U BiH je za vrijeme rata bilo preko 650 logora i drugih zatočeničkih objekata. Zbog onog što su preživjeli logoraši i danas osjećaju posljedice. Na sudovima u BiH i susjednim zemljama vodi se preko 20.000 sporova u kojima logoraši tuže državu da isplate nadoknadu nematerijalne štete za vrijeme koje su proveli u logorima. U više stotina slučajeva sudovi u BiH presudili su u korist bivših logoraša, ali je samo mali broj njih isplaćen. Procjenjuje se da bi ukupna potraživanja ljudi koji su stradali u proteklom ratu mogla dostići iznos veći od tri milijardi eura.
Iako su tužbe u ime Saveza logoraša BiH kojim se traži nadoknada nematerijalne šete podnijete još 2007., do 2011. sudski postupci nisu mogli biti pokrenuti jer se u međuvremenu ispostavilo kako Josip Sladić, advokat iz Siska, nije mogao zastupati logoraše na sudovima u BiH.
Osim izgubljenog vremena, pretpostavlja se da je Sladić iz BiH iznio oko tri miliona KM, a da zapravo ništa nije uradio. Predmeti su se našli na sudu tek 2011. godine kada su kantonalni odbori sami angažirali advokate. Jedan od njih, Damir Alagić kaže:
„Želim da naglasim da je ovo što je presuđeno bio dio logoraša iz Travnika i Tuzle koji su od samog početka izbjegli tu grešku i nisu ušli u dogovor sa Sladićem, nego su angažirali advokate iz BiH.“
Od 20.000 tužbi logoraša, koliko ih je trenutno aktivno na različitim sudovima u BiH, do sada su okončane svega tri koje su rezultirale isplatom novca. Izgubljeno vrijeme nije jedini razlog.
Alagić napominje kako se radi o teškom procesu kojeg karakteriziraju brojni problemi:
„Pojavljuje se jedan veliki je problem - govori se o zastari. Upravo sada su vlade RS i Federacije podnijele zahtjev Ustavnom sudu vezano za to da li presude Haškog tribunala pojedincima za ratne zločine mogu biti primjenjive za sva djela koja su počinjena na određenim područjima. I RS i Federacija pokušavaju da izbjegnu plaćanje naknade logorašima za dane provedene u logorima, pa i nedonošenjem zakonskih propisa na koje su se obavezali", konstatira Alagić.
Zijahudin Smailagić, bivši je logoraš iz Banje Luke kojem su isplaćena sredstva. U “Malom logoru” u Banjoj Luci proveo je 17 mjeseci, a prema pravosnažnoj presudi, RS je bila obavezna da mu plati devet maraka po jednom danu provedenom u logoru, odnosno ukupno 4.500 maraka. Sredstva su mu isplaćena šest godina nakon što je dobio pravosnažnu presudu.
„Kad sam trebao naplatiti, oni su to proglasili javnim dugom. Ja sam išao sa apelatom prema Ustavnom sudu, i to je poništeno i ja sam onda naplatio. U Zenici su sada dvojica naplatila. A drugo je, dižu enormne troškove za pravobranioce – od tri do pet hiljada. A ova bijeda - to je tuga, ona nema za šta kupiti komad hljeba", kaže Smailagić za RSE.
Novčana naknada koja je dosuđena u dosadašnjim presudama kreće se od devet do hiljadu maraka po danu provedenom u logoru. Velika razlika između dosuđenih iznosa po danu provedenom u logoru objašnjava se različitom sudskom praksom.
„Tu nema nekog orijentira kojim bi se sudovi vodili. Sudovi se izgleda najviše rukovode mišljenjem ljekara – vještaka. Jedinstvenih kriterija, nažalost, nema. Mi imamo slučaj da nam je pet presuda u Trebinju doneseno u korist tužitelja, ali drugostepeni sud je to sve odbio ili iz razloga zastare ili iz razloga nedovoljan broj svjedoka, neadekvatna dokumentacija", navodi Obrad Bubić iz Saveza logoraša RS.
Predstavnici udruženja i saveza logoraša u BiH slažu se kako je zakon o pravima žrtava torture BiH trebalo donijeti neposredno nakon rata, što bi preduprijedilo najveći broj problema sa kojima se danas suočavaju entitetski i budžet Bosne i Hercegovine, barem kad je naknada nematerijalne štete u pitanju.
„Dok je predsjednik Haškog tribunala bio gospodin Robinson, kroz njegove izvještaje Vijeću sigurnosti UN-a i Generalnoj skupštini uvijek je bila jedna tačka potenciranje formiranja fonda za reparaciju žrtava na prostoru bivše Jugoslavije. Tu situaciju smo maletene bili doveli do finiša, a u međuvremenu je došlo do imenovanja Merona za predsjednika Suda i on je stvari okrenuo i zadužio međunarodnu organizaciju za migracije da vidi stanje u BiH i u regiji kako bi mogao poduzeti daljne korake – i bojim se da od toga nema ništa, da je to bilo samo pranje ruku od strane Haškog tribunala i UN-a jer kroz njihov izvještaj se vidi da oni svu odgovornost prebacuju na lokalne vlasti.“
Obrad Bubić, iz Saveza logoraša RS, dodaje:
„U okviru tranzicione pravde bio je ponuđen zakon o žrtvama torture. Njega su odbile vlade i RS-a i Federacije, tako da smo mi i dalje na cjedilu. Nalazimo se sami, džabe dajemo pare advokatima, džabe plaćamo takse sudovima, džabe plaćamo vještačenje ljekarima. To je samo žali Bože muke.“
Iako su tužbe u ime Saveza logoraša BiH kojim se traži nadoknada nematerijalne šete podnijete još 2007., do 2011. sudski postupci nisu mogli biti pokrenuti jer se u međuvremenu ispostavilo kako Josip Sladić, advokat iz Siska, nije mogao zastupati logoraše na sudovima u BiH.
Osim izgubljenog vremena, pretpostavlja se da je Sladić iz BiH iznio oko tri miliona KM, a da zapravo ništa nije uradio. Predmeti su se našli na sudu tek 2011. godine kada su kantonalni odbori sami angažirali advokate. Jedan od njih, Damir Alagić kaže:
„Želim da naglasim da je ovo što je presuđeno bio dio logoraša iz Travnika i Tuzle koji su od samog početka izbjegli tu grešku i nisu ušli u dogovor sa Sladićem, nego su angažirali advokate iz BiH.“
Od 20.000 tužbi logoraša, koliko ih je trenutno aktivno na različitim sudovima u BiH, do sada su okončane svega tri koje su rezultirale isplatom novca. Izgubljeno vrijeme nije jedini razlog.
Alagić napominje kako se radi o teškom procesu kojeg karakteriziraju brojni problemi:
„Pojavljuje se jedan veliki je problem - govori se o zastari. Upravo sada su vlade RS i Federacije podnijele zahtjev Ustavnom sudu vezano za to da li presude Haškog tribunala pojedincima za ratne zločine mogu biti primjenjive za sva djela koja su počinjena na određenim područjima. I RS i Federacija pokušavaju da izbjegnu plaćanje naknade logorašima za dane provedene u logorima, pa i nedonošenjem zakonskih propisa na koje su se obavezali", konstatira Alagić.
Zijahudin Smailagić, bivši je logoraš iz Banje Luke kojem su isplaćena sredstva. U “Malom logoru” u Banjoj Luci proveo je 17 mjeseci, a prema pravosnažnoj presudi, RS je bila obavezna da mu plati devet maraka po jednom danu provedenom u logoru, odnosno ukupno 4.500 maraka. Sredstva su mu isplaćena šest godina nakon što je dobio pravosnažnu presudu.
„Kad sam trebao naplatiti, oni su to proglasili javnim dugom. Ja sam išao sa apelatom prema Ustavnom sudu, i to je poništeno i ja sam onda naplatio. U Zenici su sada dvojica naplatila. A drugo je, dižu enormne troškove za pravobranioce – od tri do pet hiljada. A ova bijeda - to je tuga, ona nema za šta kupiti komad hljeba", kaže Smailagić za RSE.
Novčana naknada koja je dosuđena u dosadašnjim presudama kreće se od devet do hiljadu maraka po danu provedenom u logoru. Velika razlika između dosuđenih iznosa po danu provedenom u logoru objašnjava se različitom sudskom praksom.
„Tu nema nekog orijentira kojim bi se sudovi vodili. Sudovi se izgleda najviše rukovode mišljenjem ljekara – vještaka. Jedinstvenih kriterija, nažalost, nema. Mi imamo slučaj da nam je pet presuda u Trebinju doneseno u korist tužitelja, ali drugostepeni sud je to sve odbio ili iz razloga zastare ili iz razloga nedovoljan broj svjedoka, neadekvatna dokumentacija", navodi Obrad Bubić iz Saveza logoraša RS.
Predstavnici udruženja i saveza logoraša u BiH slažu se kako je zakon o pravima žrtava torture BiH trebalo donijeti neposredno nakon rata, što bi preduprijedilo najveći broj problema sa kojima se danas suočavaju entitetski i budžet Bosne i Hercegovine, barem kad je naknada nematerijalne štete u pitanju.
Murat Tahirović
Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida i bivši predsjednik Saveza logoraša BiH, podsjeća i na nikad realiziranu priču o fondu za reparaciju:„Dok je predsjednik Haškog tribunala bio gospodin Robinson, kroz njegove izvještaje Vijeću sigurnosti UN-a i Generalnoj skupštini uvijek je bila jedna tačka potenciranje formiranja fonda za reparaciju žrtava na prostoru bivše Jugoslavije. Tu situaciju smo maletene bili doveli do finiša, a u međuvremenu je došlo do imenovanja Merona za predsjednika Suda i on je stvari okrenuo i zadužio međunarodnu organizaciju za migracije da vidi stanje u BiH i u regiji kako bi mogao poduzeti daljne korake – i bojim se da od toga nema ništa, da je to bilo samo pranje ruku od strane Haškog tribunala i UN-a jer kroz njihov izvještaj se vidi da oni svu odgovornost prebacuju na lokalne vlasti.“
Obrad Bubić, iz Saveza logoraša RS, dodaje:
„U okviru tranzicione pravde bio je ponuđen zakon o žrtvama torture. Njega su odbile vlade i RS-a i Federacije, tako da smo mi i dalje na cjedilu. Nalazimo se sami, džabe dajemo pare advokatima, džabe plaćamo takse sudovima, džabe plaćamo vještačenje ljekarima. To je samo žali Bože muke.“