Evropska unija i druge razvijene zapadne zemlje bilježe trend snažnog ekonomskog rasta i rekordno niske nezaposlenosti, no mnogi od novih poslova su dio honorarne ili digitalne ekonomije i ne nude sigurnost kroz zagarantovanu satnicu ili zdravstveno i socijalno osiguranje i ne omogućavaju radnicima izlaz iz siromaštva, kaže Esther Lynch, sekretar u Konfederaciji evropskih sindikata (ETUC), u intervjuu za 'Zašto?' uz Međunarodni praznik rada.

Zapadnobalkanske države ne bi trebalo da privlače strane investitore nudeći jeftinu radnu snagu kojoj nisu zaštićena prava jer to dugoročno nije model koji donosi uspjeh, dodaje Lynch.

Zašto: Zemlju članice EU i druge zapadne ekonomije uživaju ekonomski rasta i rekordno nisku nezaposlenost, no da li radnici mogu biti u potpunosti zadovoljni?

Lynch: Slažem se, statistike pokazuju da je došlo do povećanja broja ljudi koji rade i došlo je do pada stope nezaposlenosti. Ali ono što vam te statistike ne kažu je stvarna situacija u kojoj se nalaze zaposleni. Suviše često rast poslova je bio u lažnom samozaposlenju, tako da ljudi rade nekoliko sati sedmično i nisu u stanju da sastave kraj sa krajem, nemaju plaćeno bolovanje ili socijalno osiguranje. Stvoreno je mnogo loših loših radnih mjesta.

Zbog toga je Evropska unija ove godine morala usvojiti zakon prema kojem u budućnosti kompanije neće moći zaposliti ljude na toliko mnogo ugovora bez zagarantovane fiksne plate, pa da ne znaju na dnevnoj i sedmičnoj osnovi koliko rade. Poslodavci će ubuduće morati ponuditi mnogo više predvidljivosti i sigurnosti, ali što se mnogih poslova koji su stvoreni u EU u ovom momentu tiče tu se radi o poslovima koji ne nude dovoljnu zaradu da bi se ljudi izvukli iz siromaštva.

Zašto: Ovaj zakon je usvojen prije samo dvije sedmice.

Lynch: Radi se o Direktivi o transparentnim i predvidljivim radnim uslovima, koja također proglašava nezakonitim neke od nepoštenih praksi poslodavaca. Dakle, poslodavci su iznalazili različite načine ili da se pretvaraju da nisu poslodavci, ili da smanje minimalne plate zaposlenih. Jedan od zaista loših primjera na koji smo naišli širom EU je naplaćivanje treninga koji ljudi trebaju za obavljanje njihovih poslova. Takvo postupanje će biti proglašeno nezakonitim.

Ono što to pokazuje je da je moć radnika da budu u mogućnosti da zaštite svoje uslove rada bila umanjena. Jedan od razloga za to su odluke koje su donešene oko načina na koji se radnici mogu organizovati kroz sindikate i način na koji mogu pregovarati, ne samo na nivou kompanije, već i na nivou više kompanija. I to je velika i važna stvar koju trebamo reći za Praznik rada: gledajte, jedini način na koji radnici zaista mogu zaštiti sebe i svoje uslove rada je ako su u mogućnosti da se pridruže sindikatima i pregovaraju zajedno.

Pročitajte i ovo: Radnici u BiH: 'Prvi maj za nas više nije praznik'

​Zašto: Koliko se situacija u vezi zaštite prava radnika promijenila u posljednjih 30-40 godina?

Lynch: Ja radim 30 godina i najveća promjena koju sam vidjela u mom životu je kako poslodavci iznalaze načine da se pretvaraju da nisu poslodavci i koriste to da izbjegnu odgovornost. I to je vrlo uznemirujuće za sve u Evropi, jer kompanije koriste sve pogodnosti članstva u Evropskoj uniji -- mogu premještati fabrike gdje god žele, mogu nuditi usluge širom Evrope -- ali suviše često, umjesto da pokažu odgovornost, da plate poreze, da plate ljudima pravednu platu, one koriste pravila EU kao način za izbjegavanje odgovornosti, da ne plate pravednu platu, da ne pregovaraju sa sindikatima, i često čak ni da plate pravedan dio poreza.

Ono loše što se desilo u EU je da se balans moći promjenio. Kompanije uzimaju više nego što je pravedan dio i radnici nemaju mogućnost da dobiju pravedan dio profita koji su pomogli da se stvori. Suviše često jedina diskusija je o minimalnoj plati, a minimalna plata je veoma važna i veoma potrebna mnogim radnicima. Ali to nije minimalna plata. Minimalna plata je ona kada sjednete sa poslodavcem i kolega radnicima i kažete: kako možemo ostvariti pravedan radni dan, kako možemo podijeliti posao i, još važnije, kako možemo podijeliti profit koji smo pomogli da se stvori? Ne može biti sve samo o minimalnoj plati.

I mislim da je ovo veoma važno pitanje za radnike na Zapadnom Balkanu, jer kompanije čija su sjedišta na istoku pokreću operaciju na Balkanu i ne plaćaju ljudima plate koje plaćaju na istoku. I vrlo često razlog zbog kojeg se mogu provući s ovim je jer ne dozvoljavaju radnicima da se udruže kroz sindikat. Ako se radnici udruže u sindikat, one odbijaju da razgovaraju sa sindikatima.

Ova ogromna razlika u platama je nešto o čemu moramo razgovarati na Dan rada, jer svrha Dana rada je da svi radnici, bilo gdje da su, solidarno stanu zajedno tako da mogu ostvariti pravedan tretman, jer ne možemo govoriti o pravednom tretmanu samo za neke ljude, potrebno je da svi radnici dobiju pravedan tretman.

Pročitajte i ovo: Autobus sa 26 bogataša naspram polovine čovečanstva

​Zašto: Ako je ovakva situacija u EU, koja se često navodu kao primjer u vezi radničkih prava, šta je onda sa radnicima u drugim dijelovima svijeta kao što je Daleki istok, Afrika ili drugi dijelovi svijeta?

Lynch: Interesantno je to što kažete jer sam upravo pogledala nedavno istraživanje o radnicima u tekstilnoj industriji i vidjela sam da su radnici koji rade u Kini bolje plaćeni od radnika u Rumuniji. Ali kada poredite zdravstvene i sigurnosne uslove, oni su mnogo bolji u Evropi, kada gledate na stvari kao što su pravo na odmor i pravo na porodiljsko odsustvo.

Evropa je sigurno sigurnije, pravednije mjesto za rad. Ali situacija nije dobra za mnoge radnike u Evropi i moramo se na to fokusirati, moramo naći koja pravila nisu uspješna, fokusirati se na rast kategorije ljudi koji su identifikovani kao samozaposleni, ljudi kojima je ukraćena zdravstvena zaštita kada su bolesni, ljudi koji si ne mogu priuštiti dom nakon što su radili čitavu sedmicu. To je vrsta pitanja koja Evropa mora prepoznati, ona ne može sjediti i mislite da je sve ružičasto u Evropi, jer nije, i moramo naći realistična rješenja za svakog radnika, a ne samo za ljude na vrhu. Moramo naći rješenje za svakog radnika.

Zašto: Honorarna i digitalna ekonomija su sve sveprisutne i sve više ljudi na ovaj način dobija posao, no kako vidite njihovu regulaciju u narednim godinama, kako zaštiti prava radnika?

Lynch: Primjer poslodavaca koji izbjegavaju odgovornost su kompanije koje rade na online i digitalnim platformama. Kao da je činjenica da ćete biti online znači da možete izbjegavati pravila i propise. Ovo je neprihvatljiva ideja, i širom Evrope sudovi su počeli ovo direktno govoriti poslodavcima. Ali EU je razumjela da je pogrešno čekati na sudove da riješe problem slučaj po slučaj, radnik po radnik, jer je to nepravedno i zbog toga su usvojili ovu Direktivu.

Ovo više nije prihvatljivo širom Evrope. Ali ni za sekund ne mislim da će radnicima biti jednostavno u ovoj borbi, znam de će im biti potrebna međusobna pomoć, biće im potrebna pomoć njihovih sindikata kako bi bili sigurni da će zemlje članice preuzeti odgovornost. Mislim da je to velika promjena, veliki korak naprijed da je EU usvojila ovaj zakon.

Pročitajte i ovo: Posla nema, plate neredovne

​Zašto: Na Zapadnom Balkanu imamo mnoge zastarjele industrije koje jedva preživljavaju, visoku nezaposlenost i strane kompanije koje nude slabo plaćene i sigurne poslove koje radnici prihvataju jer nemaju izbora? Sve ove zemlje bi željele ući u EU ali čini se reforme kojima bi se zaštitila prava radnika nisu visoko na listi reformi koje Brisel traži od njih.

Lynch: Ni za jednu zemlju u Evropi nije dobra strategija da kaže, 'put naprijed za nas i naš narod je da se nadmećemo sa niskim platama i niskim standardom'. To neće uspjeti u EU. Zemlje članice moraju usvojiti strategiju prema kojoj će što više radnika biti obučeno pa se mogu nadmetati za poslove kući i u inostranstvu.

Ja dolazim iz Irske i moj sin je napustio zemlju radi posla i mnogo je teško za roditelja kada član porodice mora otići radi posla. Ali na kraju se vrate, i sa sobom donesu vještine i mogu biti uspješni kući, mogu donijeti ideje. Zbog toga ljudi koji odlaze zbog posla nije, dugoročno, loša ideja za jednu zemlju. Ali zemlja se mora izboriti sa odljevom mozgova, i teško je ponuditi usluge jer obrazujute ljude koji će otići. Sve ove stvari su komplikovane za porodice, za industriju, za zemlje članice. Ali to su također stvari oko kojih bi Evropska unija mogla pomoći sa rješenjima, a ne sa preprekama.

Jedna od tih ideja je pravedna tranzicija, i sindikati u EU pričaju o ovome. Ono što govorimo je ako pogledate 10 godina unaprijed, koje su to vještine koje će biti potrebne radnicima da bi uspjeli, ali ne neke zamišljene, nego stvarne stvari, i kako osigurati da radnici dobiju to vještine?