Mira Ljubić Lorger je rođena u Splitu. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Splitu, pravosudni ispit položila u Zagrebu, a doktorat branila na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Osamdesetih radila u Centru za društvena istraživanja pri Sveučilištu u Splitu. Bila je višegodišnja predsjednica Dalmatinske akcije i zastupnica u Saboru Republike Hrvatske. Autorica znanstvenih radova u brojnim časopisima, te knjige "Autonomaši, orjunaši, preporoditelji".
Subota, 6. kolovoza
Uh, valja izdržati još jedan kolovoz, pored svega još i predizborni kolovoz! Proslava "Oluje", pa Alka i onda Velika Gospa (a ove će godine dobro će doći i Mala, i ona je pred izbore!). I sve će ih iskoristiti HDZ da luđačkoj košulji u koju je, što milom, što silom, zavezao građane Hrvatske, doda još koji končić...
Svakog kolovoza zavidim ljudima koji zaboravljaju, a, opet, ne bih se mijenjala s njima. Ne samo zbog načelnog stava da sve treba pamtiti pa se suočavati sa sjećanjima, nego i zbog važnosti one druge povijesti, povijesti malih, odbačenih i poraženih. Jer baš njih treba oteti zaboravu.
O tomu što nam sve znače ovi kolovozi i kako je do njih došlo, postoji "službena" hrvatska povijesna priča, a u njoj sve sami "grandiozni" likovi. Većina je događaja, onih izvan službene povijesti, uklonjena iz kolektivnog pamćenja.
Nedjelja, 7. kolovoza
Jest, kako je napisao Thomas Mann, uistinu je dubok bunar prošlosti, pa ni ja neću početi "od dana Thothovih", naime, odbitke između nesposobne jugoslavenske birokracije i tehnokracije, neću ni s hrvatskim proljećem, čak neću ni s HDZ-ovom pobjedom...
Ali hoću s vraćanjem endehazijskih simbola, a gotovo da nema (od kune do UNS-a) onog kojeg se u HDZ-u nisu sjetili, a da ga nisu pokušali (često i uspjeli) ugraditi u "mladu hrvatsku demokraciju".
Mira Ljubić Lorger
Bila je potrebna uistinu velika mudrost i nadasve veliko strpljenje da se podijeli država, bivša Jugoslavija, s tako izmiješanim stanovništvom, a da se izbjegne rat. I ne bole toliko postupci HDZ-ova vodstva, od njih se ništa razumno i nije očekivalo, koliko boli sjećanje na Račanovo odricanje od srpskih zastupnika u drugom sazivu Sabora (92. godine) na koje su, po tadašnjem zakonu, sve stranke imale pravo. Izjavio je, za saborskom govornicom, da njegova stranka nije srpska stranka pa ne treba ni srpske zastupnike. A većina građana srpske nacionalnosti, ona većina koja s balvanima nije imala ništa, tada je glasala za Račana… Pa je zaglušujuća šutnja obavila sve one koji su, daleko od balvana i nemajući s njima nikakve veze, stradali 1991. i 1992. u hrvatskim gradovima - otmicama, istjerivanjima, ubojstvima, otuđivanjem imovine…
A trebala nam je, jako nam je trebala politika koja bi hrvatske Srbe pokušala uvjeriti da se njihovi interesi ne brane u Beogradu, nego u Hrvatskoj jer je ona domovina hrvatskim Srbima jednako kao i svim ostalim njezinim građanima. Takve politike u ono doba nije bilo.
Ponedjeljak, 8. kolovoza
Uistinu je veliki peh roditi se, poput mene, 8. kolovoza i onda gotovo čitav dan misliti o razgovorima u Kninu gdje smo u kolovozu 91. molili Raškovića, o kojem nismo imali nikakvih iluzija, da uklone balvane.
Rašković je, stvarno ili glumeći, izgledao voljan razgovarati, ali smo već poslijepodne, na tribini, vidjeli poveću masu svijeta kojima smo svi mi bili - ustaše. Bogme, i oni nama - četnici. Pa smo se iz Knina vratili jadni i razočarani, s jakim osjećajem prevarenosti: umjesto četnikovanja, mogla se prihvatiti realnost postojanja hrvatske države pa biti normalna, legalna opozicija, poput nas svih ostalih…
Nedugo zatim Slaven Letica, tada Tuđmanov savjetnik, dao je objaviti njihove pregovore s Raškovićem i time onima u Kninu dao argumente da ga, Raškovića, uklone i prikažu izdajnikom koji "šuruje" s ustašama.
Čak i krajnje neobjektivna hrvatska wikipedija piše da Rašković, iako je sam u nemaloj mjeri doprinio radikalizaciji situacije, nije smatran dovoljnim odlučnim vođom, pa ni provoditeljem Miloševićeve politike. Stoga je zamijenjen poslušnicima poput Babića i Martića.
Zamijenjen je i zaslugom Slavena Letice.
Utorak, 9. kolovoza
Osobito mučno bilo je oko 5. kolovoza 1995. to što se politička i novinarska "elita", od Budiše do Elizabete Gojan, natjecala epitetima o "neviđenoj humanosti ratovanja". A već smo znali što se, u stvari, događa! Mi u Saboru, novinari i svi bliži politici i informacijama, ako narod i nije, kao što ne zna ni danas.
Naime, znali smo što se dogodilo u Srebrenici, razmjeri ubijanja postali su očiti oko 25. srpnja. Kako je rekao Petar Galbraith, "pred nama se nalazio težak izbor – dozvoliti novu Srebrenicu ili dozvoliti Hrvatima da napadnu Krajinu. Nakon što je Srebrenica pala, Mladić usmjerio pozornost na Bihać i da je i tamo operirao na isti način, mogli smo očekivati novih 40.000 mrtvih…".
Ratko Mladić u Srebrenici, 1995.
S druge strane, Hrvatska je do "Oluje" bila socijalno, prometno i ekonomski doslovno paralizirana tom takozvanom Republikom Srpskom Krajinom koja je obuhvaćala gotovo trećinu njezina teritorija. Znalo se da Hrvatska ne može tako funkcionirati, znalo se za zločine… Gledamo jednu takvu tvorevinu još i danas, u BiH i vidimo kako s njom BiH funkionira. Samo, jedna je stvar morati nešto napraviti, a sasvim je druga stvar način na koji se to napravi!
Srijeda, 10. kolovoza
A onda slike pred očima i nikako ih se riješiti:
Slika prva: "Hoćete li priču o 5. avgustu? Evo jedne: 5. avgusta ujutro vojnici su upali i u uspavano ličko mesto Lovinac, uhvatili pet tamošnjih pružnih radnika, izveli ih iz sela, brutalno masakrirali i bacili u žbunje. Dve hiljade Lovinčana u paničnom je strahu pobeglo preko planine, a od svega stotinak starih i nemoćnih što su ostali u svojim kućama, nakon tog 5. avgusta ubijeno je njih četrdeset i pet. Eh, da: bio je to 5. avgust 1991. godine. Lovinac je, naime, bio hrvatsko selo, a ubojice tada u uniformama Vojske RSK." (B. Dežulović u tjedniku "Novosti").
Slika druga: "Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo. Nisu uspjeli pokupiti ni svoje prljave gaće. Neka im je sretan put! A oni iz svijeta koji nam i danas predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske, neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta: oko za oko, zub za zub!" (Franjo Tuđman, 26. kolovoza 1995.).
Slika treća: "U razdoblju kraćem od 48 sati 125-150.000 Srba… napustilo je područje na kojemu su… naraštajima živjeli. Po strani od dramatičnosti kolovoza 1995. godine, suhe brojke jasno pokazuju širi problem: postotak stanovništva srpske nacionalnosti u Hrvatskoj smanjio se je između popisa iz 1991. i onoga iz 2001. za više od tri puta… Takve se demografijske promjene nigdje ne događaju socijalnom spontanošću." (Ž. Puhovski).
Četvrtak, 11. kolovoza
Treba li spomenuti istodobni idolopoklonički odnos prema Tuđmanu? Osobi koja je bila predsjednik HDZ-a, stranke koja je tjerala etničke napetosti do maksimuma, koja je htjela jednonacionalnu državu, koja nije znala strpljivo pregovarati, koja je žrtvovala Vukovar, ali je naoružavala zapadnu Hercegovinu i pokušala utemeljiti Herceg-Bosnu po uzoru na Republiku Srpsku, i sve to samo zato da što prije krene projekt 200 bogatih obitelji!
Franjo Tuđman
Kad bi, dakle, Tuđman, jer je morao, došao podnijeti izvještaj Saboru, skakali su na noge, skandirali i aplaudirali. Članovi svih stranaka. Ostajali smo sjediti Tripalo, Gotovac i ja. Tri kapi pred lavinom.
Jedino dopušteno je reći da je "Oluja" označila kraj rata (što je istina i što nije mala stvar), ali se spominjanje njezina nastavka najgrubljim načinima nastoji spriječiti (tu su i danas i trajno "u igri" i "kurve četničke" i ono obavezno "marš u Srbiju"). Kao što neki među nama nisu bili dostojanstveni u "Oluji", tako smo do danas ostali nesposobni umjesto derneka organizirati dostojanstveno obilježavanje kraja rata. Pa je tako i ovog 5. kolovoza neki Glavota, pukovnik u mirovini, u Kninu izjavio: "Najviše se ispričavam tebi narode, jer nismo dovršili posao do kraja, pa sad moraš trpjeti ovakva sranja u vlastitoj domovini".
Nije se mali broj ljudi upitao što to znači i kakav posao treba dovršiti? Pobiti ili potjerati pola stanovnika Hrvatske? Toliko ih, naime, glasa protiv HDZ-a.
Petak, 12. kolovoza
Godine 1995. dijelom jest postojala sukladnost interesa hrvatskoga i srpskoga vodstva. Prvi su htjeli i dobili i danas tužan i pust teritorij gotovo bez srpskog stanovništva. Drugi su željeli izbjeglice kako bi Hrvatsku pokazali ustaškom, te zbog uvjerenja da će s njima promijeniti etničke odnose na Kosovu.
Danas one radikalno nacionalističke stranke u Hrvatskoj na izborima uglavnom propadaju. Istina, manjina ultradesničara periodično uspijeva preplaviti javni prostor, a i ekscesi im se velikodušno toleriraju. Međutim, u cjelini smo ipak društvo u kojem im barem pola stanovništva/birača pruža trajan i uporan otpor.
S druge strane, čini se da vladajući u Srbijii dalje nastoje relativizirati odgovornost za počinjene zločine. Doista jest žalosno to što uz suosjećanje prema nevinim žrtvama, kojeg suosjećanja onda nije bilo, ali se sada konačno javlja, i dalje trebamo podsjećati na to je Milošević taj koji je inicirao ratove, ostavljajući za sobom tisuće ubijenih, te da je odgovoran za zločine, uključujući i onaj najužasniji – genocid u Srebrenici.
Time daju "vjetar u leda" onima u Hrvatskoj (poput Ante Nazora) da ovdašnje analize koje nisu redukcionističke, nego su multiperspektivne (i polaze od toga da su prošli događaji u načelu složeni), da, dakle, i takve tekstove i razmatranja također odmah etiketiraju kao relativističke, a samim tim - antihrvatske. Što je prokušana podla podvala i način desničarskog "argumentiranja".
Eto, takvi su naši kolovozi.