Sablasno danas izgleda dobojsko prigradsko naselje Prisade, koje su pripadnici srpskih snaga spalili i opljačkali sredinom 1992. godine. Mještani koji su ih dočekali u svojim kućama su ubijeni. Za ratne zločine u Prisadama još uvijek niko nije odgovarao.
Među dvadesetak civila koji su 1992. godine ubijeni u dobojskom prigradskom naselju Prisade bili su i Jozo i Janja Bilić. Jozo je imao 65, a njegova supruga Janja 64 godine, priča njihov sin Anto, koji danas živi u Holandiji i povremeno dođe u rodni kraj. Objašnjava da je bio očevidac događaja koji su se odigrali tog 6. maja 1992. godine:
"Do jučer smo bili u bratstvo i jedinstvu i ne mogu da shvatim da su mogli tako nešto uraditi od nas. Obadva roditelja su mene zaklana. I to sve od susjedske ruke. Ovdje su sve većinom susjedi, komšije, ovi naši, domaći predvodili koga treba likvidirati, sa bandom sa strane što je došla. Moj brat Boro i Ognjen, Zoran Gavrić i Dragan Grgić uzeli su od mene nož da isijeku krave, krave ručale, štale gorile. Oni su se polako prišuljali i moj je Boro oca izvukao iz podrumića da ne izgori, a majku nije vidio, ona je bila dublje", prisjeća se Anto Bilić.
Sredinom 1992. u naselju Prisade je uništeno i opljačkano oko 150 kuća, od kojih više od stotinu do danas nije obnovljeno, tako da ovo naselje većim dijelom izgleda kao da je bosanskohercegovački rat tek završen. Evo šta nam je o tome rekao predratni nastavnik u jednoj dobojskoj osnovnoj školi Mile Mandir dok je krčio ostruge i vadio panjeve oko svoje srušene kuće. On danas živi u Zagrebu:
"Čisto iz nostalgije malo dođem tu da udišem ovaj zrak. Za mene je sve srušeno. Duša je srušena. Sve je uništeno. Sablasno. Apokalipsa. Pogledaj ove srpske kuće preko puta čitave, a naše porušene. Katastrofa. I kažu mi Srbe napali."
U dvorištu sa više ruševina zatekli smo Marijana Grgića, koji sa porodicom živi u Slavonskom Brodu.
"Bilo 400 kvadrata stambenog prostora, građevinske zgrade... Sad je više nego uništeno. Vraćeno 200 godina nazad. Valja u 61. godini miješati beton i praviti ponovo", kaže Grgić.
"Sto priča, stotinu laži. Oni koji znaju, namjerno šute ili lažu u pogrešnom pravcu. Sve kolege njegove koji su radili sa njim to znaju. Odveden je 25. 5. 1992. u bolnicu, pretučen i odatle je završio, bačen negdje, pa je onda opet prenošen dva puta. To su informacije koje su približno tačne", objašnjava Marijan Grgić.
RSE: Kako znate?
Marijan Grgić: Pa znam, ima ljudi koji se moraju bar pola ispovijediti jer ne mogu spavati.
Za ratne zločine u Prisadama još niko nije odgovarao. U ovom naselju je nakon rata u BiH obnovljeno 30-ak kuća. Ovdje danas žive tek rijetki povratnici.
"Deset kuće je i možda usdeljeno, ostale su prazne. Napravljene. Vlasnici su vani, u Hrvatskoj i dalje. Živim kao samac. Sam sam, nezaposlen, radim fizičke poslove i to. Obnova još nije dostigla taj nivo da možemo pričati o nekom ozbiljnijem povratku. Ali nadati se", kaže Miro Grgić, povratnik.
Anto Bilić ističe da će se vratiti u Prisade kada u Holandiji stekne pravo na penziju, dok je Marijan Grgić već izvadio lične dokumente u Doboju. Nadaju se da će živi dočekati da će oni koji su ubili njihove roditelje, braću, komšije, spalili i opljačkali skoro 150 kuća odgovarati za svoja nedjela.
"Jer ja i dan-danas moju djecu i moju unučad učim da su moji roditelji u svoja stra doba poginuli od susjedske ruke. Moja djeca trebaju da vode računa da su to ovdje neki susjedi uradili. Kad se sutra bude rasvijetlilo, nek moja djeca uče o onom ko je to zaprave učinio, a ne da su svi susjedi. Moje mišljenje je da je to jako krupna stvar koju treba raščistiti. Što se tiče etničkog čišćenja, ono se ne može izvrštiti nigdje, pa ni ovdje. Samo usijane glave mogu zamisliti da mogu uništiti jedan narod", smatra Anto Bilić.
"Vjerovatno bi kao slobodniji mogli živjeti oni koji su pošteni i koji su čiste savjesti", zaključuje Marijan Grgić.
Među dvadesetak civila koji su 1992. godine ubijeni u dobojskom prigradskom naselju Prisade bili su i Jozo i Janja Bilić. Jozo je imao 65, a njegova supruga Janja 64 godine, priča njihov sin Anto, koji danas živi u Holandiji i povremeno dođe u rodni kraj. Objašnjava da je bio očevidac događaja koji su se odigrali tog 6. maja 1992. godine:
"Do jučer smo bili u bratstvo i jedinstvu i ne mogu da shvatim da su mogli tako nešto uraditi od nas. Obadva roditelja su mene zaklana. I to sve od susjedske ruke. Ovdje su sve većinom susjedi, komšije, ovi naši, domaći predvodili koga treba likvidirati, sa bandom sa strane što je došla. Moj brat Boro i Ognjen, Zoran Gavrić i Dragan Grgić uzeli su od mene nož da isijeku krave, krave ručale, štale gorile. Oni su se polako prišuljali i moj je Boro oca izvukao iz podrumića da ne izgori, a majku nije vidio, ona je bila dublje", prisjeća se Anto Bilić.
Sredinom 1992. u naselju Prisade je uništeno i opljačkano oko 150 kuća, od kojih više od stotinu do danas nije obnovljeno, tako da ovo naselje većim dijelom izgleda kao da je bosanskohercegovački rat tek završen. Evo šta nam je o tome rekao predratni nastavnik u jednoj dobojskoj osnovnoj školi Mile Mandir dok je krčio ostruge i vadio panjeve oko svoje srušene kuće. On danas živi u Zagrebu:
"Čisto iz nostalgije malo dođem tu da udišem ovaj zrak. Za mene je sve srušeno. Duša je srušena. Sve je uništeno. Sablasno. Apokalipsa. Pogledaj ove srpske kuće preko puta čitave, a naše porušene. Katastrofa. I kažu mi Srbe napali."
U dvorištu sa više ruševina zatekli smo Marijana Grgića, koji sa porodicom živi u Slavonskom Brodu.
"Bilo 400 kvadrata stambenog prostora, građevinske zgrade... Sad je više nego uništeno. Vraćeno 200 godina nazad. Valja u 61. godini miješati beton i praviti ponovo", kaže Grgić.
Ilustrativna fotografija
Marijan tvrdi da posmrtni ostaci još šest ubijenih civila u naselju Prisade do danas nisu pronađeni. Dodaje da ne zna ni gdje je zakopano tijelo njegovog ubijenog brata Karla Grgića, koji je bio jedan od predratnih komandira u dobojskoj policiji:"Sto priča, stotinu laži. Oni koji znaju, namjerno šute ili lažu u pogrešnom pravcu. Sve kolege njegove koji su radili sa njim to znaju. Odveden je 25. 5. 1992. u bolnicu, pretučen i odatle je završio, bačen negdje, pa je onda opet prenošen dva puta. To su informacije koje su približno tačne", objašnjava Marijan Grgić.
RSE: Kako znate?
Marijan Grgić: Pa znam, ima ljudi koji se moraju bar pola ispovijediti jer ne mogu spavati.
Za ratne zločine u Prisadama još niko nije odgovarao. U ovom naselju je nakon rata u BiH obnovljeno 30-ak kuća. Ovdje danas žive tek rijetki povratnici.
"Deset kuće je i možda usdeljeno, ostale su prazne. Napravljene. Vlasnici su vani, u Hrvatskoj i dalje. Živim kao samac. Sam sam, nezaposlen, radim fizičke poslove i to. Obnova još nije dostigla taj nivo da možemo pričati o nekom ozbiljnijem povratku. Ali nadati se", kaže Miro Grgić, povratnik.
Anto Bilić ističe da će se vratiti u Prisade kada u Holandiji stekne pravo na penziju, dok je Marijan Grgić već izvadio lične dokumente u Doboju. Nadaju se da će živi dočekati da će oni koji su ubili njihove roditelje, braću, komšije, spalili i opljačkali skoro 150 kuća odgovarati za svoja nedjela.
"Jer ja i dan-danas moju djecu i moju unučad učim da su moji roditelji u svoja stra doba poginuli od susjedske ruke. Moja djeca trebaju da vode računa da su to ovdje neki susjedi uradili. Kad se sutra bude rasvijetlilo, nek moja djeca uče o onom ko je to zaprave učinio, a ne da su svi susjedi. Moje mišljenje je da je to jako krupna stvar koju treba raščistiti. Što se tiče etničkog čišćenja, ono se ne može izvrštiti nigdje, pa ni ovdje. Samo usijane glave mogu zamisliti da mogu uništiti jedan narod", smatra Anto Bilić.
"Vjerovatno bi kao slobodniji mogli živjeti oni koji su pošteni i koji su čiste savjesti", zaključuje Marijan Grgić.