Jerome Lowenthal važi za umjetnika rijetke muzičke vizije i integriteta. Rođen je u Philadelphiji 1932. godine. Svoj prvi debut album je imao u trinaestoj godini sa Philadelphia orkestrom. Nakon studiranja sa legendarnim pijanistima, svoje znanje usavršava u Parizu. Osvojio je brojne internacionalne nagrade. Njegov ogromni repertoar uključuje 59 izvođenih koncerata, a poznat je i kao „specijalista“ za djela Franza Liszta, Pyotra Tchaikovskog, Béle Bartóka. Također, Lowenthal izvodi i djela savremenih, živih kompozitora, a neki su od njih komponovali upravo za njega. Jerome Lowenthal je profesor na prestižnoj Juilliard School of Arts, i živi u New Yorku.
U sklopu petog internacionalnog muzičkog festivala „Bosna“, koji je održan u Sarajevu od 2. do 7. oktobra, Lowenthal je održao koncert. Na programu su bila djela Franza Liszta. Nakon dvosatnog koncerta, imali smo priliku da razgovramo sa ovim virtuoznim umjetnikom.
RSE: Sarajevskoj publici ste e predstavili izvođenjem posebno odabranog programa iz širokog opusa Franza Liszta. Zapravo, sviranje njegovih kompozicija predstavlja itekakav poduhvat. Koliko ste se dugo pripremali za nastup?
Jerome Lowenthal: Ovo je premijerno izvođenje cjelovitog programa pripremljenog za sarajevsku publiku, mada sam svaki njegov dio svirao ranije u nekim određenim prilikama. Pojedine komade u ovom ciklusu svirao sam tokom cijelog života. Valle d' Obermann, Au bord d'une source su komadi koje sam svirao još kao student. Moram priznati da kao student nisam bio posebno zainteresovan za Liszta, jer sam njegovu muziku smatrao površnom. Kasnije, desile su se za mene dvije bitne stvari. Moj tadašnji profesor Edward Steuermann jedne prilike mi je rekao: „Trebao bi svirati Lisztovu Mazeppu (Transcedentalna etida br. 04)“. Bio sam iznenađen! Mazeppa – Liszt u svom najvećem, nemogućem, divljem periodu komponovanja! Time me je profesor htio naučiti i drugačijem načinu sviranja. Tako sam počeo učiti Mazeppu i moram priznati, počeo uživati u sviranju. Druga bitna stvar koje mi se dogodila bila je kada sam na poklon dobio kolekciju četiri svezka kasnih Lisztovih radova. Te kompozicije su mi bile nepoznate. Svirajući ih, bio sam njima fasciniran. Upoznao sam se s novim svijetom! Ubrzo sam počeo učiti neke od tih komada, a postepeno se upoznavao i sa ostalim Lisztovim radovima. S pojedinim njegovim radovima još uvijek sam „u upoznavanju“. Spreman sam da uđem u studio i snimim sva tri svezka uz dodatak - kolekciju kompozicija pod imenom „Božično drvo“. To pripada kasnim Lisztovim radovima, i veoma je zanimljiv. Trenutno želim da sviram što više Lisztove komade sa kojima sam „kod kuće“.
RSE: Gospodine Lowenthal, kako vidite generalno budućnost klasične muzike? Primjećujemo veliku upotrebu disonantne harmonije u savremenom muzičkom stvaralaštvu, koje je započeo i sam Schöenberg. U kojem pravcu će se ona dalje razvijati?
Jerome Lowenthal: Misteriozan je put kojim muzika prolazi. Spomenuli ste Schöenberga koji je, prije svega, značajna figura iz prošlog perioda. Bio je kompozitor doba vaših pradjedova. Juče (03.oktobar) smo čuli muziku Elliotta Cartera predstavljenu u svojoj najvećoj, otkačenoj složenosti – muziku koju povezujemo sa muzikom 60-tih. Gospodin Carter je sjajan i produktivan kompozitor. Njegova muzika je svojevremeno smatrana staromodnom. Muzika koja se danas izvodi, a spada u kategoriju savremene muzike, je ona koja iznova povezuje tonalitete i određene sentimentalnosti. To bi bio moj odgovor na vaše pitanje, da ste mi ga postavili prije deset godina. Izvjesno je da se stvari mijenjaju. Danas muzika gosp. Cartera, pored toga što zvuči kao muzika prošlih dana, može biti i muzika sutrašnjice. Hoću reći, ne mogu vam precizno odgovoriti. Za muzičare je primarno da žive sa muzikom svoga doba. Neki će vam reći „da aktuelne stvari rađaju vrijednosti.“ Ali, vrijeme se samo ne može definisati. A što se tiče disonantnosti, ona je oduvijek postojala.
RSE: Pojedini muzički teoretičari tvrde da je prisutnost disharmonije u muzici svojevrsni odraz disharmonije svijeta u kojem živimo.
Jerome Lowenthal: Svako društvo prolazi kroz „nesklad“. To ne uzimam za ozbiljno. Za mene je to pitanje novinarstva. Kažu „ovaj period je u neskladu!?“ Ali, da li je to zaista tako? Da li je ova dekada u većem neskladu od npr. one iz 1920-tih. Loše stvari se stalno dešavaju. Postoji sklad, kao i nesklad. Vidite, pitanje je kako ga definišete. Koja je povezanost između tonaliteta i fizike u muzici!? Zasigurno, Schöenberg je bio muzičar opsjednut redom, perfektnošću, znatno više nego Mozart. Da li je to zbog toga što je osjećao nesklad oko sebe? Možda da, a možda i ne. Ja pokušavam da uživam i poštujem ono što sviram. Ono što je jednoj generaciji „nesklad“, ne znači da je i drugoj.
RSE: Vi ste, između ostalog, i profesor na prestižnoj Juilliard akademiji umjetnosti u New Yorku. Vaši studenti su nesumnjivo ponosni što Vas imaju za profesora.
Jerome Lowenthal: Imam super studente i u dobrim smo odnosima. Naravno, veliko je zadovoljstvo raditi sa mladim ljudima izrazitog talenta. Kada radite sa njima brzo shvatite da vas neko od njih može i prestići. Ipak, iskustvo je ovdje ključno (smijeh...). Naravno, uvijek se mora raditi na ličnoj nadogradnji.
RSE: U čemu najviše uživate dok svirate?
Jerome Lowenthal: To je ono pitanje koje mi često novinari postave. Uobičajeni odgovor bi bio da uživam u onim kompozicijama koje trenutno sviram - muzika sa osebujnom harmonijom, a to može biti Liszt, Mozart ili Debussy. Čak sam svirao i mnoga Bartókova djela. To je muzika koja intimno razgovara sa mnom. Volim da budem eklektik. Za mene je jedna od blagodati ove profesije mogućnost kretanja iz jednog stila u drugi. Osjećam se kao glumac u različitim ulogama. Znate, ne želite da budete Hamlet cijelog svog života.
U sklopu petog internacionalnog muzičkog festivala „Bosna“, koji je održan u Sarajevu od 2. do 7. oktobra, Lowenthal je održao koncert. Na programu su bila djela Franza Liszta. Nakon dvosatnog koncerta, imali smo priliku da razgovramo sa ovim virtuoznim umjetnikom.
RSE: Sarajevskoj publici ste e predstavili izvođenjem posebno odabranog programa iz širokog opusa Franza Liszta. Zapravo, sviranje njegovih kompozicija predstavlja itekakav poduhvat. Koliko ste se dugo pripremali za nastup?
Jerome Lowenthal: Ovo je premijerno izvođenje cjelovitog programa pripremljenog za sarajevsku publiku, mada sam svaki njegov dio svirao ranije u nekim određenim prilikama. Pojedine komade u ovom ciklusu svirao sam tokom cijelog života. Valle d' Obermann, Au bord d'une source su komadi koje sam svirao još kao student. Moram priznati da kao student nisam bio posebno zainteresovan za Liszta, jer sam njegovu muziku smatrao površnom. Kasnije, desile su se za mene dvije bitne stvari. Moj tadašnji profesor Edward Steuermann jedne prilike mi je rekao: „Trebao bi svirati Lisztovu Mazeppu (Transcedentalna etida br. 04)“. Bio sam iznenađen! Mazeppa – Liszt u svom najvećem, nemogućem, divljem periodu komponovanja! Time me je profesor htio naučiti i drugačijem načinu sviranja. Tako sam počeo učiti Mazeppu i moram priznati, počeo uživati u sviranju. Druga bitna stvar koje mi se dogodila bila je kada sam na poklon dobio kolekciju četiri svezka kasnih Lisztovih radova. Te kompozicije su mi bile nepoznate. Svirajući ih, bio sam njima fasciniran. Upoznao sam se s novim svijetom! Ubrzo sam počeo učiti neke od tih komada, a postepeno se upoznavao i sa ostalim Lisztovim radovima. S pojedinim njegovim radovima još uvijek sam „u upoznavanju“. Spreman sam da uđem u studio i snimim sva tri svezka uz dodatak - kolekciju kompozicija pod imenom „Božično drvo“. To pripada kasnim Lisztovim radovima, i veoma je zanimljiv. Trenutno želim da sviram što više Lisztove komade sa kojima sam „kod kuće“.
RSE: Gospodine Lowenthal, kako vidite generalno budućnost klasične muzike? Primjećujemo veliku upotrebu disonantne harmonije u savremenom muzičkom stvaralaštvu, koje je započeo i sam Schöenberg. U kojem pravcu će se ona dalje razvijati?
Ne treba biti Hamlet cijelog života
Jerome Lowenthal: Misteriozan je put kojim muzika prolazi. Spomenuli ste Schöenberga koji je, prije svega, značajna figura iz prošlog perioda. Bio je kompozitor doba vaših pradjedova. Juče (03.oktobar) smo čuli muziku Elliotta Cartera predstavljenu u svojoj najvećoj, otkačenoj složenosti – muziku koju povezujemo sa muzikom 60-tih. Gospodin Carter je sjajan i produktivan kompozitor. Njegova muzika je svojevremeno smatrana staromodnom. Muzika koja se danas izvodi, a spada u kategoriju savremene muzike, je ona koja iznova povezuje tonalitete i određene sentimentalnosti. To bi bio moj odgovor na vaše pitanje, da ste mi ga postavili prije deset godina. Izvjesno je da se stvari mijenjaju. Danas muzika gosp. Cartera, pored toga što zvuči kao muzika prošlih dana, može biti i muzika sutrašnjice. Hoću reći, ne mogu vam precizno odgovoriti. Za muzičare je primarno da žive sa muzikom svoga doba. Neki će vam reći „da aktuelne stvari rađaju vrijednosti.“ Ali, vrijeme se samo ne može definisati. A što se tiče disonantnosti, ona je oduvijek postojala.
RSE: Pojedini muzički teoretičari tvrde da je prisutnost disharmonije u muzici svojevrsni odraz disharmonije svijeta u kojem živimo.
Jerome Lowenthal: Svako društvo prolazi kroz „nesklad“. To ne uzimam za ozbiljno. Za mene je to pitanje novinarstva. Kažu „ovaj period je u neskladu!?“ Ali, da li je to zaista tako? Da li je ova dekada u većem neskladu od npr. one iz 1920-tih. Loše stvari se stalno dešavaju. Postoji sklad, kao i nesklad. Vidite, pitanje je kako ga definišete. Koja je povezanost između tonaliteta i fizike u muzici!? Zasigurno, Schöenberg je bio muzičar opsjednut redom, perfektnošću, znatno više nego Mozart. Da li je to zbog toga što je osjećao nesklad oko sebe? Možda da, a možda i ne. Ja pokušavam da uživam i poštujem ono što sviram. Ono što je jednoj generaciji „nesklad“, ne znači da je i drugoj.
RSE: Vi ste, između ostalog, i profesor na prestižnoj Juilliard akademiji umjetnosti u New Yorku. Vaši studenti su nesumnjivo ponosni što Vas imaju za profesora.
Jerome Lowenthal: Imam super studente i u dobrim smo odnosima. Naravno, veliko je zadovoljstvo raditi sa mladim ljudima izrazitog talenta. Kada radite sa njima brzo shvatite da vas neko od njih može i prestići. Ipak, iskustvo je ovdje ključno (smijeh...). Naravno, uvijek se mora raditi na ličnoj nadogradnji.
RSE: U čemu najviše uživate dok svirate?
Jerome Lowenthal: To je ono pitanje koje mi često novinari postave. Uobičajeni odgovor bi bio da uživam u onim kompozicijama koje trenutno sviram - muzika sa osebujnom harmonijom, a to može biti Liszt, Mozart ili Debussy. Čak sam svirao i mnoga Bartókova djela. To je muzika koja intimno razgovara sa mnom. Volim da budem eklektik. Za mene je jedna od blagodati ove profesije mogućnost kretanja iz jednog stila u drugi. Osjećam se kao glumac u različitim ulogama. Znate, ne želite da budete Hamlet cijelog svog života.