Međutim, definitivno ne misli odlaziti iz Hrvatske, jer je – kaže – voli ovako osakaćenu i punu nepravilnosti.
Melita Vrsaljko, studentica četvrte godine novinarstva u Zagrebu, novinarka portala Forum.tm. Otac je prometnik na željeznici, majka činovnica u Šibensko-kninskoj županiji. Djetinjstvo je provela u Bibinjama pa u Benkovcu. Roditelji žive u Nadinu nedaleko Zadra, gdje smo i nju ulovili, jer je tamo pobjegla učiti za ispite. Najranije njeno sjećanje je iz Bibinja, i to - kada je bila neposlušna.
"Kuća u kojoj smo živjeli je bila udaljena svega dvadeset metara od mora. Uglavnom smo se kupali, kad nas je mama sa terase pozvala na ručak mi je nismo poslušali pa se na nas ljutila. U biti nije neko sjećanje, ali je jedino iz Bibinja i tu sliku jedinu čuvam u glavi od zaborava zato što smo se iste godine preselili u Benkovac."
O čemu je maštala kao djevojčica? "Lagano pitanje", odgovara Melita.
Mala Melita Vrsaljko
"Kad sam bila mala maštala sam o tome da živim na najvećoj i najzelenijoj livadi na Balkanu i da živim sa malenim, bijelim ponijima i sa svim neželjenim i napuštenim psićima. U tim svojim maštanjima smo svaki dan šetali do velikog jezera usred šume a ljudi ne bi bilo na vidiku. Riječ je o jednoj ozbiljnoj maštariji od koje ne odustajem ni dan danas."
Kada uspoređuje djetinstvo i sadašnjost, Melita kaže kako joj je djetinjstvo bilo neopterećeno, dok sada svi od nje nešto traže a – što je još gore – i ona sama pred sebe postavlja neke zahtjeve.
"Djetinstvo, bar moje, je bilo neopterećeno. Danas je sve to nekako drugačije. Svi nešto očekuju, traže od tebe, a što je još bitnije uvijek nešto tražiš i očekuješ od sebe. Prije su te naprijed gurali drugi, obitelj, a danas si sam zadužen za to."
U djetinjstvu je to bilo – ići u školu, vratiti se kući, napisati zadaću, ići se igrati, a sada sa 22 godine – fakultet, režije, samostalan život, napuniti frižider bar s onih 5 osnovnih namirnica…
"Dobra je stvar što sam još u tim godinama kad se podrazumijeva da ti roditelji pomažu u finansijskom smislu, ali kad pomislim da ću za godinu i pol imati diplomu u džepu uhvati me blaga nervoza. Bilo bi dobro uvijek imati 22 godine. Ili možda 15."
Kod nje same najviše je frustrira lijenost. A kod drugih?
"Frustriraju me osobe koje su spremne suditi i mrziti druge ljude na temelju nacije, vjere, boje kože i tako dalje. Sve ostalo se da lako riješiti."
Studij novinarstva odabrala je jer, nakon što u roku obavi sve studijske obaveze, još uvijek ima vremena za prave stvari koje se – tvrdi Melita – odvijaju izvan akademske priče – putovanja, honorarni posao, knjige koje ne moraju nužno imati veze s fakultetom.
Melita Vrsaljko
"Sve se tako posložilo da je ispalo da iako sam fakultet izabrala po kriteriju lakoće kojom se prolazi stvarno se želim baviti novinarstvom jer sam se oduvijek htjela baviti nekim oblikom pisanja. Oduvijek pišem, a objavljujem zato što smatram da imam nešto za reći."
Melita ciljeve u životu postavlja na način da budu maleni i ostvarivi, da ne dođe do razočaranja.
"Kratkoročni ciljevi bi bili da položim nadolazeće ispite, pa poslije toga otputovati negdje, nagraditi se, počastiti se, pa napisati planirane tekstove, krenuti sa sviranjem gitare. Dugoročni su da završim faks i da nađem neki posao na puno radno vrijeme, ali kada bi izdvojila neki općeniti cilj koji želim postići to bi onda bila sreća i smislenost. Ti ciljevi su, zapravo, neovisni o svim ovim stvarima koje sam prije navela zato što se mogu ostvariti na bezbroj načina a ne samo na način na koji mislimo da je najbolji za nas."
Melita kaže kako joj hrvatsko društvo nudi samo beskrajne rasprave o ustašama, partizanima, Domovinskom ratu i tome čiji je otac Hrvat i katolik, a čiji nije.
Melita Vrsaljko
"A uz sve to se, nažalost, ne obraća dovoljno pažnje na stvarne probleme kojih zasigurno ne manjka. U takvoj atmosferi ja bih rekla da je umijeće gledati prema naprijed dok se društvo konstantno vraća u vrijeme koje je prošlo a u kojem, gle čuda, netko ko ima 22 godine se nije ni rodio. U tom smislu je teško ovdje ostati normalan, ali isto tako smatram da tako jalova sredina na neki način može biti poticajna za one koji žele nešto napraviti. Ono što ja mogu ponuditi ovom društvu jeste da radim svoj posao najbolje što mogu."
Možda je nakon ovog odgovora pitanje suvišno, ali - planira li otići iz Hrvatske?
"Definitivno ostajem u ovoj državi zato što je volim ovakvu osakaćenu i punu napravilnosti. To vam dođe kao sindrom da žene znaju padati na loše i problematične muškarce pa onda imaju neku potrebu ih ispraviti i popraviti. To je moj slučaj samo što je taj odnos vrijedi za državu. Isto tako smatram da se nigdje drugo ne mogu baviti ovim poslom tako dobro nego u Hrvatskoj zato što, pretpostavljam, ne mogu dobro pisati na nekom drugom jeziku nego na maternjem. Isto tako ne postoji neko drugo društvo ili država čiju povijest, muke i situacije poznajem tako dobro nego svoju."