Hrvatski veleposlanik u Srbiji Željko Kuprešak i predsjednica beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić osobno su u četvrtak posjetili hrvatsko mjesto Lovas u Vukovarsko –srijemskoj županiji kako bi potakli mještane da se u većem broju odazovu sudu u Beogradu i svjedoče o ratnom zločinu kojeg su 91-e godine u tom slavonskom selu počinile srpske paravojne i dobrovoljačke snage i pripadnici bivše JNA te pobili više od 70 mještana ,uključujći i 2o-tak muškarca natjeranih u minsko polje.
Zašto se ljudi,unatoč stravičnim zločinima, teško odlučuju na svjedočenje?
Beogradski proces četrnaestorici pripadnika bivše JNA, odreda »Dušan Silni« i tadašnjih lokalnih vlasti za ratni zločin počinjen u Lovasu u jesen 1991. godine dobro teče, dosad je svoje iskaze dalo tridesetak Lovašana, a trebalo bi ih svjedočiti još 20, no većina se teško odlučuje u Beograd, potvrđuje za RSE Ivan Mujić, jedan od 50-orice Lovašana natjeranih u minsko polje, teško ranjen, ali uspio preživjeti:
„Oni su ušli u selo 10.listopada 1991.,počeli hvatati ljude po kućama, izvodili ih iz podruma i 22 osobe su ubili isti taj dan, ispred kuća, u kućama, u dvorištu. A pedeset i jednog muškaraca su drugi vodili na mine. Natjerali su nas na polje djeteline na kojem su postavili mine, morali smo se svi držati za ruke i zahvatiti cijelu širinu tog polja dok nismo došli na mine tako da su mine eksplodirale, a oni su nam još pucali u leđa.“
Među najodgovornijima za zločin nad Hrvatima u Lovasu je optuženi Ljuban Devetak, i sam iz Lovasa, koji je, kaže Mujić, na svoje hrvatske susjede doveo srbijanske dobrovoljce. Mujić je o zločinu u Lovasu i vlastitom teškom ranjavanju u minskom polju već dva puta svjedočio na specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu, potiče i ostale, iako priznaje da mnogima i sama pomisao na odlazak u Beograd još uvijek stvara otpor i nelagodu:
„Sugerirao sam mojim mještanima da idu u Beograd, da to nije nikakav bauk i da nema nikakvih problema sa sigurnošću. Hrvatski policajci iz programa za zaštitu svjedoka idu s nama skroz u Beograd i cijelo su vrijeme uz nas, a i u samom Beogradu ima isto služba za podršku svjedocima koji su također stalno uz nas, do ulaska u sudnicu. Jednostavno, to nije problem, ali je problem u našim glavama.“
Potiskivanje strašnih sjećanja
Ivan Bogad nije na sreću natjeran u minsko polje, ali je u jesen 1991. zatvaran i premlaćivan u podrumu općinske zgrade i sve ove godine pokušava tu stravu u svom pamćenju što dublje potisnuti:
„Ja dosad nisam bio zvan kao svjedok, al mislim da će me sad pozvati i nije mi ugodno. Ja sam rekao, ako moram ja ću dati iskaz, ali straši me jer sam strašno emotivan."
RSE: Da li bi vam bilo lakše dati iskaz date videolinkom?
Bogad: Ma ne znam, iskreno rečeno, ne znam, nista mi nije lako, to što mi se dogodilo i cijelom mom selu bilo je tako strašno i tako teško da ja mislim,ako to budem morao raditi da ću imati puno noći neprospavanih.
Zamjenik Vukovarsko-srijemskog župana Željko Cirba:
„Mnogi svjedoci se plaše, ima ljudi kojima je to nelagodno, emotivno teško, prošlo je već skoro 19 godina nekako su uspjeli složiti kockice života i onaj tko je prošao minsko polje i one podrumske torture 'spašava' se tako da pokušava o tome što manje misliti. Ali, vjerujem da će im biti samo lakše ako svjedoče i kažu što znaju, jer na žalost, oni kojih nema ne mogu reći istinu o tom stradanju.“
Cirba smatra da se proces u Beogradu ,na kojem je i sam svjedočio, vodi korektno :
„Najbolje je otići u Beograd i najbolje je reći direkno na sudu sve što se zna,al ako baš netko ne može dobro je da to svoje svjedočanstvo izrekne i preko video-linka u Vukovaru.“
Mrtvi ne govore
Umirovljena sveučilišna profesorica i ugledna psihologinja dr Mirjana Krizmanić kaže da je sasvim razumljivo što ljudi nerado svjedoče o zločinima teško je, kaže još jedanput proživljavati užas, ali, osim emotivnih razloga smatra da nijedno drustvo na ovim prostorima nije za to stvorilo ni dobru političku atmosferu, protiv 'onih drugih' još se nekako i dobiju svjedoci, ali 'protiv svojih' puno teže:
„Postoji strah,postoji nelagoda,a ne postoji opća atmosfera i odlučnost da se o tome govori .Zato mislim da treba biti hrabar ,da treba biti sam čvrsto uvjeren da je za sve nas,za svaki narod pojedinačno i za sve zajedno , bolje da sve to procesuiramo i pošteno kaznimo krivce.“
Ivan Mujić:
„Kad smo izlazili sa tog minskog polja mene su ranjenog moji kolege vukli, a kad sam se osvrnuo na polju 20 ljudi...20 prijatelja, susjeda leži mrtvo. I ja sam se zarekao da ću, dokle god budem znao za sebe, da ću o tome govoriti, tko me god pita, jer mrtvi ne mogu ništa reći.“
Zašto se ljudi,unatoč stravičnim zločinima, teško odlučuju na svjedočenje?
Beogradski proces četrnaestorici pripadnika bivše JNA, odreda »Dušan Silni« i tadašnjih lokalnih vlasti za ratni zločin počinjen u Lovasu u jesen 1991. godine dobro teče, dosad je svoje iskaze dalo tridesetak Lovašana, a trebalo bi ih svjedočiti još 20, no većina se teško odlučuje u Beograd, potvrđuje za RSE Ivan Mujić, jedan od 50-orice Lovašana natjeranih u minsko polje, teško ranjen, ali uspio preživjeti:
„Oni su ušli u selo 10.listopada 1991.,počeli hvatati ljude po kućama, izvodili ih iz podruma i 22 osobe su ubili isti taj dan, ispred kuća, u kućama, u dvorištu. A pedeset i jednog muškaraca su drugi vodili na mine. Natjerali su nas na polje djeteline na kojem su postavili mine, morali smo se svi držati za ruke i zahvatiti cijelu širinu tog polja dok nismo došli na mine tako da su mine eksplodirale, a oni su nam još pucali u leđa.“
Među najodgovornijima za zločin nad Hrvatima u Lovasu je optuženi Ljuban Devetak, i sam iz Lovasa, koji je, kaže Mujić, na svoje hrvatske susjede doveo srbijanske dobrovoljce. Mujić je o zločinu u Lovasu i vlastitom teškom ranjavanju u minskom polju već dva puta svjedočio na specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu, potiče i ostale, iako priznaje da mnogima i sama pomisao na odlazak u Beograd još uvijek stvara otpor i nelagodu:
„Sugerirao sam mojim mještanima da idu u Beograd, da to nije nikakav bauk i da nema nikakvih problema sa sigurnošću. Hrvatski policajci iz programa za zaštitu svjedoka idu s nama skroz u Beograd i cijelo su vrijeme uz nas, a i u samom Beogradu ima isto služba za podršku svjedocima koji su također stalno uz nas, do ulaska u sudnicu. Jednostavno, to nije problem, ali je problem u našim glavama.“
Potiskivanje strašnih sjećanja
Ivan Bogad nije na sreću natjeran u minsko polje, ali je u jesen 1991. zatvaran i premlaćivan u podrumu općinske zgrade i sve ove godine pokušava tu stravu u svom pamćenju što dublje potisnuti:
„Ja dosad nisam bio zvan kao svjedok, al mislim da će me sad pozvati i nije mi ugodno. Ja sam rekao, ako moram ja ću dati iskaz, ali straši me jer sam strašno emotivan."
RSE: Da li bi vam bilo lakše dati iskaz date videolinkom?
Bogad: Ma ne znam, iskreno rečeno, ne znam, nista mi nije lako, to što mi se dogodilo i cijelom mom selu bilo je tako strašno i tako teško da ja mislim,ako to budem morao raditi da ću imati puno noći neprospavanih.
Zamjenik Vukovarsko-srijemskog župana Željko Cirba:
„Mnogi svjedoci se plaše, ima ljudi kojima je to nelagodno, emotivno teško, prošlo je već skoro 19 godina nekako su uspjeli složiti kockice života i onaj tko je prošao minsko polje i one podrumske torture 'spašava' se tako da pokušava o tome što manje misliti. Ali, vjerujem da će im biti samo lakše ako svjedoče i kažu što znaju, jer na žalost, oni kojih nema ne mogu reći istinu o tom stradanju.“
Cirba smatra da se proces u Beogradu ,na kojem je i sam svjedočio, vodi korektno :
„Najbolje je otići u Beograd i najbolje je reći direkno na sudu sve što se zna,al ako baš netko ne može dobro je da to svoje svjedočanstvo izrekne i preko video-linka u Vukovaru.“
Mrtvi ne govore
Umirovljena sveučilišna profesorica i ugledna psihologinja dr Mirjana Krizmanić kaže da je sasvim razumljivo što ljudi nerado svjedoče o zločinima teško je, kaže još jedanput proživljavati užas, ali, osim emotivnih razloga smatra da nijedno drustvo na ovim prostorima nije za to stvorilo ni dobru političku atmosferu, protiv 'onih drugih' još se nekako i dobiju svjedoci, ali 'protiv svojih' puno teže:
„Postoji strah,postoji nelagoda,a ne postoji opća atmosfera i odlučnost da se o tome govori .Zato mislim da treba biti hrabar ,da treba biti sam čvrsto uvjeren da je za sve nas,za svaki narod pojedinačno i za sve zajedno , bolje da sve to procesuiramo i pošteno kaznimo krivce.“
Ivan Mujić:
„Kad smo izlazili sa tog minskog polja mene su ranjenog moji kolege vukli, a kad sam se osvrnuo na polju 20 ljudi...20 prijatelja, susjeda leži mrtvo. I ja sam se zarekao da ću, dokle god budem znao za sebe, da ću o tome govoriti, tko me god pita, jer mrtvi ne mogu ništa reći.“