Dani Milihate Coklit počinju i završavaju hladnoćom zidova sobe koja je nekad bila ispunjena smijehom.
U svakom ćošku, Milihate vidi izgubljene snove i čuje riječi koje nisu izgovorene.
Bol koja joj steže prsa postaje nepodnošljiva kada dotakne kćerkino lice na fotografiji.
"Svaki dan Eroni govorim 'Dobro jutro' i 'Laku noć'", kaže Milihate drhtavim glasom.
Njena 20-ogodišnja kćerka ubijena je 12. aprila u Uroševcu, gradu u jugoistočnom dijelu Kosova.
Milihate drži fotografiju svoje ćerke
Eronin bivši suprug, sa kojim je imala sina od godinu i dva mjeseca, uhapšen je kao glavni osumnjičeni.
Par je bio razveden gotovo godinu i Erona je imala zakonsku obvezu da svake sedmice sina odvodi ocu u Centar za socijalni rad u Uroševcu.
Tokom susreta koji će biti njihov posljednji, ubijena je iz vatrenog oružja, a ranjen je i njen brat Driloni (15), koji je bio s njom.
"U tom trenutku, kao da me je nešto probolo u srce", prisjeća se Milihate momenta kada su joj kolege rekle da je "ubijena žena".
"Nisam znala da je to moja kćerka. Radila sam u kuhinji i rekla sam sebi 'Kako su ljudi tako pokvareni'".
"Njena sjenka me prati", kaže Milihate
Iako to još nije shvatala, obuzimala ju je tjeskoba. Ne sjeća se koliko je vremena prošlo kada se njen djever pojavio u restoranu u kojem je radila.
"Mislila sam da idemo kući... Kada je otišao iz grada, pitala sam ga zašto idemo u Uroševac. Rekao mi je 'Erona i Driloni su povrijeđeni'".
Briga za njih počela je da je guši. Ipak, održavao ju je tračak nade da će ih pronaći žive.
"Kada sam vidjela Drilona povrijeđenog u bolnici, znala sam da će se oporaviti... i počela sam da vrištim 'Gdje mi je kćerka?'".
Od tog trenutka, kaže, ne sjeća se ničega, osim da je bila okružena ljekarima i drugim osobljem.
"Koliko bola... Oduzeta mi je zjenica mog oka".
Milihate je jednom primijetila tragove nasilja na tijelu svoje kćerke, koja joj je rekla da je pala
Milihate vjeruje da je Eronu njen suprug godinama fizički i psihički zlostavljao, iako je ona to pokušavala da sakrije.
Uzeli su se kad je Erona imala 16 godina i vrlo brzo nakon toga "počela je da pada u depresiju, nije jela, nije se smijala".
"Došla bi kući i rekla mi da mu se nikad neće vratiti... ali nešto bi se dogodilo i ona bi ipak otišla".
Milihate se prisjeća da je jednom prilikom primijetila tragove nasilja na tijelu svoje kćerke, ali da joj je rekla da je pala u kupatilu.
Uprkos insistiranju roditelja, Erona mu se vratila.
"Bila sam uvjerena da joj je prijetio s nama... A Erona je sve radila, samo da nas ne povrijedi".
Milihate kaže da ne zna motive takvog ponašanja, ali se pokazalo da je njen strah opravdan kada je Eronin bivši muž "počeo prijetiti" njenom starijem bratu, da će navodno ispaštati ako ga Erona ostavi.
Milihate u sobi u kojoj su spavali njena ćerka i unuk.
Erona je u međuvremenu zatrudnjela i u tom periodu je, kako kaže njena majka, prekinula kontakt sa porodicom.
Iako su bile udaljene svega nekoliko kilometara, o svojoj kćerci, kaže, nije znala ništa.
"Odselili smo sa Kosova našeg najstarijeg sina Rinora da se ne dogodi ono najgore...i slučaj smo prijavili policiji".
"Nekoliko puta smo se obratili regionalnoj policiji u Uroševcu... Rekla sam im da mi nedostaje kćerka... ali su mi rekli da su u kontaktu s njom i da odbija da razgovara sa porodicom".
Briga, strah i tjeskoba porodice trajali su mjesecima, sve dok se Erona, šest sedmica nakon rođenja sina, s njim nije vratila roditeljima – "umorna, oslabljena, istraumirana".
Uz njihovu podršku odlučila je da svoj život počne iz početka, vidjevši u svom sinu motivaciju i nadu.
Milihate kaže da je zajedno sa svojim suprugom bila spremna da učini sve, samo da im ništa ne fali.
Dok se prisjeća glasova i puzanja svog unuka po zemlji, ne može da govori od suza.
"To je najsvetiji dar koji mi je Erona ostavila", kaže Milihate dok slaže odjeću svog unuka.
"Liči na nju...", progovara kroz zube.
Milihate u rukama drži jednu unukovu cipelu.
Nakon Eroninog ubistva, starateljstvo nad njenim sinom dobila je majka njenog bivšeg supruga, a Eronina porodica se sa njim viđa "svake dvije sedmice, po tri sata".
Milihate kaže da će pokušati da dobije starateljstvo nad svojim unukom.
Dok ona razgovara sa nama, njen muž Gazmend nijem je i skrhan bolom.
Eronini roditelji, Milihate i Gazmend Coklit.
"Bila je izuzetno bliska sa svojim ocem", kaže Melihate o Eroni.
Otac ne želi mnogo da priča, ali kaže da ima samo jedan zalog: "Zašto joj nisam bio bliže".
Što kažu nadležni?
Radio Slobodna Evropa pitao je policiju u Uroševcu o slučaju za koji porodica Coklit kaže da je prijavila. Ipak, u odgovoru se navodi da "u evidenciji policijske stanice u Uroševcu ne piše da je njena porodica prijavila slučaj protiv osumnjičenog V.A".
RSE je policiju pitao i je li im poznato da Erona Coklit, kako kažu članovi porodice, s njima nije imala kontakt gotovo godinu.
U odgovoru se navodi da je "završeni predmet procesuiran u Osnovnom tužilaštvu u Uroševcu" i ne navode se drugi detalji.
Iz tužilaštva su za RSE kazali da "nema evidencije da su roditelji sada pokojne E.C. podnijeli bilo kakvu krivičnu prijavu protiv osumnjičenog V.A".
Na pitanje o navodnom nedostatku kontakta između Erone i članova njene porodice, iz tužilaštva su odgovorili da je slučaj "teškog ubistva" u fazi istrage i da ne mogu da iznose više informacija.
Manje od sedmicu nakon ubistva Erone, još jedna žena ubijena je u Peći - oko 90 kilometara od Uroševca.
I u tom slučaju osumnjičen je suprug ubijene.
Od 2010. do aprila ove godine registrovana su ubistva ukupno 57 žena. U većini slučajeva počinioci su muževi, zatim očevi i sinovi.
Organizacije koje se bave pravima žena tvrde da pravosuđe na Kosovu "blagim kaznama" šalje ohrabrujuće poruke počiniocima.
Minimalna kazna za teško ubistvo na Kosovu je deset godina zatvora, a maksimalna doživotni zatvor.
Ipak, čak i prema kosovskom Institutu za pravosuđe, koji nadzire pravosudni sistem u zemlji, slučajevi ubistava žena "dobijaju niske kazne, vraćaju se na ponovno suđenje ili se odugovlače".
Uprkos zahtjevima RSE za komentarima, Sudski savjet Kosova nije odgovorio.
Podaci kosovske policije pokazuju da je prošle godine prijavljeno 2.460 slučajeva porodičnog nasilja, a žrtve su uglavnom bile žene.
Prema riječima predstavnika civilnog društva, njihov je broj znatno veći od zvaničnog.
Kažu da se nasilje premalo prijavljuje iz nekoliko razloga, uključujući: društveni pritisak na žene, njihov nedostatak ekonomske nezavisnosti i nenaslijeđivanje imovine od roditelja.
Erona Coklit
U Eroninom slučaju prepreka je bio "strah", podrška porodice nije joj nedostajala.
Erona se bojala da napusti muža nasilnika, kaže za Radio Slobodna Evropa Mimoza Thaqi, trenerica ličnog razvoja u onlajn klubu koji je Erona pohađala posljednjih mjeseci svog života.
"Eronin san je bila sloboda i njen sin. Ona je bila kao zatvorenica tog čovjeka... Samo je u dječaku vidjela svoju budućnost", kaže Thaqi.
Navodi da je i Milihate postala dio tog kluba, "kako bi se snašla u situaciji kroz koju je porodica prolazila i prolazi".
Psiholozi kažu da porodice sa takvim tragedijama dožive "emocionalni šok".
"Teško prihvataju stvarnost. Nose osjećaj krivice... da su imali priliku da učine nešto više, da su mogli ranije da uoče probleme i spriječe ubistvo", navela je Gyltene Derguti, klinička psihološkinja u Centru porodične medicine u Uroševcu.
Motivacione knjige u Eroninoj sobi
Milihate ne želi da govori o Eroninom ubici, ali se moli da ga stigne "zaslužena kazna".
Sada spava u sobi u kojoj je Erona spavala sa sinom. Kaže da tu još osjeća njihov miris i čuje njihov smijeh.
I ako je na trenutke pohode lijepa sjećanja, bol je ubrzo probudi.
"Sahranila sam je sa velom... jer nije nosila bijelu haljinu kad se udavala."
"Tog dana vidjela sam je kao mladu... Erona je bila lijepa, ali tog dana je postala još ljepša".
Milihate na Eroninom grobu