Piše: Anthony Wesolowsky
Nema lidera u Evropi koji je vladao duže, a Aleksandar Lukašenko je spreman na još jedan petogodišnji predsjednički mandat. Izbori u nedjelju teško da će biti slobodni ili pošteni, ali nakon 21 godinu na vlasti, Lukašenkova dominacija je toliko duboko ukorijenjena da će vrlo vjerojatno i pobijediti na nedjeljnim izborima. Lukašenko na izbore izlazi kao nezavisni kandidat, a protukandidati su mu Tatjana Karatkevič sa liste „Recite istinu“, Sergej Gajdukevič iz Liberalno demokratske parije i Nikolaj Ulahovič iz Bjeloruske patriotske stranke.
Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko može biti prezren na Zapadu, a u Rusiji ga se jedva tolerira, ali njegov autoritarni režim čini ga sigurnim kod kuće što je bitno za izbore.
Tijekom više od dva desetljeća na vlasti, 61-godišnjak, bivši direktor jedne sovjetske farme, naučio se koristiti mješavinom lukavstva i brutalne sile kako bi opstao u Bjelorusiji, maloj zemlji zaglavljenoj, u turbulentnom susjedstvu, između Istoka i Zapada.
Od dolaskana vlast 1994. godine, smanjio je ovlasti parlamenta, ugušio medije i gurnuo političke neprijatelje na marginu ili ih otjerao u izgnanstvo.
Službeni mediji prikazuju krupnog i glasnog Lukašenka kao brižnog oca – "Batka" – čovjeka koji posjećuje tvornice i farme, vadi krompir ili igra hokej.
„Iako zemlju vodi u sovjetskom stilu, za većinu Bjelorusa, Lukašenko predstavlja stabilnost“, kaže Aleh Manaev, suosnivač jedne od prvih samostalnih političkih stranaka i osnivač nezavisnog Institutaza socio-ekonomske i političke studije (IISEPS ).
"On je većini pružio jednu vrstu stabilnosti, u zamjenu za potpunu lojalnost, a marginalizirao je, i to do maksimuma, one koji mu se suprostavljaju ", izjavio je Manaev u nedavnom intervjuu za Radio Slobodna Evropa.
Svetlana Aleksievič, bjeloruska spisateljica i dobitnica ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, je oštrija.
"Za ljude na selu, sloboda znači kobasica", kaže književnica čiji radovi nisu objavljeni u Bjelorusiji od kada je Lukašenko došao na vlast.
"On je politička životinja", rekla je ona u intervjuu za Neue Zuercher Zeitung 2011. "On radi ono što oni žele."
U ranim 1990-im, Lukašenko je obećao borbu protiv korupcije i kriminala, te otvaranje novih radnih mjesta. Odbio je provesti takozvanu "šok terapiju" ekonomskih reformi što su zastupali zapadni ekonomisti za liječenje bivše komunističke ekonomije, koja je bila na samrti.
U određenom stupnju, Lukašenkov ekonomski model je funkcionirao. Između 2001. i 2011. godine bjelorusko gospodarstvo raste u prosjeku oko osam posto godišnje. Taj je rast smanjio apsolutnu stopu siromaštva. Svjetska banka potvrdila je da je 2002. bilo oko 30 posto siromašnih, a 2006. ta je stopa smanjena na 11 posto, da bi do 2010. bila prepolovljena na samo 5,2 posto.
No, od globalne ekonomske krize 2008-09, rast gospodarstva je usporen, a Svjetska banka predviđa recesiju u 2015. i 2016. Padaju cijene nafte, što je glavni izvor prihoda zemlje koja preradjuje i preprodaje rusku naftu.
Rusija, koja je ključno tržište za Bjelorusiju, suočava se s ekonomskim problemima zbog niskih cijena energije na svjetskom tržištu i zapadnih sankcija koje su na snazi zbog uplitanja u zbivanja u Ukrajini i aneksije Krima. Bjelorusija u Rusiju izvozi kamione, traktore, industrijske strojeve i prehrambene proizvode.
Unatoč sumornim gospodarskim vijestima, Lukašenko nastavlja uživati snažnu potporu javnosti.
To je prvenstveno zbog njegove „sposobnosti“ da krivicu za sve što je loše prebaci na druge. Tako je u decembru 2014., smijenio premijera, guvernera Narodne banke i niz vladinih dužnosnika.
Službeni mediji – uključujući glavne novine, „SovjetskaBjelorusija“, predsjednika prikazuju u isključivo pozitivnom svijetlu. Nezavisne medije vlast progoni, a novinare i urednike često privode i ispituju službenici sigurnosne agencije, koja se i dalje zove KGB.
Uoči predsjedničkih izbora, vlast se „naoštrila“ na medije koji pokušavaju izbjeći državnu cenzuru i emitiraju izvan Bjelorusije, među kojima je nezavisna Belsat televizija.
"Mi uništavamo mitove službene bjeloruske propagande, što je izbornoj godini osobito opasno za vladu", kaže Olga Čaičits, novinarka Belsata.
Uz pomoć državnih medija, Lukašenko širi strah od preljevanja rata i nasilja iz Čečenije, od militantne Islamske države i garantira sigurnost svom narodu, sve dok je on lider.
Sukob u Ukrajini je božji dar za Lukašenka. Odbio je stati na bilo čiju stranu i počeo hodati na tankoj žici između Evrope i Rusije. Dovodeći u Minsk na mirovne pregovore čelnike Francuske, Njemačke i Rusije, svom se narodu prikazao kao ugledni državnik.
Ruska agresija na Ukrajinu omogućila je Lukašenku bodove kod kuće i na Zapadu, i sve to na Putinov trošak. Poručivao je da će braniti svaki centimetar svoje zemlje ako bude napadnuta.
Onda je 7. oktobra poručio da Bjelorusiji "ne treba" ruska zračna baza koju je Kremlj želio otvoriti, jer su prosvjednici u Minsku, upozoravali da će baza pretvoriti zemlju u ruskog "vazala".
Učinio je još jedan napor da popravi veze sa Zapadom, gdje su neki ga nazivali "posljednjim evropskim diktatorom".
Prethodno je iz zatvora oslobodio šest političkih oponenata što su pozdravili SAD i Europska unija. Među oslobođenima je Mikalaj Statkevič, jedan od protukandidtat na predsjedničkim izborima 2010. godine.
Lukašenkovi potezi mogli bi uroditi plodom: dva dana prije izbora, agencija Reuters je citirala jednog diplomatu koji je rekao da EU planira ukinuti sankcije protiv Bjelorusije, uključujući i one nametnute Lukašenku, i to u roku od iduća četiri mjeseca.
No, Human Rights Watch (HRW) upozorava da nema istinskog poboljšanja ljudskih prava u Bjelorusiji. Ni napori EU pokrenuti u Pragu 2009., nisu natjerali Bjelorusiju da osigura slobodu medija, provede izbornu reformu i ukine smrtnu kaznu.
Lukavi Lukašenko sada se približava Zapadu, ali ne napušta ni Rusiju.
Bjelorusija se tako pridružila Euroazijskoj ekonomskoj uniji - koja je dio Putinova plana za jačanje utjecaja Moskve u bivšim sovjetskim republikama, umjesto da prihvati ponudu Europske unije o sporazumu o slobodnoj trgovini.