Lidija Đerić je u Sarajevu diplomirala sociologiju. Rat je i njoj promijenio život. Živi u Švedskoj. Slijepa je i već deset godina radi kao bibliotekarka u gradu Härnösand. Evo zašto se obratila Radiju Slobodna Evropa.
ĐERIĆ: Bio je rat u našoj zemlji, koji nije trebao da bude. Raselili smo se svugdje po svijetu. Ostavili smo svoje prijatelje i rodbinu koju smo imali. Mene je to puno pogodilo, kao i sve nas.
Baš kada sam diplomirala i htjela da tražim posao, to se sve odigralo. Našli smo se, ni na nebu, ni na zemlji. Tako, igrom slučaja, rat sam provela kod svojih roditelja na selu. Na žalost, morala sam da odem iz Sarajeva. Bilo mi je teško i onda sam igrom slučaja došla u Švedsku. Skoro kad se završio rat, imala sam sreću da dobijem posao, ne kao sociolog, ali u jednoj dobroj švedskoj biblioteci. Radim puno sa knjigama, a i sama sam još kao dijete voljela da čitam.
Pratim vaš radio i želim da saznam šta se dešava na našim prostorima. Svi znamo da je trenutno obrazovanje u zemljama EX YU loše. Zaintrigiralo me da pošaljem vama prijedlog da vidim da li uopšte i šta čitaju naši ljudi. Pogotovo me interesuju ovi novi pisci, koji sada pišu, i koji su protivnici rata na području EX YU, kao što su Miljenko Jergović, Nenad Veličković, Andrej Nikolaidis i drugi. Baš poslije debate, koja se dogodila oko Nikolaidisa, odlučila sam da predložim RSE da napravi jednu temu, da vidimo da li ti ljudi čitaju i koliko su ti pisci dostupni na tim prostorima, da li uopšte imaju publiku. Kao što znate, ljudi ni ne pročitaju nešto, a apriori osuđuju stvari.
ĐERIĆ: Već deset godina radim u biblioteci, dosta čitam strane, al ii švedske pisce. Čitala sam kriminalističke romane, a sada čitam romane. Volim biografije.
ĐERIĆ: U biblioteci radim na odjeljenju sa zvučnim knjigama, koje su namijenjene ljudima koji imaju probleme da čitaju obični crni tisak. Jedan dio knjiga naših pisaca je prevedeno i snimljeno, dok drugi nije. Mi šaljemo molbe da se prevedu i snime knjige. Zadnje od naših pisaca sam čitala Jergovića, a sada sam baš poslala u Stokholm molbu da pokušaju nabaviti i prevesti knjige Andreja Nikolaidisa. Željela bih njega čitati.
ĐERIĆ: Šveđani puno čitaju, to vam mogu reći iz iskustva jer već deset godina radim ovaj posao. Oni puno čitaju i imaju dostupnu literature iz svih zemalja svijeta. Imaju sve dostupno i mogu diskutovati o knjigama. Oni, za razliku od nas, ne osuđuju pisce i knjige.
Naravno, postoji manje ili više vrijedna literature, ali u Švedskoj se puno čita i diskutuje o pročitanim knjigama. I mladi i stari puno čitaju.
ĐERIĆ: Tako je. Bazirajući se na sociologiji kulture, mnogi ljudi misle da je obrazovanje kada samo znate čitati i pisati, ali to nije tako. Ne mislim da svi mi trebamo biti akademici, ali čitanje je jako bitno. Ne moramo čitati stotine knjiga, ali treba da se čitaju i knjige i štampa. I to je jedno obrazovanje. Na žalost, mnogi ljudi kod nas se ne bi složili sa tim. Vi pokušate da im objasnite, ali nije to tako lako.
RSE: Vi ste nam predložili da napravimo temu o bibliotekama i o tome šta se i koliko čita na području ex-YU zemalja. . Što vas je motiviralo?
ĐERIĆ: Bio je rat u našoj zemlji, koji nije trebao da bude. Raselili smo se svugdje po svijetu. Ostavili smo svoje prijatelje i rodbinu koju smo imali. Mene je to puno pogodilo, kao i sve nas.
Baš kada sam diplomirala i htjela da tražim posao, to se sve odigralo. Našli smo se, ni na nebu, ni na zemlji. Tako, igrom slučaja, rat sam provela kod svojih roditelja na selu. Na žalost, morala sam da odem iz Sarajeva. Bilo mi je teško i onda sam igrom slučaja došla u Švedsku. Skoro kad se završio rat, imala sam sreću da dobijem posao, ne kao sociolog, ali u jednoj dobroj švedskoj biblioteci. Radim puno sa knjigama, a i sama sam još kao dijete voljela da čitam.
Pratim vaš radio i želim da saznam šta se dešava na našim prostorima. Svi znamo da je trenutno obrazovanje u zemljama EX YU loše. Zaintrigiralo me da pošaljem vama prijedlog da vidim da li uopšte i šta čitaju naši ljudi. Pogotovo me interesuju ovi novi pisci, koji sada pišu, i koji su protivnici rata na području EX YU, kao što su Miljenko Jergović, Nenad Veličković, Andrej Nikolaidis i drugi. Baš poslije debate, koja se dogodila oko Nikolaidisa, odlučila sam da predložim RSE da napravi jednu temu, da vidimo da li ti ljudi čitaju i koliko su ti pisci dostupni na tim prostorima, da li uopšte imaju publiku. Kao što znate, ljudi ni ne pročitaju nešto, a apriori osuđuju stvari.
RSE: Koji su vaši najdraži pisci?
ĐERIĆ: Već deset godina radim u biblioteci, dosta čitam strane, al ii švedske pisce. Čitala sam kriminalističke romane, a sada čitam romane. Volim biografije.
RSE: A od pisaca iz regije?
ĐERIĆ: U biblioteci radim na odjeljenju sa zvučnim knjigama, koje su namijenjene ljudima koji imaju probleme da čitaju obični crni tisak. Jedan dio knjiga naših pisaca je prevedeno i snimljeno, dok drugi nije. Mi šaljemo molbe da se prevedu i snime knjige. Zadnje od naših pisaca sam čitala Jergovića, a sada sam baš poslala u Stokholm molbu da pokušaju nabaviti i prevesti knjige Andreja Nikolaidisa. Željela bih njega čitati.
RSE: Došla sam do podatka da se godišnje u Pragu iz knjižnica posudi više od 7,5 miliona knjiga. Kakva je situacija u Švedskoj? Da li ljudi dolaze u biblioteke posuđivati knjige?
ĐERIĆ: Šveđani puno čitaju, to vam mogu reći iz iskustva jer već deset godina radim ovaj posao. Oni puno čitaju i imaju dostupnu literature iz svih zemalja svijeta. Imaju sve dostupno i mogu diskutovati o knjigama. Oni, za razliku od nas, ne osuđuju pisce i knjige.
Naravno, postoji manje ili više vrijedna literature, ali u Švedskoj se puno čita i diskutuje o pročitanim knjigama. I mladi i stari puno čitaju.
RSE: Ona naša stara uzrečica, koliko čitamo, toliko vrijedimo po svemu sudeći i danas jako aktualna?
ĐERIĆ: Tako je. Bazirajući se na sociologiji kulture, mnogi ljudi misle da je obrazovanje kada samo znate čitati i pisati, ali to nije tako. Ne mislim da svi mi trebamo biti akademici, ali čitanje je jako bitno. Ne moramo čitati stotine knjiga, ali treba da se čitaju i knjige i štampa. I to je jedno obrazovanje. Na žalost, mnogi ljudi kod nas se ne bi složili sa tim. Vi pokušate da im objasnite, ali nije to tako lako.