Pomirenje nije stvar prava, već društva i ono se mora posmatrati kroz prizmu njegovog ozdravljenja, ali paralelno mora biti praćeno poštivanjem ljudskih prava, naročito u podijeljenim društvima.
O ovim su dilemama na trodnevnoj međunarodnoj konferenciji o ljudskim pravima u Sarajevu raspravljali učesnici iz cijelog svijeta. Pitanje oprosta i pomirenja, poručuju, nije stvar prošlosti već sadašnjosti, te će taj put odrediti budućnost.
Pravda, sjećanje, saosjećanje, suočavanje s prošlošću – s ovim se dilemama suočava cijeli svijet, a osnova su pitanja kako ostvariti ove ciljeve u podijeljenim društvima i kako u njima promovirati ljudska prava.
Južna Afrika, zemlja koja se suočila sa aparthejdom, često se navodi kao pozitivan primjer koji je kroz Komisiju za istinu i pomirenje postigao mnogo.
Srebrenica
Norman Taku zamjenik direktora Centra za ljudska prava Univerziteta u Pretoriji kaže kako pored pravde koja se ostvaruje putem sudova mora doći i do one društvene koja podrazumijeva mnogo više:
„Kad se ostvari pravda mora se nastaviti s procesom izlječenja, a to se nije desilo sa našom Komisijom. Kao rezultat toga ljudi danas, 20 godina kasnije, govore kako još nisu oprostili, kako su i dalje slomljeni. To ima negativan uticaj na društvo koje je podijeljeno kako rasno, tako ekonomski. Ljudi osjećaju da je trebalo doći do nastavka tog procesa.“
Slični procesi događaju se i u Evropi, mada ne rasne prirode. Podijeljenost je drugačije vrste, poput one nacionalne, napominje Adriano Remiddi, koordinator pri Institutu za Centralnu Evropu i Balkan Univerziteta u Bolonji. Jedini način je, smatra on, razbijati predrasude, što čine sa studentima koji 45 dana žive zajedno i izrađuju svoje magistarske teme.
„Prije 15 godina bilo je više animoziteta u regiji i među generacijama, sada je problem manji. Iako postaju sve otvoreniji i problem se smanjuje i dalje postoje problemi. Navešću primjer studenata iz Srbije i sa Kosova, koji se sreću prvi put i iako su susjedi jedni prema drugima imaju stigmu i pitaju se zašto da žive zajedno. To je način da se ona razbija i zato mi na tome toliko insistiramo i uz pomoć talijanske vlade omogućavamo taj zajednički život. Tako pored rada na magisteriju, oni istovremeno mijenjaju i svoj odnos prema multikulturalnosti, dijele iskustva i uče o drugima", kaže Remiddi.
Podijeljeno društvo, osjećaj neostvarene pravde i različite percepcije, najčešće političke, ne idu u korist pomirenju u BiH, smatra Melika Husić, direktorica Centra za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu:
„Mi nismo daleko odmakli. Imam osjećaj da stojimo isto kao 25 godina ranije i da se ne trudimo dovoljno da nastavimo dalje. Niko.“
Ruanda, zemlja koja se kao i Bosna i Hercegovina suočila s genocidom
A jedan od primjer kako se može dalje, podjseća Taku, je zemlja koja se kao i Bosna i Hercegovina suočila s genocidom – Ruanda. Nakon genocida u zemlji je ostalo svega nekoliko sudija, a 150 hiljada optuženih.
Shvatili su da se mora drugačije jer bi procesi trajali 150 godina i kroz mehanizam tradicionalnih sudova riješili to pitanje i o čemu onda brine zajednica.
„Danas tamo možete naći divne priče. Oni na farmama sada rade zajedno, imaju zajedničke inicijative. Kad vidite ljude u Ruandi, to je skoro nerealno, jer su se prije 25 godina ljudi ubijali bez imalo humanosti. To, nama koji se borimo za ljudska prava, jasno govori da ljudskom rodu nije dopušteno da odustane, da ne prašta i da se ne zalaže za prava drugih“, kaže Taku.
Najvažnije je, smatraju sagovornici, shvatiti da pomirenje, sjećanje i ljudska prava nisu stvar prošlosti već sadašnjosti, te da oni određuju koliko će budućnost biti drugačija.