Ni najpredaniji hroničari političkih zbivanja u BiH ne mogu se sjetiti kada je izborna kampanja počela ovako rano i kada su lovci na biračke duše ovako poranili. U normalnim sredinama valja očekivati kako će mediji, u skladu sa vlastitim obavezama i odgovornostima, pokušati da spuste loptu i da usmjere procese u skladu sa kalendarom i standardnim procedurama, prije svega u smjeru dostignuća demokratskih društava. Ovdje je na žalost sve mimo svijeta, a umjesto da budu svojevrsni korektori, mediji su postali istinski promotori negativnih i necivilizacijskih procesa.
O tome razgovaram sa kolegom Rankom Mavrakom, dopisnikom HINA-e i novinarom od velikog iskustva i profesionalnog integriteta.
Mavrak: Kampanja je uvijek. Zanimljivo je, a izbore u BiH pratim od onih „prvih demokratskih“, prijeratnih, da nikada doista kampanja u punom zamahu nije krenula ovako rano. Do izbora, ako ih naravno bude, je ostalo još devet mjeseci. Poanta je u tome da su se političke stranke već počele otimati za svoj komad izbornog kolača koji očekuju. Imam dojam da su već potrošili najveći dio suvislih argumenata o tome šta bi se zapravo trebalo uraditi. Ti su argumenti trošeni i u ove tri i po godine sadašnje vlasti, kakva god ona izgledala i sa stajališta vlasti i sa stajališta oporbe, ali nije ostalo puno toga suvislog da se kaže.
Kampanja će trajati još devet mjeseci i pitanje je šta će stranke raditi tih devet mjeseci kada su do sada rekle sve bitno što su imale. Pretpostavljam da će se zapravo sada kampanja koncentrirati na ono što je uhu prosječnog birača zanimljivo čuti, a to su privatne epizode iz života političara, priče o tome kako se ko bogatio, ko je veći lopov i neprijatelj demokracije u cijeloj toj priči. Ta će kampanja doista zanimljivo izgledati.
Mavrak: Apsolutno. Tim prije što je doista teško sadašnjim političarima ponuditi bilo koju vrstu suvisloga razgovora o tome šta ovoj zemlji treba ili ne treba.
Mavrak: Mediji doprinose tome, no, kao i u drugim sličnim situacijama, mediji su samo ogledalo društva. Stvar je u tome da je jezik mržnje postao standardni način komunikacije u bosansko-hercegovačkoj svakodnevnici. Taj jezik mržnje su inaugurirali. Ne treba zaboraviti i važno se uvijek na to podsjetiti, političari i oni su zapravo zagadili prostor javnog komuniciranja svojim neprimjerenim jezikom i pokušajem da oblate svoje protivnike na najprizemnije moguće načine. Mediji su na početku samo stidljivo prenosili takve istupe koji graniče sa svakim dobrim ukusom, a onda su se i sami počeli angažirati na tom polju jer su uvidjeli da to postaje normalni način komunikacije.
Riječ je o elementarnoj činjenici da se ovdje više ne vode rasprave o suštini stvari, već se ovdje polemizira na razini osobnih uvreda i diskvalifikacija „ad hominem“. U toj situaciji ne postoji uopšte prostor za normalnu vrstu komunikacije i ona će, kako se približavaju izbori, postajati sve gora i sve banalnija. To će također biti jedna od njenih odlika.
Mavrak: Apsolutno. Riječ je o tome što zakonske odredbe ili bilo šta drugo, što u BiH regulira sankcioniranje jezika mržnje, je zapravo nešto što je preslikano iz društava u kojima je to iznimka, a kod nas je naravno jezik mržnje postao pravilo. Zato postojeće zakonske odredbe jednostavno nisu dovoljne da se sa time nose.
Postoji zapravo nekoliko aspekata u toj priči. Možemo konstatirati da su se pisani mediji trebali na neki način baviti sami sobom kroz Vijeće za štapu ili tisak, kako se ono već zove, i sami sankcionirati takvu vrstu pojava u svojim redovima. Regulatorna agencija za komunikacije je nadležna za elektronske medije, dok prostor novih medija i internetskih portala čak i nije nešto posebno reguliran i time se tek bavimo.
Poanta je u tome da se printani mediji nisu uspjeli izboriti sa tom pojavom i tamo je postalo jednostavno nemoguće sankcionisati onoga ko pronosi jezik mržnje, a u elektronskim medijima, instrumenti koji su dani u ruke RAK-u, su se pokazali nedostatnim. Kada bi ste danas analizirali svaki prosječni dnevnik koji se emitira kod relevantnih televizijskih postaja, vi bi ste našli svaki dan razlog da podnesete po desetak tužbi na račun širenja govora mržnje. Tu je zapravo tolika količina materijala koju niti jedna agencija, pogotovo tipa RAK-a, ne može pratiti. To je sada postala masovna pojava i ne bavimo se iznimkama.
Zakon predviđa sankcije za odstupanje od onoga što je društvena norma i dopušteno ponašanje, a mi sada imamo situaciju u kojoj je dopušteno ponašanje upravo ono što ne bi trebalo biti. Sada imate poplavu jezika mržnje i uopšte ne postoje mehanizmi koji su bili predviđeni da se bave takvom situacijom.
Mavrak: Riječ je zapravo o uvođenju neke vrste „uličarskog“ žargona u prostor javne komunikacije koji bi od toga u svakom slučaju trebao biti zaštićen. To da se nekoga diskvalificira po tome što je pripadnik ove ili one etničke skupine, je postalo normalno. Vi ste problematična osoba već ako ste pripadnik određene etničke skupine tamo gdje to „nije poželjno“. Ono što je u cijelom svijetu normalno, kod nas naravno nije. Imate diskvalifikacije po mjestu rođenja, ljudi se diskvalificiraju po tome koliko imaju ili nemaju novaca i diskvalificira ih se po tome sa kim se druže ili ne druže. Dakle sve je postalo predmet prozivanja, uvreda i zlouporabe na najgori mogući način u prostoru javne komunikacije. Nema više niti jednog elementa privatnosti u kojima ljudi mogu biti sigurni da imaju zaštićen svoj identitet koji mora biti neupitan na temelju onoga što vi izaberete da jeste ili što već jeste po svom rođenju ili po porijeklu.
Mavrak: Razlog tome leži u činjenici da se u biti kod nas, u javnom prostoru, ne vodi dijalog. Tamo se izriču kategorički sudovi i svi oni koji su izvan tog prostora unutar kojega kategorički sud djeluje kao takav, su po sebi ljudi koji su diskriminirani jer misle na neki drugačiji način. Tu se ne vodi dijalog, tu se vodi rat na verbalnoj razini.
Na našu sreću, u ovom trenutku verbalni, ali to je rat u kojemu se protivnika pokušava uništiti. Ne slušaju se argumenti i ne govori se o tome postoji li utemeljenje u nekim tvrdnjama ili ne, već se ljudi jednostavno diskvalificiraju zato što misle drugačije od vas.
Mavrak: Tako je. Čak i kada razgovarate sa najnotornijim pronositeljima govora jezika mržnje, on će vam uvijek reći da je to neko drugi i da on naravno osuđuje svaku mržnju i netoleranciju, a pri tom će samog sebe legitimirati kao pronositelja jezika mržnje. U tome i jeste stvar da ljudi odbijaju svaku odgovornost za svoje javno istupanje, a očekuju od drugih da se rukovode nekim pravilima koja za njih same ne vrijede.
U takvoj situaciji, medijskoj zajednici je vrlo teško na suvisli način se izboriti sa takvom vrstom izazova, pošto ljudi odbijaju odgovornost. Dakle, kada se ljudima kaže ili kada se na temelju činjenica ukaže da je učinjeno nešto što je nedopustivo i što je sa druge strane zakona, pa čak i dobrog ukusa, oni to odbijaju, govoreći da je to njihov način borbe za ciljeve koje one smatraju legitimnim. U takvoj situaciji nema logičnog mehanizma koji bi mogao biti univerzalno primjenjiv na sve one koji prekorače granice onoga što je dopušteno.
Mavrak: Sve se svodi na to i opet se radi o vođenju rata, a ne o vođenju dijaloga.
Mavrak: Ne vidim. U ovom trenutku nisam siguran kako je uopšte moguće izaći iz ove situacije, sve dok ovo zagađenje, koje širi politika, bude nastavljeno na ovaj način. Bojim se da će cijela ova godina predstavljati godinu eskalacije sukoba na raznoraznim osnovama. Problem je u tome što ljudi koji šire to zagađenje u javnom prostoru ne shvaćaju ili naprosto ignoriraju opasnost da to u jednom trenutku pređe granice onoga što je uopšte moguće kontrolirati.
Kada se jednom voda na izvorištu zagadi, ona ostaje trajno zagađena. To je vrlo lako učiniti, no potrebne su godine da bi se to zagađenje eliminiralo i to uz ogromne napore koje u ovom trenutku apsolutno niko od sudionika tog javnog dijaloga kojemu svjedočimo kroz njegovu političku dimenziju, nije spreman poduzeti.
Mislim da će se stanje pogoršavati i da će ono eskalirati na način koji je teško predvidjeti u ovom trenutku. U najmanjem se možemo nadati još brutalnijim medijskim i svakim drugim kampanjama, koje će zapravo pokazati koliko je ovo društvo nezrelo za bilo kakav ozbiljniji vid demokracije.
O tome razgovaram sa kolegom Rankom Mavrakom, dopisnikom HINA-e i novinarom od velikog iskustva i profesionalnog integriteta.
RSE: Ušli smo u izbornu godinu. Premda su izbori tek u oktobru, barem što se teških riječi tiče, kao da je kampanja već počela. Zapravo kod nas pauza i nema i kampanja je uvijek?
Mavrak: Kampanja je uvijek. Zanimljivo je, a izbore u BiH pratim od onih „prvih demokratskih“, prijeratnih, da nikada doista kampanja u punom zamahu nije krenula ovako rano. Do izbora, ako ih naravno bude, je ostalo još devet mjeseci. Poanta je u tome da su se političke stranke već počele otimati za svoj komad izbornog kolača koji očekuju. Imam dojam da su već potrošili najveći dio suvislih argumenata o tome šta bi se zapravo trebalo uraditi. Ti su argumenti trošeni i u ove tri i po godine sadašnje vlasti, kakva god ona izgledala i sa stajališta vlasti i sa stajališta oporbe, ali nije ostalo puno toga suvislog da se kaže.
Kampanja će trajati još devet mjeseci i pitanje je šta će stranke raditi tih devet mjeseci kada su do sada rekle sve bitno što su imale. Pretpostavljam da će se zapravo sada kampanja koncentrirati na ono što je uhu prosječnog birača zanimljivo čuti, a to su privatne epizode iz života političara, priče o tome kako se ko bogatio, ko je veći lopov i neprijatelj demokracije u cijeloj toj priči. Ta će kampanja doista zanimljivo izgledati.
RSE: Istina je da prazne riječi najviše odjekuju?
Mavrak: Apsolutno. Tim prije što je doista teško sadašnjim političarima ponuditi bilo koju vrstu suvisloga razgovora o tome šta ovoj zemlji treba ili ne treba.
RSE: Kod nas je ukupni javni prostor postao posve kontaminiran jezikom mržnje, pa smo kolektivno pomalo otupjeli pa štošta i ne primjećujemo. Činjenica je kako takvom stanju najviše doprinose ipak mediji?
Mavrak: Mediji doprinose tome, no, kao i u drugim sličnim situacijama, mediji su samo ogledalo društva. Stvar je u tome da je jezik mržnje postao standardni način komunikacije u bosansko-hercegovačkoj svakodnevnici. Taj jezik mržnje su inaugurirali. Ne treba zaboraviti i važno se uvijek na to podsjetiti, političari i oni su zapravo zagadili prostor javnog komuniciranja svojim neprimjerenim jezikom i pokušajem da oblate svoje protivnike na najprizemnije moguće načine. Mediji su na početku samo stidljivo prenosili takve istupe koji graniče sa svakim dobrim ukusom, a onda su se i sami počeli angažirati na tom polju jer su uvidjeli da to postaje normalni način komunikacije.
Riječ je o elementarnoj činjenici da se ovdje više ne vode rasprave o suštini stvari, već se ovdje polemizira na razini osobnih uvreda i diskvalifikacija „ad hominem“. U toj situaciji ne postoji uopšte prostor za normalnu vrstu komunikacije i ona će, kako se približavaju izbori, postajati sve gora i sve banalnija. To će također biti jedna od njenih odlika.
RSE: Ne čini li se tebi kako kod nas postoji prevelika razlika između onoga što je zakonski definisano kao jezik mržnje i onoga što on stvarno jeste i što svakodnevno donosi i prijeti u perspektivi?
Mavrak: Apsolutno. Riječ je o tome što zakonske odredbe ili bilo šta drugo, što u BiH regulira sankcioniranje jezika mržnje, je zapravo nešto što je preslikano iz društava u kojima je to iznimka, a kod nas je naravno jezik mržnje postao pravilo. Zato postojeće zakonske odredbe jednostavno nisu dovoljne da se sa time nose.
Postoji zapravo nekoliko aspekata u toj priči. Možemo konstatirati da su se pisani mediji trebali na neki način baviti sami sobom kroz Vijeće za štapu ili tisak, kako se ono već zove, i sami sankcionirati takvu vrstu pojava u svojim redovima. Regulatorna agencija za komunikacije je nadležna za elektronske medije, dok prostor novih medija i internetskih portala čak i nije nešto posebno reguliran i time se tek bavimo.
Poanta je u tome da se printani mediji nisu uspjeli izboriti sa tom pojavom i tamo je postalo jednostavno nemoguće sankcionisati onoga ko pronosi jezik mržnje, a u elektronskim medijima, instrumenti koji su dani u ruke RAK-u, su se pokazali nedostatnim. Kada bi ste danas analizirali svaki prosječni dnevnik koji se emitira kod relevantnih televizijskih postaja, vi bi ste našli svaki dan razlog da podnesete po desetak tužbi na račun širenja govora mržnje. Tu je zapravo tolika količina materijala koju niti jedna agencija, pogotovo tipa RAK-a, ne može pratiti. To je sada postala masovna pojava i ne bavimo se iznimkama.
Zakon predviđa sankcije za odstupanje od onoga što je društvena norma i dopušteno ponašanje, a mi sada imamo situaciju u kojoj je dopušteno ponašanje upravo ono što ne bi trebalo biti. Sada imate poplavu jezika mržnje i uopšte ne postoje mehanizmi koji su bili predviđeni da se bave takvom situacijom.
RSE: Imam dojam kako je kod nas stvoren čitav registar riječi i sintagmi koje predstavljaju jezik mržnje, naizgled skrivene, a u stvari eksplicitne uvrede koje onaj, kome su upućene, i te kako raspoznaje?
Mavrak: Riječ je zapravo o uvođenju neke vrste „uličarskog“ žargona u prostor javne komunikacije koji bi od toga u svakom slučaju trebao biti zaštićen. To da se nekoga diskvalificira po tome što je pripadnik ove ili one etničke skupine, je postalo normalno. Vi ste problematična osoba već ako ste pripadnik određene etničke skupine tamo gdje to „nije poželjno“. Ono što je u cijelom svijetu normalno, kod nas naravno nije. Imate diskvalifikacije po mjestu rođenja, ljudi se diskvalificiraju po tome koliko imaju ili nemaju novaca i diskvalificira ih se po tome sa kim se druže ili ne druže. Dakle sve je postalo predmet prozivanja, uvreda i zlouporabe na najgori mogući način u prostoru javne komunikacije. Nema više niti jednog elementa privatnosti u kojima ljudi mogu biti sigurni da imaju zaštićen svoj identitet koji mora biti neupitan na temelju onoga što vi izaberete da jeste ili što već jeste po svom rođenju ili po porijeklu.
RSE: Ponekad se radi o jezički sasvim običnim, ali zbog političkog ambijenta, sasvim eksplicitnim porukama, kao da je stvoren jedan paralelni jezik razmjene uvredljivih arsenala. Tako se odjednom, priča o trećem entitetu, pretvara u jezik mržnje i priči o genocidnoj tvorevini ili priča o secesiji je kod nas eksplicitno jezik mržnje.
Mavrak: Razlog tome leži u činjenici da se u biti kod nas, u javnom prostoru, ne vodi dijalog. Tamo se izriču kategorički sudovi i svi oni koji su izvan tog prostora unutar kojega kategorički sud djeluje kao takav, su po sebi ljudi koji su diskriminirani jer misle na neki drugačiji način. Tu se ne vodi dijalog, tu se vodi rat na verbalnoj razini.
Na našu sreću, u ovom trenutku verbalni, ali to je rat u kojemu se protivnika pokušava uništiti. Ne slušaju se argumenti i ne govori se o tome postoji li utemeljenje u nekim tvrdnjama ili ne, već se ljudi jednostavno diskvalificiraju zato što misle drugačije od vas.
RSE: Medijska zajednica se na prvi pogled žestoko bori za svojevrsno provjetravanje, ali se čini da isti ljudi koji se u teoriji zdušno zalažu za jedno, uporno rade na promociji onog drugog na nekim konkretnim primjerima u svojim novinama i svojim komentarima koji su najdelikatniji dio čitave ove priče?
Mavrak: Tako je. Čak i kada razgovarate sa najnotornijim pronositeljima govora jezika mržnje, on će vam uvijek reći da je to neko drugi i da on naravno osuđuje svaku mržnju i netoleranciju, a pri tom će samog sebe legitimirati kao pronositelja jezika mržnje. U tome i jeste stvar da ljudi odbijaju svaku odgovornost za svoje javno istupanje, a očekuju od drugih da se rukovode nekim pravilima koja za njih same ne vrijede.
U takvoj situaciji, medijskoj zajednici je vrlo teško na suvisli način se izboriti sa takvom vrstom izazova, pošto ljudi odbijaju odgovornost. Dakle, kada se ljudima kaže ili kada se na temelju činjenica ukaže da je učinjeno nešto što je nedopustivo i što je sa druge strane zakona, pa čak i dobrog ukusa, oni to odbijaju, govoreći da je to njihov način borbe za ciljeve koje one smatraju legitimnim. U takvoj situaciji nema logičnog mehanizma koji bi mogao biti univerzalno primjenjiv na sve one koji prekorače granice onoga što je dopušteno.
RSE: Dakle, moji ciljevi su legitimni, a tvoji nisu?
Mavrak: Sve se svodi na to i opet se radi o vođenju rata, a ne o vođenju dijaloga.
RSE: Vidite li vi izlaz iz ovog tunela?
Mavrak: Ne vidim. U ovom trenutku nisam siguran kako je uopšte moguće izaći iz ove situacije, sve dok ovo zagađenje, koje širi politika, bude nastavljeno na ovaj način. Bojim se da će cijela ova godina predstavljati godinu eskalacije sukoba na raznoraznim osnovama. Problem je u tome što ljudi koji šire to zagađenje u javnom prostoru ne shvaćaju ili naprosto ignoriraju opasnost da to u jednom trenutku pređe granice onoga što je uopšte moguće kontrolirati.
Kada se jednom voda na izvorištu zagadi, ona ostaje trajno zagađena. To je vrlo lako učiniti, no potrebne su godine da bi se to zagađenje eliminiralo i to uz ogromne napore koje u ovom trenutku apsolutno niko od sudionika tog javnog dijaloga kojemu svjedočimo kroz njegovu političku dimenziju, nije spreman poduzeti.
Mislim da će se stanje pogoršavati i da će ono eskalirati na način koji je teško predvidjeti u ovom trenutku. U najmanjem se možemo nadati još brutalnijim medijskim i svakim drugim kampanjama, koje će zapravo pokazati koliko je ovo društvo nezrelo za bilo kakav ozbiljniji vid demokracije.