Na Dan pobjede protiv fašizma, nekadašnji zatočenici u preko 650 zatvora i logora širom Bosne i Hercegovine, tokom rata, obilježili su Dan logoraša.
Na mjestima gdje su pretrpjeli mučenja i zlostavljanja, još jednom su upozorili na to što ni dvije decenije nakon ratnih sukoba, nisu ostvarili pravo na zdravstvenu zaštitu, jer država ne priznaje ovu kategoriju stanovništva.
Iako je BiH potpisnica svih međunarodnih konvencija o zaštiti ljudskih prava, nije u stanju donijeti Zakon o civilnim žrtvama rata, uprkos činjenici kako su nekadašnji logoraši iz Bosne i Hercegovine svoja prava ostvarili u svim evropskim zemljama i Americi.
Trnopolje, mjesto gdje se nekada nalazio logor
Sabahudin Garibović proveo je 88 dana u jednom od najzloglasnijih logora tokom rata u Bosni i Hercegovini, Trnopolju kod Prijedora. Polovinom 1992. kada je odveden iz porodične kuće, imao je 21 godinu, suprugu i dijete.
"Igrom slučaja nisam ostao invalid, ali psihički sam doživio traume nakon čega sam se kasnije oporavio, jer nisam htio izaći iz države", kaže Sabahudin.
Identičnu sudbinu doživio je i Dragiša Andrić, koji je iz sarajevskog naselja Otes odveden u tadašnju vojnu kasarnu "Viktor Bubanj", u kojem se danas nalaze institucije Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Sve se dogodilo i augustu 1992.
"Jedan dan upalo je deset vojnika Armije BiH u crnim uniformama, pretresli su stan i uzeli šta im je odgovaralo. Mene su pokupili i nakon tortura odveli u logor 'Viktor Bubanj'", navodi Dragiša.
I Sabahudin i Dragiša ubrajaju se u oko 200.000 civila koji su tokom rata u Bosni i Hercegovini bili zarobljeni u brojnim logorima širom zemlje. Pretrpjeli su zlostavljanja i mučenja, no uprkos tome, danas ne mogu ostvariti svoja prava, jer država godinama nije u stanju da usvoji zakon o civilnim žrtvama rata.
Jasmin Mešković
Kako navodi predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković, ova populacija ne traži novac, već zdravstvenu zaštitu.
"Tražimo samo da se tri principa riješe u tom zakonu. Prvi princip je utvrđivanje tačnog broja žrtava torture u Bosni i Hercegovini, drugi je formiranje Fonda za reparaciju iz kojeg bi se sredstva crpila i vršio bi se administrativni dio reparacije, odnosno obeštećenja. Treći princip je memorijalizacija i obilježavanje mjesta zločina", poručuje Mešković.
Ono što predstavlja apsurd je da su nekadašnji logoraši, na osnovu dokumentacije o zatočenju, svoja prava ostvarili u svim evropskim zemljama i Americi.
Iako je Bosna i Hercegovina potpisnica svih međunarodnih konvencija o zaštiti ljudskih prava, sve ove godine nije u stanju se pobrine o ovoj kategoriji, zbog čega veliki broj, razočaran u institucije, odustaje i od svjedočenja u predmetima ratnih zločina.
"Mi smo jedina populacija koja nema zakon. Psi imaju, divlji konji, svi u Bosni i Hercegovini ima nekakav svoj zakon i tretman kako se odnose prema njima, samo mi logoraši i druge civilne žrtve rata su najugroženija kategorija stanovništva", navodi Sabahudin Garibović.
"Bosna i Hercegovina je potpisnica svih konvencija i samim tim potpisom je obavezna da obešteti žrtve torture. Međutim, to ne čini. Možda čeka posljednji momenat, ulazak u Evropsku uniju ili da spiskove nas pokupe sa groblja", kaže Dragiša Andrić.
To što su bili zatvoreni u objektima pod kontrolom tri vojne formacije u Bosni i Hercegovini tokom rata, nije predstavljao problem nekadašnjim logorašima da se, bez obzira na naciju, bore za donošenje zakona.
Sljedeći pokušaj biće u junu, kada bi ponovo u parlamentarnoj proceduri trebalo biti raspravljano o donošenju zakonskog rješenja za ovu populaciju.