Petrović: Jezik najčešće mijenjanju oni koji nisu stručni

U svijetu se 21. veljače obilježava kao Međunarodni dan maternjeg jezika. U Bosni i Hercegovini, maternji jezik nerijetko predstavlja glavnu frontu za političke manipulacije. Marica Petrović, profesorica tuzlanskog Univerziteta, kaže da se grubo pokušavaju mijenjati neke riječi, te da to uglavnom čine oni koji nisu stručnjaci u jeziku. Petrović također ističe da su 33 jezika u Evropi u opasnosti da nestanu. Po njenom mišljenju, ljudi trebaju čuvati i njegovati svoj maternji jezik, jezik naučen po majci.

RSE: Međunarodni dan maternjeg jezika bio je 21. veljače. Kako bi smo ga trebali obilježiti, a kako ga obilježavamo u BiH?

Petrović: Kao i sve ostalo, drugačije od cijeloga svijeta, što ne znači da manje volimo svoj materinski jezik. Materinski jezik ili materinji jezik ili maternji jezik, linga materna, kako se kaže na latinskom, je nešto što uopće nije upitno volimo li. Kada to volimo, trebalo bi time ozbiljno da se bavimo, a druge okolnosti određuju kako ćemo se mi prema tome odnositi. Vrlo često, mi se i sramimo svoga jezika, svoga govora, svoga materinskog jezika.

Kada mi iz Bosne stignemo negdje, mi se jako potrudimo da brzo javno ne govorimo svoj materinski jezik. Još više smo bolećivi prema njemu i uvredljiv. Mi jadnici, u toj svojoj uplašenosti i povijesnoj zbunjenosti, tek samo sa svojim dragim, sa svojim najbližim, sa svojom majkom, kao što kaže naziv, braćom, sestrama, ljudima iz ulice, iz sokaka, sela i grada govorimo tim materinskim. Onda smo sretni.

Moj materinski je između Doboja i Dervente. To je neki ikavski. Tim jezikom više nitko ne govori. To je iseljen kraj. Ali kada čujem da neko tako govori, on je meni drag. Materinski jezik je jedan emotivni govor.

Jezična segregacija

RSE: Postoji li ugroženost maternjeg govora?

Petrović: Ne volim riječ ugroženost. Nekada, kada nas isprave grubo i kada nam se porugaju, onda dobijamo jedan tip prkosa. Vidjela sam to kod Podrinjaca, kada su došli. Jako su se s njima ružno šalili, čak i na radiju, u razredima, na fakultetu. Svugdje su bili ismijani. Osjetio se kod njih jedan otpor i želja da kažu da su to oni, sa svojim goran i dolan. To je jedan vrlo zanimljiv jezik, rekla bih, staro-bosanski.

Emina Kočo, moja profesorica latinskog rekla, rekla je prvi sat, da je bez latinskog jezika inteligencija ravna nuli. Mislim da bez poznavanja materinskog jezika, također je inteligencija ravna nula, bez obzira u kojem se smislu razvijate. Ne možete artikulirati dobro, to što je bitno vama, da neko uprati što vi govorite. Ako je grubost to odbijanje spoznaje o značenju jezika, onda smo vrlo grubi prema jeziku, ne volimo ga dovoljno.

RSE: Kakav je odnos prije 90-ih godina bio prema jeziku?

Petrović: Ja sam 1951. godište. Novosadski sporazum je donesem 1954., pa šezdesetih godina pravopis. Imala sam sreću, kada sam počela studirati. Bio je takozvani Mostarski sporazum, kojim se u Bosni i Hercegovini uvela jezična tolerancija. Ni danas nije tako, kao što je tada dobro bilo. Mene nije nitko ispravljao u Sarajevu. Ja sam studirala od 1970. do 1974. Godine 1975. je bio Simpozij o jezičnoj toleranciji, koji je uveo varijante. I danas ćete čuti da netko kaže zapadna varijanta ili istočna varijanta. Govorila sam zapadnu varijantu u Sarajevu i bila sam iznimno dobar student.

RSE: A nakon rata, budući da koristite i predajete hrvatski jezik, jesu li Vas ispravljali?

Petrović: Kada sam se vratila 1994., zaposlila sam se u gimnaziji "Meša Selimović". Jedna kolegica mi je rekla da ovdje neću moći predavati hrvatski. To je bilo najotvorenije što sam čula. Rekla sam nešto što je istina, a to je da ja taj jezik čitav život predajem, samo se različito zove. To, kako ćete staviti etiketu na teglu pekmeza od šljiva, ne mijenja sadržaj tegle. To je uvijek bio isti jezik. Nismo se ta kolegica i ja zamjerili, čak što više.

Ona je imala neko svoje ružno ratno iskustvo. Bila je iz Stolca. Razumijem svačije iskustvo i odobravam, koliko tko može podnijeti u srcu netrpeljivost, pa i odsustvo ljubavi, da ne kažem mržnje. Mislim da je taj tip tolerancije, da nam ne zasmeta kada čujemo drugačije od našeg, znak civilizacije, znak izgrađenosti.

RSE: Kako gledate na političke manipulacije jezikom u Bosni i Hercegovini? Kako gledate na nacionalne podjele jezika?

Petrović: To vam ide iz krajnosti u krajnost. S jedne strane imate ljude koji potpuno odvajaju, što je nemoguće i nepotrebno, a s druge strane, ljude koji izjednačavaju, što je također nemoguće i nepotrebno.

Ljudi koji se bave jezikom, znaju da postoji jezični sustav. To je takozvani srednje južnoslavenski, ijekavski štokavski. U njega spadaju četiri jezika – hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski, četiri standarda, kao što funkcionira ruka. Svaki prst je drugačiji. Ako samo jedan odrežete, to nije zdrava ruka. Tako je i sa jezikom.

Oni koji ne znaju jezik, danas su malo pretjerali u tom nacionalnom određivanju. Ne možete vi silovati jezik, uguravati ti ga po svaku cijenu, razdvajati ga po svaku cijenu. To je dovelo do takozvanih razlikovnih rječnika, u kojima ćete naći riječi koje govori Vaša majka, koja sigurno zna što je to, a piše da su to tuđe riječi.

Uzmimo orijentalizam. Da li je stvarno hrvatski jezik, u bosanskoj varijanti, ako ima natruhe orijentalnih riječi, manje hrvatski? Moramo razviti svijest da imamo riječi koje nemaju zamjene u hrvatskom jeziku, kao što su riječi: boja, bakar, bubreg. To su sve riječi koje nemaju zamjene u hrvatskom jeziku. Njih više ne osjećamo kao orijentalizam. Sada izmišljaju riječi, pa ih uvode u jezik, u novi govor. Umorite se od tog novog govora i od ispravljanja.

RSE: Danas su 33 jezika u Evropi, u opasnosti da nestanu. Da li je onda poruka Međunarodnog dana maternjeg jezika - čuvati ga, ne stidjeti ga se, ne dijeliti ga?

Petrović: Ljubav je moćna, ljubav je dosjetljiva. Kada imate nestručnog čovjeka i nedobronamjernog čovjeka, svi vole da odbrane neku svoju dragu riječ, koju on napadne. Vi ćete se onda dosjetiti da to obranite. Reći ćete da to volite. Kao kada djevojka ima momka, a svi joj govore da je ružan, ona misli da je lijep. Tako je i sa riječima i sa jezikom. To je moj jezik, ja ga volim i onda ćemo sve lakše.

Ako nemam neki kompleks, koji mi često imamo, ili jezičnu frustraciju, da smo malo ispod drugih, onda to rađa još nešto gore, rađa otpor. Onda ćemo se posvađati zbog jezika. Argumenti su važni, zakoni su važni, pa i kada nam se ne sviđaju, trebamo raditi na njima, da ih mijenjamo. Treba raditi na tome da imamo jedan pravopis, jedan rječnik, jednu gramatiku. I Nijemci imaju dva pravopisa. Općenito, to nije lako.

Jezična problematika je jedna složena, politički kontrolirana problematika. U temelju treba da bude ljubav prema materinskom jeziku. Bengalski studenti su se pobunili i ispostavilo se da sada cijeli svijet, 21. veljače, slavi Dan materinskog jezika.