Piše: Neil Hauer
Rat na Nagorno-Karabahu je možda završen, ali oružane borbe nisu, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.
Selo Tagavard leži na kraju krivudavog puta 45 minuta južno od Stepanakerta, glavnog grada u Nagorno-Karabahu i prestonice samoproglašene Republike Arthak etničkih Armena.
Tagavard je imao oko 1.300 stanovnika prije rata koji je počeo u septembru. Klimave seoske kuće protežu se na četiri kilometra sa svake strane glavnog puta koji definiše zaselak.
Međutim, prije nego se stigne do polovine tog puta, prekida se mirni ruralni pejzaž.
Put odjednom presjeca kontrolni punkt na kojem su bili vojnici "Artahove odbrambene vojske" (kako nazivaju oružane snage samoproglašene republike) i znak koji označava minsko polje ispred.
Odmah iza kontrolnog punkta leži druga polovina sela – sa azerbejdžanskim vojnicima koji ga kontrolišu.
"Veliki broj azerbejdžanskih vojnika je 27. oktobra ušao u selo", kaže Oleg Harutiunian (61), starješina u selu. "Nismo mogli da držimo položaje. Morali smo da se povučemo."
Tagavard i okolina svjedočili su nekim od najtežih borbi u ratu. Susjedni grad Karmir Šuka nekoliko puta je padao po kontrolu obje strane - azerbejdžanski vojnici su ušli u njaga kako bi ih potisnuli etnički Armenci (grad je još uvijek pod kontrolom Armenaca).
Brda južno od Tagavard koja drža azerbejdžanske snage.
Dok Tagavard kao grad nije poseban, njegova pozicija jeste: leži uzduž ose gdje su azerbejdžanske trupe išle sjeverozapadno prema Suzi (armenski Šuši), ključnom središnjem gradu Karabaha koji gleda na Stepanakert. Zuzimanje Šušija 9. novembra zapravo je označilo kraj rata.
Harutiunian smatra da je taj jedinstveni azerbejdžanski fokus - zauzimanje Suzija (Šuši) - ono što je omogućilo armenskim snagama da zadrže kontrolu nad polovinom Tagavarda koje još uvijek drže. "[Azerbejdžan] nije želio ovo selo", kaže on. "Trebao im je put do Šušija."
Koridor koji su osvojile azerbejdžanske snage dio je puta do Šušija i vrlo je uzak. Pored ulaza u Tagavard može se vidjeti azerbejdžanski kamp, plavo-crveno-zelena zastava vijori se manje od kilometra u poljima na sjeverozapadu.
'Vidio sam moju kuću kako gori'
Mirovni sporazum koji je 10. novembra zvanično okončao borbe ne znači mnogo za ljude u Tagavardu.
Harutiunian procjenjuje da su kuće nekih 600 od oko 1.300 stanovnika sela smještene u dijelu naselja pod kontrolom Azerbejdžana. Mnoge od njih vjerovatno su razrušene.
"[Azerbejdžanci] su spalili kuće nakon što su ušli [u selo]," kaže Harutiunian. "Odavde sam mogao da vidim moju kuću kako gori."
Starješina sela sada živi u Stepanakertu, odakle svaki dan putuje za Tagavard kako bi radio u selu.
Vrlo malo stanovnika Tagavarda je moglo da se vrati. Jedini ljudi koji se viđaju na putu ili u upravi sela su muškarci, volonteri lokalne milicije.
Oleg Harutiunian, starješina sela Tagavard
"Gotovo niko od djece i žena nisu mogli da se vrate", kaže Harutiunian. "Kako mogu biti sigurni? Azerbejdžanci su tu", kaže pokazujući na padine brda udaljene jedva 500 metara. Dva azerbejdžanska vojnika vide se kako stoje ispred porušene zgrade.
Opasnost o kojoj govori Harutiunian nije spekulisanje. Nekoliko puta tokom razgovora sa njim čuli su se pucnji.
Vojnici etničkh Armenaca u selu smješteni u napuštenoj kući u blizini kontrolne tačke na prvoj borbenoj liniji. U kratkom razgovoru prije dolaska nadređenih koji su im zabranili im da dalje govore, potvrđuju da se prekid vatre ovdje ne poštuje.
"Azerbejdžanci stalno pucaju na nas", kaže Artur (20). "Nismo se uzvratili paljbu, ali smo pretrpjeli gubotke."
"Sada je ovo rat snajpera", kaže dugi mladi vojnik koji želi da ostane anoniman.
Ruski mirovni kontingent, raspoređen na tankoj liniji dodira koja se proteže otprilike 300 kilometara oko ostatka teritorije pod nadzorom Aermenaca u Nagorno-Karabahu, nije prisutan u Tagavardu.
Najbliži položaj Rusa - mali kontrolni punkt s desetak vojnika i dva borbena vozila - udaljen je više od pet kilometara.
"Rusi nisu ovdje", potvrđuje Harutiunian. "Ne znam zašto. Samo je zastava tu", kaže, pokazujući na rusku trobojku koja visi na sredini minskog polja na ničijoj zemlji i označava gdje završava kontrola Armenaca i započinje azerbejdžansko prisustvo.
Zbunjenost vlada oko toga gdje bi trebale biti linije kontrole u cijelom južnom Karabahu.
Trojni sporazum potpisan 10. novembra u svojoj prvoj klauzuli predviđa da će se i armenske i azerbejdžanske snage "zaustaviti na svojim trenutnim položajima". Ali to nije spriječilo brojne i bolje opremljene azerbejdžanske trupe u pokušaju da zauzmu dodatne dijelove teritorije.
Azerbejdžanske trupe su 12. decembra napale sela Hin Tager (Kone Taglar u Azerbejdžanu) i Ktsaberd (Kajlakala), dva naselja pod nadzorom Armenaca, oko 30 kilometara južno od Stepanakerta, koja nisu zarobljena tokom rata. Procjenjuje se da su 73 armenska vojnika zarobljena, a čelnik Hin Tagera je kasnije potvrdio da je Azerbejdžan preuzeo kontrolu nad selom.
Pročitajte i ovo: Nagazne mine otežavaju potragu za nestalim Jermenima i AzerbejdžancimaRuski mirovnjaci nisu bili u tom području prije napada. Iako je kasnije stigao kontingent Rusa i u toku su pregovori o konačnom statusu sela, incident predstavlja glavni izazov za efikasnost ruske mirovne misije.
Harutiunian je u međuvremenu i dalje uvjeren da će pregovori riješiti situaciju u njegovom selu u korist Armenije.
"Razgovarao sam sa poglavarom regije Martuni", kaže, referišući se na Artsak "provinciju" kojoj pripada Tagavard. "On je u kontaktu sa Rusima i uvjerio me je da ćemo dobiti nazad ostatak sela."
Ako se to ne dogodi i selo ostane podijeljeno, teško je vidjeti način kako će se vratiti armenski civili.
"Naravno, niko neće ovdje da živi sa neprijateljima tako blizu", kaže Harutiunian. "Niko se neće vratiti ni u Karmir Šuka", dodaje misleći na susjedni grad od prijeratnih 2.000 stanovnika koji je teško oštećen u borbama.
Harutiunianovu opasku potvrđuje još jedan udaljeni pucanj.
Selo Tagavard čini se da je dio linije fronta u ovom konfliktu starom 30 godina.