Poljoprivredni proizvođači u BiH, posebno tzv. mali privrednici koji proizvode hranu, imaju malo informacija o tome da li će i na koji način raditi svoj posao, kada na snagu stupe stroga evropska pravila i standardi u ovoj oblasti, koje imaju institucije EU.
Za sada su više zabrinuti lošim odnosom države prema njima kao i nedovoljnim podsticajnim, novčanim sredstvima. Ono što čuju o normama za proizvodnju i skladištenje hrane, za njih je još uvijek daleka činjenica.
U svakodnevnim kupovinama na tržnicama uvijek možemo sresti male poljoprivredne proizvođače kako na tezgama drže sir, mlijeko i kajmak, te pozivaju građane da izaberu domaće. Litar mlijeka u Tuzli kod Hanife Šljivić košta jednu marku.
Od prodaje mlijeka i sira živi Hanifina četveročlana obitelj. Za sada, kaže, ide joj dobro, ali pribojava se europskih pravila koja bi umnogome mogla smanjiti kapacitet proizvodnje i prodaje:
„Teško jeste, al' kad se mora za život, za opstanak, mora se. Sve se proda. Svaki dan radimo. Proda se. Jedne mušterije dođu danas, jedne sutra, pojedu, pa ponovo dođu. Za opstanak – sve se mora. Nabavićemo više frižidera pa ćemo hranu čuvati. Šta ćemo, kad moramo.“
Sličnog je mišljenja i Ajša Jakubović:
„Al' mora se živjeti. Ne može se nazor umrijeti. Moraš djeci donijeti. Al' opet, jest' da mi radimo, mora se krava nahraniti – vreća je mekinja dvanaest maraka, snesem tri kilometra pješke. A vreća mi može biti heftu, al' to pomalo da dajem. Da napraviš kako treba i da joj punu kantu daš, ne može tri dana bit'. Eto ti. Pet maraka uzme za sto, doktor ti uzme marku, pet maraka dadneš za autobus – i nema te nigdje. I opet si došla i gladna i žedna kući. E, bala je sijena tri i po marke, da dva puta je metneš. E, hajd', gdje si? Nema te nigdje. Al' mora se odnekle. Moraš!“
Nova europska pravila podrazumijevaju između ostalog i to da će poljoprivrednici više neće moći svoje proizvode tek tako iznijeti na tržnice, već će morati imati registrirano udruženje ili poduzeće. Također, morat će imati posebne friždere u kojima će držati proizvode, a svaki proizvod morat će imati i odgovarajuće oznake koje garantiraju kvalitet hrane.
Pravilnici i primjena
Suad Selimović, iz Kantonalne privredne komore Tuzla, kaže da poljoprivrednici zbog novih europskih pravila ne trebaju strahovati:
„Niko vama neće zabranjivati prodaju svog vlastitog proizvoda, ukoliko ste vi registrirani na bilo koji oblik registracije – bilo kao registrirani poljoprivredni proizvođač, bilo kao registrirani obrtnik, ili d.o., i niko vama ne može zabraniti da vi prodajete, bilo na kućnom pragu, bilo na pijačnoj tezgi ili na polici u nekom marketu, ali – svi će morati poštovati da je to kontrolirana i provjerenog kvaliteta hrana.“
Enes Hasanović, poljoprivrednik iz Kalesije, misli da će nova europska pravila donijeti bolju perspektivu za poljoprivrednike. Smatra da će tada domaća proizvodnja biti više na cijeni:
„Izvršna vlast spava, a mi, poljoprivrednici, smo iz dana u dan sve siromašniji. Evo, vjerujte, sad mnogi poljoprivrednici o tome razmišljaju. Evo, ja sam imao tri krave, sad imam jednu, i hranim dva bika.
Znači – ne dam mlijeka džabe, za svoje ću potrebe proizvoditi, i onoliko koliko mogu, tako ću se i ponašati.“
BiH već ima oko 50 pravilnika o kvaliteti hrane usklađenih s europskim standardima. Međutim, problem je u tome što se oni ne primjenjuju, kaže Selimović:
„Nemamo akreditirane laboratorije, nemamo certificirane ljude u tim laboratorijama, opremu i sve to što mora pratiti tu hranu. Naši animalni proizvodi ne mogu ići u Evropsku uniju jer – pazite – mi nemamo uređen sistem obilježavanja životinja i, prema tome, ne možemo da ispoštujemo taj član o sljedivosti – odakle je porijeklo te životinje, na kojoj je farmi bila. Ja sam imao priliku da budem u Francuskoj, tamo su mi pokazali u jednom marketu 200 grama govedine. Na tom pakovanju je bila ušna markica grla, a u okviru tog ušnog broja bio je i broj sa koje farme je to grlo. Prema tome, po toj šifri dolazite do farme na kojoj je uzgojeno to grlo.“
Poljoprivredni proizvođači u BiH jo uvijek se bore za opstanak i zato ne razmišljaju o uvođenju europskih standarda na svoje farme, potvrđuje Selimović:
„Poljoprivredni sektor, sektor proizvodnje hrane, je najsloženiji u EU. Vidjećete da ćemo mi dosta vremena potrošiti dok taj sektor organiziramo. Mi trenutno imamo farmere sa kojima na procesu edukacije, na procesu upoznavanja sa tim normativima, najviše rade neke humanitarne organizacije, neke nevladine organizacije, dok, recimo, vladin sektor, tu nema nikakve inicijative. Čak ne provodi niti one zakone koje su sami donijeli, a kamoli da kažemo da sada treba da uvedu nekakve standarde koji su kriterij EU!“
A sve dok država pokazuje slab interes za kvalitetnu poljoprivrednu proizvodnju usklađenu s europskim standardima, farmeri teško mogu u bližoj budućnosti očekivati promjene na bolje na svojim farmama. Zato je sigurno da ćemo se još dugo diviti austrijskim farmama i ljepoti tamošnjih pašnjaka.
Za sada su više zabrinuti lošim odnosom države prema njima kao i nedovoljnim podsticajnim, novčanim sredstvima. Ono što čuju o normama za proizvodnju i skladištenje hrane, za njih je još uvijek daleka činjenica.
U svakodnevnim kupovinama na tržnicama uvijek možemo sresti male poljoprivredne proizvođače kako na tezgama drže sir, mlijeko i kajmak, te pozivaju građane da izaberu domaće. Litar mlijeka u Tuzli kod Hanife Šljivić košta jednu marku.
Hanifa Šljivić: Za opstanak – sve se mora. Nabavićemo više frižidera pa ćemo hranu čuvati. Šta ćemo, kad moramo
Od prodaje mlijeka i sira živi Hanifina četveročlana obitelj. Za sada, kaže, ide joj dobro, ali pribojava se europskih pravila koja bi umnogome mogla smanjiti kapacitet proizvodnje i prodaje:
„Teško jeste, al' kad se mora za život, za opstanak, mora se. Sve se proda. Svaki dan radimo. Proda se. Jedne mušterije dođu danas, jedne sutra, pojedu, pa ponovo dođu. Za opstanak – sve se mora. Nabavićemo više frižidera pa ćemo hranu čuvati. Šta ćemo, kad moramo.“
Sličnog je mišljenja i Ajša Jakubović:
„Al' mora se živjeti. Ne može se nazor umrijeti. Moraš djeci donijeti. Al' opet, jest' da mi radimo, mora se krava nahraniti – vreća je mekinja dvanaest maraka, snesem tri kilometra pješke. A vreća mi može biti heftu, al' to pomalo da dajem. Da napraviš kako treba i da joj punu kantu daš, ne može tri dana bit'. Eto ti. Pet maraka uzme za sto, doktor ti uzme marku, pet maraka dadneš za autobus – i nema te nigdje. I opet si došla i gladna i žedna kući. E, bala je sijena tri i po marke, da dva puta je metneš. E, hajd', gdje si? Nema te nigdje. Al' mora se odnekle. Moraš!“
Nova europska pravila podrazumijevaju između ostalog i to da će poljoprivrednici više neće moći svoje proizvode tek tako iznijeti na tržnice, već će morati imati registrirano udruženje ili poduzeće. Također, morat će imati posebne friždere u kojima će držati proizvode, a svaki proizvod morat će imati i odgovarajuće oznake koje garantiraju kvalitet hrane.
Pravilnici i primjena
Suad Selimović, iz Kantonalne privredne komore Tuzla, kaže da poljoprivrednici zbog novih europskih pravila ne trebaju strahovati:
„Niko vama neće zabranjivati prodaju svog vlastitog proizvoda, ukoliko ste vi registrirani na bilo koji oblik registracije – bilo kao registrirani poljoprivredni proizvođač, bilo kao registrirani obrtnik, ili d.o., i niko vama ne može zabraniti da vi prodajete, bilo na kućnom pragu, bilo na pijačnoj tezgi ili na polici u nekom marketu, ali – svi će morati poštovati da je to kontrolirana i provjerenog kvaliteta hrana.“
Enes Hasanović, poljoprivrednik iz Kalesije, misli da će nova europska pravila donijeti bolju perspektivu za poljoprivrednike. Smatra da će tada domaća proizvodnja biti više na cijeni:
„Izvršna vlast spava, a mi, poljoprivrednici, smo iz dana u dan sve siromašniji. Evo, vjerujte, sad mnogi poljoprivrednici o tome razmišljaju. Evo, ja sam imao tri krave, sad imam jednu, i hranim dva bika.
Znači – ne dam mlijeka džabe, za svoje ću potrebe proizvoditi, i onoliko koliko mogu, tako ću se i ponašati.“
BiH već ima oko 50 pravilnika o kvaliteti hrane usklađenih s europskim standardima. Međutim, problem je u tome što se oni ne primjenjuju, kaže Selimović:
„Nemamo akreditirane laboratorije, nemamo certificirane ljude u tim laboratorijama, opremu i sve to što mora pratiti tu hranu. Naši animalni proizvodi ne mogu ići u Evropsku uniju jer – pazite – mi nemamo uređen sistem obilježavanja životinja i, prema tome, ne možemo da ispoštujemo taj član o sljedivosti – odakle je porijeklo te životinje, na kojoj je farmi bila. Ja sam imao priliku da budem u Francuskoj, tamo su mi pokazali u jednom marketu 200 grama govedine. Na tom pakovanju je bila ušna markica grla, a u okviru tog ušnog broja bio je i broj sa koje farme je to grlo. Prema tome, po toj šifri dolazite do farme na kojoj je uzgojeno to grlo.“
Poljoprivredni proizvođači u BiH jo uvijek se bore za opstanak i zato ne razmišljaju o uvođenju europskih standarda na svoje farme, potvrđuje Selimović:
„Poljoprivredni sektor, sektor proizvodnje hrane, je najsloženiji u EU. Vidjećete da ćemo mi dosta vremena potrošiti dok taj sektor organiziramo. Mi trenutno imamo farmere sa kojima na procesu edukacije, na procesu upoznavanja sa tim normativima, najviše rade neke humanitarne organizacije, neke nevladine organizacije, dok, recimo, vladin sektor, tu nema nikakve inicijative. Čak ne provodi niti one zakone koje su sami donijeli, a kamoli da kažemo da sada treba da uvedu nekakve standarde koji su kriterij EU!“
A sve dok država pokazuje slab interes za kvalitetnu poljoprivrednu proizvodnju usklađenu s europskim standardima, farmeri teško mogu u bližoj budućnosti očekivati promjene na bolje na svojim farmama. Zato je sigurno da ćemo se još dugo diviti austrijskim farmama i ljepoti tamošnjih pašnjaka.