Marijana Kadić – Bojanić je majka troje djece. Novinarka je, trenutno na dužnosti pomoćnika urednika TV „Vijesti”. Posvećena je porodici i poslu i uvijek nađe vremena za brojne društvene akcije. Država i društvo, kaže, ne pomažu puno zaposlenim majkama, pa zahtjevnim, svakodnevnim obavezama odgovora zahvaljujući dobroj organizaciji i pomoći porodice. U kući, priča nam, ne postoji podjela na muške i ženske poslove, pa se do ravnopravnosti došlo tako što je ona zašla u javnu, a njen suprug - u privatnu sferu.
Sedmomjesečna Iskra u naručju. Računar, noutbuk, mobilni telfon na dohvatu su ruke. Desetogodišnji David utonuo je u školsku literaturu, a osmogodišnji Nikša je tu da proprati situaciju ako nešto zatreba. Miriše ručak koji se krčka u kuhinji, a o kome brine Marijanina majka.
Dječaci naviknuti na majkin javni angažman samoinicijativno se povlače u svoje odaje i idu za svojim obavezama, a beba Iskra sita i smirena u majčinom naručju prati naš razgovor. Marijanin dan je prepun obaveza. Kaže da ne zna kada on počinje, a kada se završava, te da joj nedostaje po nekoliko sati da postigne sve što isplanira.
„Ne izlazim svakodnevno na posao zato što dojim bebu. Idem samo na važne sastanke, uglavnom radim od kuće. Već od osam sati ujutro počinju da zvone telefoni, onda često i djeca mi izigravaju asistente. Dječaci odlaze u školu. Nakon toga, kad oni odu, u jedan sat, ond ide najintenzivniji dio dana. Tad baka čuva bebu, a ja radim, od kuće završavam sve što treba za posao. Popodne dođe suprug kući, tako da se onda on više bavi bebom, a i dječacima pomaže ako šta treba oko domaćeg, a ja nastavljam da radim. I tako do kasno u noć", priča tridesetsedmogodišnja Marijana.
Marjanin svjesni izbor je da ne pauzira sa poslom i ne zapostavlja karijeru. U zahtjevnoj novinarskoj profesiji je više od deceniju. Nastoji da zbog naravi profesije, koja najčešće ne podrazumijeva oročeno radno vrijeme, djeca ne ispaštaju. Priznaje, međutim da joj to uvijek ne polazi za rukom:
„To breme zaposlene žene, zaposlene majke, ne nose samo žene i majke. Ja mislim, čak ja mnogo lakše nosim nego oni.“
Najteže joj je u danima kada su djeca bolesna, pa je tada razapeta između profesionalne i roditeljske odgovornosti koje se međusobno, ponekad i isključuju:
Materinstvo kao prednost
Ipak, nikada ne bi odabrala samo materinstvo, jer smatra da kao profesionalno realizovana žena djeci pruža više mogućnosti. Marijanin posao na televiziji i njen javni angažman i njeni dječaci doživljavaju kao prednost, što nam ilustruje jednom životnom situacijom:
„Ima anegdota raznoraznih, tipa – kad nas zaustavi policija dok ja vozim kola, njih troje su pozadi. Jednom je Nikša otvorio prozor i rekao policajcu: ’Moja mama je Marijana Bojanić, ne možete joj ništa.’. Ima tu raznih situacija, ali definitivno jeste ta da prosto žena može svojoj djeci da pruži neki širi spektar, tako se meni makar čini, i znanja i sposobnosti.“
Marjana je aktivna na društvenim mrežama, ima brojne hobije. Voli da putuje. Uključena je u brojne ekološke i druge slične društvene akcije:
„Ako ja odvezem djecu u školu i vidim da je školsko dvorište zatrpano smećem, ja ne mogu nakon toga otići i ispijati kafu s prijateljicama. Ja odmah uzimam telefon u ruke i organizujem akciju čišćenja. Ako vidim da nekome prosto treba pomoći, nekako po inerciji prosto to radim. Prva je pomisao – ’ajde da vidimo kako da se pomogne.“
Sve ovo uspjeva zahvaljujući pomoći porodice, majke i supruga, te njenoj dobroj organizaciji. U njenom domu ne postoji podjela na muške i ženske poslove, pa je tako Marijana zašla u javnu, a njen suprug u privatnu sferu. I pored priča o pospješivanju nataliteta i zaštiti materinstva, van doma malo je toga od pomoći zaposlenim majkama, smatra Marijana:
„Vrtići su kod nas u jako lošem stanju, prebukirani su, mnogo djece ne može da ide u njih zato što su često bolesni baš zbog te prebukiranosti. Naše škole prosto nisu u ovom trenutku mjesta koja su prijateljska, da tako kažem, prema djeci. Znači, ima ili nema produženog boravka, do škole najčešće ne postoji nikakav organizovan prevoz, školski autobus, ni gradski prevoz. Znači, to su sve neke sitnice koje se čine sitnicama, a zapravo bi mogle zaposlenim majkama jako, jako puno da pomognu.“
Marijana Kadić – Bojanić materinstvo vidi kao prednost, a ne kao ograničenje profesionalnoj realizaciji i širem društvenom angažmanu:
„Vidim po sebi da se osjećam drugačije, razmišljam drugačije otkad imam djecu, a posebno otkad imam troje djece. Čovjek ima mnogo jaču empatiju, mnogo jaču potrebu da pomogne drugim ljudima što i sam više djece ima, jer osjeća svijet oko sebe.“
Sedmomjesečna Iskra u naručju. Računar, noutbuk, mobilni telfon na dohvatu su ruke. Desetogodišnji David utonuo je u školsku literaturu, a osmogodišnji Nikša je tu da proprati situaciju ako nešto zatreba. Miriše ručak koji se krčka u kuhinji, a o kome brine Marijanina majka.
Dječaci naviknuti na majkin javni angažman samoinicijativno se povlače u svoje odaje i idu za svojim obavezama, a beba Iskra sita i smirena u majčinom naručju prati naš razgovor. Marijanin dan je prepun obaveza. Kaže da ne zna kada on počinje, a kada se završava, te da joj nedostaje po nekoliko sati da postigne sve što isplanira.
„Ne izlazim svakodnevno na posao zato što dojim bebu. Idem samo na važne sastanke, uglavnom radim od kuće. Već od osam sati ujutro počinju da zvone telefoni, onda često i djeca mi izigravaju asistente. Dječaci odlaze u školu. Nakon toga, kad oni odu, u jedan sat, ond ide najintenzivniji dio dana. Tad baka čuva bebu, a ja radim, od kuće završavam sve što treba za posao. Popodne dođe suprug kući, tako da se onda on više bavi bebom, a i dječacima pomaže ako šta treba oko domaćeg, a ja nastavljam da radim. I tako do kasno u noć", priča tridesetsedmogodišnja Marijana.
Marjanin svjesni izbor je da ne pauzira sa poslom i ne zapostavlja karijeru. U zahtjevnoj novinarskoj profesiji je više od deceniju. Nastoji da zbog naravi profesije, koja najčešće ne podrazumijeva oročeno radno vrijeme, djeca ne ispaštaju. Priznaje, međutim da joj to uvijek ne polazi za rukom:
„To breme zaposlene žene, zaposlene majke, ne nose samo žene i majke. Ja mislim, čak ja mnogo lakše nosim nego oni.“
Najteže joj je u danima kada su djeca bolesna, pa je tada razapeta između profesionalne i roditeljske odgovornosti koje se međusobno, ponekad i isključuju:
Marijana sa djecom
„Kad je većina majki uz svoju djecu, kad ona imaju zdravstvene probleme, ja idem na posao. Ne zbog toga što moram da idem na posao, zato što firma to zahtijeva, nego zato što posao sam po sebi to zahtijeva. Jedan dan se može izostati. Dva dana, tri – već se ispada nekako iz tog procesa, tako da su to trenuci koji su mi najteži. Naprimjer, kad su dječaci operisali krajnike, ja onda dođem, budem s njima u bolnici, odmah izlazimo napolje, oni idu kući, tata ih vodi kući, ja trčim na posao ili neki važan sastanak.“Materinstvo kao prednost
Ipak, nikada ne bi odabrala samo materinstvo, jer smatra da kao profesionalno realizovana žena djeci pruža više mogućnosti. Marijanin posao na televiziji i njen javni angažman i njeni dječaci doživljavaju kao prednost, što nam ilustruje jednom životnom situacijom:
„Ima anegdota raznoraznih, tipa – kad nas zaustavi policija dok ja vozim kola, njih troje su pozadi. Jednom je Nikša otvorio prozor i rekao policajcu: ’Moja mama je Marijana Bojanić, ne možete joj ništa.’. Ima tu raznih situacija, ali definitivno jeste ta da prosto žena može svojoj djeci da pruži neki širi spektar, tako se meni makar čini, i znanja i sposobnosti.“
Marjana je aktivna na društvenim mrežama, ima brojne hobije. Voli da putuje. Uključena je u brojne ekološke i druge slične društvene akcije:
„Ako ja odvezem djecu u školu i vidim da je školsko dvorište zatrpano smećem, ja ne mogu nakon toga otići i ispijati kafu s prijateljicama. Ja odmah uzimam telefon u ruke i organizujem akciju čišćenja. Ako vidim da nekome prosto treba pomoći, nekako po inerciji prosto to radim. Prva je pomisao – ’ajde da vidimo kako da se pomogne.“
Sve ovo uspjeva zahvaljujući pomoći porodice, majke i supruga, te njenoj dobroj organizaciji. U njenom domu ne postoji podjela na muške i ženske poslove, pa je tako Marijana zašla u javnu, a njen suprug u privatnu sferu. I pored priča o pospješivanju nataliteta i zaštiti materinstva, van doma malo je toga od pomoći zaposlenim majkama, smatra Marijana:
„Vrtići su kod nas u jako lošem stanju, prebukirani su, mnogo djece ne može da ide u njih zato što su često bolesni baš zbog te prebukiranosti. Naše škole prosto nisu u ovom trenutku mjesta koja su prijateljska, da tako kažem, prema djeci. Znači, ima ili nema produženog boravka, do škole najčešće ne postoji nikakav organizovan prevoz, školski autobus, ni gradski prevoz. Znači, to su sve neke sitnice koje se čine sitnicama, a zapravo bi mogle zaposlenim majkama jako, jako puno da pomognu.“
Marijana Kadić – Bojanić materinstvo vidi kao prednost, a ne kao ograničenje profesionalnoj realizaciji i širem društvenom angažmanu:
„Vidim po sebi da se osjećam drugačije, razmišljam drugačije otkad imam djecu, a posebno otkad imam troje djece. Čovjek ima mnogo jaču empatiju, mnogo jaču potrebu da pomogne drugim ljudima što i sam više djece ima, jer osjeća svijet oko sebe.“