Traganje za savršenim zvukom makedonskog majstora violina

Svetozar Bogdanovski pažljivo pregledava komad drveta u svom ateljeu u Velesu, Severna Makedonija. Za svoje violine bira drvo koje se dobiva od stabala starih više od 500 godina.

Pre nego što je počeo da pravi muzičke instrumente svjetske klase, Bogdanovski je život proveo kao slikar i rekao je da nikada nije imao namjeru da pređe sa četkica na mašne.

Bogdanovski provjerava zvuk drveta.

Bogdanovski je počeo da pravi violine nakon što je shvatio da svom talentovanom mladom sinu Kostadinu ne može da priušti kvalitetan instrument koji bi mu omogućio da ostvari svoj muzičarski potencijal.

U njegovom ateljeu izložene su fotografije djece i unučadi. Svi njegovi potomci sviraju violine koje je napravio.

Ono što je počelo kao hobi preraslo je u opsesivnu potragu za savršenim zvukom. "Zvuk je postao opsesija", kaže on. "Ono što je nekada bilo slikanje na platnu postalo je potraga za bojom zvuka; jačina i jačina zvuka postali su moja svakodnevna okupacija."

Za održavanje te opsesije bila je potrebna odlučnost da se nauči zanat i preuzme ogromno znanje i različite tehnike potrebne za proizvodnju instrumenta najvišeg kvaliteta.

"Za mnoge je to bilo nelogično, ali nisam mnogo razmišljao o tome u šta se upuštam. Bio sam odlučan da uspijem", kaže on.

Izrada violina je "veoma složena, delikatna i zahtijeva značajno znanje", kao i specifične alate i materijale, objašnjava Bogdanovski. Dodaje da kada je počeo svoj put kao majstor violine "nije postojao internet ni YouTube, kao danas". "Literatura koju sam imao bila je veoma loša", sjeća se.

"Morate se uroniti u samu profesiju - konstrukciju instrumenta, konstrukciju zvuka - harmonizirajući sve ono što čini da instrument svira najbolji zvuk", kaže on.

Jedan od najvažnijih materijala je "visokoakustično" drvo poput smreke i javora, koje se, na sreću po Bogdanovskog, nalazi u blizini, u planinama Bosne i Hercegovine.

Poslednji ključni element da violina zapjeva je gudalo, koje Bogdanovski naziva "posebnim poglavljem" u mukotrpnom procesu proizvodnje violine.

"Zahtijeva poznavanje najviše tehnologije, smola, eteričnih ulja i balzama. Oni se nalaze u različitim područjima; potrebno ih je nabaviti, prikupiti i proučiti njihov karakter kako bi se napravio luk koji je elastičan, čvrst i izdržljiv", objašnjava on.

Kako se kvalitet njegovog umijeća poboljšao, a njegova djeca izrasla u majstore violiniste koji sviraju na očevim ručno rađenim instrumentima, pročulo se među vodećim muzičarima. Dolazili bi izdaleka u njegovu radionicu, bilo da poprave svoje violine ili da kupe neku od njegovih.

"Razlog je dobar zvuk, a dobra riječ daleko putuje", kaže on.

Bogdanovski je za svoje violine dobio međunarodno priznanje i nagrade.

"Danas se moje violine porede sa onima najboljih klasičnih majstora italijanske klasične ere. Veliko je zadovoljstvo što sam dostigao tako visok nivo", kaže on.

Vjeruje da se veliki dio svog uspjeha može pripisati njegovoj "umjetničkoj intuiciji", za razliku od drugih majstora koji preferiraju tehnički pristup.
 

Nakon više od 30 godina istrajnosti, Bogdanovski još nije utažio žeđ za savršenim zvukom.

"Gdje je kraj ovoj potrazi za savršenim tonom? Mislim da nema kraja jer je ton fluidan, kao vječna potraga za kamenom filozofije u radionicama alhemičara", kaže on.

Bogdanovski sluša kako njegova supruga Marija -- profesionalna violinistkinja -- testira zvuk jedne od njegovih novih kreacija.

Osim potrage za kvalitetom tona, ovom majstoru se uvijek postavljaju novi izazovi. Njegov desetogodišnji unuk takođe se bavi violinom, dajući Bogdanovskom priliku da inspiriše još jednu generaciju muzičara i unese radost u svoju porodicu.

"Ovo je veliki razlog zašto idemo dalje“, kaže Bogdanovski. “Napravio sam mu violinu i zvuči predivno u njegovim rukama. Kako rastu, tako će rasti i njihove potrebe i nadam se da će ova priča trajati još dugo.”