Prije nekoliko dana u Sarajevu je konačno definisan takozvani nominacijski dosje u vezi sa stavljanjem stećaka na UNESCO listu svjetske kulturne baštine. Prvi put države nastale od nekadašnje: Bosna i Hercegovine, Crna Gora, Hrvatska i Srbija, nastupaju zajedno sa srednjovjekovnim nadgrobnim spomenikom kao obilježjem zajedničke kulturne tradicije. O tome za RSE govori član bosanskohercegovačke Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika kulture Dubravko Lovrenović, medijavelista koji je objavio često citiranu knjigu o stećcima.
Lovrenović: U ovom trenutku moramo tehnički završiti dokument, što znači unijeti mape, fotografije, grafikone i sve ostalo što ide uz to. To znači da ćemo 27. ili 28. juna ove godine u Ohridu, na konferenciji ministara kulture zemalja jugoistočne Europe, na kojoj će biti, po svemu sudeći, i gospođa Irina Bokova, generalni sekretar UNESCO-a, predstavnici četiri zemlje će svečano uručiti nominacijski dosje gospođi Bokovoj.
Lovrenović: Stvari sa UNESCO-m zapravo stoje tako da će ova nominacija četiri zemlje u proces evaluacije ući do 31. januara 2015. godine. Dalja procedura će zavisiti umnogome od toga koliko će same ove četiri zemlje biti aktivne u tom procesu. To konkretno znači: ukoliko bi ministri kulture BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore bili malo više aktivni, nego što su bili do sada, u centru koji se bavi time, bi mogli dokazati urgentnost jedne takve nominacije, dakako imajući u vidu obje dimenzije. S jedne strane nespornu kulturološku vrijednost jednog takvog jedinstvenog fenomena kakvog predstavljaju stećci, a s druge strane političku dimenziju. Radi se o jedinom projektu iz oblasti kulture u kojem sudjeluju države nastale raspadom Jugoslavije.
Lovrenović: Ako mogu iskoristiti metaforu jednog nogometnog tima, trebalo je da se uigraju igrači koji se nikada prije toga nisu vidjeli. Mi smo imenovani ispred određenih ministarstava naših zemalja. Došli smo sa svojim uvjerenjima, u nekim slučajevima i preduvjerenjima, i uistinu je trebalo neko vrijeme da uspostavimo radni ritam. Za ove četiri godine održali smo petnaest sastanaka na kojima smo, step by step, usaglašavali sadržaj nominacijskog dosjea i neka pitanja vezana za stećke, direktno i indirektno, koja možda u historijskoj nauci nisu još dovoljno usaglašena. Tu jeste bilo nekih oprečnih gledišta, koja smo na kraju riješili na zadovoljavajući način. To znači da nismo doveli u pitanje univerzalnu vrijednost stećaka, što je glavni kriterij za UNESCO, a s druge strane uspjeli smo biti veći od onih problema koji se, nažalost, iako znanstveni problemi, kod nas u pravilu politiziraju.
Lovrenović: Nažalost vi ste u pravu. Ne bih želio isticati nikakve svoje „prvoboračke“ zasluge jer sam unaprijed zaista bio svjestan da će toga biti. Sticajem okolnosti sam postao meta određenih medija i određenih pojedinaca, da ih sada ne imenujem. To je naprosto bio dio procesa da ja, kako se sada to popularno kaže, kupim ove medijske gelere. Međutim, unaprijed sam računao sa takvim scenarijem i nisam to uzimao za ozbiljno. Istina, tokom ovih godina pravio sam svoj jedan privatni dosje, gdje o svemu tome mogu da se vide detalji, pa ću ga vjerovatno jednog dana objaviti kao jedan poduži tekst ili neku brošuru. Sve u svemu, to sada možemo ostaviti po strani. Ono što je danas nesporno je da srećci zaista idu prema UNESCO-voj listi svjetske baštine i to je u ovom trenutku za nas najvažnija činjenica.
Lovrenović: Ako već govorimo o tome, evo o kojem apsurdu se radi. Poslije naše posljednje konferencije, koja se održala u Sarajevu, na press konferenciji sam rekao da naše etno-nacionalne šeme određivanja stećaka nisu znanstvene. Pri tome sam spomenuo tri termina: bošnjakizacija, to jeste bogumilizacija, kroatizacija i srbizacija. One ne mogu definirati stećke. Osim toga, u svojoj knjizi posvećenoj stećcima sam vrlo jasno napisao sve ovo o čemu se radi. Pojedinci, pa čak i mediji, koji to sa nogu postavljaju na glavu, mislim da imaju problem, a ja u taj problem ne bih ulazio. Ono što smatram svojom dužnošću, kao čovjek koji se znanstveno pokušava baviti stećcima, jeste da taj kulturološki fenomen predstavim u parametrima suvremene historijske znanosti. Skoro sam se šalio, imajući u vidu dva sastanka koja smo imali u Banjaluci, u decembru i januaru, i koja su pomalo bili i mučni. U međuvremenu sam primio poziv i sa Kembridža, da tamo držim predavanja o stećcima. Tada sam rekao: „Lako je meni što sam prošao na Kembridžu, ali treba proći Banjaluku.
Lovrenović: Tu treba odvojiti dva područja. Jedno područje je znanstveno područje i u tom području imate veliki broj, naročito u posljednjih desetak godina, vrlo kvalitetnih naučno utemeljenih priloga vezanih za stećke, bilo da se radi o pojedinačnim studijama ili pak u knjigama. Da spomenem ono što se meni desilo prije desetak dana. Naime, jednoj svojoj studentici, koja je izabrala predmet 'Stećci' za svoj izborni predmet, dao sam zadatak da napravi referat o stećcima. Međutim, kolegica je napravila toliko kvalitetan rad, da on zapravo predstavlja pravi naučni rad. Ja sam je onda uvrstio među imena sudionika simpozija, koji će se održati u Sarajevu 9. i 10. maja na Filozofskom fakultetu, koji će biti posvećen liku i djelu, sasvim sigurno, najistaknutijeg istraživača stećaka, gospodina Šefika Bešlagića. Postoji zaista veliki broj kolega koji se naučno, pa čak i među studentima, bave tom tematikom. S druge strane, postoji historiografija žute štampe, recycle bin historiografija, koja također drži svoj ritam. U tom smislu nemam nikakve dileme ko će na kraju, ako je to neka vrsta utrke, presjeći vrpcu na cilju. Sasvim sigurno je da će to biti znanost.
Lovrenović: Još kao srednjoškolac sam bio fasciniran stećcima. Kasnije sam studirao historiju, ostao raditi na Filozofskom fakultetu i posredno ili neposredno se bavio stećcima. Imao sam tu sreću da školsku 2007/2008 godinu provedem u Čikagu na Universitiy of Chicago, gdje sam zaista imao sve neophodne uvjete i preduvjete da pristupim pisanju jedne ovako vrlo kompleksne studije. Na koncu konca, da se poslužimo jezikom matematike. Danas na prostoru prostiranja stećaka je evidentirano oko 70.000 primjeraka. Ima čak i primjeraka koji dosežu težinu od 30 tona. Ako uzmemo za prosječnu težinu jednog stećka pet tona i to pomnožimo sa, u ovom trenutku brojem evidentiranih stećaka, dobit ćemo fascinantnu brojku od 500.000 tona obrađenog kamena. Ako uvedemo još jednu brojku, koja je sasvim realna, mislim na uništavanje stećaka, ona čini oko 100.000 tona. Pola miliona tona obrađenog kamena predstavlja pandan evropskim katedralama srednjeg vijeka.
RSE: Jedan veliki posao je priveden kraju. Definisan je nominacijski dosje za stavljanje stećaka na UNESCO listu svjetske baštine. Šta sad slijedi?
Lovrenović: U ovom trenutku moramo tehnički završiti dokument, što znači unijeti mape, fotografije, grafikone i sve ostalo što ide uz to. To znači da ćemo 27. ili 28. juna ove godine u Ohridu, na konferenciji ministara kulture zemalja jugoistočne Europe, na kojoj će biti, po svemu sudeći, i gospođa Irina Bokova, generalni sekretar UNESCO-a, predstavnici četiri zemlje će svečano uručiti nominacijski dosje gospođi Bokovoj.
RSE: Kad se očekuje završetak čitave procedure? Kada ćete vi, što se godinama bavite oko toga i borite s tim, konačno odahnuti?
Lovrenović: Stvari sa UNESCO-m zapravo stoje tako da će ova nominacija četiri zemlje u proces evaluacije ući do 31. januara 2015. godine. Dalja procedura će zavisiti umnogome od toga koliko će same ove četiri zemlje biti aktivne u tom procesu. To konkretno znači: ukoliko bi ministri kulture BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore bili malo više aktivni, nego što su bili do sada, u centru koji se bavi time, bi mogli dokazati urgentnost jedne takve nominacije, dakako imajući u vidu obje dimenzije. S jedne strane nespornu kulturološku vrijednost jednog takvog jedinstvenog fenomena kakvog predstavljaju stećci, a s druge strane političku dimenziju. Radi se o jedinom projektu iz oblasti kulture u kojem sudjeluju države nastale raspadom Jugoslavije.
RSE: Četiri i po godine je prošlo od pisma namjera, traju ubjeđivanja, usaglašavanja. Oko čega i gdje je zapravo zapinjalo?
Lovrenović: Ako mogu iskoristiti metaforu jednog nogometnog tima, trebalo je da se uigraju igrači koji se nikada prije toga nisu vidjeli. Mi smo imenovani ispred određenih ministarstava naših zemalja. Došli smo sa svojim uvjerenjima, u nekim slučajevima i preduvjerenjima, i uistinu je trebalo neko vrijeme da uspostavimo radni ritam. Za ove četiri godine održali smo petnaest sastanaka na kojima smo, step by step, usaglašavali sadržaj nominacijskog dosjea i neka pitanja vezana za stećke, direktno i indirektno, koja možda u historijskoj nauci nisu još dovoljno usaglašena. Tu jeste bilo nekih oprečnih gledišta, koja smo na kraju riješili na zadovoljavajući način. To znači da nismo doveli u pitanje univerzalnu vrijednost stećaka, što je glavni kriterij za UNESCO, a s druge strane uspjeli smo biti veći od onih problema koji se, nažalost, iako znanstveni problemi, kod nas u pravilu politiziraju.
RSE: S jedne strane postoji istinska naučna, a pretpostavljam i estetska, fascinacija onoga što, kako kaže Mak Dizdar, jeste kamen, ali i riječ i zemlja i nebo. Međutim postoji i jedna potpuno prizemna fascinacija, da se nadgrobnom spomeniku odredi vjera i nacija.
Lovrenović: Nažalost vi ste u pravu. Ne bih želio isticati nikakve svoje „prvoboračke“ zasluge jer sam unaprijed zaista bio svjestan da će toga biti. Sticajem okolnosti sam postao meta određenih medija i određenih pojedinaca, da ih sada ne imenujem. To je naprosto bio dio procesa da ja, kako se sada to popularno kaže, kupim ove medijske gelere. Međutim, unaprijed sam računao sa takvim scenarijem i nisam to uzimao za ozbiljno. Istina, tokom ovih godina pravio sam svoj jedan privatni dosje, gdje o svemu tome mogu da se vide detalji, pa ću ga vjerovatno jednog dana objaviti kao jedan poduži tekst ili neku brošuru. Sve u svemu, to sada možemo ostaviti po strani. Ono što je danas nesporno je da srećci zaista idu prema UNESCO-voj listi svjetske baštine i to je u ovom trenutku za nas najvažnija činjenica.
RSE: Nedavno sam, poslije jednog vašeg nastupa na televiziji, imao priliku pročitati i čuti niz ružnih riječi o vama. Optužuju vas za srbizaciju i kroatizaciju temelja bošnjaštva. Da ne ulazimo sada u to, ali zanimljivo je da su kolovođe nakane da se stećak odredi isključivo kao nadgrobni spomenik crkve bosanske, ljudi koji nemaju veze sa medijalistikom, istorijskom naukom uopšte.
Lovrenović: Ako već govorimo o tome, evo o kojem apsurdu se radi. Poslije naše posljednje konferencije, koja se održala u Sarajevu, na press konferenciji sam rekao da naše etno-nacionalne šeme određivanja stećaka nisu znanstvene. Pri tome sam spomenuo tri termina: bošnjakizacija, to jeste bogumilizacija, kroatizacija i srbizacija. One ne mogu definirati stećke. Osim toga, u svojoj knjizi posvećenoj stećcima sam vrlo jasno napisao sve ovo o čemu se radi. Pojedinci, pa čak i mediji, koji to sa nogu postavljaju na glavu, mislim da imaju problem, a ja u taj problem ne bih ulazio. Ono što smatram svojom dužnošću, kao čovjek koji se znanstveno pokušava baviti stećcima, jeste da taj kulturološki fenomen predstavim u parametrima suvremene historijske znanosti. Skoro sam se šalio, imajući u vidu dva sastanka koja smo imali u Banjaluci, u decembru i januaru, i koja su pomalo bili i mučni. U međuvremenu sam primio poziv i sa Kembridža, da tamo držim predavanja o stećcima. Tada sam rekao: „Lako je meni što sam prošao na Kembridžu, ali treba proći Banjaluku.
RSE: Može li saznanje da je ovaj „bijeli svijet“ prihvatio stećke, kao zajedničko dobro, barem donekle sanirati posljedice ili će se produbiti ovaj osjećaj frustracije, ovaj osjećaj prikraćenosti i još više produbiti jaz u vezi sa onim što je evidentno zajednička istorija?
Lovrenović: Tu treba odvojiti dva područja. Jedno područje je znanstveno područje i u tom području imate veliki broj, naročito u posljednjih desetak godina, vrlo kvalitetnih naučno utemeljenih priloga vezanih za stećke, bilo da se radi o pojedinačnim studijama ili pak u knjigama. Da spomenem ono što se meni desilo prije desetak dana. Naime, jednoj svojoj studentici, koja je izabrala predmet 'Stećci' za svoj izborni predmet, dao sam zadatak da napravi referat o stećcima. Međutim, kolegica je napravila toliko kvalitetan rad, da on zapravo predstavlja pravi naučni rad. Ja sam je onda uvrstio među imena sudionika simpozija, koji će se održati u Sarajevu 9. i 10. maja na Filozofskom fakultetu, koji će biti posvećen liku i djelu, sasvim sigurno, najistaknutijeg istraživača stećaka, gospodina Šefika Bešlagića. Postoji zaista veliki broj kolega koji se naučno, pa čak i među studentima, bave tom tematikom. S druge strane, postoji historiografija žute štampe, recycle bin historiografija, koja također drži svoj ritam. U tom smislu nemam nikakve dileme ko će na kraju, ako je to neka vrsta utrke, presjeći vrpcu na cilju. Sasvim sigurno je da će to biti znanost.
RSE: Vi ste objavili knjigu o stećcima. Zamolio bih vas za tek nekoliko naznaka šta vas je to, osim radoznalosti medijaveliste, posebno privuklo ovom golemom misteriju?
Lovrenović: Još kao srednjoškolac sam bio fasciniran stećcima. Kasnije sam studirao historiju, ostao raditi na Filozofskom fakultetu i posredno ili neposredno se bavio stećcima. Imao sam tu sreću da školsku 2007/2008 godinu provedem u Čikagu na Universitiy of Chicago, gdje sam zaista imao sve neophodne uvjete i preduvjete da pristupim pisanju jedne ovako vrlo kompleksne studije. Na koncu konca, da se poslužimo jezikom matematike. Danas na prostoru prostiranja stećaka je evidentirano oko 70.000 primjeraka. Ima čak i primjeraka koji dosežu težinu od 30 tona. Ako uzmemo za prosječnu težinu jednog stećka pet tona i to pomnožimo sa, u ovom trenutku brojem evidentiranih stećaka, dobit ćemo fascinantnu brojku od 500.000 tona obrađenog kamena. Ako uvedemo još jednu brojku, koja je sasvim realna, mislim na uništavanje stećaka, ona čini oko 100.000 tona. Pola miliona tona obrađenog kamena predstavlja pandan evropskim katedralama srednjeg vijeka.