Novi igrač pojavio se u priči oko izgradnje terminala za ukapljeni plin u Omišlju na Krku, kojom bi se diversificiralo dobavu energenata u ovaj dio Europe i smanjilo ovisnost o ruskom plinu. Tvrtka povezana s ruskim Gazpromom predlaže da se ipak gradi kopneni terminal, a ne plutajući, a neki tvrde da je to ruska igra da se što više odgodi pojava konkurencije.
U već predugu i kompliciranu priču sa izgradnjom terminala za ukapljeni plin na Krku na sjevernom Jadranu umiješao se novi igrač – luksemburška kompanija Gasfin, koja je otkupila zemljište na Krku gdje je plutajući terminal trebao biti povezan s kopnom, a čije je nejasno vlasništvo dugo vremena bilo prepreka za izgradnju kopnenog terminala. Oni traže da država odustane od plutajućeg, i opet gradi zemaljski terminal, i nude se kao partneri.
"Moja je poruka hrvatskoj državi i tvrtki LNG Hrvatska: vi ste maknuli projekt sa kopna na more. Vratite ga na kopno, jer sada imate partnera s kojim možete o tome razgovarati. Dok se mi nismo pojavili, takvog partnera nije bilo", kazao je u izjavi za javnu televiziju vlasnik Gasfina američko-hrvatski poduzetnik Davor Grčević.
Terminal za ukapljeni plin (LNG) projekt je kojeg Hrvatska razvlači već tri decenije, posljednjih godina aktualiziran kao mogućnost da se izbjegne ovisnost energijom siromašnog jugoistoka Europe isključivo o ruskom plinu, a kritičari projekta tvrde da je to dio plana kako da Amerikanci sa svojim plinom uđu na ova tržišta. Hrvatska je odustala od kopnenog terminala i prešla na plutajući, koji jest manjeg kapaciteta, ali je brže gotov.
Europska komisija dala je trećinu potrebnih sredstava – preko 100 milijuna eura,i konačna investicijska odluka očekuje se do kraja lipnja, kaže direktor javne tvrtke LNG Hrvatska Goran Frančić, koji ne vidi zašto bi se odustajalo od koncepta plutajućeg terminala.
"Prvo – tržište je premalo. Drugo – transportni sustav ovoga trenutka može primiti samo 2,6 milijardi kubičnih metara plina. Jednostavno, to su njegovi gabariti. I zato je plutajući terminal svrhovito rješenje – on je brži, na kraju on je i jeftiniji, što daje nižu cijenu naše usluge", ističe Frančić.
Terminal za ukapljeni plin na Jadranu bio bi izravna konkurencija ruskom plinu, koji je vrlo prisutan od Hrvatska nadalje, i koji je za Rusiju vrlo važan, jer je od rijetkih ruskih izvoznih proizvoda. Zbog toga mnogi ulazak ove luksemburške tvrtke, koja već u više projekata po svijetu surađuje sa ruskim Gazpromom, vide kao ruski manevar da se što više odgodi ulazak konkurencije i smanjenje dotoka toliko potrebnih deviza.
Energetski stručnjak Igor Dekanić u izjavi za Radio Slobodna Europa (RSE) podsjeća da je zemljište u igri u stvari dio kompleksa u tranziciji propale tvrtke Petrokemija.
"Ruski interes u najnovijem razvoju situacije oko LNG terminala jest jedna od mogućnosti", kaže Dekanić.
Dekanić (na fotografiji): Radi li se o geopolitičkim odnosima?
"Nije jasno radi li se o geopolitičkim odnosima koji su zamaskirani tom pričom o zemljištu, ili se radi o tipičnoj hrvatskoj ili tranzicijskoj priči privatizacije industrije, njezinog stečaja i uništenja, i onda na kraju odnošenja plijena kroz prodaju zemljišta nekim investitorima u nekom drugom projektu", riječi su Dekanića.
Na ovotjednom skupu o perspektivama plinskog biznisa u Zagrebu direktor Energetske zajednice Europske unije Janez Kopač bio je mnogo izričitiji oko ruske pozicije.
"Rusija vidi svaki LNG terminal kao potencijalnu konkurenciju i Rusija živi od toga da ponekad upotrebljava plin kao oružje u geopolitičkim kretanjima", rekao je Kopač.
Energetski stručnjak Davor Štern u izjavi za RSE ponavlja svoju skepsu oko potrebe LNG terminala, a sugerira i kako se postupa sa novim potencijalnim igračima. On podsjeća da nikada nije napravljena studija isplativosti LNG terminala, a da je napravljena, pokazalo bi se da je plin iz tog izvora skuplji 30 posto nego plin iz drugih izvora.
"Država tada može odlučiti da radi sigurnosti i diversifikacije opskrbe treba u to ići, i da je to cijena koju treba platiti. Zatim država preko svojih institucija – u ovom momentu to je Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) – ispita bonitet privatnih partnera u takvom strateškom projektu, i onda ona kaže: može ili ne može. To ne mogu raditi ni novinari, ni televizija ni bilo tko drugi. Za to država ima institucije koje plaća", navodi Štern.